Videla sam na TikToku češljić za kosu koji izgledao kao maskara, a služi da začešlja baby kosu i oboji nam kožu (?!) ako se previše vidi kada vežemo rep. Neko je izmislio da je nova nesigurnost ako nam se vidi koža glave kada zavežemo visoki rep. Ja se stvarno trudim da slušam svoje telo, ali ne stižem da obradim sve standarde lepote, a da u isto vreme udovoljim i telu i zdravom razumu. Sigurna sam da postoji neko ko je iznad situacije i ne reaguje na svaki novi trend, ali ja taj neko nisam u meri u kojoj bih volela da budem. Recimo, nemam ulje za trepavice, ali uhvatim sebe da mi treba još samo jedan serum za lice i moj život će biti sređen. Isto tako sam sigurna da nam ne treba još jedna tehnika začešljavanja obrva i gel za obrve u tubici, gel u boji, gel u kutijici. Najbolja verzija mene je umorna od najbolje verzije mene, dotle smo došli. 

S jedne strane sam svesna da beauty industrija profitira stvarajući nesigurnosti i rešenja za te nesigurnosti, a sa druge strane se zapitam zašto nisam u potpunosti imuna na sve što nam se servira? Gde je granica između negujem sebe zato što to dolazi iz moje autentične potrebe i negujem sebe zato što me svakog dana bombarduju novim netraženim savetima o najnegovanijem telu?

Kad sam bila šesti razred u novinama sam pronašla recept za uklananje pega s lica. Elem, losion je smrdeo na zlo, a od istog sam se i osula. Pege nisu nestale. Danas na TikToku imamo million beauty saveta kako nacrtati pege. Dakle, ja sam ih pre 20 godina mrzela iz dna duše, deca su me zvala pegavi tifus, još ih samo šmirglom nisam trljala ne bili se skinule, dok danas slušamo savete kako ih nacrtati jer su novi beauty standard. Izgleda da je za našu najbolju verziju bitno i kad smo rođene. Nekom je život majka, nekom losion od buđavog peršuna.

Standardi lepote su kao test na zaokruživanje za koji se nismo spremali, ali smo izašli na ispit jer nam se možda posreći. Samo što se ovde na pitanja razloži naše telo i tačni odgovori zavise od toga ko nam je ove godine ideal lepote. Što znači da ako za 10 godina uradimo isti test, možda ćemo položiti iako smo sada pali (i obrnuto).

Hiljadu puta rekoh i opet ću: odrastale smo uz ideologiju da naše telo nije samo naše jer ga je svako mogao ocenjivati, komentarisati i tumačiti, pa mi nemojte reći da preterujem i da nas niko ne tera da kupujemo jer generacije devojčica odrastaju uz nametanje idealne slike žene. Današnjim devojčicama se servira skin care rutina od milion koraka jer se danas potencira strah od starenja. Ja sam u petom razredu imala 25 kilograma i strah da neću uvek biti dovoljno mršava. Tom beauty standardu danas poslednji pozdrav šalje moj želudac koji ne može da podnese 80% hrane, pa je svaki dan lutrija od čega ću danas imati bolove skoro do suza. Zato bih da kažem devojčicama: skin care rutina od 16 hiljada koraka nije self care već profitiranje industrija kojima odgovara naših 16 hiljada nesigurnosti koje su te industrije i stvorile.

Nećemo se valjda praviti da konstantno pričanje devojčicama da su lepe i slatke neće uticati na njihovu kasniju percepciju fizičkog izgleda i potrebu da nikad ne razočaraju društvo svojom “nelepom pojavom”. Kada se naša vrednost još u detinjstvu vezuje za fizički izgled , sasvim je očekivano da ćemo kasnije (možda) imati veću potrebu za validacijom lepote ili ćemo, možda, razviti osećaj da uvek moramo zadovoljiti određene standarde lepote kako bismo bile prihvaćene. Kada iznova slušamo da je naše telo lepo samo ako izgleda na određeni način ili da naše telo nije dovoljno lepo jer ima akne, ožiljke od akni, pege, koleno koje ide ka unutra, veliko stopalo, ovakav i onakav nos, počinjemo da verujemo da je to istina i dok težimo ka nedostižnim idealima, kolektivno žudimo za autentičnošću.

Odnos društva prema ženama i muškarcima je takav da ja nisam videla reklamu u kojoj se muškarac žali na strije i to ne zato što ih muškarci nemaju. A kada kupimo tu kremu protiv strija ili čega kod, ubeđuju nas da smo prirodne najlepše, da je sve u našoj glavi i tako ukrug dok ne kažemo zbogom i sebi i autentičnosti.

Male lične pobede su svaki put kada udovoljimo sebi zbog sebe, a ne zbog očekivanje okoline. Probajte.

“Ne postoji jedinstven način kako da se nosite sa tom situacijom, ali u mom slučaju je prijateljstvo sa novom partnerkom mog bivšeg bila najbolja stvar koji sam mogla uraditi. Nije bilo jednostavno i trebalo bi je vremena da dođem do ove tačke. Ali, na kraju, shvatila sam da nisu samo moja osjećanja u pitanju već i osjećanja mog sina“, govori jedna žena za portal Scary Mommy.

Nisam bila ljuta kada se moj bivši počeo viđati sa novom osobom. Nisam očekivala da će zauvijek ostati single. Budući da sam većinu brige o djetetu preuzela ja, on je imao više vremena da izlazi i pronalazi nove partnerke. Naš sin je imao tri i po godine kada mu se tata počeo viđati sa novom osobom, a sada ima pet godina. Iako nikada nije gledao mene i njegovog oca kao partnere, budući da smo imali vezu na daljinu, bio je u godinama kada je počeo primjećivati romantične veze. Bio je okružen parovima u braku i u TV serijama i filmovima skoro uvijek je viđao da djeca žive u kući sa dvoje roditelja.

Ipak, još uvijek nisam bila sigurna kako da objasnim novu osobu u životu njegovog tate.

Ubrzo nakon što smo se preselili bliže mom bivšem, pitao me da li bi bilo u redu da mu predstavim njegovu novu djevojku.

Preko mene mrtve, pomislila sam tada. Rekla sam mu da mislim da je prerano i da možemo o tome pričati za nekoliko mjeseci. Moj sin se tada taman navikavao na prisustvo oca u svom životu i mislila sam da nije pretjerano mudro da uvodimo novu osobu. Moj bivši je poštovao moju odluku i nije ništa spominjao tokom narednih mjeseci.

Tokom tog perioda, stalno mi je to bilo na umu. Znala sam da ćemo opet doći do te teme i, iskreno, nisam znala kao da se osjećam po tom pitanju. Kada je konačno došlo vrijeme da moj sin upozna tu ženu, željela sam da budem sa njim. Moj sin je oklijevao, ali takav je sa svim nepoznatim ljudima. Ja nisam znala kako da se ponašam. Bojala sam se da će se mom sinu svidjeti više nego ja, ali moji strahovi bili su neosnovani. Ipak, sam ja bila njegova omiljena cura.

Nakon par mjeseci, pitala me da odemo na kafu zajedno i bolje se upoznamo. Tada me uhvatila panika. Bilo mi je u redu da ona bude dio života mog sina, ali da li sam željela da bude dio mog?

Nakon što sam to odlagala neko vrijeme konačno sam pristala da odemo na večeru. Bila sam nervozna kao da idem na prvi sastanak sa nekim. Sjedila sam prekoputa žene o kojoj i poslije godinu dana nisam znala skoro ništa. Pričale smo o meni, o životu i o poslu. Pitala sam je neke stvari i saznala više o njoj. Pričale smo i o tome koliko joj je stalo do mog sina i to mi unijelo dosta povjerenja. Nakon te noći znala sam da se više ne moram osjećati nesigurno zbog nje.

Ne želim da moj sin ikada osjeća kako mora praviti granicu između mene i nje. Viđaćemo se na rođendanima, maturama i možda čak na vjenčanju jednog dana. Želim da zna da ćemo obje biti tu za njega, bez obzira na sve. Ako ću to osigurati tako što ću povremeno večerati sa njom, to je najmanje što mogu da učinim.

Okupljeni su blokirali saobraćaj ispred redakcije koja se nalazi na Terazijama.

Građani i pištaljkama izražavaju svoj protest, prenosi reporter Nova.rs koji se nalazi ispred redakcije Informera u centru Beograda.

– Kako država štiti silovatelje? Pazi kako se oblačiš, pazi kako sediš, od malena nam ulivaju strqh od silovanja. Šta da očekuju građanke na selu, ako siluju u centru grada. Pozivamo institucije na odgovornost – poručuju učesnici protesta.

– Ako je baba trpela, ako je mama trpela, mi nećemo – poručuju aktivisti kojima se pridružio i narodni poslanik iz koalicije „Moramo“ Radomir Lazović.

Kako su nevladine organizacije ranije navele u saopštenju, puštanje serijskog silovatelja na slobodu i davanje istima prostora u medijima još je „jedna u nizu dehumanizujućih i mizoginih praksi kojima svedočimo u javnom prostoru“.

TERAZIJE pic.twitter.com/uuODYTQTw5

— Tanja Mladenovic (@TanjaMladenovi7) September 28, 2022

– Tokom prethodnih dana, u medijima, čije je izveštavanje kulminiralo Informerovim intervjuom sa Igorom Miloševićem, ne samo da se stvara atmosfera parališućeg straha, već se i odgovornost za odbranu od potencijalnog nasilja prebacuje na žene koje se međusobno obaveštavaju gde mogu da kupe biber sprej, nož ili kako da nauče da se fizički odbrane. Posebno neetički je da o svemu tome pišu mediji koji su u drugim slučajevima seksualnog nasilja dovodili u pitanje ispovesti žena žrtava istog – objašnjavaju.

Ističu da iskustvo rada sa ženama koje su preživele neki oblik muškog nasilja, a posebno seksualno nasilje, pokazuje da one u kontinuitetu doživljavaju izdaju od strane sistema.

– Umesto što daju prostor nasilnicima, mediji treba da, u skladu sa moći i odgovornosti koju imaju, vrše pritisak na institucije da spreče novo i adekvatno procesuiraju ranije slučajeve nasilja. Mediji su, međutim, opet izabrali da o nasilju izveštavaju senzacionalistički i time se indirektno stavljaju na stranu nasilnika, a protiv svih žena – naglašavaju.

Ženska solidarnost poziva sve javne servise i nadležne službe da istraže kako je došlo do promocije silovatelja i produkcije videa u kome je dopušteno da nasilnik opisuje silovanja i eksplicitno stavlja do znanja da je i dalje opasnost po žene.

– On svakako nije jedini muškarac koji je pretnja po žensku bezbednost ali je barem jedan od kojeg možemo javno i kolektivno da se zaštitimo. Pored toga, zahtevamo da se intervju smesta ukloni sa svih portala, a ubuduće prate smernice Novinarki protiv nasilja. Zahtevamo da se ženama obezbedi osnovna potreba za fizičkom sigurnošću u privatnom i javnom prostoru i da se nijedan tabloid nikada više ne usudi da eksploatiše ženski strah od muškog nasilja – zaključuje se u saopštenju ovog kolektiva.

Podsetimo, javnost u Srbiji postala je uznemirena nakon što je nedavno serijski silovatelj Igor Milošević pušten iz zatvora nakon odsluženja petnaestogodišnje kazne za seriju silovanja i razbojništava.

Na društvenim mrežama iz dana u dan upozorava se javnost, prati kretanje i objavljuju fotografije muškarca za koga se tvrdi da je upravo silovatelj koji je nedavno izašao iz zatvora. Situacija koja je nastala u javnosti za stručnjake je zapravo upozorenje koje baca svetlo na to da zakon ne propisuje nikakve mere nadzora kako bi se bivši osuđeni silovatelji nadzirali.

Oglasilo se Udruženje novinara Srbije

Udruženje novinara Srbije (UNS) protestuje zbog objavljivanja intervjua u Informeru sa višestrukim silovateljem koji je u zatvoru zbog ovih krivičnih dela proveo skoro tri decenije zato što se ovim sadržajem ponovo uznemiravaju njegove žrtve kao i sve žene koje su pretrpele neki oblik nasilja.

UNS ističe da tvrdnja Informera da se „intervjui poput ovog rade svuda u svetu – da bi narod video kako razmišljaju zločinci“ nije opravdanje za objavljivanje medijskog sadržaja u kome silovatelj evocira detalje krivičnog dela, jer se time žrtva ponovo traumatizuje.

UNS podseća da razgovor sa bivšim osuđenicima ili sa onima koji su na izdržavanju kazne nije zabranjen, ali da novinare i medije Kodeks novinara obavezuje na duh saosećanja sa žrtvama i upozorava da se tako nastalim medijskim sadržajem ne smeju ni na koji način uznemiravati žrtve krivičnih dela.

Podsetimo,  “Informer” je objavio “megaekskluzivni” intervju sa silovateljem u kom on opisuje detalje svojih zločina i stavlja do znanja da se za iste ne kaje.

Preuzeto sa: luftika.rs

Kroz svoje istraživanje, čula sam ovakve priče iznova i iznova od ljudi u računovodstvenim, advokatskim, konsultantskim firmama i drugim kancelarijskim poslovima. Iako svi znamo da je hronični prekomjerni rad loš za naše mentalno i fizičko zdravlje, i da može ozbiljno da ugrozi kvalitet našeg rada.

Voljeli bismo da možemo da promijenimo način na koji radimo, ali zapravo ne znamo kako.

Pokazalo se da je naša sklonost pretjeranom radu i sagorijevanja na poslu uslovljena složenom kombinacijom faktora koji uključuju našu profesiju, mjesto gdje radimo i nas same. U srcu svega toga je nesigurnost. Jedan od viših šefova jedne advokatske firme je to ovako rekao: “Dolazim ovdje i radim koliko mogu sve vrijeme.

Osjećam kao da dobro radim svoj posao, ali je to teško izmjeriti. To je priroda onoga što radimo: ili je gozba ili je glad. I svi smo skloni da budemo toliko nesigurni da smo uplašeni za svoje radno mjesto sve vrijeme.”

Nesigurnost profesionalaca je ukorijenjena u neopipljivosti rada znanja. Kako ubijediti klijenta da znate nešto što će im poboljšati život i da ćete na taj način opravdati visoke naknade koje naplaćujete?

Pored ovog, visoka nesigurnost ove profesije je pogoršana kompetativnim sistemom koji kompanije održavaju, a koji vaše kolege pretvara u vaše protivnike. Kako da ubijedite svog šefa da vrijedite više od svog najbližeg kolege? U ovakvim profesijama nema odmora.

Činjenica da su kompanije počele namijerno da identifikuju i regrutuju kako oni kažu “nesigurne perfekcioniste” (neke vodeće kompanije eksplicitno koriste ovu terminologiju, iako ne u javnosti).

Nesigurni ljudi koji su skloni da postižu veliki uspjeh su izuzetno sposobni i ambiciozni, ali su vođeni dubokim osjećajem sopstvene neadekvatnosti. Ovo obično potiče iz djetinjstva i može biti rezultat različitih faktora, kao što su iskustvo finansijske ili fizičke deprivacije, ili vjerovanje da je ljubav njihovih roditelja zavisila od njihovog ponašanja i dobrog učinka.

Sklonost ka hroničnom pretrpavanju poslom je pojačana snažnom društvenom kulturom kontrole koja vlada u elitnim profesionalnim organizacijama. Jedan radnik je to ovako opisao: “Kada sam prvi put došao ovdje, pomislio sam: ‘Ovo mjesto djeluje kao kult’. Ali sada kada sam ovdje već neko vrijeme, mislim da je sjajno”.

Ako se i vi pitate “Zašto radim više nego ikad?”, dobro pogledajte sebe i organizaciju u kojoj radite. Naporan rad može biti nagrađujuć i uzbudljiv. Ali razmislite kako živite. Nemojte normalizovati nezdrava ponašanja i ekstremni konformizam.

            Radite prekovremeno kada je potrebno ili kada želite, ali to radite svjesno, u određenim vremenskim periodima kako bi postigli određene ciljeve. Ali ne dozvolite da vam to postane navika zato što ste zaboravili da radite ili živite na bilo koji drugi način.

Ako ste vođa firme, imate odgovornost ne samo prema svojoj firmi, već i prema ljudima koji rade u njoj. Pomozite svojim kolegama da ostvare svoj puni potencijal, ali ne dozvolite sebi da pogoršavate ili iskorištavate nečiju nesigurnost.

I zapamtite da je vaša krajnja dužnost briga prema vama samima.

Tako sam prije par dana, odjevena i našminkana, trpala stvari u torbicu i pao mi je mrak na oči. “Novčanik, ključevi, mobitel, labelo, voda. OK, to mi sve treba, rekoh si, ali kaj je sve ovo ostalo?”

Flasteri? Papirnate maramice? Pinceta? Kutijica za leće? Pumpica za leće? Dioptrijske naočale? Dezić? Korektor? Četkica za zube?…?!?! Nerijetko je tu negdje i kišobran jer sigurno će jednom, možda ne taj dan, i kiša pasti.

“KOJI BOG, ANA?!” – izderala sam se na sebe, ali u sebi jer mačak mi je plašljiv.

“Pa idem na kavu tri tramvajske stanice dalje! Samo unutar jedne tramvajske stanice imam barem nekoliko ljekarni, trafika, drogerija…” A meni torba prepuna “ako ovo ili ako ono” stvari. I to onih negativnih “ako”. “Što ako mi curi nos, a nije već tjednima? Ako se porežem na nešto, a nemam pojma na što bih uopće mogla? Cipele me ne žuljaju, što će mi flasteri?”

Otkako pamtim smetalo mi je bakino “Joj!” čim bi ušla u kuću i spustila vrećice ili samo sjela s kauča na stolac. Uvijek je negdje istisnula tu svoju čuvenu poštapalicu, a mene je smetalo jer je tako sve zvučalo “teško” i nikad ništa nije bilo ni lijepo ni pozitivno. Doslovno se od svega radila, i još se uvijek radi, drama. Od odlazaka u dućan u nabavku, planiranja godišnjeg, pakiranja… sve je “JOOOOOJ!”.

Već više od deset godina nosim polutvrde kontaktne leće i u 98% slučajeva kud god idem sa sobom nosim pumpicu, kutijicu, dioptrijske naočale i malo ogledalo (dakle, dodatnu torbicu za sve to) za u slučaju da mi se nešto dogodi s lećom/ama. Ako se pomakne, uleti mi nešto u oko ili me nešto treće iziritira. U više od desetljeća, ne znam je li se to ukupno dogodilo deset puta, znači manje od jednom godišnje, a ja nosim posebnu – AKO SE DESI SRANJE – torbicu čak i ako idem samo do dućana.

Mojoj baki “Joj!”, meni torbica prepuna nepotrebnih stvari, ali rezultat je isti. Obje na neki način prizivamo nesreću. Obje smo konstantno na oprezu da se nešto ružno ne dogodi i obje pušemo na hladno, a najčešće za to nema razloga.

Pa kvragu, što je najgore što se može dogoditi tamo negdje vani bez kutijice za leće? Ili bez pincete? Nisam na pustom otoku, a nije sramota tražiti pomoć, ako je neophodno. Ali ne, kontrolfrik u meni (inače najkulturniji i najljepši izraz za nesigurnu osobu) natjera me da svaki put kad izlazim iz svoje sigurne zone, odnosno stana, nosim pola kupaonice sa sobom, ubijam si i rame i kičmu, znojim se ispod preteške torbe, razmišljam putem do stanice ili kuda sam već krenula jesam li sve uzela sa sobom i što ako nisam (onda nastaje panika), i hrpa drugih mikro i nepotrebnih radnji za rezultat koji je gotovo uvijek isti. NIŠTA RUŽNO SE NE DOGODI.

Ili barem ništa strašno i nepopravljivo, ali najčešće se ama baš ništa ne dogodi. Osim izgubljenog vremena i živaca.

Prije par dana kad mi je konačno sjevnulo pred očima da se pretvaram u svoju – “joj!” na sve –  baku shvatila sam da nemam pravo od života očekivati pozitivne ishode i iznenađenja kad stalno prizivam nesreće i ne dam ni životu ni ljudima da me iznenade. Sve češće se pokazuje točnim da dobijemo baš ono što zaslužujemo (naravno, nemoj sad izvlačiti iz konteksta i reći da sam napisala da dijete zaslužuje dobiti leukemiju, jer ne zaslužuje) i da se onda nemamo zašto žaliti.

Ako ja stalno bivam u strahu da će mi pasti nešto na glavu i zato uvijek hodam pod otvorenim nebom, a ne ispod prozora zgrada, zaslužujem da mi padne na glavu i pod tim istim otvorenim nebom. Recimo, da ptici u letu ispadne krepani miš iz kandži ili da me barem posere. Iskreno mislim i vjerujem da u ovoj situaciji to stvarno zaslužujem.

Neću zaboraviti, kad sam prije par godina svakodnevicu dijelila s osobom od koje sam naučila o životu više nego iz ijedne knjige, kad je on znao u polu-šali reći da ne govorim unaprijed, npr.: “Pazi, prolit će se!” jer gotovo uvijek se to nešto sekundu kasnije i prolije, a čaša razbije. Prizvala sam to. Sad to znam i vidim.

I što je najbolje, vidim to i na pozitivnim stvarima. Prizvala sam u svoj život neke divne ljude, poslove, putokaze… I sve ću češće prizivati pozitivne i željene svari u svoj dan jer dosta mi je života na oprezu u iščekivanju potencijalne nesreće. To je samo gubljenje vremena.

Od prije neki dan, ne nosim više milijun svega nepotrebnog u torbi. Novčanik i ključevi. Ne treba mi čak ni mobitel. I život postaje sve ljepše i ugodnije mjesto.

Do idućeg puta, živite bez nepotrebnih “ako”, “joj” i drugih stvari na leđima.

Zagrljaj,

A.

Tekst je preuzet s Blogledala.