Na tačno pola veka nakon njene smrti, rasprava nije završena. Medicinski stručnjaci, teolozi, vernici i skeptici i dalje iznose različita objašnjenja događaja koji su prethodili njenoj smrti, a upravo je ova priča inspirisala brojne knjige, dokumentarne filmove i čuveni holivudski film “Egzorcizam Emili Rouz”.

Bez obzira na to kojoj strani neko veruje, sudbina mlade Nemice ostala je jedna od najpotresnijih i najkontroverznijih priča 20. veka.

Ko je bila Anelize Mišel?

Anelize Mišel rođena je 1952. godine u mestu Lajblfing u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj. Odrastala je u izrazito religioznoj katoličkoj porodici zajedno sa dve sestre. Vera je zauzimala važno mesto u svakodnevnom životu porodice – redovni odlasci na misu i molitva bili su deo njihove svakodnevice.

Ljudi koji su je poznavali opisivali su je kao mirnu, povučenu i izuzetno savesnu devojku. Planirala je da postane učiteljica, uspešno je završila školovanje i upisala Univerzitet u Vircburgu. Na prvi pogled ništa nije ukazivalo na tragediju koja će nekoliko godina kasnije obići svet.

Prvi simptomi koji su promenili njen život

Problemi su počeli još tokom tinejdžerskih dana. Sa 16 godina doživela je prvi ozbiljan napad nakon kojeg joj je dijagnostikovana epilepsija temporalnog režnja, oblik bolesti koji može izazvati gubitak svesti, halucinacije i promene ponašanja.

Lekari su joj propisali terapiju, ali uprkos lečenju napadi su se nastavili. Vremenom su se pojavili i drugi simptomi.

Anelize je počela da govori kako čuje glasove koje drugi ne čuju. Tvrdila je da je progone nepoznate sile, da tokom molitve oseća prisustvo zla i da joj glasovi govore kako je prokleta i osuđena na večnu patnju.

Kasnije će njeni dnevnici otkriti da je sa tim iskustvima živela mnogo duže nego što je porodica u početku znala.

Kada medicina više nije imala odgovor

Tokom narednih godina njeno stanje nastavilo je da se pogoršava. Pored epileptičnih napada, počela je da doživljava vizije i da pokazuje ponašanje koje ni porodica ni lekari nisu uspevali lako da objasne.

Anelize je tvrdila da vidi lice đavola, da oseća prisustvo demona i da više ne može da podnese blizinu verskih simbola. Prema svedočenjima članova porodice, odbijala je svetu vodu tvrdeći da ima nepodnošljiv miris, nije mogla da prolazi pored krstova i govorila je da je nešto tera da se udalji od crkve.

Pošto terapija nije donosila očekivane rezultate, porodica je počela da veruje da uzrok njenih problema nije isključivo medicinske prirode.

U nadi da će pronaći pomoć, zajedno su otišli u poznato marijansko svetilište San Damijano u Italiji. Međutim, ni to nije donelo poboljšanje.

Zašto je porodica zatražila egzorcizam?

Porodica se obratila većem broju katoličkih sveštenika sa molbom da nad njihovom ćerkom bude izvršen obred egzorcizma. Većina ih je odbila, smatrajući da simptomi više ukazuju na bolest nego na opsednutost.

Preokret se dogodio kada su upoznali sveštenika Ernsta Alta.

On je smatrao da Anelize ne pokazuje tipične znake epilepsije, već da postoje elementi koji bi mogli ukazivati na demonsku opsednutost. Njegovo mišljenje prihvatio je i biskup Jozef Štangl, koji je dao posebno odobrenje da se sprovede drevni katolički obred egzorcizma prema obredniku poznatom kao Rituale Romanum iz 1614. godine.

Sve je obavljeno u strogoj tajnosti.

Deset meseci i čak 67 egzorcizama

Prvi obred izveden je u septembru 1975. godine.

Tokom narednih deset meseci nad Anelize Mišel izvršeno je ukupno 67 egzorcizama, uglavnom jednom ili dva puta nedeljno. Svaki ritual trajao je između četiri i šest sati.

Prema zapisima sveštenika koji su učestvovali u obredima, Anelize je tokom egzorcizama govorila glasovima za koje su tvrdili da nisu njeni, izgovarala reči na jezicima koje navodno nije poznavala, vrištala, režala i pokazivala neuobičajenu fizičku snagu.

Navodno je tvrdila da u njoj boravi više demona, među kojima su, prema zapisnicima sa obreda, bili Lucifer, Juda Iskariotski, Kain, Neron i Adolf Hitler.

Ove tvrdnje nikada nisu potvrđene izvan svedočenja ljudi koji su prisustvovali obredima i upravo zbog toga i danas izazivaju brojne polemike.

Organizam više nije mogao da izdrži

Kako su meseci prolazili, fizičko stanje mlade žene postajalo je sve gore.

Bila je sve slabija, gotovo da nije uzimala hranu ni tečnost, a zbog dugotrajnih rituala i iscrpljenosti izgubila je veliki deo telesne mase. Svedoci su opisivali da je satima klečala, ustajala i ponavljala iste pokrete dok joj kolena nisu bila potpuno otečena i krvava.

Do leta 1976. godine težila je svega oko 31 kilogram.

Anelize Mišel preminula je 1. jula 1976. godine u 23. godini života.

Zvaničan uzrok smrti bio je neuhranjenost i dehidracija usled dugotrajnog fizičkog iscrpljivanja.

Suđenje koje je potreslo Nemačku

Njena smrt izazvala je ogromnu pažnju nemačke javnosti.

Pokrenuta je istraga, a roditelji Anelize Mišel, kao i dvojica sveštenika koji su sprovodili egzorcizam, izvedeni su pred sud pod optužbom da nisu obezbedili neophodnu medicinsku pomoć, iako je bilo očigledno da se zdravstveno stanje mlade žene dramatično pogoršava.

Tokom suđenja odbrana je tvrdila da je porodica iskreno verovala kako se radi o demonskoj opsednutosti i da je egzorcizam bio jedina mogućnost da joj pomognu.

Sud nije prihvatio takvo obrazloženje.

Roditelji i sveštenici osuđeni su na uslovne zatvorske kazne zbog nesavesnog postupanja koje je dovelo do smrti mlade žene.

Ekshumacija i nova kontroverza

Godinu dana nakon njene smrti pojavile su se nove priče koje su dodatno rasplamsale interesovanje javnosti.

Prema navodima, jedna časna sestra sanjala je da telo Anelize Mišel nije istrulilo i da je to znak božanske intervencije. Porodica je potom zatražila ekshumaciju.

Ona je obavljena uz prisustvo policije, bez pristupa javnosti.

Kasnije su kružile fotografije za koje se tvrdilo da prikazuju njeno telo, ali njihova autentičnost nikada nije zvanično potvrđena. Pojavile su se i tvrdnje o navodnim natprirodnim pojavama tokom otvaranja groba, ali nijedna od njih nije dobila verifikaciju nezavisnih stručnjaka.

Šta kaže medicina, a šta Crkva?

Danas većina lekara smatra da je Anelize Mišel najverovatnije bolovala od kombinacije epilepsije temporalnog režnja i ozbiljnog psihijatrijskog poremećaja, koji je mogao izazvati halucinacije, religiozne deluzije i promene ponašanja.

Sa druge strane, deo vernika i danas veruje da medicinska objašnjenja nisu dovoljna da objasne sve što se događalo tokom poslednjih meseci njenog života.

Katolička crkva nikada nije proglasila slučaj zvaničnim dokazom demonske opsednutosti, ali ni interesovanje javnosti za ovu priču nije prestalo.

Priča koja je inspirisala filmove i knjige

Slučaj Anelize Mišel postao je inspiracija za brojne knjige, dokumentarne emisije i igrane filmove.

Najpoznatiji među njima svakako je holivudski film “Egzorcizam Emili Rouz” iz 2005. godine, koji je upravo na ovom slučaju zasnovao svoju priču, kombinujući elemente sudske drame i horora.

Godinu dana kasnije snimljen je i nemački film “Rekvijem”, koji je priči pristupio iz mnogo realističnijeg i psihološkog ugla, fokusirajući se na život mlade žene i njenu borbu sa bolešću.

Misterija koja traje gotovo pola veka

Na današnji dan (1. jul), 50 godina kasnije, odgovor na pitanje šta se zapravo dogodilo Anelize Mišel ne postoji.

Za jedne, njen slučaj predstavlja tragičan primer posledica nelečene psihijatrijske bolesti i pogrešnih odluka okoline. Za druge, reč je o jednom od najupečatljivijih svedočenja o egzorcizmu u modernom dobu.

Istina možda nikada neće biti potpuno razjašnjena. Ono što je izvesno jeste da je priča o mladoj Nemici ostala jedna od najpotresnijih i najkontroverznijih priča 20. veka, koja i danas podjednako intrigira vernike, skeptike, istoričare i stručnjake za mentalno zdravlje.

Ona.telegraf.rs

Umjesto dosadašnjeg pravila “ili si potpuno bolestan ili potpuno zdrav”, ubuduće bi ljekari mogli procijeniti radnu sposobnost u postotcima (100%, 75%, 50% ili 25%). To znači da bi, primjera radi, osoba koja inače radi 40 sati sedmično mogla tokom bolesti raditi samo 20 sati.

Šta se planira i zašto

Reformu predlaže ministarka zdravstva Nina Varken, a cilj je da se zaposlenici postepeno i ranije vraćaju na posao te da se smanje troškovi bolovanja. Povod su visoke stope izostanaka – prosječno oko 19.5 dana bolovanja godišnje po zaposlenom u Njemačkoj.

Uslovi za djelimično bolovanje

Da bi neko radio tokom bolesti u smanjenom obimu, moraju biti ispunjena tri uslova:

• ljekar mora utvrditi djelimičnu radnu sposobnost
• zaposlenik se mora osjećati sposobnim za rad
• poslodavac mora dati pristanak

Ako poslodavac ne pristane, ostaje klasično, potpuno bolovanje.

Kako bi to izgledalo u praksi

Ideja je posebno namijenjena dužim bolovanjima (više od četiri sedmice).

Primjeri:

• neko s lakšom bolešću može raditi od kuće umjesto da ide u kancelariju
• fizički radnik može privremeno raditi administrativne poslove
• poslodavci bi mogli pomoći fleksibilnim radnim vremenom ili radom na daljinu

Finansijski aspekt

prvih šest sedmica: poslodavac i dalje plaća punu platu

nakon toga:

• poslodavac plaća odrađene sate
• zdravstveno osiguranje pokriva ostatak kroz naknadu za bolovanje

Planira se i smanjenje naknade za bolovanje s 70 na 65 odsto bruto plate, ali bi zaposleni u nekim slučajevima ipak mogli finansijski bolje proći nego kod potpunog bolovanja.

Argumenti ZA reformu

Podržavatelji ističu nekoliko prednosti:

• lakši i brži povratak na posao
• manji ukupni broj dana bolovanja
• zadržavanje radnih navika i vještina
• bolja socijalna uključenost, naročito kod psihičkih bolesti
• fleksibilniji prelaz iz bolesti u puni rad

Stručnjaci naglašavaju da mnogi ljudi nisu ni potpuno zdravi ni potpuno bolesni, nego negdje između – pa ovakav model ima smisla.

Kritike i zabrinutosti

Sindikati i socijalne organizacije upozoravaju na rizike:

• zaposleni bi mogli biti pod pritiskom da rade i kad nisu spremni
• oporavak bi mogao trajati duže ili se stanje pogoršati
• postoji opasnost da “dobrovoljnost” u praksi ne bude stvarna

Protivnici ističu da bi prerani povratak na posao mogao dugoročno povećati broj i trajanje bolesti.

Planirana reforma donosi fleksibilniji pristup bolovanju, ali i otvara pitanja o zaštiti zdravlja zaposlenika. Ključno će biti da odluke ostanu medicinski utemeljene i da zaposlenici stvarno imaju izbor. O prijedlogu zakona još treba odlučiti parlament nakon što prođe vladu, navodi “Fenix-Magazin”.

Izvor: Nezavisne

Građani BiH su, prema statističkim podacima, kao što su prosječna i minimalna plaćt, znatno plićeg džepa nego stanovnici evropskih zemalja iz susjedstva i šire.

To što su im primanja niža ne znači i da su im troškovi, odnosno cijene namirnica i energenata, prilagođeni toj razlici. Štaviše, cijene na policama trgovinau BiH te ostalih prodajnih i ugostiteljskih objekata značajno su više nego što bi se očekivalo u skladu s globalnim tokovima, piše Večernji list.

“Došla sam iz Njemačke na nekoliko dana kući u BiH. Nisam htjela ništa nositi, osim nešto odjeće, računajući da sve mogu tu kupiti i da nema potrebe. Prvi dan otišla sam u trgovinu po gel za tuširanje i ostala zatečena. Isti gel za tuširanje koji u Njemačkoj plaćam od 0,96 do 0,99 evra ovdje stoji 7 KM. Pa to nema smisla. Pogotovo uzimajući u obzir kolika su ovdje primanja. Osjećala sam se pravo glupo i prevareno plaćajući toliko obični gel za tuširanje. Zapravo, osjećala sam se prevareno. Od sada, kad krenem u BiH, sve ću nositi sa sobom. Ne želim da me neko pravi budalo”,  kaže Mostarka koja trenutno živi u Štutgartu.

Gel za tuširanje samo je jedan od primjera većih cijena u BiH, a ima ih na stotine.

Iako je prosječna plata u BiH znatno niža nego u Njemačkoj, pojedini proizvodi, poput mliječnih, voća i povrća, slatkiša i grickalica te proizvoda za higijenu, nerijetko su značajno skuplji u odnosu na one u supermarketima u Njemačkoj.

Takva situacija dovodi do rastućeg nezadovoljstva građana, koji sve češće postavljaju pitanje zašto osnovne životne i druge namirnice u zemlji s nižim standardom nisu jeftinije nego u onima s višim prihodima i većom kupovnom moći. Građani na društvenim mrežama sve češće javno govore o cijenama, a s obzirom na veliki broj onih koji žive u zemljama Evrope, lako je izvršiti i poređenje cijena.

Tako, primjera radi, paket tunjevine Rio Mare u trgovinama u Njemačkoj stoji oko 10 KM, dok je u prodavnicama u BiH isto pakovanje visoke 22 KM.

Sredstvo za pranje posuđa Finish u BiH stoji 13 KM, dok se isto u Njemačkoj može kupiti po cijeni malo većoj od 5 KM. Kapsule za pranje suđa istog proizvođača u BiH koštaju čak 30 KM, a u Njemačkoj nešto manje od 20 KM. Tjestenina Barilla u Njemačkoj se može kupiti po cijeni manjoj od 2 KM, dok joj u BiH cijena varira od 2,89 do 4,19 KM.

Posljednjih dana trgovine u BiH kilogram jagoda prodaju po nevjerovatne 22 KM. Naime, pakovnje od 250 grama je 5,50 KM.

Rekordno bezobraznu cijenu dosegla je i čokolada Milka, čije pakovanje od 300 grama u pojedinim trgovinama u BiH stoji 16,50 KM, dok je cijena iste gramaže čokolade za kuhanje skočila na 14 KM?! Za pola kilograma kafe moramo izdvojiti 13, a za 250 grama maslaca čak 9 KM.

Dakle, kilogram maslaca je 36 KM.

Primjera radi, kilogram kafe u Njemačkoj stoji oko 24 KM, Milka od 270 grama može se kupiti za 5, a kilogram maslaca za 14 KM. Kad je riječ o cijenama nad kojima građani samo mogu plakati, tu je i bijeli luk koji po kilogramu stoji 12 KM?! Kilogram grožđa ide do 12 KM, dok bijeli luk stoji 10 KM, a paprike 11 KM.

Posebna su priča kafići i restorani u koje, s obzirom na cijene hrane i pića, definitivno ne mogu zalaziti obični ljudi. Primjera radi, u pojedinim kafićima bočica negazirane vode stoji i po 3,40, a gazirane po 4 KM?!

Građane, ako ne više, onda barem isto, ljuti činjenica što ljubitelji čaja šolju tog toplog napitka moraju platiti 3 KM.

Dakle, na prodanih 20 vrećica u konobarskom novčaniku završi 60 KM kojima se može kupiti 12 kutija čaja.

Nutella je u BiH dosegnula cijenu od gotovo 15 KM, što je mnogim bh. građanima luksuz. Nutella se u Njemačkoj može kupiti po cijeni od 6 KM.

“U BiH je sve postalo luksuz”; “Platim račun 100 KM, a u vrećici imam četiri stvari”; “Ovome se mora stati na kraj, novac ide samo za namirnice, a opet je nemoguće dočekati 1. u mjesecu”; “Ovo je borba za preživljavanje”; “U Njemačkoj biram što želim, a ovdje što mogu”,  neki su od komentara nezadovoljnih građana.

Izvor: nezavisne.com

Tako je u Sloveniju za deset godina otišlo 125.045 radnika, a u Njemačku 6.679.

Prema podacima iz prednacrta izvještaja o radu Agencije za rad i zapošljavanje za 2024. godinu, u Sloveniji je lani radne dozvole dobilo i počelo da radi 13.436 državljana BiH. S druge strane, u Njemačkoj su na poslovima njegovatelja lani zaposlena 223 radnika iz BiH.

“U dosadašnjem toku realizacije Sporazuma o zapošljavanju državljana Bosne i Hercegovine u Republici Sloveniji najviše su traženi radnici iz BiH sa sljedećim zanimanjima: vozači (oko 25 odsto oglasa) i varioci (oko 20 odsto oglasa), dok su za ostala zanimanja brojevi mnogo manji. Od ostalih zanimanja traženi su armirači, zidari, elektroinstalateri, bravari, fasaderi i građevinski radnici”, istakli su iz Agencije za zapošljavanje BiH za “Nezavisne novine”.

Iz Agencije dodaju da se sve zapošljavanje u Sloveniji odvija putem njih, dok za Njemačku imaju dozvolu za posredovanje samo osoba sa završenom srednjom medicinskom školom opšteg ili pedijatrijskog smjera, koje imaju položen stručni ispit u BiH i znanje njemačkog jezika na minimum B1 nivou, prema evropskom referentnom okviru za jezike.

“Sve osobe koje odlaze na rad u inostranstvo posredstvom Agencije za rad i zapošljavanje BiH su uredno odjavljene sa biroa nezaposlenih, te imaju prava na radu u navedenim državama kao i domaća radna snaga u tim državama”, objašnjavaju oni za “Nezavisne novine” i dodaju da za osobe koje odlaze u inostranstvo mimo Agencije nemaju podatke jer te osobe nisu dužne nigdje da evidentiraju svoj odlazak.

Zoran Škrebić, predsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske, ističe da odlazak radnika utiče na poslodavce u Srpskoj i BiH.

“Ono što je sigurno evidentno jeste da postoji nedostatak radne snage i jedno vrijeme se pričalo da nedostaju majstori, ali sada već možemo slobodno da kažemo da je nedostatak radne snage, od nekvalifikovane do visokoobrazovanih kadrova, odnosno inženjerskog kadra”, kaže Škrebić za “Nezavisne novine”.

Kako je dodao, privreda u BiH je na niskom tehnološkom razvoju, što joj otežava borbu sa zapadnim ekonomijama.

“Mi smo imali dosta prijedloga i smatramo da je jedno od rješenja tehnološki razvoj privrede, subvencije za tehnološki razvoj, kao i automatizacija proizvodnih procesa, ali sve to mora biti podržano i kroz učešće fakulteta, instituta i drugih u osposobljavanju privrede  za tehnološki napredak”, navodi Škrebić.

Mirko Šerbedžija, predsjednik Sindikata medicinskih sestara i tehničara Republike Srpske, u razgovoru za “Nezavisne novine” nedavno je istakao da često zdravstveni profesionalci odlaze i u druga zanimanja i traže svoje mjesto pod suncem.

“Nažalost, mi gubimo jedan iskusni kadar. Više puta smo ponavljali da zdravstveni sistem Republike Srpske leži na ‘60. i ‘70. godištu, međutim, te naše kolege već polako odlaze u penziju, tako da samim tim ne gubimo samo ljude koji odlaze da rade u neka druga zanimanja, koji odlaze da rade na Zapad, nego gubimo iskusne kadrove koji odlaze u penziju, a nažalost, nemamo profesionalce koji će njihova mjesta da nadoknade”, rekao je Šerbedžija.

Inače, Agencija za rad i zapošljavanje BiH od 2013. godine posreduje u zapošljavanju bh. građana u Sloveniji i Njemačkoj.

Sjećam se, kad sam bio dijete, nikada nisam učio strane jezike na kursevima. Kao i većina mojih vršnjaka, učio sam u školi samo da bih dobio dobru ocjenu. I to je bilo to. Nisam nikada osjetio stvarnu potrebu da ih koristim, jer nije bilo prilika, niti sam tada uopšte prepoznavao važnost neformalnog obrazovanja i učenja stranih jezika. Mislio sam da je to sasvim dovoljno, ocijena iz jednog školskog predmeta, kao i svaka druga – sve dok me sticaj okolnosti nije odveo na razmjenu u Njemačku.

Bila je 2007. godina. Internet nije bio ono što je danas – nije bilo aplikacija za prevođenje, online kurseva  li YouTube videa koji vam mogu pomoći da premostite jezičnu barijeru. Komunikacija je bila mnogo izazovnija, jer nije bilo ni lakih načina da se brzinski pronađu fraze ili riječi koje nisu bile poznate. Bio sam prinuđen da se suočim s jezikom, u realnim situacijama, bez mogućnosti da čekam ili pretražujem riječi na ekranu. Sva moja pažnja bila je usmjerena na ljude oko mene i na svaki njihov gest, izraz lica i ton glasa. Bio sam bačen u vatru. Svaka nova situacija bila je test, svaka greška bila je lekcija. I to je bilo najteže, ali istovremeno i najefikasnije iskustvo učenja jezika u mom životu. Kroz stvarne razgovore i svakodnevne izazove, počeo sam da shvatam suštinu jezika.

Sjećam se koliko mi je bilo žao što nisam ranije krenuo na kurs njemačkog jezika. Mislim da bih sebi uštedio mnogo frustracija, nesporazuma i osjećaja izgubljenosti. Umjesto toga, prolazio sam trnovit put: od trenutaka kada nisam mogao razumjeti ni najosnovnije rečenice, preko nespretnih pokušaja da sastavim jednostavne fraze, do onog nevjerovatnog osjećaja kada sam prvi put bez straha započeo razgovor i shvatio da me ljudi razumiju. Svaka greška koju sam napravio, svaki nesporazum koji se dogodio, bio je dio procesa.

Ali upravo taj proces, koliko god bio izazovan i spor, naučio me najvažnijoj lekciji: nije važno gdje se nalazimo, već kako se okružimo jezikom. Jezik je svuda oko nas – u knjigama, muzici, razgovorima, čak i u greškama koje pravimo. Kada se prepustimo jeziku na sve moguće načine, bez obzira na savršenstvo, napredak postaje neizbježan. To je lekcija koja mi je promijenila pristup učenju i pomogla mi da ne vidim samo cilj, već i vrijednost samog puta.

Po povratku iz Njemačke shvatio sam koliki potencijal leži u neformalnom obrazovanju. To nije samo način da naučite nešto novo ili unaprijedite svoje vještine – neformalno obrazovanje ima moć da vas transformiše iznutra, da oblikuje način na koji razmišljate, kako posmatrate svijet i kako se nosite s izazovima. Otvara vrata ka mogućnostima koje niste ni slutili, ali vas istovremeno uči da budete otvoreni, prilagodljivi i spremni na promjene.

Od tog trenutka, odlučio sam posvetiti se radu na sebi. Nije bilo granica u učenju – svaki novi jezik bio je nova perspektiva, svaki seminar prilika za širenje horizonata, svako stručno usavršavanje korak ka boljoj verziji sebe. Tražio sam načine da unaprijedim svoje znanje i praktično ga primijenim, a svaki mali uspjeh davao mi je motivaciju za daljnji rad.

Zahvaljujući toj posvećenosti, danas mogu s ponosom reći da sam stručnjak za nastavu, bilo da se radi o učionici ili online formatu. Godine iskustva, kombinovane s kontinuiranim usavršavanjem, omogućile su mi da razvijem metode koje su efektivne, interaktivne i prilagođene različitim potrebama učenika. To nisu prepoznali samo moji učenici, već i brojne institucije. Kao dugogodišnji multiplikator i trener Goethe-Instituta, imao sam priliku dijeliti svoje znanje s drugim nastavnicima, inspirisati ih i učiti od njih.Radio sam na fakultetu, doprinosio brojnim projektima i često sam pozivan da svoje iskustvo stavim u službu zajedničkog cilja – unapređenja obrazovanja. Taj put nije bio lagan, ali svaka prepreka bila je prilika da učim i rastem.

Ali često se zapitam: gdje bih tek bio da sam krenuo ranije? Koliko bih prilika iskoristio s manje truda, koliko bih prepreka savladao s više lakoće? Ta misao me uvijek vrati na jedno – na važnost pravog trenutka. A taj trenutak je sada.

Zato se danas obraćam vama, roditeljima. Vi imate priliku da svojoj djeci pružite ono što je meni tada nedostajalo – rani početak. Učenje jezika nije samo savladavanje riječi i pravila, već ulaganje u njihovu budućnost. To je ključ koji otvara vrata ka svijetu prepunom mogućnosti. Upis na kurseve nije samo ulaganje u znanje, već u njihovo samopouzdanje, sposobnost komunikacije, razvijanje kritičkog mišljenja i prilagođavanje različitim kulturama i ljudima.

Što ranije krenu, to će im jezik postati prirodniji dio svakodnevnice. Biće sigurniji u sebe, otvoreniji prema novim iskustvima i spremniji da prihvate izazove s osmijehom. I vjerujte mi, jednog dana, kada budu ostvarivali svoje snove, vratiće se toj odluci i biti vam zahvalni što ste im pružili takvu mogućnost. Upis je u toku. Ne čekajte da prilike prođu – počnite danas i olakšajte svojoj djeci put ka uspješnijem i sigurnijem sutra. Svaka odluka koju danas donesete može oblikovati njihov svijet. Dajte im šansu da zablistaju!

PIše: Aljoša Preradović, vođa pedagoškog odjela u Glossa centru

Radi se o desetinama hiljada ispada u školama posljednjih godina, pokazali su odgovori na upit agencije Dpa. Recimo, samo u najmnogoljudnijoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji 2022. godine je bilo 5.400 prijava za nasilne delikte u školama.

To u dlaku odgovara ukupnom broju škola u pokrajini, što znači da se prosječno jednom godišnje u svakoj školi prijavi ovakav incident. A koliko je neprijavljenih slučajeva niko ne zna, piše Deutsche Welle.

Nedavno je 22-godišnjak u Petershagenu blizu Berlina upao u jednu školu naoružan nožem i gasnim, odnosno signalnim pištoljem, a jedan od zaposlenih podigao je uzbunu.

Takođe, 17-godišnji učenik je u Vupertalu nožem napao četvoro školaraca i sada je u pritvoru zbog sumnje na pokušaj ubistva.

U odnosu na period prije pandemije, broj takvih ekscesa u školskim zgradama i dvorištima osjetno raste, recimo u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji za oko 50 odsto u odnosu na 2019. godinu.

Slično je i u drugim pokrajinama, piše Dpa. Samo u glavnom gradu Berlinu su, prema policijskim podacima, 2022. godine bila 2.344 slučaja nanošenja tjelesnih povreda u školama. Tamo policijske patrole u prosjeku pet puta dnevno bivaju pozvane da intervenišu u školama.

Ubistva su još rijetka… Jedno se dogodilo u januaru u gimnaziji kod Hajdelberga, gdje je 18-godišnjak nožem ubio vršnjakinju.

Prema Ministarstvu obrazovanja pokrajine Brandenburg, brojni su uzroci nasilja u školama. U odgovoru Ministarstva navode se “deficiti samokontrole”, “manjak samopouzdanja”, ali i iskustvo porodičnog nasilja.

Kako dodaju, sadržaji koji prikazuju nasilje u medijima i na društvenim mrežama takođe mogu doprinijeti agresiji.

“Primjećujemo da se u škole češće nosi oružje nego ranije”, kaže i Sven Vinkler, prvi čovjek Udruženja školskih direktora Njemačke.

Najčešće su, kaže, to noževi i “lažno” vatreno oružje, ono koje vjerno oponaša pravo.

Kako je naveo Vinkler, teško je reći da li djeca i omladina imaju oružje sa sobom jer su spremni na nasilje ili jer su uplašeni pa misle da moraju biti spremni za samoodbranu.

Ali, neki stručnjaci kažu da ništa nije tako kako izgleda. Razvojni psiholog Herbert Šajtenhauer nedavno je u razgovoru za “Spiegel” upozorio da se brojke posmatraju pogrešno.

Prema njegovom mišljenju, danas je manje nasilja u školskim dvorištima nego prije dvadesetak godina, ali se o njima češće izvještava u medijima.

Sindikat vaspitanja i nauke traži da se pojača socijalni rad u školama. “Dramatični manjak nastavnika i premali broj socijalnih radnika pri školama vode tome da je prevencija na licu mjesta vrlo ograničena”, rekla je šefica tog sindikata Anja Benzinger-Štolce.

Neke škole već su uvele privatno obezbjeđenje, poput jedne škole u Bremerhafenu, kod Bremena. Kako su tamo naveli, školarci su često razbijali prozore, vrijeđali druge učenike i nastavnike ili im prijetili. Skoro svakodnevno su se po dvorištu škole vrzmali tipovi koji nemaju šta tu da traže.

“Stanje prošle jeseni bilo je vrlo nemirno. Uz stražare se opet sve smirilo”, rekla je jedna portparolka škole.

Prema podacima evropskog statističkog zavoda Eurostat, 2022. godine 47 posto njemačkih građana živjelo je u vlastitoj nekretnini, a ostalih gotovo 53 posto u podstanarstvu, što Njemačku stavlja na apsolutno dno u Evropi, ako se izuzme Švajcarska.

Najvišu stopu vlasništva nekretnina imaju Rumunija, Slovačka, Hrvatska, Mađarska i Crna Gora. U tim zemljama više od 90 posto stanovništva živi u vlastitoj kući ili stanu. Ali zašto su razlike toliko velike?

Njemačka ima tako nisku stopu vlasništva u usporedbi s jugom i istokom Evrope prije svega zbog istorijskih razloga. Oni sežu u 19. vijek nakon francusko-pruskog rata i osnivanja Njemačkog carstva 1871. U to se vrijeme Njemačka razvila iz kasnofeudalne poljoprivredne zemlje u industrijsku naciju.

A to znači da su ljudi selili sa sela u gradove kako bi tamo pronašli zaposlenje. Dakle, trebalo je izgraditi brzo mnogo jeftinih stanova, piše Deutsche Welle.

Između 1880. i 1900. širom Njemačke nastaju veliki industrijski centri. Upravo iz tog vremena potiče pojam “kasarni za stanovanje” što je opis za krajnje spartanski i vojnički životni standard koji je tamo prevladavao. Pojam je označavao i stambenu bijedu u Njemačkom carstvu gdje su velike mase u gradovima poput Berlina ili u Rurskoj oblasti živjele u katastrofalnim uslovima.

Nakon Drugog svjetskog rata pritisak na stambeno tržište se zbog ratnih razaranja dodatno povećao. Uništeni su infrastruktura, kuće i brojni stanovi. Pritom treba dodati i milione prognanika iz istočnih krajeva Njemačke koji su nakon rata pripali Poljskoj. Gotovo 21 milion ljudi tražilo je novi dom neposredno nakon završetka rata, a nedostajalo je oko 5,5 miliona stanova.

Milioni beskućnika nakon Drugog svjetskog rata

Nova vlast je onda s jedne strane pokušavala brzo stvoriti novi životni prostor i to uz pomoć niza mjera. Istovremeno se htjelo spriječiti eksplozivan rast stanarina zbog nestašice stambenog prostora. Zato je stanogradnja proglašena apsolutnim prioritetom.

“Gradnja stanova je najvažniji uslov kako bismo njemački narod odveli prema političkom i ekonomskom, ali i etičkom i kulturnom oporavku”, rekao je tadašnji kancelar Konrad Adenauer u februaru 1950. govoreći o stambenoj krizi.

“Četvrtina stambenog fonda je bila izgubljena u ratu”, kaže Konstantin Kholodilin iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) u razgovoru za ARD.

U nekim gradovima stepen oštećenja je bio znatno viši. Stanogradnja je proglašena nacionalnim prioritetom.

Boom stanogradnje u pedesetima

Godine 1950. konačno je donesen tzv. prvi Zakon o stanogradnji. Kao rezultat donesenih mjera, u godinama nakon rata izgrađeno je više od pet miliona novih stanova. Nestašica stanova bila je velika i u Istočnoj Njemačkoj. Istovremeno s prvim Zakonom o stanogradnji na Zapadu, i u DDR-u je donesen tzv. Zakon o obnovi kako bi se potaknula stanogradnja.

Ovaj zakon je sredinom pedesetih potaknuo montažnu gradnju stambenih blokova sovjetskog tipa, tipičnih za istok Evrope.

“U pedesetim i šezdesetim godinama su pretežito građeni stanovi za iznajmljivanje u vlasništvu građevinskih zadruga. Kao rezultat toga, postojao je visok udio podstanara”, objašnjava profesor specijaliziovan za istoriju gradnje Günter Vornholz.

Od tada se situacija tek neznatno promijenila. Neke zgrade su prešle u vlasništvo firmi za nekretnine, ali u stanovima su ostali podstanari.

Raznoliko tržište nekretnina za najam

Michael Voigtländer iz Njemačkog ekonomskog instituta (IW) navodi razlog zašto manje od polovine svih njemačkih domaćinstava živi u svoja četiri zida, a mnogi i u socijalno finansiranim državnim stanovima: „U Njemačkoj nikad nije bila izrazito poticana kupovina nekretnina.“

Na njemačkom stambenom tržištu postoje i posebnosti koje se ne temelje samo na istoriji. Ponuda najma je vrlo raznolika, kaže Voigtländer.

Činjenica da zapravo mogu unajmiti porodičnu kuću ili stan visoke kvalitete različitih veličina ne postoji u drugim zemljama.

Osim toga, u Njemačkoj stanovništvo ne živi isključivo u velikim gradovima kao npr. u Francuskoj. Stanovništvo je u Njemačkoj relativno dobro raspoređeno.

Visoki troškovi kupovine i izgradnje

I Vornholz smatra da na tržištu unajmljivanja stanova vladaju dobri uslovi. Zaštita stanara u Njemačkoj je relativno visoka. Istovremeno, uslovi da sami dođete do nekretnine nisu baš dobri.

Zbog masivne konstrukcije i raznih strogih građevinskih propisa troškovi izgradnje nekretnine relativno su visoki, a to vrijedi i za dodatne troškove pri kupovini nekretnine, poput poreza na promet, koji u Njemačkoj sada iznosi čak 6,5 posto.

Za usporedbu: u SAD-u je porez na promet nekretnina samo 0,3 posto. Osim toga, u Njemačkoj su i usluge notara i posrednika za trgovinu nekretninama osjetno skuplje. Voigtländer i popratne troškove pri kupnji nekretnine u Njemačkoj smatra „vrlo velikom preprekom“.

“Samo za ove troškove morate imati ušteđeno oko deset do dvanaest posto iznosa kupoprodajne cijene”, kaže ovaj stručnjak.

Mnogi zato nemaju pristup tržištu nekretnina jer, prema statistikama, samo oko 15 posto svih podstanara raspolaže ušteđevinom od 60.000 eura. Popratne troškove kupovine banka ne pokriva kreditom nego kupci moraju raspolagati tom svotom.

Uravnoteženo tržište nekretnina u Njemačkoj

Stopa vlasništva u konačnici takođe ovisi o regiji u Njemačkoj. Ona je posebno niska u većim njemačkim gradovima: primjerice u Berlinu manje od 14 posto. Slično je i u metropolama Frankfurtu, Hamburgu, Kölnu i Münchenu. U ruralnim sredinama, pak, znatno više ljudi živi u svoja četiri zida, nešto više od polovine.

Najveće stope vlasništva su u Baden-Württembergu i Donjoj Saskoj. Sa stajališta ekonomista Kholodilina, činjenica da u Njemačkoj ima relativno malo vlasnika nije nužno loša stvar. U inostranstvu Nijemcima zavide na još uvijek kvalitetnom tržištu nekretninama.

“Ni 100 posto podstanara niti 100 posto vlasništva nad nekretninom nisu korisni za društvo i ekonomiju”, smatra Kholodilin.

U nekim je zemljama jedini način da se živi u gradskim područjima kupnja nekretnine. Ako si to ne možete priuštiti, na kraju ćete morati smanjiti druge troškove ili putovati daleko na posao. Osim toga, stambeno tržište je nestabilnije kod tržišta s visokom stopom vlasništva.

“Cijene rastu i sve više fluktuiraju, što ne pridonosi pod svaku cijenu stabilnosti tržišta”, kaže Kholodilin.

Posmrtni ostaci djeteta otkriveni su u blizini Grosmehringa u Bavarskoj 19. maja prošle godine, ali nije poznato koliko je dugo bilo u vodi.

Istražitelji vjeruju da je imao između pet i šest godina i da je vjerovatno proveo vrijeme izvan Njemačke, prenosi Nova.rs.

Vlasti ove zemlje zatražile su od Interpola da proslijedi takozvano crno obavještenje, uključujući slike rekonstrukcije lica, za 185 zemalja članica organizacije.

Dječak je bio visok oko 110 cm i težak oko 15 kg, smeđe kose i nulte krvne grupe.

Jurgen Štok, generalni sekretar Interpola, rekao je: „Kroz ovo crno obavještenje, Interpol poziva globalnu zajednicu za sprovođenje zakona da unakrsno provjeri baze podataka i konsultuje otvorene ili neriješene slučajeve. Neko, negdje zna nešto o ovom dječaku, pa je podjednako važno da se određeni detalji objave javno. Bilo da je žrtva trgovine ljudima, otmice ili nasilja, posvećeni smo mobilizaciji svih Interpolovih policijskih snaga da ga identifikujemo i pomognemo istražiteljima da rasvijetle njegovu smrt.“

Njemačka policija takođe želi da čuje od svakoga ko se sjeća nestalog djeteta koje odgovara opisu dječaka pronađenog u reci, a čiji bi nestanak mogao biti povezan sa slučajem.

Oni mogu raditi s Interpolom kako bi pomogli rođacima koji vjeruju da bi dječak mogao biti član njihove biološke porodice da dobiju poređenje DNK.

Inače, crna obavještenje je izdato u okviru programa Identifikuj me, koji je pokrenut u maju kako bi pomogao policiji u Belgiji, Njemačkoj i Holandiji da identifikuje 22 žene i djevojčice za koje vjeruju da su ubijene, piše Sky News.

“Projekat koji smo napravili je automatska regulacija rasvjete u školskim učionicama. Ovaj projekat postiže uštedu električne energije u učionicama, jer pomoću mikrobita i ploče svjetlo se pali i gasi, ako je rasvjeta niža od 500, svjetlo se pali, ako je niža, svjetlo će ostati ugašeno”, pojasnila je Selma.

Svoj rad je prisutnima pokazao i prvak BiH u robotici u kategoriji juniora Adi Bojić, koji pohađa STEM akademiju u Tuzli. Pojasnio je svoj projekat.

“Donio sam par robota koje smo napravili i programirali. Ovaj robot je embot, edukativni je i koristi se u školama, a kako bi se djeca naučila programiranju i funkcijama robota. Ovaj drugi koristi ultrasonični senzor da izgura ove žute kocke izvan kruga.

Sve smo to programirali na laptopu i stavili kod na robota”, priča ovaj 13-godišnjak dok pokazuje kako to sve izgleda te nam ponosno kaže da će uskoro ići na svjetsko takmičenje u robotici u Njemačkoj.

Udruženje profesora i nastavnika informatike u Tuzlanskom kantonu, u saradnji sa Ministarstvom obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona i Pedagoškim zavodom Tuzlanskog kantona, organizovali su Konferenciju o informaciono-komunikacijskim tehnologijama u obrazovanju u Tuzli.

Cilj konferencije je pokretanje procesa za unapređenje kvaliteta obrazovanja u školama u Tuzlanskom kantonu kroz upotrebu informaciono-komunikacionih tehnologija i pripreme učenika za cjeloživotno učenje.

Elvira Slomić iz Udruženja profesora i nastavnika informatike TK kaže da je cilj konferencije da se pokrenu sve inicijative, a koje se tiču uvođenja informaciono-komunikacijskih tehnologija u škole. Brojni učesnici konferencije davali su sugestije i prijedloge kako to postići.

“U principu se uvijek oslanjamo na organizacije, jer je veoma skupa oprema koja je potrebna za organizaciju nastave. Zahtijeva edukaciju i nastavnika i učenika. Nastavnici moraju pratiti talentirane i nadarene i davati im priliku da sami napreduju”, kazala je Slomićeva.

Resorno ministarstvo je sa UNICEF-om radilo mapiranje škola u TK.

“Možemo vidjeti koliko objekata nema pristup internetu nikako i po kojim brzinama imamo pristup u nekim školama. Nismo zadovoljni i nismo blizu zemljama koje su razvijene.

Shodno tome, za kapitalne izdatke smo izdvojili 3,6 miliona KM i u budućnosti ćemo sredstva ulagati u informatizaciju škola”, rekao je Ahmed Omerović, ministar obrazovanja TK.

Preuzeto sa: nezavisne.com

1. Angela Merkel ima najduži staž u Evropi kao izabrani ženski vođa države

Iako nije ni blizu trajanja staža britanske kraljice Elizabete (koja nije izabrana, već je naslijedila ulogu), Angela je vodila Njemačku otkako je 2005. godine izabrana za prvu ženu države.

2. Obožava da kuha

Na svoju tortu od šljiva je iznimno ponosna, a njeni favoriti za kuhanje su supa od krompira i rolad.

3. Njen djed je bio Poljak

Angelin djed – Ludwig Kazmierczak – rođen je u Poznanju u Poljskoj (tada dio Njemačke) 1896. godine. Njezin otac je 1930-ih germanizirao prezime u Kasner.

4. Angelin nadimak je “Mutti”

Uprkos činjenici da Angela Merkel nema vlastitu djecu, Nijemci su joj dali nadimak “Mutti ili “Mamica”.

5. Ima veliki strah od pasa

Njen strah od pasa se javio nakon što ju je jedan ugrizao devedesetih. Vladimir Putin je to znao kada je prije nekoliko godina pustio svog labradora da uđe na sastanak sa Merkelovom.

6. Angela je najmoćnija žena na svijetu

Forbes je proglasio brojem 1 na listi 100 najmoćnijih žena na svijetu u 2015. godini.

7. Odrasla je u Istočnoj Njemačkoj

Većina Nijemaca se u to vrijeme preseljavala iz Zapadne u Istočnu Njemačku, a Angelin otac je isto napravio ubrzo nakon njezinog rođenja.

8. Tečno govori ruski

Tim bolje za pregovore sa Vladimirom Putinom..

9. Ona je izvrstan naučnik

Uzor joj je bila Marie Curie, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu. Diplomirala je kvantnu hemiju i fiziku i bila jedina žena u odjeljenju za teorijsku hemiju Istočnonjemačke akademije nauka.

10. Angela je zadržala prezime svog prvog supruga

Angela je bila udana za svog prvog supruga – studenta fizike Ulricha Merkela – samo 5 godina. Udata je za Joachimom Sauerom od 1998. godine, koji ima dva sina iz prethodnog braka.

11. Obožava da radi imitacije

Angela Merkel obožava da imitira druge svjetske lidere, uključujući Vladimira Putina, papu Benedikta XVI., Bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, pa čak i bivšeg američkog potpredsjednika Al Gorea.