Nije imala struje ni vode, morala je sama da šije ​​odjeću i nije smjela da šiša kosu. Lizi je otišla s 19 godina, kada je njen tadašnji dečko, iz druge amiške zajednice, pobjegao i pomogao joj da uradi isto, prenosi Mirror.

Otišla je sa samo 20 dolara u džepu i zaposlila se kao peračica sudova kako bi mogla da se integriše u moderno društvo. Njen život je sada potpuno drugačiji i smatra da je njen način života tokom odrastanja bio lud. Lizi, praktičarka funkcionalne ishrane, iz Finiksa, rekla je: “Nismo imali struje ni vode. Nismo imali tuševe. Nikada se nisam ošišala prije nego što sam otišla – to je bilo nadrealno. Odmalena sam znala da neću biti tamo io život. Znala sam da ne pripadam”.

Lizi je dio jednog od tri para blizanaca u svojoj porodici od 19 djece – najstariji sada ima 47, a najmlađi 25 godina. Rekla je: “Imali smo rivalitet između braće i sestara, ali generalno smo bili bliski. Svako jutro za doručak smo kuvali za 20 ljudi. Kuvaš za vojsku tri puta dnevno”. Od svoje pete godine Lizi bi obavljala kućne poslove, čistila i muzla krave.

“Od malih nogu nas uče kako marljivo raditi. Sami smo uzgajali svoje voće i povrće i imali životinje za meso”.

Lizi je rekla da je njena zajednica bila vrlo stroga i kontrolisala je šta nosi.

“Morale smo same da sašijemo svoje haljine i morale su da nam se spuštaju do članaka. Naša kosa morala je da bude pokrivena i nismo mogli da se šišamo”, dodala je.

Nisu imali kupatilo i umjesto toga morali su da idu u pomoćne zgrade kako bi koristili toalet i novine ili časopise umjesto toalet papira.

“Nismo imali unutrašnji vodovod pa nismo imali ni tuševe. Istuširala sam se tek nakon što sam otišla”, rekla je Lizi.

Kao tinejdžerka, Lizi je počela da preispituje pravila svoje zajednice.

“Od svojih mladih tinejdžerskih godina obraćala sam pažnju na stvari koje se događaju u spoljnom svetu. Puno sam ispitivala. Muškarci su smislili pravila, a žene su morale da ih se pridržavaju. Nisam mogla da se pomirim s tom hijerarhijom”, rekla je.

Lizi se zabavljala s dečkom iz druge amiške zajednice kad je od njega primila pismo u kojem je pisalo da je pobjegao. Rekao joj je da može da je pokupi te noći ako i ona želi da ode. Otišla je u krevet i ostavila poruku prije nego što se popela na krov i skočila u svoju slobodu.

“Sjedila sam na krovu razmišljajući kako ću skočiti”, prisjetila se i dodala:

“Skakala sam svojoj slobodi i sudbini. Doskočila sam i pobjegla”.

Lizi je uspjela da se poveže s bivšim amiškim parom koji joj je dozvolio da ostane kod njih i pomogao joj da dobije broj socijalnog osiguranja kako bi mogla da pronađe posao. Lizi je imala 20 dolara sa sobom koje je iskoristila za svoju prvu odjeću i frizuru.

“Odsjekla sam kosu iz pobune. Bio je to veliki kulturološki šok. Morate da se odučite od niza stvari. Ta dekonstrukcija onoga što ste radili cio život ne nestaje samo tako”, kazala je.

Lizi je odlučila da “prigrli” svoje putovanje i zaposlila se kao peračica sudova prije nego što je postala lični trener, a zatim se prebacila na holističko zdravlje i pokrenula svoj posao. Troje Lizinih braće i sestara takođe je otišlo, ali ona godinama nije razgovarala s većinom svoje porodice.

“Prihvatam svoj život. Moj život je uveliko drugačiji. Osvrnem se unazad i shvatim da je to ludo”, navela je ona.

Pod sloganom  „Novi život“, crveni tepihom prošetali su oni koji su se borili i izborili sa nekim od oblika karcinoma, a sav prihod od dobrovoljnih priloga  namijenjenili su  Udruženju „Novi život“, koje je u proceduri osnivanja.

Drugu godinu zaredom crvenim tepihom u Tesliću prošetali su najhrabriji modeli – oni koji su se borili i izborlili sa karcinomom.

Ovogodišnja revija donijela je četrnaest životnih priča, puno emocija, ali i važne poruke za sve one koji se  sa bolešću trenutno suočavaju.

– Pozitivne  rekacije nakon prve održane revije motivisale su nas da nastavimo na  ovaj način pružati podršku onima kojima je najpotrebnija – poručuje Predrag Dević jedan od organizatora, koji se i sam izborio sa opakom bolešću.

Dodaje da će podrška oboljelima biti dostupna i putem Udruženja „Novi život“, koje je u fazi formiranja, a za koje je i namijenjen  prihod od dobrovoljnih priloga prikupljenih tokom revije.

Ovogodišnja revija okupila je jedanaest učesnika iz Teslića i troje i Banja Luke, kao i  mnoštvo njihovih  prijatelja i sugrađana iz cijele regije.

Marina Radoš

Imam tu (ne)sreću da novogodišnje odluke donosim odmah nakon rođendana. Prije pet dana proslavila sam 29. rođendan.

Malena Marina u meni naježila se na spomen 29. rođendana i bila je uvjerena da ću dan provesti plačući u jastuk i slušajući Balaševićeve Neke nove klince. Ali, to se nije dogodilo.

Što sam starija, sretnija sam, ljepša i bolja sama sebi. Paradoksalno, vjerojatno ću s izboranim licem pucati od samopouzdanja koje mi je užasno nedostajalo kad sam imala 20. Elem, ova nova godina je posebna jer predstavlja početak novog desetljeća. Jednu godinu grešaka mogu prežaliti, ali deset bome ne.

Ako se već podsmjehujete i kontate – tko je još ispunio novogodišnju odluku, evo me. 365 dana bez cigareta. Imam pravo na ovaj tekst!

Pa, krenimo…

1. Prekinut ću druženje sa svim ljudima koji mi crpe energiju. Ok, preda mnom je tek četvrta decenija života, ali bilo ih je dosta. Nema više vremena za ispravljanje ljudi. U ovo ne ubrajamo naravno svoje ljude koji prolaze teške životne trenutke ili ih napadne depresija. Za takve napraviti sve i uvijek!
2. Potpuno ću prestati osuđivati ljude oko sebe i prestat ću se družiti s ljudima koji osuđuju. Protekla decenija me naučila da ljudi oko mene i ja u određenim životnim okolnostima možemo napraviti sve gluposti i greške svijeta. Moto koji imam i na kojem ću raditi narednih godina je I DO NOT JUDGE.
3. Prije svake kupnje sama ću sebe ću pitati – treba li tebi ovo zaista? Isto tako, kupit ću sve ono o čemu ne budem mogla prestati razmišljati.
4. Na nepristojna pitanja rodbine, susjeda i ostalih nebitnih likova o udaji, djeci i poslu odgovarat ću jednostavnim protupitanjem: Zašto si toliko nepristojan? Ili ću jednostavno reći da ja ne moram jebeno ništa. Da moj način života ne šteti nikome i mene čini sretnom. Postavljat ću nepristojne ljude na njihovo mjesto, koliko god stariji bili i koliko god se moja mama bude zgražala nad time.
5. Opraštat ću sebi. Ako oprost drugom skida kamen od jednog kilograma sa srca, oprost samom sebi skida kamen od deset kila. Probala, osjetila.
6. Pronaći ću u sebi Natašu Bekvalac i nikad neću prestati tražiti ljubav nakon svake greške, nakon milijun gluposti i pogrešnih izbora.
7. Štedjet ću za šarene, ne za crne dane.
8. Pregledavat ću svoje grudi, jajnike, srce, štitnjaču i razinu serotonina u mozgu. Radit ću dobro svom tijelu. Trpi me već 29 godina.
9. Konačno ću pokušati shvatiti da neću osiromašiti poklanjajući.
10. Pisat ću. Od svega na svijetu to me usrećuje najviše. Pronađite i vi svoju aktivnost za koju vam ne treba ništa drugo osim vas samih. Nasamo.

Želim vam sretnu novu godinu i novo desetljeće, deceniju. Nisi sebičan ako si dobar prema samom sebi. Sebičan si ako to zaista šteti nekom drugom, a ne njegovom mišljenju ili egu.

I sad tražim krivca u sebi.

Poznati su mi mehanizmi po kome funkcioniše osjećaj krivice.

Ipak. Predajem se krivici.

Od samog početka trudnoće pratio me osjećaj „nešto nije kako treba da bude“.

U početku je bilo to potpuno neosnovano. Na kraju… je ipak postalo osnovano.

I stvarno.

Taj Đurđevdan osvanuo je kao i bilo koji prethodni dan. Sa sumnjom. Sa osjećajem “praznog“ stomaka. Sa senzacijama. Sedma nedelja trudnoće. Imali smo otkucaje na ekranu na zadnjem pregledu.

Ali kako kaže moja baba „kad ti djavo neda mira…“

Odlučim da odem kod doktora. Nemam zakazano. Ali ne odustajem. Molim je da samo kratko pogledamo. Žalim se da me prati osjećaj da nešto nije u redu. Da nemam smiraja.

I nije bilo. Pripremala me je neko vrijeme svojim pogledom, i ćutnjom na loše vijesti.

Ne postoji takva vrsta pripreme. I pored nemira koji imate. Doktorka je htjela tom dugom ćutnjom da nagovijesti. Ono što će mi tek reći.

Više nije bilo srčane akcije. Missed abort piše u izvještaju. Zadržani pobačaj.

Ja sam ga ubila, rekla sam joj. Sa svojim mislima. Sa crnim mislima. I suze nijesu mogle da stanu.

„Pa onda ne bi bilo abortusa“ kaže pažljiva doktorka…

Te suze nijesu puno pomogle.

Nijesu pomogle ni utjehe. Posebno ne ona „biće još djece važno je da si ti dobro“, od nje mi je bilo samo  gore.

Dugo vremena posle imala sam osjećaj kao da se nekom drugom dešava sve to. A ne meni. Pomislila sam dobro sam. Nije tako strašno. Ne boli.

Uslijedila je kiretaža. Anestezija. Krvarenje.

Najbliži oko mene su iskreno patili. I više sam se brinula za njih. I tu me pratio osjećaj krivice.

Mjeseci su prolazili.

Ciklusi su izostajali. Nije ih bilo. Zamrznuta u tom trenutku. Skamenjena. Zadržana.

Tijelo. Naš nepogrešivi sat. Znalao je bolje od mene kako sam.

Hemija je morala da učini svoje. Pilula me je nasilno vraćala u ciklus života. U krug. U nastavak. Nijesam bila spremna. Ni tjelesno. Ni umom. Nijesam puštala. Nijesam odbolovala.

Krajem oka zapažala sam trudnice. Bebe. Dojilje. Male zamotuljke.

Hvatala sebe da mi se neočekivano i iznenada pune oči suzama. Krila sam ih.

Nijesam davala sebi pravo na patnju. Trebalo je već da sam „zdrava“.

Al jednom stvorena energija novog života ne može da nestane. Nikada.  I ako nije tu. Kod mene.

Prisutna je negdje drugo. Boravi.

Osjecala sam je ja. I moja ćerkica.

„Zašto je morala da ode kad si joj ti mama i kad joj je kod tebe najljepše, nije smjela da ode ljuta sam“. Ćutala sam. Sad shvatam ljuta sam i ja.

Kad bi sjela pored mene, stavila bi svoj mali dlan na prazan prostor izmedju nas i rekla „evo ovdje ima mejsta za našu bebu ovdje može da stane“.

Prazan prostor. Da tu je i trebala da stane.

Ćutala sam. Gutala suze.

Sad nije tu. Ali je bila. U mom stomaku. Postojala je. To je bilo stvarno.

Postoji i dalje. Samo nedje drugo.  Tek kada sam to shvatila mogla sam da je  pustim i da ode. Od mene.

Moglo je da me boli. To prihvatanje me oslobodilo.

To je jedino bilo od pomoći.

Žene koje ne prožive svoju bol zbog pobačaja, često ne mogu ponovo da zanesu.

Ostaju zamrznute. Skamenjene. U tom trenutku gubitka.Baš kao i ja što sam bila.

A novi život se ne može roditi iz duga. Dok još nešto dugujemo „starom“.

Otplati svoje dugove, onda možeš naprijed, mislila sam. Daj sebi to pravo.

Zato ja i ne žurim sa narednom trudnoćom. Puštam i dajem prostor. Da se sve posloži.

Kaže mi doktorka „ovo se dešava veoma često, ali žene ćute ne pričaju o tome kao da ih je sramota“.

Ja sam svoju ispričala vama. Da znate da me nije sram. I da niste same.

I  tako olakšam sebi…