Učiteljica nam je nekoliko puta naglasila da nije neophodno, da se taj sadržaj neće koristiti u školi i na času, ali da je djeci svakako zabavno ispunjavanje toga, ukoliko neće novine avršiti na dnu neke ladice.

I prije nego što je Lola krenula u školu, imale smo dogovor da ćemo iz njene kasice kupovati Ježurka.

Zašto?

1. Zato što će tako ona imati osjećaj da sama sebi kupuje nešto, i to novine!

2. Zato što je sadržaj stvarno zanimljiv, traži aktivnost, koncentraciju, a zabavno je

3. Sadržaj je prilagođen nastavnom planu i programu koji prate, pa ako već hoćete da sklonite djecu s telefona, dajte im časopis

4. Pored obaveznih sadržaja koje imaju u školi, dopada mi se ideja da iz škole donese nešto što je i zabavno, pa da i to bude poveznica s učenjem

5. Zar ovo nije odlična prilika da sjednete zajedno za sto i 10ak minuta radite aktivnosti iz Ježurka? Sve te materijale posmatram tako.

Da li je skupo? Trenutno je sve oko nas skupo. Juče sam ušla u prodavnicu po dopunu za frižider, one neke stvari koje nas dvije prve pojedemo. Sabirala sam do kuće, nazvala Jelenu, nije mi bilo jasno šta je 30 KM.

Da li joj je to potrebno? Kako god okrenem, moj odgovor je jeste. Mi smo skupljali sve brojeve Školarke (čini mi se da se tako zvao časopis u Pančevu), poredili rezultate i vraćali se da vidimo da nije ostalo još nešto što treba popuniti.

Preskočićemo Skechers patike koje svijetle, kupiti obične i uložiti 4 KM mjesečno u zabavu. Ko zna, možda i meni dozvoli da se i ja s njom zabavim.

A sigurno ćemo poslati i neki rad Ježurku.

Zamislite tu radost – rad objavljen u novinama! A imali smo ih i mi.

„Jesi li studirala? Šta si završila?“, pita me.

„Novinarstvo“, odgovaram pomalo nezainteresovano.

„E kad sam ja sedamdeset i neke upisao mašinstvo, nama je profesor na prvom predavanju rekao, pola vas će iduće godine završiti na novinarstvu“, ponosno me pokušava provocirati.

Kiselo se smješkam već naviknuta na ovakve površne opaske. Moja mama automatski uzbuđeno dobacuje: „Ona je bila super đak, mogla je studirati šta je htjela“. Ima potrebu da me opravda. Ja ne.

Ja poštujem svakoga ko se svojim radom i intelektom dokazao i ostvario. Mnogo je inteligentih ljudi koji nikada nisu završili fakultet. Neki nisu imali novca, neki nisu imali priliku, neki podršku, da li to znači da ih sve trebamo strpati u jedan veliki koš sa etiketom „manje vrijedni“, „manje pametni“, „manje ljudi“?

Kao takav „super đak“ ja sam smatrala da novinarstvu nisam ni dorasla. Bilo je mnogo onoga što nisam znala. Znaš ti šta čovjek sve mora znati da bi bio odličan novinar? Znaš li koje sposobnosti transformacije mora imati da bi razgovarao sa predsjednikom države i bakom na pijaci? Znaš li sa kakvim informacijama mora raspolagati da bi radio intervju sa nekim eskpertom, a da pri tom u njegovim očima ne bude glup ili neobavješten?

Da bi se čovjek uspješno bavio mašinstvom, on mora da dobro ovlada svojom strukom.  Da bi se uspješno bavio novinarstvom on mora znati dosta od svega. Barem bi tako trebalo biti.

Ja nikada nisam željela biti osrednja.

Malo je danas uspješnih novinara i onih kojima se divim. Novinar se danas pretvorio u daktilografa. Nekim novinarima lektor odvaja negaciju od glagola. I onda su ljudi spremni da ti sude zbog šačice takvih.

Da sam kojim slučajem rekla da sam završila medicinu, vjerovatno bih automatski zaslužila poštovanje mog sagovornika. Iako o meni ne bi znao ništa više. Među mojim kolegama je bilo mnogo inteligentnih, koji danas nisu novinari. Bilo je i onih koji jesu, pa ih je sistem sputao. Među mojim poznanicima mnogo je neinteligentih ljekara, priglupih ekonomista i loših pravnika. Nemojte suditi čovjeku prema onome što mu na diplomi piše!

Ja sam oduvijek voljela da pišem, zato je novinarstvo bilo moj izbor. Jedini fakultet na kojem se pisalo. Nije se pisalo onako kako sam ja željela da pišem. Izbaci pridjev, izbaci opis, izbaci emociju. A kako da pišem bez emocije kada me emocija pokreće?

Sjećam se i kako su me dvojica kolega u Savezu studenata našeg fakulteta odmjerila kada sam došla da uplatim članarinu za savez.

„Šta studiraš?“

„Žurnalistiku“, odgovaram ponosno.

Odmjeriše me, nasmijaše se: „Aha, pa da“.

Valjda su  moja odjeća i moj odgovor tog dana bili presudni da me okarakterišu kao glupaču koja je došla na fakultet po svojih pet minuta slave.

Od tog dana je prošlo gotovo dvaneast godina, a ja ga se jasno sjećam. Osjećala sam se poniženo i degradirano.

I danas smatram da nisam dovoljno dobra da bi novinarstvo bilo posao od kojeg živim. Nemam potencijal da budem Zoran Šprajc ili Branko Stanković, Goran Milić ili Jovan Memedović. Njihove emisije mijenjaju svijet i poglede na svijet. Nikada se ne bih mogla zadovoljiti da u nečemu što volim i poštujem budem prosječna.

Ne postoji nijedna emisija “Kvadrature kruga” koju sam pogledala, a da nisam zaplakala. Nijedan RTL direkt, a da se nisam nasmijala. Nijedna Milićeva reportaža, a da nisam poželjela da se spakujem i odmah krenem. Takvi ljudi te tjeraju da se pokreneš.

Jesi li spreman da njima ispričaš priču sa svog uvodnog predavanja na Mašinskom fakultetu?

Ja sam možda i zaslužila prezirni komentar i osuđujući pogled. Ja novinar i nisam, osim što mi tako piše u diplomi i radničkoj knjižici. Ja sam neko ko piše srcem i spreman je da se bori protiv nepravde i predrasuda, ma koliko koštalo. Mnogo je sjajnih ljudi koji bi sa ponosom trebali da govore da su novinari i da zaslužuju tvoje poštovanje.

Možeš li zamisliti samo jedan dan bez vijesti ili novina? Ja mogu. Većina ne može.

Potrebna im je doza informacija kao što su im danas trebali vazduh, hrana ili voda. Potreban im je novinar da im kaže o čemu će da misle i kako. On oblikuje tvoju svijest, a da ti to i ne znaš.

Promisli malo o tome sljedeći put kada budeš želio da pljuneš i degradiraš.

Evo npr, ovih dana, na internetu možete pročitati i o najnovijem trendu opijanja među mladim djevojkama, nazvanog tako da ne ostavlja mnogo prostora za nagađanja – “pijani tampon”. Da „tamo“ ga stave.

Kao prvo, sjajno! To je prirodna selekcija novog doba. Holokaust u spostvenoj režiji. Glupače koje su dovoljno glupe da to rade, svojom će glupošću, na sreću čovječanstva, uništiti svoju reproduktivnu sposobnost i samo ostaje nadati se da će se takve pojave brzo istrijebiti.

Kao drugo, sumnjam da neobjavljivanje sadržaja od strane medija može da promijeni životni put ovakvih imbecila. A još više sumnjam da je serijski ubica putem medija saznao da može nekažnjeno pobiti pola ulice, narkodiler kako da prekrsti belo, alkoholičar kojom stranom kaiša se najefikasnije istuče žena…

Normalna osoba, ni dijete, neće nešto učiniti SAMO ZATO jer su mu mediji dali ideju. Ali, nesumnjivo, bolesnoj osobi koja ima neke od gore navedenih sklonosti, takva (oba)vijest može poslužiti kao okidač. Ali to bi se okidanje desilo prije ili kasnije, uzrokovano bilo kakvom pojavom, i cenzura sadržaja u medijima u ovom smislu, dakle, nema nikakve logike. Manjak „ideja“ neće i ne može promijeniti neminovnost nečijeg posrtaja. Jer, poremećena osoba i nevaspitano/glupo dijete će i samo doći na ideju. Njihovim stanjima, uostalom, ne treba da se bave novinari, već roditelji a potom država.

Ali i kada bi postojala takva cenzura, mediji onda ne bi izvijestili ni o masakru nad dječakom iz Teslića, ni o davljenju žene kablom od telefona od strane njenog muža, niti o bilo čemu što bi potencijalnog počinioca zločina moglo inspirisati.

Ovakve obavijesti su podizanje svijesti a ne “davanje ideje”.

Ideja nedostaje roditeljima – kako da u ovom paklu vaspitaju dijete, nedostaje ih nama koji smo pri sebi – kako da pomognemo onima koji nisu, a o našoj državi i njenoj bezidejnosti suvišno je bilo šta reći.

Međutim, ako se sklonimo sa margine i od razmatranja ovih ekstremnih slučajeva, i dalje stoji neosporna neminovnost uticaja „vanjskih“ faktora, i onog najznačajnijeg među njima – medija, na razvoj djece i omladine.

Psiholozi tvrde sljedeće…

„Mediji se razvijaju veoma brzo tako da  djeca bivaju podložna njima već u prvim godinama svog života, a nadalje uticaj medija na djecu postaje sve veći, jer se i povećava broj, kao i vrste medija. Poruke i slike koje se plasiraju putem medija ostaju upečatljive u memoriji djece pa često imamo slučajeve oponašanja nečeg viđenog, pri tom nemajući potpunu svijest o značaju i mogućim posljedicama.

Uloga medija ima, svakako, i svoju pozitivnu stranu. Mediji u velikoj mjeri doprinose podizanju nivoa svijesti o važnosti zaštite prava djeteta. Oni daju važne i značajne informacije, obrazuju, edukuju, promovišu zdrave stilove života i sl. Mediji utiču na formiranje ukusa i predstavljaju najbrži način plasiranja neke informacije. Naročito je značajno afirmisanje djece, promovisanje njihovih rezultata, talenata i uspjeha jer se na taj način podstiče svako od njih da bude bolji i uspješniji.

Nesporan je uticaj medija na obrazovanje i kulturno obogaćivanje. Brojne sadržaje koji su nam nedostupni upravo konzumiramo putem medija – veoma brzo dobijamo tačne informacije, upoznajemo različite kulture, slikom i riječju direktno pratimo značajna dešavanja, edukujemo se i obogaćujemo svoje znanje.

Meutim, mediji moraju biti senzibilisani tako da informacije i sadržaje koji nisu namijenjeni djeci plasiraju u kasnim večernjim terminima, da programske sadržaje obavezno označavaju starosnim granicama, da poštuju pravo na privatnost djeteta kao i da najbolji interes djeteta ima prioritet u odnosu na atraktivnost informacije.“ (Izvor: ombudsman.co.me)

Međutim, danas se pojam „primjereno“ poprilično rastegao, pa čak i sadržaji namjenski kreirani za djecu, često ne budu ni za jotu manje opskurni od ovih zabranjenih.

Možete birati, Pčelica Maja ili Resident Evil. Ili su djeca „prerasla“ nekadašnje sadržaje za djecu? Da li je nestao fenomen djetinjstva i zajedno s njim časopisi i programi za djecu, čiji je sadržaj bio gotovo isključivo posvećen moralnim pričama sa poukom?

Nije i nisu – zato je velika odgovornost i dalje na roditeljima!

…ili je Hitler čitao neke puno loše slikovnice?

Prof dr Vesna Anđelković ima odgovor na postavljeno pitanje. Ne mislim na slikovnice, nego pitanje iz naslova.

„Analize medijskog uticaja na decu često polaze od stava da su deca naročito podložna uticaju medija – zbog otvorenosti prema medijskim uticajima, kao i zbog specifičnosti perioda života u kojem se taj uticaj ostvaruje. Mediji, dakle, utiču DONEKLE na formiranje ličnosti kod deteta.

Nikada ne možemo izolovano posmatrati samo jedan faktor. Mediji su samo jedan faktor socijalizacije. Prvi faktor socijalizacije je porodica, pa vrtići, škole, kultura u kojoj živimo, pa uopšte civilizacijski trenutak u kome živimo.

Mediji su moćan faktor socijalizacije, ali su to takođe i porodica, kultura, igra…

Masovni mediji su definitivno stali na put dosadi, pružajući ogromnu ponudu. Ali ipak su roditelji ili dete sa svojom specifičnošću kao ličnost, sa svojim nasleđem, sa svojom porodicom, kulturom – oni koji biraju određene sadržaje u mnoštvu dostupnih“

(Izvor: superradio.rs)

Da zaključimo, možete filtrirati sadržaje koji su dostupni djetetu. A u određenom uzrastu, nemojte strijepiti i čekati da dijete samo otkriva sporne sadržaje (jer je sve apsolutno dostupno svakome ko ima wi-fi i zna se koristiti tastaturom) već vi trebate biti u ulozi onoga ko će svoje dijete upoznati i sa takvim (za normalne osobe bilo kojeg uzrasta) neprikladnim i negativnim aspektima naše „kulture“, tako da ono, naposlijetku, neće gledanjem polugole pjevaljke niti čitanjem vijesti o pijanom tamponu doći na ideju da se isto tako ponaša, već će se nad takvim pojavama – u skladu sa vrijednostima koje ste mu vi ugradili – zgroziti ili ih ismijavati, a ne oponašati.  

U vezi s tim, industrija kitsch-a, u čijem se gravitacijskom polju nalazimo mjestom stanovanja, ne mora biti nužno loša – tolika količina vrijednosne i moralne neprihvatljivosti će, kod svake prisebne osobe razviti otpor prema „kolektivnom“ izboru i ukusu, i u krajnjoj liniji, iskreno gađenje prema svijetu i njegovim vašarskim atrakcijama.

A kada je dijete u situaciji koja nije pod kontrolom vašeg „filtera“, kao što je npr uticaj vršnjaka čiji roditelji nisu uspjeli u namjeri da ga ispravno vaspitaju – ne trebate se brinuti, jer uticaj vršnjaka ili uopšte neće moći promijeniti stavove vašeg ispravno vaspitanog djeteta, ili bar ne u značajnoj mjeri, čije se posljedice jednim pedagoškim razgovorom ne bi mogle sanirati.

A ako se osjećate nemoćnim pred bitkom sa medijima, ili bilo kojim drugim faktorom uticaja na razvoj vašeg djeteta ili tinejdžera, posavjetujte se sa psihologom, jer u ovom slučaju naročito, više nego bilo kojem drugom, važi pravilo da je bolje spriječiti nego liječiti!