Vrijeme je to novogodišnjih odluka, rituala kojima pokušavamo privući obilje, ljubav ili putovanja. Teretane se pune, termini kod nutricionista bukiraju, a knjižare bilježe porast prodaje. “Ova godina bit će moja godina”, tiho je obećanje koje si dajemo dok Zemlja završava još jedan krug oko Sunca.

No, unatoč početnom optimizmu, taj osjećaj nade često brzo izblijedi i zamijeni ga osjećaj praznine. Fraza “sljedeća će biti ta” postala je gotovo sinonim za lažna obećanja koja dajemo sami sebi.

Svakog siječnja milijuni ljudi odluče krenuti u teretanu, piti manje ili prestati s impulzivnom online kupovinom. No, već do veljače entuzijazam splasne, a većina tih dobrih namjera tiho nestane.

Odustajanja već na početku godine

Statistike su poražavajuće. Samo devet posto ljudi uspješno se drži svojih novogodišnjih odluka. Čak 23 posto odustaje već u prvom tjednu, a do kraja prvog mjeseca taj se broj penje na 64 posto. Aplikacija za trčanje i biciklizam Strava čak je identificirala drugi petak u siječnju kao “Dan odustajanja”, kada većina korisnika napušta svoje ciljeve.

Istraživanje koje je proveo Forbes Health pokazalo je da namjera traje u prosjeku tek dva do četiri mjeseca. Znači li to da nam nedostaje snage, volje ili je u igri nešto mnogo veće?

Svijest se mora promijeniti prije ponašanja

Albert Einstein slavno je rekao: “Problem ne možemo riješiti na razini svijesti koja ga je stvorila.” Zamislite osobu koja je godinama zaglavljena na poslovima koje mrzi i na kraju godine si obeća: “Sljedeće godine pronaći ću posao koji volim.”

Iako je cilj važan, malo je vjerojatno da će uspjeti ako se prvo ne pozabavi temeljnim obrascima razmišljanja koji je uvijek vraćaju u toksična okruženja. Prava promjena počinje samosviješću i rješavanjem dubljih problema, poput nedostatka samopouzdanja, koji nas sprječavaju da postignemo ono što želimo.

Veliki ciljevi zahtijevaju dosljedno djelovanje koje nas gura izvan zone udobnosti i stvaranje novih navika. Umjesto da se fokusirate samo na ono što želite postići, usredotočite se na to tko želite postati. Najčešća pogreška je tretiranje odluka kao popisa zadataka, umjesto kao pozivnice da postanete nova, bolja verzija sebe. Prije nego što postignete bilo što u vanjskom svijetu, morate raditi na svom unutarnjem svijetu: uvjerenjima, navikama i emocijama.

Kako do promjene?

Kako onda postići stvarnu promjenu? Duboka transformacija zahtijeva sustavan pristup, a ne samo puko postavljanje ciljeva, prenosi Medium. Ovaj model u pet koraka može promijeniti način na koji pristupate svojim odlukama.

Kritička refleksija – Prije nego što postavite nove ciljeve, odvojite vrijeme za razmišljanje. Zapitajte se: “Što sam naučio prošle godine?” ili “Što sam naučio u posljednjem razdoblju?”. Ključno je razumjeti zašto nešto želite. Što će vas dugoročno motivirati? Kako će vam taj cilj pomoći da postanete osoba kakva želite biti? Također, budite iskreni o svojim strahovima, uvjerenjima i navikama koje bi vas mogle sabotirati.

Kritičko učenje – Učenje bez primjene samo je gomilanje informacija. Fokusirajte se na znanja koja vam mogu pomoći da napredujete. No, nemojte se zaustaviti na teoriji. Zapisujte ideje, razmišljajte o njima i odmah ih primjenjujte u praksi. Izgradite i osnažujuće strukture podrške, bilo da je riječ o treneru, mentoru ili partneru za odgovornost koji će vam pomoći prepoznati i prevladati izazove.

Društveni diskurs – Razgovor o onome što učite umnožava utjecaj. Podijelite svoje napretke, izazove i uspjehe s nekim tko vas podržava. Takve razmjene drže nas prizemljenima i pomažu da apstraktno znanje prenesemo u stvarni svijet. Isplanirajte konkretne korake, razbijte velike ciljeve na manje, upravljive zadatke i pratite svoj napredak. A ako posrnete, nemojte odustati – samo nastavite dalje.

Stopa primjene – Mnogi od nas provode previše vremena učeći, a nedovoljno djelujući. Čitamo knjige i pohađamo tečajeve, ali rijetko zastanemo kako bismo integrirali naučeno. Ključ promjene nije u beskonačnom planiranju, već u poduzimanju prvog koraka, čak i ako nije savršen.

Izmijenjena stanja – Transformacija također znači njegovanje uma i duha. Prakse poput meditacije, vođenja dnevnika ili molitve mogu donijeti mir i jasnoću. One pomažu u upravljanju stresom i održavanju povezanosti sa svrhom. Promjena se ne odnosi samo na to da radite više, već da postanete svjesniji.

Neke od najčešćih novogodišnjih odluka su: prestanak konzumacije alkohola ili nikotina, vježbanje, dijeta, štednja, smanjenje vremena provedenog na mobitelu… Ako vam je nešto od navedenog i ove godine novogodišnja odluka, evo nekoliko savjeta kako da ne odustanete odmah na početku.

Kako smanjiti vrijeme pred ekranom

Platforme društvenih medija dizajnirane su tako da nas zadrže što dulje. Koriste automatsku reprodukciju videa, beskonačno skrolanje i stalne obavijesti. Možete stvoriti vlastiti “otpor” kako biste lakše kontrolirali vrijeme provedeno pred ekranom.

Koristite vremenska ograničenja na aplikacijama, deinstalirajte ih s telefona i koristite samo putem preglednika ili ih smjestite u mape kako biste dodali prepreku automatskom otvaranju. Smanjite i broj nepotrebnih obavijesti koje vas stalno mame da uzmete telefon u ruke.

Kako uštedjeti novac

Isti dizajn koji nas drži prikovanima za ekran potiče nas i na trošenje. Plaćanje jednim klikom i spremljeni podaci o kartici uklanjaju prepreke koje bi vas mogle natjerati da promislite. Okrenite igru u svoju korist.

Stvorite otpor trošenju tako da izbrišete spremljene podatke o karticama, pa ćete ih morati ručno unositi za svaku kupnju. Istovremeno, uklonite otpor štednji – postavite automatske prijenose na štedni račun na dan isplate. Postavite jasan cilj i pratite napredak, a svoje namjere podijelite s prijateljima i obitelji radi dodatne odgovornosti.

Kako se hraniti zdravije

Supermarketi su dizajnirani da nas potaknu na kupnju. Okruženi smo bojama, mirisima i promocijama koje nas lako odvuku od planiranog. Kako biste se tome oduprli, uvijek idite u kupovinu s popisom i držite ga se. Postavite si ograničenje za broj “poslastica” koje smijete kupiti i uvijek pažljivo uspoređujte akcijske cijene kako biste razumjeli njihovu stvarnu vrijednost.

Kako smanjiti unos alkohola

Iako su dugoročne zdravstvene koristi od smanjenja unosa alkohola dobro poznate, one često nisu dovoljna motivacija u svakodnevnom životu. Istraživanja pokazuju da su ljudima jači kratkoročni poticaji, poput uštede novca i izbjegavanja mamurluka.

Budući da je naviku lakše zamijeniti nego je potpuno ukinuti, pokušajte izmjenjivati alkoholna pića s bezalkoholnim alternativama. Napravite plan kako odbiti piće u društvu i prepoznajte svoje okidače. Novac koji uštedite iskoristite da se počastite nečim lijepim.

Ako nas išta može naučiti iskustvo neuspjelih odluka, onda je to ovo: zapisivanje savršenih ciljeva u siječnju neće donijeti promjenu ako prvo ne poradimo na svom unutarnjem svijetu. No, promjena je moguća. Odvojite vrijeme za razmišljanje o svom životu, preispitajte svoja uvjerenja i poduzmite male, ali dosljedne korake prema transformaciji.

Kako je jednom upitao jedan profesor filozofije: “Od svih godina koje ste proživjeli, koliko ste ih doista bili živi?” Ne težite savršenstvu, već napretku. Jer na kraju, cilj nije izbjeći statistiku onih koji odustaju do veljače, već postati dio onog malog postotka koji se odlučuje mijenjati – iz dana u dan.

Izvor: Buka

Tražila je od mene pismo preporuke za buduću urednicu, napisano “ljudskim tonom, bez korporativnih fraza, a objektivno, bez izmišljenih pohvala”. Želela je da budući poslodavci znaju i njene loše strane.

„Ne želim da ušetavam u nečija očekivanja, koja sam im formirala lažnom slikom o sebi, a onda da se posle pravdam što se u to ne uklapam“ – napisala mi je.

Nasmejala sam se, jer sam se odmah setila jednog našeg razgovora, na koji je, znam, aludirala. Tada sam joj priznala da mi je život postao mnogo lakši kada sam prestala da se ljutim na ljude što ne odgovaraju mojoj slici o njima. Slici koju sam sama stvorila. Shvatila sam da je to moj teret – idealizovala sam ih i razočaravala se, umesto da naučim da ih vidim, sagledam i prihvatim onakvim kakvi jesu.

Ljude nije lako ni upoznati, ni razumeti. A zašto uopšte govorim o tome?

Iskrenost i molba moje saradnice podstakla me je na razmišljanje.

Šta bih volela da ljudi, profesionalno i privatno, napišu o meni? Živoj. Sadašnjoj.

Ono posle, kad me ne bude, ni ne interesuje me, najiskrenije.

Imamo li mi uopšte jasnu sliku o sebi?

Teško. Pretpostavljamo kako nas drugi vide, ali nikad ne znamo do kraja. A opet, nije li to i dobro – ostavlja prostor da nas iznova otkrivaju?

Neki nas ljudi vide kroz naše poslovne uspehe i stavove, drugi prepoznaju i cene ono krajnje ljudsko u nama – toplinu, sposobnost da razumemo i ostanemo, čak i kada nije lako.

Jesu li to, onda, njihovi prioriteti i vrednosti ili ono što je zaista dominantno u našoj ličnosti?

Znam, pitanja je mnogo.

Ideja? Anketiraću neke ljude. Probajte i vi.
Ne zbog utiska, već zbog radoznalosti. Malo sujete, malo sopstvenog „sagledavanja“ i „slaganja“. Ne u foldere, već u spoznaje – veština, vrednosti i tragova koje ostavljamo svojim malim, običnim životom, kroz činjenje i nečinjenje.
A da li će ljudi biti iskreni? Možda i neće. I opet, vredi pokušati.

Dok krckam dileme, kao napolitanku s lešnik kremom, mislim kako se i život najbolje otkriva kad se lomi, ali i kad se uživa u svakom sloju.

Balans između onoga što nas oblikuje i onoga što nas poziva da budemo svoje nije jednostavan. Kako biti ono što jesi, a ne ono što se od nas očekuje? Gde je granica između onoga što nam društvo “meri”, vrednuje,  kako nas vidi i onoga što nas zaista definiše?

Možda i nije važno.

Uostalom, ne poznaju nas svi u istim ulogama.

Možemo biti složene, nesavršene, a opet neodoljive. Grešiti i ne učiti iz greški odmah (ma ni kasnije!). Biti moderne, dok se i dalje oslanjamo na vrednosti koje su tu mnogo pre nas.
Najvažnije je da ostanemo u kontaktu sa sobom. Ne zbog utiska, već zbog istine.

U toj iskrenosti prema sebi krije se i snaga i mir koji tražimo.

Zato vas i podsećam. Svaka od nas ima mnoštvo ukusa i slojeva.

Tankih, hrskavih, nežnih i onih intenzivnih, gorko-slatkih.

Jednog dana odvažne i prepoznatljive poput Jaffa ukusa. Drugog, mlečne i nežno tihe. Trećeg zaigrane i buntovne, kao vanila s Madagaskara. A onda opet ozbiljne i istinite, tamne kao čokolada.

Ni život nikad nije samo jedan ukus.

Pronađi Jaffa napolitanku koja danas najbolje priča tvoju priču. I uživaj u toj kombinaciji.

Mali, 32

Najviše se trudim kada smo u krevetu.

S Leom sam već 8 mjeseci, ali naša veza je otvorenog tipa: oboje spavamo s drugim ljudima. Ja se ograničavam na seks na jednu noć dok Leo održava nekoliko seksualnih odnosa s drugim ženama, kao i sa mnom. Znam da budem ljubomorna, ali malo ljubomore ne škodi u vezi.

Moj bivši momak i ja smo godinu dana bili odvratni jedno prema drugom i to samo zato što nismo dovoljno cijenili ono što imamo. Znam da Leo izlazi s drugim ženama, ali to me motiviše da se dodatno fokusiram na sate koje ću provesti s njim.

Najviše se trudim kad dođe do seksa. Leo je prilično visok tako da moramo često smišljati alternativne načine za seks. Misionarska poza završi tako što mi krene gnječiti lice, a ja onda pokušam da izvrdam tako da izvirim ispod njegovih grudi. Leo je jedna posebna, spontana, osoba koja je otvorena za sve poze i uopšte ga ne zanima kako bismo izgledali nekome sa strane.

Nemam uvijek energiju za luđački seks jer ovih dana vodim borbe na poslu i sve što mi treba je da kad dođem kući da odem da spavam. Ali naše zajedničko vrijeme je takođe mjesto za odmor.

Prije nego što sam upoznala Lea, mnogo sam brinula o očekivanjima od mene u mojoj 32-oj godini života. Mislila sam da moram biti u ozbiljnoj, dugoj vezi. Poslije jednog dejta koji se užasno završio, srušio se sav moj imaginarni plan o životu i kako bi on trebao da izgleda.

Odlučila sam da istražim koncept otvorene veze da bih mogla da prestanem da posmatram vrijeme kao linearnu putanju.  Leo i ja nećemo uskoro renovirati kuću zajedno, ali uživam u našem odnosu jer mi pomaže da budem prisutna u trenutku. Pravim planove najdalje za iduću sedmicu, a i to mi se nekad čini kao prekomplikovano.

Imam tri noći za Lea, ali ako želim da izađem s nekim drugim na dejt, onda gubim vrijeme za hobije ili odmor. Za otvorene veze misle da su uzbuđujuće i haotične, ali one u stvari zahtijevaju vještine organizacije vremena.

Leo, 37

Mi smo poput dva luda naučnika u eksperimentu

Nisam ljubomoran kad pomislim na Mai u krevetu s nekim drugim, ali jesam takmičarski nastrojen. Ako moja partnerka ima seks s drugim ljudima, želim da budem najbolji od svih.

Pričao sam s muškarcima koji misle da žena ne može postići orgazam tokom oralnog seksa, ali ja mislim se oni ne trude dovoljno. Ako bi svi uveli malo takmičarskog duha  u svoje odnose, prosječni muškarac bi bio mnogo bolji u seksu.

Mali i ja smo u potrazi za novim nivoima zadovoljstva u seksu i zato sebi dopuštamo da istražimo nepoznate terene. Iako smo fleksibilni, Mali i ja, često nas uhvati grč tokom seksa u nekoj preambicioznoj pozi koju smo zamislili.

Prije nekoliko dana, Mali je stavila butt plug u moje dupe možda malo previše entuzijastično, a mene je odmah uhvatio grč u nozi. Mi se ne stidimo ovakvih situacija; mi smo poput dva luda naučnika u eksperimentu.

Vodim ljubav i sa drugim ženama, ali vidim Mali kao svoju djevojku. Ona je jedina prema kojoj sam razvio osjećaje. Iako se naš odnos možda čini fluidan, postoji određena vrsta hijerarhije.

Tražio sam od nje da mi kaže ako se zaljubi u nekoga, iako mi ne smeta što spava s drugim ljudima. I ja sam se obavezao na isto. To je naše pravilo jer živimo u malom gradu i stvari se često iskomplikuju. Znalo nam se desiti da sretnemo naše druge seksualne partnere kada idemo na žurke.

Vidim budućnost s Mali iako je naša veza tek na početku. Ne vidim razlog da praktikujemo monogamiju, čak i u slučaju da se uselimo zajedno ili dobijemo dijete.

Mislim da je malo sebično očekivati od jedne osobe da ispuni sve tvoje potrebe do kraja života. Mislim da bi ljudi bili bolji roditelji i partneri ako bi na smjenu bili kući s djetetom, a ostatak vremena izlazili sami i zabavljali se.

Prevela: Iris Janković

To je naročito izraženo u kasabama, ali budući da je kasaba naselila i ovo malo gradova što imamo u BiH, od primitivizma se ne možeš zaštiti.

Primitivizam drugih ljudi te tjera da i sam budeš primitivan i nevaspitan, ali da je svjetina vaspitana na glupa pitanja ne bi morao ni da odgovaraš.

Imam 37 godina. Pitanje o broju godina je takođe jedno od besmislenih i glupih pitanja, jer nije baš najjasnije šta bi odgovor trebao da vam kaže. Godine ne znače ni da si zreliji, ni mudriji, ni pametniji. Broj nečijih godina o nekome vam govori doslovno ništa.

U kasabi broj godina se koristi da ti kaže koliko si propala kao žena ako imaš određeni broj godina, a nisi se ostvarila na određenim poljima za koje kasaba smatra da su bile tvoje polje da u njima zakačiš iksić.

U kasabi se broj godina koristi da ti odredimo „da li se dobro držiš za svoje godine“ ili si ipak „propala“.

I koliko dugo još možeš da rađaš, prije nego što kasaba potpuno digne ruke od tebe i počne da te sažaljeva.

Rodila sam se u prosječnoj radničkoj porodici u kojoj niko nije bio naročito buntovan i u kojoj su se vrlo rano zakačili iksići u svim obaveznim poljima. Očekivala bi kasaba da imam iste svjetonazore kao moja majka koja je počela da radi čim je postala punoljetna, udala se i  rodila dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. Školski primjer savršenog. Nema kasaba šta da ti zamjeri. U kojoj je otac završio fakultet, bio onaj koji više zarađuje, štiti i dominira. Otkud iz takvog primjera savršenog ovakva ja. Nesavršena, neposlušna i sa greškom. Otkud od tako normalnih roditelja, ja koja ne želim ništa što društvo želi da mi nametne kao poželjno. Ne znam.

Vjerujem da bi mi život bio lakši da konstantno ne plivam protiv struje i da ne moram da odgovaram na glupa pitanja jer sam od njih odavno i previše umorna. Pokušavala sam da odgovorim i samoj sebi. Zašto ne želim. Zašto nemam uobičajene hobije. Zašto stalno imam potrebu da se borim. Zašto ne želim da se vežem i sputam. Ne znam. Takav je valjda materijal od kojeg su me pravili.

Kasaba bi rekla da je štof od kojeg su me pravili sa felerom. Ja sebe nikada nisam smatrala „oštećenom“ zbog izbora koje sam svjesno napravila u životu.

Imam trideset sedam godina, od kojih sam 14 godina u vezi sa sjajnim muškarcem. Od toga zajedno živimo 13. Kada to kažem kasaba brže bolje žuri da mi kaže kako sam ja faktički udata. Zašto se kasaba sikira oko mog bračnog statusa? Ne znam. Zašto je kasabi draža udata od neudate, isto ne znam. Kakvog tačno uticaja na kasabu ima to da li sam ja potpisala neki papir kojim sam postala nečija žena ili otišla u crkvu i zaklela se pred Bogom to isto. Ni to mi nije najjasnije. Ja nikada nisam bila protiv tuđih izbora. Nikada nisam nekome nametala svoje. Poznajem neke sjajne žene koje su se udale i koje su željele i velike svadbe na kojima sam se sjajno provodila i nikada nikoga nisam pitala zašto se udao ili oženio samo zbog toga što ja nisam. I ne želim.

Da li činjenica što nikada nisam poželjela da uzmem nečije prezime i „sklopim“ brak znači da manje volim muškarca s kojim sam u vezi?

Usudila bih se reći, apsolutno ne. Ukoliko ste dovoljno pošteni reći ćete i sami da potpisivanjem nekog dokumenta svog partnera niste počeli da volite ni više ni manje. To nikada nema veze sa tim. Voljeli ste ga ili ga volite zbog potpuno  drugih stvari koje ste sami sebi postavili kao prioritet.

Vaš i moj ne mora apsolutno biti isti i to nikoga od nas ne čini ni boljim ni gorim od onog drugog.

Da li sam ja protivnik braka? Apsolutno ne. Da li sam ja protivnik toga da me neko sili da potpišem papir da bih se uklopila u društvo i željela da budem ista kao svi? APSOLUTNO DA.

Ne vidim zbog čega bilo koga treba da zanima takva trivijalna stvar, kamoli da ga tišti.

Zašto se kasaba ne sikira kada neku ženu tuku? Omalovažavaju, ponižavaju. Zašto kasaba tu ne žuri da joj kaže da griješi i da je zaštiti.

Zato što je kasaba najčešće pokvarena, jer da nije ne bi bila licemjerna.

Ako kasaba ne gleda svoja posla onda bi to trebala da radi predano i stalno. Ne samo onda kada ti zbog toga može prišiti neku etiketu oštećene.

Moj brak ili „nebrak“ nekako mogu i da svare, ali kada izgovorim da trenutno ne želim da imam djecu, kasaba pada u očaj. Zašto pobogu i kako te nije strah da to glasno kažeš. To se ne dovodi u pitanje, o tome ne razmišljaš. Djecu rađaš jer je to prirodno i jer tako treba i jer ti je data mogućnost. Nikada nisam bila od onih što će učiniti sve samo zato što mogu. Da ne mogu, kasaba bi jedva dočekala da me sažaljeva, da me tapše po ramenu i utrljava so na ranu. Budući da mogu, a ne želim, ja više nisam samo oštećena, ja sam monstruzna. Ja po logici mrzim djecu. A ko još mrzi djecu? U moje prisustvo se ne dovode djeca jer „ja ne želim da imam djecu“. Ja sam žena koja se usudila da kaže glasno da do sada nikada nisam poželjela da se „ostvarim“ kao majka. Ja sam neostvarena. Nesposobna. Sebična. Razmažena. Ne bježim ni od jedne od tih etiketa i vjerovatno ste u pravu, samo ja etikete najčešće odsječem odmah jer me žuljaju. Možete ih prišiti i 150.

Da li sam ja kasabi ikada rekla da ja nikada neću imati djecu. Nisam. Šta sam ja kasabi rekla, kada se drzne da postavi tako intimno i glupo pitanje, da do sada nikada nisam poželjela da imam dijete, a da ću ga ako ikada poželim imati zato što sam sama tako željela, a ne zato što mi je kasaba rekla da treba. Ja poznajem sjajne žene i majke koje kao da su rođene da budu baš to, a poznajem i one za koje je prava šteta što su ikada dobile mogućnost „da se tako ostvare“. Ja poznajem i neku sjajnu djecu u čijem društvu uživam da provodim vrijeme, a poznajem i cendrave i razmažene koji me istinski smaraju. Da li svako dijete treba da nam „bude divno“ samo zato što je dijete. Ne treba. Ali se djecom treba baviti, jer se oni rađaju i daju ti mogućnost da ih oblikuješ i vaspitaš. Do tebe je kako ćeš. Oni ti daju mogućnost ali ne i garanciju da će „ispasti“ onakvi kako ti želiš.

Da li sam ja zbog svojih životnih izbora bolja ili gora od vas? Naravno da nisam. Pitanje je retoričko, ali zbog ograničenosti kasabe i na njih smo počeli da dajemo odgovore.

Ja u slobodnom društvu i ovom vijeku zahvaljući generacijama žena koje su se prije mene borile da imam pravo da biram kako ću, biram da budem slobodna. Da živim svoj život i svoje izbore. Ne namećući ih nikome i ne dirajući u tuđe.

Živite kako god i s kim god želite. Dok god je to vaš izbor i ne ograničava vaše slobode.

Živite punim plućima i radujete se svakom danu.

Živite tražeći za sebe najbolje, najugodnije i najkomfornije.

Živite tako da budete srećni. I jurite svoju sreću. Gdje god ona bila.

Druge pustite da sanjaju svoje snove i žive svoje živote. Jer ne sanjamo svi isto…

Za sve ipak postoje granice, ali kada smo ih prekardašili? Tiktokerka Bejli, korisničkog imena @bmcpher, je nedavno podijelila vrlo preciznu listu pravila koje ona i njen suprug ne smiju da prekrše. Ona ih je predočila svijetu u seriji Tiktok klipova koji su privukli pažnju preko dva miliona geldatelja.

Većina je bila bjesna povodom dogovora koji par poštuje. Komentari su bili preplavljeni negativnim reakcijama i osudama do te mjere da je Bejli morala da ih isključi.

Šta je to toliko kontroverzno u njihovim pravilima? Bejli i njen suprug ne smiju imati prijatelje suprotnog pola. Ni jednom ni drugom nije dozvoljeno da razmjenjuju poruke sa osobama suprotnog pola prije nego što to prijave jedno drugom. Ne smiju biti nasamo sa osobama suprotnog pola, čak i kada je posao u pitanju.

Zabranjeno je gledanje pornografskog sadržaja i praćenje provokativnih profila na društvenim mrežama. Uz to, jedno drugom moraju biti prioritet čak i ispred njihovih roditelja.

Lavina negativnih komentara je uslijedila. Mnogi su se našli uvrijeđeni zbog ovih pravila i osuli su mržnju i kritike u kometnarima, obilježavajući Bejlin brak kao hrišćanski brak.

Neki od komentaraa navode:

„LMAO to što mislite da će vam ova pravila osigurati vjernost pokazuje koliko živite u zabludi. Bez obzira na sve osoba će raditi šta god želi.“

„Žao mi je, ali porodica je uvijek ispred muža/žene/momka/cure/prijatelja.“

Ipak Tiktokerka je dobila i značajnu podršku od svojih pratilaca koji su je branili u komentarima:

„Nije li ludo čuditi se ljudima koji imaju ZDRAVE granice u svojoj vezi?“

„Mislim da je pognografija odvratna. Tačka. Moj muž ima mene pored sebe ne treba mu ništa više. U potpunosti se slažem s tobom, mi imamo ista pravila.“

Ne podrazumevati da je onaj slatki dečko strejt.

Nemoj mislit da će ta njegova ushićenost na testu za trudnoću trajati i kad dete zakmeči u 3 ujutro, a on radi od 7, ustaje u pola 6.

Nemoj mislit da ćeš uvek bit tako slatka i putena.

Treba bit realna.

I ne očekivat da će sve bit i ostat kako je sada, jer začas te pokupi kamion i nema te ili te ima, ali bez noge, recimo.

Ne podrazumevaj uvek zdravlje, jer nije baš da ga uvek ima i imaš. Volimo i želimo da smo zdrave, i mi i nama drage osobe, ali gore pomenuta realnost nas vrlo često pobija.

I nije baš da će uvek najbolja prijateljica bit tu za tebe, jer i te najbolje upoznaju tog nekog, pa zanemare i sebe, a da neće tebe.

Znaj da svako i sve ima kraj i mi ćemo ga dočekat i svedočićemo mu. Kraj nam ne gine.

Ne zavaravaj se da će on uvek biti tu i za tebe. Možda hoće, ali nemoj se iznenaditi ako jednog dana samo nestane, jer mu je dosta sebe, jer mu je dosta tebe, jer je našao drugu/treću/petog.

Znaj da tamo negde u nekim afrikama neki ljudi nemaju pitku vodu, a ti pitkom vodom ispiraš govna iz wc šolje.

Treba bit realna.

I ne zavaravati se da su sve nasmijane porodice – i sretne porodice. Jer iza osmeha često se kriju patnja, tuga, bol, manipulacija, nasilje, ucene, držanje za jaja i ostale aktivnosti popularne naročito u životima u dvoje.

Misliš da su svi roditelji bolesne dece nesretni i da su svi roditelji zdrave dece sretni? Ne. Nisu.

Ne treba se (previše) oslanjati na druge, bilo da se radi o prijateljima i prijateljicama ili u partnerskim odnosima, jer u trenutku osoba nestane, i doslovno i preneseno, i opet smo osuđene same na sebe. Nema nikakve garancije.

Ne znam jesi li skužila, ali ta krema zaista ne podmlađuje. Ne, nisi mlađa nakon mazanja tom kremom. Tačka.

Treba bit realna.

I znati da postoji ogromna šansa da taj dominantni šef voli seksualno biti potlačen i još je veća šansa da plaća za tu uslugu. Jer svakom u životu je potreban balans.

Ne zavaravaj se da taj nasmijani mladi bračni par, sa savršenim fotkama na fejsu, nije možda bračni par koji posećuje swing klubove i/ili ne dovodi npr. mene u krevet kako bi si začinio seksualni život.

I nemoj mislit da od tebe zavisi hoće li te ili neće varati. Veruj, nije do tebe. Do njega je. Jer ako želi da bude s tom nekom drugom ili drugim, biće. Biće bez obzira na sve čipkaste gaće ovog sveta i na sve samostojeće čarape koje navučeš na sebe. Veš i večere i sveće i fensi vina nikad nikog zadržali nisu. Da jesu, to bi se koristilo kao terapija i ljudi ne bi napuštali veze i odnose i jedni druge. A napuštaju. Čak i kad se umesto čarapa i gaća i vina koriste – deca. Ne vredi.

Treba bit realna.

Jer stvari su vrlo često upravo onakve kako izgledaju, samo uvek ostaje pitanje koliko si sposobna pročitati ih.

Ne mora da znači da su ti roditelji sretni, jer su, eto, u braku 100 godina. Možda jesu, a možda se samo trpe, poštuju, tolerišu. A možda ni to.

Možeš ti da umisliš stvari onako kako su te učili da treba da izgledaju. Možeš da se zavaravaš toliko uverljivo da nisi svesna da se zavaravaš. Možeš da se ubeđuješ, da zatvaraš oči pred stvarnosti. Možeš da želiš da veruješ u nešto što nije, a vrlo verovatno ni neće biti. Sve to možeš, ali i ne moraš.

Ne bi bilo loše da znaš da ‘vađenje’ nije kontracepcija, jer ta vađenja sad trčkaraju okolo i imaju druga neka ‘vađenja’. Samo kažem. A postoji šansa i da si se ti desila, zadesila, da ne znaju šta ih snašlo, da nisi ciljano pravljena i željena.

Razlikuj ‘bit realna’ od ‘bit pesimistična’. Realna si kad uzimaš u obzir sve, bez opterećenja, a pesimistična kad utripuješ sva moguća i nemoguća sranja, budiš se i ležeš s tim i primenjuješ sve to baš na sebi.

Kad si realna, sprečiš neugodna iznenađenja i tako si poštediš živce i vreme. A često i novac.

Kontakt sa realnosti je lekovit, ima terapeutski učinak, drži tabane čvrsto na zemlji i pomaže ti da se ne poljuljaš ili barem da ne padneš ako se i poljuljaš.

I, ne, realnost ne isključuje radost, nikako.

Jer treba bit realna.

Zbog sebe.

Nego, otkud u braku? Pardon, u mraku?

Vjerovali ili ne, kao i u većini međuljudskih odnosa – problem su očekivanja. A onda, s druge strane, ako živiš s nekim od koga nemaš baš nikakvih očekivanja – šta će ti to?

Ona očekuje da on povremeno vidi da treba nešto u kući skloniti i bez da ga opomene.

Očekuje da prioritete obrne tako da sport nikako ne bude među prve tri stvari u životu.

Očekuje da nekad on nešto organizuje, osmisli, iznenadi.

Ona sigurno očekuje da se svaki njihov razgovor ne završi tako što on digne nos kao trogodišnje dijete i učini da se ona osjeća kao vještica.

Ona očekuje da je nekad odmijeni i bez da to izričito mora reći.

Ona očekuje da odnos s djetetom razvija tako da su u tom odnosu odrasli i dijete, a ne dvoje djece.

Ona očekuje da shvati, bez crtanja, šta znači biti sama po cijeli dan s djetetom (ne bi tri dana u komadu izdržao).

Ona očekuje da njemu bude jasno da sve dok ona pokušava da nešto popravi – dobro je. Kad ućuti – ne valja.

Ona očekuje da se svaki razgovor o novcu ne završi kao svađa.

Ona očekuje malo više proaktivnosti u uzajamnim odnosima.

Ona očekuje da ne prave svi od njega Supermena kad uradi nešto normalno, nešto što ona radi skoro svaki dan, a tiče se porodičnog života.

Ali ajd što ona očekuje, nego očekuje i on.

Da ona, ako je ikako moguće, kuva kao njegova mama.

Da razumije onu “pa reci mi, ne mogu ja misli čitati”.

Da ne kuka baš toliko, nije kao da se baš toliko umorila.

Da shvati da je svaka utakmica najvažnija na svijetu.

Da već jednom ukači da je “on takav kakav je i ne može se on sad mijenjati”.

Da ne pridaje toliko pažnje tim iznenađenjima, čudima, nek kaže šta joj treba i ćao.

Da ne bronda baš toliko, kako joj se da samo.

I tako u nedogled. Dok nekom ne dosadi da očekivanja kači mačku o rep. I molim da, kad postignemo tu punu ravnopravnost, izbacimo iz upotrebe onu floskulu “jači pol”, jer to prosto nikako nije istina. Mi smo jači pol. Tačka.

A onda dođu oni lijepi dani, naspavani, siti, s dovoljno u novčaniku i u džepu, s djecom koja slušaju, pa se sjetiš što si izabrala baš njega, zagrliš ga dok spava i kažeš sebi da bi sutra opet isto izabrala.

Da li bi?

Ja bih.

To što se ne volite svaki dan, ne znači da se ne volite uopšte.

Ali bi bilo dobro pročitati oba spiska očekivanja, sastaviti svoje, ukrstiti ih, naći se negdje na sredini.

Jer niko od nikog neće prestati da očekuje, jer kad prestane, prestalo je sve.

A ako vaši međusobni problemi prevazilaze gore pomenute spiskove, bojim se da je to stvarno postao mrak.

Sve dok se sve može svesti na pitanje “Kako voljeti muža svaki dan?” – srce kuca, tu je.

P.S. Mare, hvala za naslov :*

Budimo se ujutru i preskačemo udisaje, jer palimo net da provjerimo pristigle mejlove i poruke. Preskačemo obroke, jer žurimo na sastanke, preskačemo ljude, kako bismo došli do novih. A onda kada dođemo do njih, shvatimo da ni stari nisu bili loši. Onda nas steže pa ne znamo šta sada sa tolikom kolekcijom. Kako utisaka, tako i ljudi, koji ma koliko naizgled nevažni bili, izuzetno su važni. Svako u vašem životu ko ima ikakav doticaj i uticaj na vas važan je u mjeri da ste srećni, ali i nesrećni zbog njega. A evo i kako.

Dok dotrčiš na sva mjesta na koja te zovu, zaboraviš i šta je glavno odredište i koja je svrha utrke.

Nekada nam je važnije da održimo veze u životu, nego da ispoštujemo svoje potrebe pa zato odemo na dogovorene kafe, unaprijed neraspoloženi zbog istih. Volimo da nas vole i da smo potrebni, jer je to prosto ljudska potreba, ali i iscrpljujuće je. Svaki put kada neko ima neko očekivanje od vas, vi ste već na pola puta da ne uspijete, jer otkud znate šta su drugi htjeli, a šta vi mogli dobiti od sebe. Zato je potrebno pronaći mir i okrenuti se sebi. Ne treba to biti neka izolacijska utopija, ali nekoliko dana praznog kreveta punog misli, strahova, nadanja i očekivanja, ali samo vaših.

Želim reći prijateljima da ih volim, ali da to ne znači da sam u stanju biti akumulator sreće 24 sata dnevno 7 dana sedmično i da je nekada sasvim ok što neću biti uveče tu na internetu nakon cijelog dana na poslu koji je vezan za internet.

Nekoliko dana praznog kreveta punog misli, strahova, nadanja i očekivanja, ali samo vaših.

Želim reći muškarcima da to što ih viđam, ne znači da ulazimo u nešto, jer ja volim da izlazim. Kako u grad, tako i iz odnosa. A preventivno i da ne ulazim u njih.

Porodici želim reći da smanje očekivanja, jer nekada kaskam za njima iako su moja prilično ispunjena pa se osjetim praznom čak i kada sam najispunjenija.

Kolegama na poslu da je posao važan, ali ne i najvažniji i da je kolektivni cilj sreća, a ne pregorijevanje umova koji se žele na silu forsirati da budu kreativni. Rekla bih jednostavno se opustite i ne stvarajte pritisak. Ni sebi, a ni drugima.

Ljudima na društvenim mrežama da nisu reformatori ako objave dnevno stotine ponjava statusa u kojima kritikuju sve i svakoga. Prosta jednostavna rečenica nekada je rješenje, a nekada i suvišna. Djelujte, a ne pametujte.

Rekla bih svima da mi treba predah i traženje. Ali da me ne prate manijaci jer šetam sama. Da mi ne prilaze stranci, jer nisam u vezi. Da mi ne stižu poruke, jer me danima nema. Da me ne traže patrole, jer mi se gubi trag. Rekla bih samo ne tražite me. Barem dva tri dana. Tih nekih stotinjak sati samo me pustite da se pustim i prepustim sebi. Jer udahnuti duboko i izdahnuti uopšte nije jednostavno.

Rekla bih i otišla. U planinu, wellness, šetnju, na spavanje, na izlet…

Bilo gdje, samo da sam sama, jer ako im to ne kažem, nikada neće znati da me svojim prisustvom guše.

Rekla bih im, ali onda ne bi znali kada da se vrate pa se možda neki od njih nikada ne bi ni vratili.

Upravo zato im neću ni reći. Nikada.

Koliko toga čovjek svakodnevno radi zbog drugih, nesvjestan da samo šteti sebi zbog tipično ljudske potrebe, da bude potreban i da nekoga treba. Ma neka i pregori, ali neka ga na stotinu strana. Čovjek, koji luta od besmisla do očajanja, nekada stvarno treba biti sam, ma koliko se to činilo strašnim. Ni zbog koga drugog, nego zbog sebe. Možda to ne očekuje ni sam, ali da bi spoznao druge i gradio odnose, prvo treba da gradi onaj sa sobom.

Nikada nije kasno započeti ga, ali je neophodno osvijestiti ga, kao jednu od osnovnih ljudskih potreba.

Rekla bih im, ali onda ne bi znali kada da se vrate pa se možda neki od njih nikada ne bi ni vratili.

Upravo zato im neću ni reći. Nikada.

Često se počinje od pretpostavke da to što ste van kuće, znači da nedovoljno vremena posvećujete svom djetetu. Međutim, šta se dešava sa onima koji imaju vrijeme, ali nisu dovoljno ispunjeni? Pod tim mislimo na osjećaj nedovoljne ostvarenosti, jer u trenutku kada ostanete kući i odlučite da ćete biti samo majka vi odustajete od jednog dijela svoje ličnosti. To neminovno utiče na vas kao osobu, a samim tim i kao majku.

Majčinstvo vas ispunjava, to je činjenica. To ipak ne znači da je samo po sebi dovoljno da budete ostvarene žene, ako želite i poslovni dio sebe održati u životu. Sve godine školovanja, prethodni posao, strast i volja za onim što radite. Sve je to oblikovalo vas kao osobu, kako biste bile kompletne. A onda se pojavi ta famozna prekretnica u životu, kada se kao podrazumijeva da vi birate. A zašto? Muškarci recimo ne biraju gotovo nikad, njih se to i ne pita. Muškarac može biti uspješan poslovan čovjek, otac, suprug i još hiljadu uloga ako želi. Vi ste žena, a to je sinonim za usku fokusiranost na jedan segment života?

Okruženi smo brojnim primjerima žena koje uspješno balansiraju između karijere i majčinstva. Neke od njih su bile i sagovornice Lole. Zašto je to fenomen? Opšte je poznato da su žene multipraktične osobe, kojima polazi za rukom da rade više stvari u isto vrijeme, a samim tim i da imaju više uloga. Ono što predstavlja fokus priče jeste ta prisutnost i odgajanje djece. Međutim, Lola bi vas rado pitala: “Šta je lošije? Biti kući i provoditi nekvalitetno vrijeme sa djecom ili provoditi manje kvalitetnog vremena?”

Pri tome ne mislimo da su majke domaćice loše majke. Naprotiv. Postoji nešto što se zove izbor i sasvim je u redu da svi biraju drugačije. Ipak naše društvo kaže “ili- ili”. Kako ćeš ti biti dobra majka, ako si non stop negdje? Još ako je muž onaj koji će preuzeti ulogu u kuhinji, mijenjanju pelena i biti kući, to je apsurd. Zna se valjda podjela uloga. Ma šta vi mislili o tome kako smo postali urbano društvo, vjerujte, možda se samo krećete u takvim krugovima, nesvjesni svega što se izvan njih dešava. Izvan njih je realnost koja kaže: “Loša majka je ona koja je van kuće. Zna se gdje joj je mjesto.”

Zaustavimo se na trenutak i razmislimo o tome. Koliko se žena odriče karijere zarad bračnog sklada, djeteta, očekivanja društva. U prevodu zarad svega osim zbog sebe. Postoji taj određeni momenat zvani ispunjavanje tuđih očekivanja, najmanje svojih. To što ste postali majka, ne znači da je svijet stao ili počeo da se okreće u suprotnom smjeru. Znači samo da imate novu obavezu i ispunjenost. Emociju koja vas navodi da budete bolje. Pozitivnije, požrtvovanije, ali i istrajnije da zadržite svoj identitet. Vi ste ona ista osoba sa ambicijama koje ste imale i ranije. Zašto ih odjednom gasite? Da li bi vaše dijete, da može da priča, bilo zadovoljno s vama nezadovoljnom?

Dobra organizacija je ključ svega. Niste ni prva, a ni posljednja žena koja je majka i koja radi. Nemojte preuveličavati novonastalu situaciju, jer vaše dijete odrasta. Iako je divno što ste prije svega majka, vi možete biti i žena koja je tokom svog života i radila ono što je ispunjava, šta god to bilo. Na taj način ćete dodatno motivisati i svoje dijete da na vašem primjeru vidi da se može. Balans između privatnog i poslovnog jeste jedan od težih, ali ne i neostvarivih. Zamislite šta bi se desilo da su sve žene svijeta odlučile samo raditi ili samo rađati? Iz krajnosti u krajnost ne bismo postigli ništa. Svijet bi bio prenaseljeno, neambiciozno mjesto ili pak mjesto gdje izumiru karijeristice svijeta. Balans je stanje društva, stoga je sasvim moguće i ne trebate se čuditi kada neka žena uspije biti uspješna u poslu, a uspješna i kao majka.