Odlučili smo da njen fejsbuk status objavimo u cijelini:

“Odlučila sam da napišem nešto, jer je teško živeti u ćutnji. Iz meni nepoznatog razloga, polako sam počela da primećujem da me pojedine ličnosti sa srpske pozorišne scene blokiraju na društvenim mrežama. Još bi to bilo i prihvatljivo, jer se radi o privatnim profilima, ali postepeno sam počela da otkrivam da su me i dvije institucije (pozorišta, beogradska) stavila na blok listu (da, desilo se). Iznenadili biste se – da, radi o institucijama, a ne deci u vrtiću. Šta god da sam uradila (hotimično i nehotimično), mada “greha” nisam svesna, NIKO nema pravo da mi zabrani da pratim i učestvujem u pozorišnom životu jednog grada, a posebno ne onoga u kom sam studirala, živela i stvarala sedam godina. Vrlo dobro znamo da se ta ista pozorišta nisu potrudila da mi izađu u susret dugi niz godina (čast izuzecima koji su pravili kompromise na koje nisam pristajala), te da me 99 posto ljudi u Beogradu do danas pita kada ćemo gledati nešto tvoje ovde, a da ja ne znam da im odgovorim.

Mi između sebe vrlo dobro znamo da godinama niko od nas nije radio u beogradskim pozorištima, ili, ukoliko jeste, to je bilo toliko incidentalno da je smešno na to ukazivati. U sedam godina svog života u Beogradu, izvođena sam regionalno i u Srbiji, dobijala nagrade i bila pozivana da budem u žirijima i komisijama u regionu, ali nikada ni blizu Beograda. Sa kojim pravom se vrši ova kultura “kensela”? Dokle više sa lobiranjem i moralisanjem sa udobnih pozicija lepo obezbeđenih života, srednjeklasnog vračarskog ispijanja kafa i ogovaranja? Dokle više sa šovinizmom i rasizmom u miljeu koji ne prestaje da se busa u prsa svojom progresivnošću (najviše sam bila prozivana jer sam iz Banjaluke, najiskrenije)? Između ostalog, u svom romanu “Mučnina: o neodrastanju” sam govorila i o grupi ljudi koja sistemski kensluje moju junakinju čak i zbog naglaska, pa bih volela da ukažem na nekoliko činjenica:

1. Ja nisam zaposlena preko veze, preko mame, tate i elitnih beogradskih kumovskih konekcija. Sve svoje emotivne prelome u pozorišnom svetu izgurala sam sama, uz pomoć prijatelja koje sam polako sticala i sa kojim međusobno delim veliku meru intelektualnog poštovanja i divljenja.

2. Ja nisam čak ni zaposlena. Mnogi drugi koji sebi daju za pravo da nastupaju sa pozicija moralne superiornosti, pak, jesu. I to svi znamo kojim vezama.

3. Ja godinama sedim i učim i čitam i pišem i čitam sve što mi dođe pod ruku. Mora i to neko, dok se ostatak kulturne scene bavi fejsbuk komentarima. Ni po pitanju jedne situacije se do sada na fejsu nisam oglašavala. Mislila sam – ako se potrudim da se dokažem svojim radom, možda ne moram da se valjam u blatu kupljenja moralnih poena na račun drugih ljudi. Kakva greška!

4. Predlažem da od danas krenete da blokirate i morališete ljudima kojima imate šta da zamerite: razne vrste stranačkog zapošljavanja, seksualno predatorstvo, nerazrešene slučajeve seksualnog nasilja na sceni i van nje, apsolutno nenormalne količine opijata koji i daju motivaciju za ove godine osionosti i alavosti u kojoj ništa nije dovoljno, NEPOTIZAM, gatekeeping kulturne scene od proboja bilo kog “spoljnog faktora” koji nije na razne načine umrežen, a onda proklamovanje parola o proleterijatu i ispoljavanje licemernog i nepostojećeg marksističkog ubeđenja (da ste bar ostali dosledni liberali, kao što ste i napadali socijalizam pre 15 godina, gde bi vam bio kraj!) dok istovremeno ne dopuštate nikom da priđe sceni ko nije deo bar neke umrežene srednjeklasne beogradske strukture..

Mislim, spisak postoji.

Umesto svega toga, zamislite, tu sam ja – osoba koja je karijeru počela sa dvadeset godina i mlada žena koja trenutno ima dvadeset sedam, koja DOSLOVNO doživljava kansel od ljudi koji se kriju iza institucija i onemogućavaju mi da vidim šta se dešava na kulturnoj sceni.

Hvala svima koji razumeju o čemu govorim. Ćutala sam godinama na prozivke nekolicine ljudi koji su me uzeli na zub zbog doslovnog nesporazuma koji se desio pre pet godina, kada sam bila jako mlada i kada nisam imala pojma o tome kako čaršija funkcioniše. Greške priznajem i za njih snosim odgovornost, ali moj tekst će uvek biti moj tekst …

A vi? Kako ćete vi da preuzmete odgovornost sa svojih pozicija moći u kojima ste izgubili svaki kantovski moral (ne moralisanje, toga imate na pretek)? Jer odgovornost traži moralnost.

To je možda još jedna lekcija koju niste stigli da savladate od vlastitih sujeta”.

Vida Davidović završila je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a potom master studije teorije dramskih umetnosti na istom fakultetu. Trenutno završava master studije kreativnog pisanja i kulturoloških studija u Sjedinjenim Državama.

Dobitnica je nagrada Josip Kolundžić, Katedre za dramaturgiju FDU, nagrade Slobodan Selenić za najbolju diplomsku dramu FDU, specijalne nagrade za dramski tekst Hartefakta 2021, Sterijine nagrade za najbolji domaći dramski tekst za 2021/2022, nagrade za najbolji dramski tekst savremenog autora na 43. Pozorišnim/Kazališnim igrama u Jajcu i mnogih drugih.

Dvije godine bila je dobitnik najprestižnije stipendije u Srbiji „Dositeja“ Fonda za mlade talente, kao i Stipendije Fonda za mlade talente Vlade Srbije za najbolje studente na 500 najboljih univerziteta u inostranstvu. U SAD boravi na master studijama kao Fulbajtov stipendista.

Vrlo brzo nakon objave ovog statusa, koji su podržale brojne javne ličnosti iz cijelog regiona, očito dajući podršku stavu i problemima sa i iza scene o kojim se glasno ćuti. Komentarom na objavu se oglasio jedan od najcjenjenijih hrvatskih pozorišnih reditelja Ivica Buljan, koji je u Narodnom pozorištu Republike Srpske režirao dramu Vide Davidović „Mali ratovi i kabine Zare“.

„Draga Vido, tvoj tekst je udarac u srž sistemske hipokrizije, pogotovo one koja se maskira progresivnošću. Ne daj se smanjiti na “nepoželjnu”. Tvoja borba protiv kensl kulture, gatekeepinga i teatarskog nepotizma je borba za dušu cijele scene. Što se tiče “grijeha” kojih nisi svjesna, znamo oboje da nema većeg grijeha od toga da budeš žena koja ne igra igru, koja ne prilazi oltarima veza, koja ne laže sebi u lice dok brani status quo. Tvoja iskrenost je opasnija od bilo kojeg “spoljnog faktora” jer razotkriva krhkost piramide moći građene na fejk moralizmu i strahu od autentičnosti. Oni te blokiraju jer ne mogu blokirati tvoj glas.

Jer, kako kažeš, “odgovornost traži moralnost”, a to je upravo ono što njima nedostaje.Tvoja drama, koju sam imao čast režirati, ruši iluzije o ratu, tijelu i sjećanju. Nisi “spoljni faktor” – ti si kontinuitet one kulture koja ne smije umrijeti.Tvoja borba je podsjetnik da je moguće biti mlad, bijesan i nepotkupljiv u svijetu koji nudi samo kompromise. Drži se jer kao što znaš kansel kultura je uvijek poraz onih koji je provode”, napisao je Buljan.

Izvor: nezavisne.com

Svjesna je svojih slabosti: “Dobra majka svjesna je svojih slabosti, ali iznad svega voli svoju djecu. U stalnoj je potrazi za promjenama koje treba provesti kako bi poboljšala život svoje djece”, kaže terapeutkinja za YourTango.

Primjer je u rastu i razvoju: Žena koja neprestano ulaže u svoj lični razvoj biće dobra majka, tvrdi Agranovich. “Poboljšanje sebe uzrokuje da se dinamika njenog doma razvije u miran, skladan tok. Taj mir i smirenost uliva osjećaj sigurnosti u njenu djecu”, pojasnila je.

Udovoljava svojim potrebama i nesebična je: “Dobra majka ruča s prijateljima, bavi se svojim intelektualnim i kreativnim aktivnostima te uživa u svojim hobijima. Uostalom, ona je svoja osoba i njene potrebe su važne. Sebe doživljava kao ravnopravnog člana kruga ljudi do kojih joj je stalo”, navodi terapeutkinja.

Iskrena je i priznaje svoje greške: Agranovich ističe da dobra majka uvijek preuzima odgovornost za svoje postupke i greške. “Kad viče na svoju djecu, izvinjava se. Kad zaboravi na njihovu školsku predstavu, iskreno joj je žao i to kaže, priznajući svoje greške. Dovoljno je hrabra da vodi autentične razgovore sa svojom djecom”, zaključuje terapeutkinja.

Kada: Srijeda, 11. oktobar 2023, u 16:00

Gdje: PROTEST informacije: Tabelarni prikaz lokacija i odgovornih osoba za gradove | Zenska Mreza

Jedanaesti u mjesecu nosi breme svirepog nasilja jer su posljednja dva okrutna slučaja femicida izvršena na taj
dan.

Protesti će se održati širom zemlje, a tom prilikom će se pročitati zahtjevi koje upućujemo prema nadležnim institucijama, ali i čitavoj javnosti.

Zahtjevi protesta protiv femicida i nasilja nad ženama i djevojčicama | Zenska Mreza

Zašto protesti?

Zato što je 48% žena u Bosni i Hercegovini pretrpjelo seksualno i rodno zasnovano nasilje.

Zato što se u 84% slučajeva nasilje u porodici i intimnim vezama nikada ne prijavi.

Zato što oko 70% istraga slučajeva prijavljenih nadležnim tužilaštvima bude obustavljeno.

Zato što su radi blage kaznene politike mnoge od njih, njihova djeca i najbliži izloženi stalnom i brutalnom
nasilju. Pakao koji završava premlaćivanjem do smrti – uživo.

Zato što nam je dosta da gledamo kako broj žrtava raste iz mjeseca u mjesec, dok se nasilje nad ženama i
djevojčicama općenito doživljava ili kao privatni problem ili ono za što su „same krive“, jer imaju „dug jezik“,
jer im je „dekolte previše otvoren“, jer se „prave pametne“, jer su „izabrale pogrešnog čo'eka“, „ko im je kriv“!

One nisu krive! KRIV je, na prvom mjestu, u društvo duboko ukorijenjen sistem nejednakosti – naširoko njegovana patrijarhalna svijest koja žene i sve „druge“ smatra niže vrijednim ljudskim bićima, objektima koje se posjeduje, subjektima koji se tlače i guraju na najnižu društveno-ekonomsku ljestvicu – prve na udaru prekomjerne zloupotrebe moći i upotrebe sile. U kući, na ulici, na radnom mjestu, u javnom prostoru. Nigdjese ne osjećaju sigurno.

KRIVE su institucije i politike koje to dozvoljavaju. KRIVA je javnost koja im to dopušta.

Stoga, TRAŽIMO hitnu i djelotvornu reakciju odgovornih institucija na svim nivoima u Bosni i Hercegovini,te korjenitu promjenu u svim društvenim sferama gdje se ovakva uvjerenja, oblici svijesti i prakse potiču, zataškavaju, ili prećutno odobravaju.

Svaki naredni slučaj femicida je ODGOVORNOST cijelog društva.

Pozivamo vas da svojim učešćem i djelovanjem glasno poručite: NITI JEDNA VIŠE!

Posebno kada vidim da bi jaslička djeca trebala pospremiti svoju odjeću, očistiti svoje cipele, očistiti pod, pospremiti svoj krevet ili nositi drva.

Ovo je ono što znam da je istina u vezi kućnih poslova i jasličke djece: Najbolje je smanjiti svoja očekivanja. JAKO ih smanjiti. Jer, s dvogodišnjacima i trogodišnjacima, nalazite se na jako osjetljivom području.

Kao tata troje djece (najmlađe će upravo napuniti dvije godine), pomislio sam kako bi bilo dobro podijeliti listu kućnih poslova u kojima moje dvogodišnje dijete realno može učestvovati.

A, ako očekujete nešto više od toga, pripremite se za razočarenje:

1. Pomozi mami i tati sačuvati živce tako da nećeš imati ispad bijesa od 20 minuta u 2 ujutro jer si izgubio čarapu

2. Počisti iza sebe na način da nećeš utrljati bananu u svoju kosu

3. Očisti kadu na način da se nećeš pokakati u nju

4. Kada završiš s hranom, ostavi svoj tanjur na stolu umjesto da ga baciš na pod i smiješ se kao da si kralj

5. Pomozi svojim roditeljima da zadrže poštovanje drugih i nemoj skidati svoje hlače u javnosti

6. Počisti kuću na način da ne radiš umjetničko djelo svojom kakicom kao da si Picasso kakice

7. Pomozi svom tati da ne psuje tako da ćeš obje čarape staviti u ormar, umjesto toga da ih sakrivaš po kući

8. Duže spavaj

9. Pojedi više od jednog ugriza jabuke prije nego što ti padne na pod i ti počneš vrištati, bacati se po podu i zahtijevati drugu. Zbog takvih stvari tata poželi zvati svećenika jer izgledaš kao da si opsjednut

10. Suzdrži se od jedenja novca, kamenja ili legića

11. Sačuvaj svoje zdravlje na način da nećeš ulaziti u kupaonicu i gurati odčepljivač odvoda u usta

12. Baci nepojedeni komadić sira u kantu za smeće, a ne u maminu ladicu s donjim vešom

13. Pomozi brinuti za mačku na način da nećeš pokušavati jesti njenu hranu ili piti iz njene zdjelice. Zapamti, ti nisi mačka

14. Pomozi s računima za trgovinu na način da nećeš poskrivećki jesti samo senf i onda povraćati u ladicu s povrćem u frižider

15. Sjedni u autosjedalicu bez da udariš mamu ili tatu po licu

16. Doprinesi porodičnoj sreći tako da ne staneš svako jutro na tatino lice kako bi vidio kroz prozor

17. Pomozi sa suđem tako da se ne penješ na mašinu za suđe

18. Pomozi s odjećom tako da ne bacaš posloženu i čistu odjeću na pod kako bi sjeo u korpu za čisti veš i pravio se da voziš auto

19. Počisti kuhinjski pod na način da zadržiš hranu u ustima

20. Nemoj umrijeti

Znam da je ovo dugačka lista za dvogodišnju i trogodišnju djecu, pa je slobodno prilagodite svom djetetu. Možda za početak, radite samo na jednom zadatku na dan. Ili dva.

Postavite svoja očekivanja, no najvažnije, ne povećavajte ih!

Preuzeto sa: miss7mama.24sata.hr

Od svega što nabrojim, nadam se da će pomoći u razumijevanju i shvatanju SEBE u datom trenutku i datom odnosu.

To je najvažnije, shvatiti i preuzeti odgovornost!

Za sve dalje odluke, ne možete kriviti nikoga, osim sebe. Ali, kriviti sebe ne znači imati toksičnu emociju, nego motivaciju ka izlazu…

Dakle :

Međusobno podržavanje ( nikako u jednom pravcu)

Međusobno poštovanje ( opet u dva pravca)
Partner kao prioritet

Sloboda ( u dva pravca )

Ravnopravnost odlučivanja

Zajedničke finansije

Povjerenje

Osjećaj pripadnosti ( u dva pravca )

Unutrašnji mir ( u dva pravca )

Sve ostalo je međusobna korist, “ugovor”, “poslovna saradnja” “bračna dužnost”, sa svim posledicama istog.

Posledice su uglavnom po mentalno zdravlje u oba pravca ( žena – muškarac ).

Preuzeto sa: instagram.com

Naime, policija provjerava navode prijave koja se odnosi na nesavjesno pružanje ljekarske pomoći u Univerzitetskoj bolnici Foča, gdje je novorođenče zadobilo povrede glave.

Beba je, kako nam je juče potvrđeno iz trebinjskog tužilaštva, još u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS), a iz fočanske bolnice, pozivajući se na informacije koje dobijaju od kolega, kažu da je njeno zdravstveno stanje dobro.

“Univerzitetska bolnica Foča je u toku prošle sedmice Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske dostavila iscrpan izvještaj sa svim podacima i postupcima provedenim u vezi sa nenamjernim neželjenim događajem tokom kojeg je došlo do povređivanja novorođenčeta”, rekli su za “Nezavisne novine” iz ove zdravstvene ustanove.

Dodaju da su proveli sve neophodne radnje koje se tiču uzimanja potrebnih podataka sa izjavama neposrednih učesnika događaja, od strane rukovodstva Ustanove.

“Stručni kolegijum je takođe upoznat sa neželjenim događajem, zatim je Etički odbor Univerzitetske bolnice Foča sproveo sve neophodne procedure koje se tiču dešavanja u vezi sa događajem tokom kojeg je došlo do nenamjernog povređivanja bebe prilikom porođaja”, rekli su iz Univerzitetske bolnice Foča.

Tvrde da su sve dobijene informacije proslijeđene resornom ministarstvu, sa predloženim mjerama radi unapređenja postojećih protokola i procedura, sa pojačanom opreznošću prilikom njihovih izvođenja.

“Između ostalog, one podrazumijevaju ponovnu provjeru svih radnih procedura na Odjeljenju za ginekologiju i akušerstvo i otklanjanje eventualnih nedostataka, kao i sprovođenje ponovne obuke svih zaposlenih na Odjeljenju kao i Ginekološko-akušerskoj ambulanti”, naveli u iz Univerzitetske bolnice Foča.

I iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske podsjećaju da su zatražili izvještaj ove zdravstvene ustanove te potvrđuju da im je Univerzitetska bolnica Foča dostavila kompletan izvještaj.

“Izvještaj sadrži informacije koje su medicinskog karaktera i po svojoj prirodi se ne smiju iznositi u javnost”, naveli su iz resornog ministarstva.

Podsjećaju da je postupak utvrđivanja okolnosti pod kojima se, nažalost, ovaj događaj desio, već pokrenut kod nadležnih pravosudnih organa.

Kako nam je ranije rečeno u Policijskoj upravi Foča, slučaj je 20. avgusta policiji prvo prijavio dežurni ljekar KCUS.

Policiji je rekao da je u KCUS dovezeno novorođenče sa povredama glave, rođeno u Univerzitetskoj bolnici Foča.

“Istog dana otac novorođenčeta prijavio je nesavjestan rad ljekara u Univerzitetskoj bolnici Foča.  O svemu je obaviješten tužilac Okružnog javnog tužilaštva Trebinje, koji je naložio da se preduzmu sve mjere i radnje na dokumentovanju krivičnog djela”, rekli su u PU Foča.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Ne volim da čujem: to su nečije majke, sestre, ćerke jer sve i da nisu imale nikog nigde nikada, imala su sebe i pravo na život. Nasilje nad ženama je kršenje ljudskih prava i vrišti mi se koliko se ne radi na sprečavanju istog.

Kada tačno prestanemo da bauljamo i gledamo u pod jer se nas ne tiče, to je njihov problem, što ga je birala? Nepodnošljiva lakoća selektivnog tumačenja položaja žena čini da jedan deo populacije zaboravi da su žene morale da se bore za svako pravo koje danas imaju. Još dugo nećemo biti gladne feminističkih borbi, pa predlažem da to što pre kolektivno spoznamo. Obećajte devojčicama iz budućnosti da ćete se makar potruditi.

Ne tražim instant rešenje i kratkoročnu pomoć. Tražim prevenciju nasilja, tražim da nasilje bude kažnjeno, tražim da verujete žrtvi jer ona to nije birala da bude. Tražim kolektivnu odgovornost jer slobodno hodaju ljudi koji brane nasilnike i ne veruju da je on birao da uspostavi kontrolu nad žrtvom i bude zlostavljač. Tražim da se fokusiramo na rano obrazovanje, na otvorenost ka empatiji, na učenje devojčica i dečaka šta je telesni integritet, šta je poštovanje i pravo na život.

Ko je, zapravo, nasilje nad ženama učinio prihvatljivim? Patrijarhat.

Zbog čega i dalje objašnjavamo da se nasilje dešava jer je zlostavljač birao nasilje, pretnje, emocionalne ili ekonomske ucene kao način da dominira nad svojom žrtvom? Zbog patrijarhata.

Nasilje se ne dešava jer je žrtva obukla to i to i rekla to i to, već jer je patrijarhat toksična društvena tekovina. Čak i kada ističemo statističke podatke i broj žrtava, sledbenici ovog sunovrata bez mrvice empatije i srama potcenjuju život žene. Zamislite da gledate sebe u ogledalo i verujete, baš čvrsto verujete, da partner ili bilo koji muškarac ima veće pravo nad životom jedne žene, partnerke, poznanice ili prolaznice od te žene. Zamislite da vam čak i društvo dozvoljava da u to verujete i da vam omogućava da verujete u posedovanje nečijeg života. Kako? Svaki put kada za nasilnika kažete da nije kriv dok se to ne dokaže, a žrtvu odmah optužite da laže i privlači pažnju, podržali ste nasilnika i nasilje.

Svedočimo katastrofalnom položaju žena jer ovo društvo i dalje veruje u rodne uloge, pravo muža da “prevaspita” i kažnjava ženu i da održava red u porodici. Ukratko, društvo deli dozvole za nasilje. Zašto? Zato što se na taj način osigurava dominacija muškaraca. Superiornost muškaraca prate rodni stereotipi i prihvatanje nasilja kao sredstva za rešavanje sukoba. Na ovaj način se ne samo odobrava nasilje i nezdravo samopotvrđivanje, već se i slučaj  žrtve shvata kao sraman, što utiče na odsustvo prijave nasilja. Takođe, optuživanje žrtve da laže i da je sama kriva za nasilje koje trpi, čine da se zlostavljači osećaju bezbedno što je na previše nivoa poraz za čovečanstvo.

Istraživala sam kako to nasilinik dobija podršku okoline. Pored patrijarhata koji uvek upravlja brodom sunovrata, značajnu ulogu imaju i manipulativne i narcističke crte ličnosti koje ga oslikavaju.

Recimo, dešava se da zlostavljač sebe predstavlja kao jaku ličnost kako bi sakrio nisko samopoštovanje. Ovo često rade narcisi i zbog toga biraju partnere koji su skloni inferiornosti jer na taj način hrane svoj ego. Kada takva osoba prestane da se divi njihovom liku ili kada osete da gube kontrolu nad žrtvom, oni koriste nasilje, češće psihičko (manipulacije). To da su zlostavljači nesigurni, može se videti kada ih kritikujete ili kada ih društvo osuđuje. U tim situacijama reaguju loše do mere da gube kontrolu nad sopstvenim egom.

Ja čvrsto verujem da žrtve nisu u stanju da nasilinka lako prepoznaju, pa se posebno grozim kada čujem: sama je birala. Dakle, nijedna od nas ne ide gradom i pita prolaznike da li su nasilni, pa prvog koji joj to potvrdi, vodi kod matičarke. Isto tako, da je partner sklon manipulativnim obrascima nije lako osvestiti, a naročito ne i činjenicu da je žrtva – žrtva.

Pre svega jer vas, ako se vratite na sve što sam pisala gore, društvo tera da verujete u sopstvenu krivicu. Nasilnik destabilizuje žrtvu do te mere da ona njega vidi kao jedini spas. Ukratko, on je savršen, ona je nula i boljeg ne zaslužuje.

Treći ugao koji sam istraživala je detinjstvo. Dečaci dobijaju igrače koje su simbol hrabrosti uz stalne opomene da ne pokazuju svoje emocije i ni mrvicu slabosti. Moguće da su zbog toga nasilnici emocionalno nepismeni jer su učeni da ne osluškuju svoje emocije, a samim tim i da ih ne razumeju. S druge strane, devojčice moraju da budu slatke i fine, spremne da jednog dana saviju glavu ako im je ručak preslan. 

I da, ja nisam psihološkinja, ja samo ne želim nijednu žrtvu više i zato čitam i učim devojčice oko sebe da veruju u pravo na telesni integritet.

Zbog svake žene koja je nakon oduzetog života pored imena dobila:

ubio je jer

nije on bio inače nasilan nego

voleo je

ko zna šta mu je rekla

zaljubila se u drugog

provocirala ga je

imala je dugačak jezik – nijedan nasilnik ne sme da bude nekažnjen.

Brat i ja smo par mjeseci provodili dane sami u stanu dok je mama radila kao trgovačka putnica. Bilo je to vrijeme kada sam radila sve osim kuhanja i pranja rublja. Budući da brata nisam nikad štedjela, što on može i potvrditi, zadavala sam mu poslove koje mora napraviti prije nego ode van. Bilo je tu raznih stvari – od usisavanja i raspoređivanja perilice posuđa do mijenjanja posteljine. Mislim da me zamrzio svaki put kad bih mu to zadala. Priznajem mu, evo sad, da je dobivao upravo te zadatke jer su meni to najmrskije stvari za napraviti, a budući da je bio mlađi nije imao izbora nego slušati.  Shame on me. Kad je tek počela raspodjela poslova, valjda se budio i na prvu moju, još neizgovorenu riječ, vikao po stanu „ne znam to, ne znam i gotovo“.

Sanjao je loptu i nogomet i obožavao se po cijele dane igrati vani. Doduše, nije se to puno promijenilo osim što kad upišeš fakultet za kontrolora leta moraš ubaciti i malo učenja. Malo više. Puno. Previše.

Znate, ne zamjeram mu to. Bilo je dana kad je rekao da nešto ne zna pa bih napravila ja. Bilo je dana kada bi me mama pitala bih li nešto skuhala pa sam rekla da ne znam. Prezirala sam i samu pomisao na kuhanje i kao papagaj svaki put govorila da ne znam bez i da sam probala. Onda sam ušla u vezu u kojoj me bilo sramota da kada god mi dečko dođe vikendom u Osijek moram naručivati hranu jer sam nesposobna nešto napraviti. Tako je krenulo s tim da je prvih nekoliko puta jeo jedno te isto i pretvorio se u spaghetti Bolognese, a onda su krenula i prva variva, tortilje i razno razne kombinacije jela. Shvatila sam da ne postoji stvar koja se ne može naučiti ako imate dovoljno volje i odlučila sam prije svakog izgovora „ne znam“ ugrist se za jezik i poreći to prije nego mi padne na pamet izustiti.

Zapitate li se ikad što da nijedna osoba oko vas ne zna to što i vi kažete da ne znate? Vjerujem da je odgovor na ovo pitanje negativan jer vjerojatno ste dosad imali sreće da ste svaki put naletjeli na budalu koja je rješavala stvari umjesto vas i možda vam govorila kako se šta radi. Često se susrećem s pitanjima ljudi s faksa o raznim obavijestima profesora, ocjenama, dokumentarijima i, naravno, materijalima za kolokvije i ispite. Znate gdje se to sve nalazi?

Na web stranici fakulteta. Na stranici koja je dostupna svakom tko ima pristup Internetu, čak i ne samo studentima Fakulteta. Bude me sramota svaki put kada mi netko pošalje poruku tog sadržaja jer je meni to ona minimalna odgovornost prema samome sebi koju trebaš imati. Ako cijeli dan provedeš izležavajući se u krevetu, ponekad mijenjajući bok na koji legneš jer ti utrne jedna strana, ne možeš li utipkati svega nekoliko suvislih riječi kako bi našao ono što te zanima?

Nisam pametnija od tih ljudi, nego samo ne želim reći da nešto ne znam ako to mogu naučiti. U današnje vrijeme bi trebalo zakonski zabraniti i kažnjavati riječi „ne znam“ jer je Internet nevjerojatno dostupan vjerojatno i u najvećoj zabiti ovoga svijeta. Sramota je reći „ne znam“ kad je toliko dostupnih informacija na njemu, toliko besplatnih online tečajeva, toliko svakodnevnih raznih seminara i izlaganja na javnim mjestima, toliko konferencija i okruglih stolova na koju možete otići, u većini slučajeva, besplatno i dići ruku i pitati predavače sve što vas zanima. Za one sramežljivije, uvijek postoji vrijeme prije i nakon predavanja kada većina predavača bude dostupna za razna pitanja zainteresiranih. I sam odlazak na takva predavanja će vas potaknut jer ćete vidjeti koliko ima i mlađih ljudi od vas koji su zainteresirani za znanja na raznim područjima. Vjerujte mi, motivirati će vas da i vi ulažete u sebe.

Danas, kad se nudi toliko volontiranja u najboljim organizacijama, kad toliko poslodavaca dolazi na razna mjesta i priča o svom poduzetničkom putu, kada te ljudi sami pozivaju da im pomogneš oko stvari koje su bitne za njih i smatraju da imaš talent, ali nemaš dovoljno znanja, a spremni su ti ga dati kroz razne zadatke, sramota je i gnjusno je reći da nešto ne znaš. Jer to nije istina. To je isto kao kad ljudi žele imati novac, ali ne žele raditi. #croatiantragedies

Reci još jednom ne znam i sigurno je da nikad nećeš napredovati, da te nitko neće nikuda zvati i ponuditi ti praksu, posao i slično jer je to znak neimanja volje i ambicije. Uvjerena sam kako svi takvi ljudi većinom zapravo znaju tražene stvari, ali ih ne žele napraviti. Ili ne znaju, ali je sigurno da ni ne žele naučiti.