Nekoga možeš voljeti i kada si daleko. Ponekad možeš voljeti nešto i morati mu reći zbogom, pa ga onda voliš i čezneš za njim.

Dovoljno sam putovala da znam kako je na „zapadu“. Znam kako je i na „istoku“. Dovoljno sam vidjela da znam da i oni putuju, piju kafe, jedu u restoranima, isto kao i mi. Dovoljno sam putovala da znam da su priče o skupoći i kako tamo ne možeš ništa da kupiš i priuštiš od luksuza samo mitovi. Dovoljno sam vidjela da znam da i oni odmaraju i da ne rade 24h.

Skupe su im kažu stanarine. Iznose i do pola plate. A u Banjaluci troškovi stanarine i računa iznad prosječne plate. Ne one prosječne koju nam plasira statistika kada sabira i dijeli ministarske plate i plate običnih šljakera. Već one stvarne. One od 370 maraka. I kako sa tom platom uopšte možeš i zamisliti da za sebe i svoju porodicu obezbjediš bilo šta, a kamoli neku budućnost.

Cijene stanova u Banjaluci su  više od 2000 maraka po kvadratu. To prostom računicom znači da ti treba više od 100 hiljada maraka da bi sebi obezbijedio krov nad glavom. To znači da ćete ti trebati i neke stvari jer nećeš spavati na podu. To dalje znači da u narednih dvadeset godina moraš da plaćaš ratu kredita od 600 maraka, da vratiš banci iznos koji ti je dala i još pola od toga. To znači da si njen rob. To znači da ćeš u tih dvadeset godina morati da se odrekneš mnogih stvari. To znači da ćeš morati da se plašiš za svoj posao. To znači da si sjeban!

I to sve ako imaš dovoljno sreće da imaš posao. Ako posao nemaš, ovo sve za tebe je nemoguće. Ti vjerovatno još uvijek živiš sa roditeljima i ne vidiš svjetlo na kraju tunela. Ti vjerovatno često čuješ kako te kritikuju jer se nisi „odvojio“, a kako da se odvojiš i gdje da ideš?

Često čujemo kako na „zapadu“ djeca ne žive sa svojim roditeljima. Kako su oni eto mnogo samostalniji i sposobniji od nas i manje vezani za majke i očeve. Jesu, jer im države omogućavaju da već od srednje škole rade i zarade svoj novac.

Novac znači da možeš biti samostalan.

Novac znači da možeš biti slobodan.

Novac nam treba da preživimo, koliko god se protivili potrošačkom društvu koje nas vezuje i čini svojim robovima, novac nam je neophodan.

Ja sam skromna osoba. Ne patim za skupim stvarima. Zahvalna sam životu na svim prilikama koje sam dobila. Već sedam godina plaćam svoje račune i živim samostalno. I mogu da ih platim. Imam posao. Mogu da otputujem. Rekla bih da imam dovoljno.

Ali šta ako želim više? Šta ako želim da napredujem, da se obrazujem? Da putujem u Aziju ili Južnu Ameriku? Ako želim svaki mjesec da štedim godinama pa uštedim za svoj stan. Ako želim da radim i zaradim više. Ako želim da budem bolja. E, to je kod nas nemoguće.

Kod nas je moguć dolazak do jednog praga od kojeg dalje ne možeš sam. Možeš se zavaravati, vjerovati da je moguće. Možeš ponavljati svoju mantru da trebaš da se trudiš i da je sve moguće. Možeš ti misliti da jeste, ali nije. Naglasak je na ovome SAM. Ako imaš pomoć, možeš daleko dogurati. Ali gdje je uopšte to daleko u zemlji o kojoj se dvadeset godina od rata svaki dan spominje rat. Zašto? Zato što nas sa tom pričom filuju. Tužba, agresija, genocid, pa red parastosa. To je otprilike svakodnevni sadržaj našeg dnevnika. A šta je sa nama kojima ne pušimo te priče o nacionalnom prije svega i kojima se povraća od te retorike?

Zato naši mladi odlaze autobusima odavde i ne mogu da ih krivim.

Zato se medicinske sestre od pedeset i kusur odlučuju da ostave sve i idu u Njemačku.

Zato ljekari sa već završenim specijalizacijama pakuju svoje porodice i odlaze da bi negdje počeli od nule.

Brže će tamo negdje napredovati od nule nego da ovde živi još dva života.

To je realnost naše divne, u brežuljke ušuškane i čistim rijekama ispresjecane zemlje. Politika koja nas vuče u sunovrat i pojedinci koji su spremni da jedu, dišu i puše priče o nacionalizmu ispred svega. Ja sam izgubila svog oca zbog politike, nečijih tuđih interesa i onih koji su odlučili da žele da se ubijaju. Ne želim im pokloniti i svoj život. Želim da on bude najbolji moguć. Ne mogu više da gledam parastose. Ne mogu da slušam o „nama“ i „njima“. Kome od te priče ne bi bilo muka?

Čekam svojih pet minuta da kažem volim te, ali zbogom!

– Sve je super, samo da nam se ti oženiš – govorila je majka.

– A nećeš valjda da radiš za neku crkavicu sa fakultetskom diplomom! Naći će se već neki posao! – govorio je otac.

– Ja ću da se preselim u Nemačku. – rekla mu je devojka.

Ona je bila iz radničke porodice. S fakultetom je konobarisala i čistila stanove po Beogradu. Crkavica ili ne crkavica, radila je i čekala da se taj „pravi“ posao desi. Godinama su se sastajali po parkovima, u njenoj domskoj sobi i tek ponekad kod njega kad nisu tu ćale i keva.

– Možeš ti i bolje od one. – govorila je majka.

– Znam ja šta je mladost, al’ ne treba ti s prvom da se zarobiš. – govorio je otac.

– Ja sam ozbiljna, selim se. – ponovila je jednog dana.

On je mislio da je sve šala i da je isuviše glupo da iz njegovog života ode jedina osoba koja mu nikad nije solila pamet. Zato je odugovlačio, ne čineći ništa. Nije pronašao posao, nije je prosio, nije je pitao kako ide učenje nemačkog. Ništa.

Tako se i zatekao na praznoj autobuskoj stanici u 1h ujutro. Svi su več ušli u autobus, samo je ona stajala i gledala ga u oči.

– Znaš, pre sto godina ovo bi bilo nemoguće. Ti ne bi mogla da me ostaviš i odeš.
– A šta bi bilo? Ostala bih da ti rađam musavu i slinavu decu? Siromahe!
– Ne, ja bih bio taj koji ide da zaradi dok me čekaš. Naša deca nikad ne bi bila siromašna. Ne dok nas imaju.
– Pa što onda ne kreneš sa mnom?
– Neću da mi rađaš Nemce. Hoću da ostanemo zajedno ovde.
– A od čega ćeš da hraniš svoje Srbe? – pitala ga je rezignirano i ušla u autobus.

Poznajem momka koji je pustio svoju ljubav samu u svet. On nikad zbog toga nije plakao da mu ne bi rekli da je šonja. Nikad nije pričao o njoj nikome. I svi su mislili da se ne ženi zato što baš nju čeka. Jer ona mora da se vrati.

Ali ona se nije vratila.

Jednom je čula priču: oženio se, zaposlio, odselio. Izborio se za tu neku drugu. Onu što mu je rodila dvoje dece. Kažu, nikad nisu bili ni musavi, ni slinavi. Deca k’o deca. Poderanih kolena i nasmejanih lica. Ličila su na majku. Od oca su nasledila hrabrost.

Jer treba biti hrabar i pustiti svoju ljubav samu u svet.

Od te hrabrosti ostane kusur. Dovoljan da proživiš život bez one koju voliš.

S druge strane, tu su i oni primjeri kojima se autori skoro pa paćenički osvrću na sopstvenu sudbinu i razloge zašto su napustili svoju zemlju, pokušavajući time stvoriti od sebe mučenike države u kojoj ama baš ništa ne funkcionira. Autori tih ispovijesti o godinama torture koju su proživljavali zbog neuređenog sistema vide sebe kao odbačene jedinke društva. Često s veoma emocionalnim (pa skoro i patetičnim) prizvukom oni govore o sebi kao o velikom gubitku koji sebi država iz koje bježe za boljim životom nije smjela dopustiti.

Na drugom kraju spektra se kao odgovor na ovakvu vrstu lične ispovijesti često javljaju i oni koji ostaju. Ostavljajući svoje komentare ispod tekstova ili pišući svoje vlastite, oni pronalaze mir tek kada onome ili onoj što odlazi dadnu do znanja da je dostojanstvenije ostati i boriti se za bolju budućnost i svojoj državi. Da se gradi država, a ne da se iz nje bježi pri nailasku na prvi problem. Da se od nje napravi majka, a ne da ostane maćeha kakva je sad, i tako dalje, i tako dublje. Ovi što ostaju često one koji odlaze osuđuju kako je patetično sebe smatrati mučenikom, a onda (često u istoj rečenici) govore kako je veći mučenik onaj koji ostaje.

Autori tih ispovijesti o godinama torture koju su proživljavali zbog neuređenog sistema vide sebe kao odbačene jedinke društva. Često s veoma emocionalnim (pa skoro i patetičnim) prizvukom oni govore o sebi kao o velikom gubitku koji sebi država iz koje bježe za boljim životom nije smjela dopustiti.

Kao u mnogim sukobljenim mišljenjima ove vrste, istina najvjerovatnije leži negdje na sredini između ova dva argumenta.

Međutim, prva stvar koju je potrebno uraditi jeste ideju mučenika ne uzdizati u tolike visine da ona postane vodilja naših života. Mi ne trebamo težiti k tome ko se više namučio u životu. Kao što kaže Florence Nightingale: „Mučenik se žrtvuje potpuno uzaludno. Zapravo, ne uzaludno; jer on čini sebične sebičnijim, lijene ljenjim, a zatucane zatucanijim.“

U tom smisli, poruka za one koji odlaze bi trebala glasiti: Ne shvaćajte sami sebe kao nešto posebno. Da, doživjeli ste vjerovatno nepravdu u svojoj državi; i da, zasigurno ćete u zemljama Zapada pronaći svoje mjesto pod ovim nebom. Ali, nemojte se zavaravati da se kad čujete ili pročitate sintagmu odliv mozgova misli baš na vas. Da, postoje oni koji će svojim odlaskom vjerovatno ostaviti jedan profesionalni vakuum u državi koju napuštaju. Vidimo primjere mladih ljekara, inovatora i stručnjaka koji krišom napuštaju svoje zemlje za boljim životom. To što vi odete da radite poslove koje Zapadnjaci ne žele da rade nije ništa drugo do preživljavanja. Spustite se na zemlju i ne pokleknite pred željom samosažaljenja.

Međutim, prva stvar koju je potrebno uraditi jeste ideju mučenika ne uzdizati u tolike visine da ona postane vodilja naših života.

Poruka onima koji ostaju: Ne shvaćajte sami sebe kao nešto posebno. Da, doživjeli ste vjerovatno nepravdu u svojoj državi, a ipak ste odlučili ostati. Čestitam. Bukvalno ste u ovom trenutku okruženi hiljadama ljudi koji su u tom pogledu isti kao i vi. To što ste ostali vas ne čini posebnim, niti ste time zavrijedili ničiju zahvalu ukoliko to vaše postignuće ne krunišete radom koji će uistinu dovesti do promjene u životnoj sredini koju toliko volite. Nadam se da vaši hvalospjevi o vama samima neće biti ograničen na prostor komentara na društvenim mrežama. Da ćete djecu svoju odvesti ponekad u kino, šumu, park, pozorište, zoološki vrt. Da ćete im pročitati pred spavanje slikovnicu, a ne otjerati ih da spavaju, kako biste gledali neki šund na TV-u. Zašto uopće ovo i dalje čitate, idite sad do svog djeteta i objasnite mu šta je fotosinteza, ili bilo šta drugo. Od toga sve kreće. Manite se komentarisanja. Iš!

Za vas ostale koji se ne pronalaze ni u jednoj od ovih dviju grupa, za domaću zadaću: nasmijte se sutra jednoj nepoznatoj osobi na putu ako vam se pogledi slučajno sretnu. Mogli biste se iznenaditi.