Uvijek sam ga izbjegavala. Nisi me mogao uhvatiti. Odradila bih ono što sam morala i izjurila iz stana. U Novom Sadu, još dok sam imala cimere i dok sam živjela u drugom stanu, ne bih izlazila iz sobe danima. Sve što mi je trebalo pronalazila sam u svom krevetu, na laptopu i između korica. Veselila sam se svom novom stanu i životu bez cimera. Bilo mi je lijepo.

Zima je prvi puta bila moje godišnje doba. S proljećem se sve promijenilo. Moj me stan počeo gušiti i nisam voljela svoje dane. Nešto me izjedalo. Kada dođe do toga da me nešto jede, da jedem sama sebe, ja bih uvijek bježala. Spremala bih svoje stvari u kofere i kutije i krenula bih u nepoznato. Dugo sam mislila da tako mogu pobjeći od same sebe i svih onih stvari koje su mi zapravo bile za petama. Svjesna sam toga da sam ovog proljeća previše spavala. Premalo sam dana okretala u svoju korist.

Odlučila sam vratiti se doma na nekoliko mjeseci. Suočiti se sa svim stvarima od kojih sam pobjegla još prošlo ljeto. Ušla sam u bus, sjela kraj prozora i stavila slušalice u uši. Iz njih je dopirala glazba koju nisam mogla slušati mjesecima. Ovoga sam puta istinski uživala.

Pratila sam krivudave oblake i upijala ružičastu boju s neba koja me podsjećala da će sve biti u redu. Tek sam prije nekoliko godina shvatila da zapravo volim prirodu. Volim se topiti među granama. Volim bosa hodati po pijesku. Volim ulaziti u Dunav dok je još jako hladan. Volim pustiti pijesak da se uvuče tamo gdje ne treba. Volim zalaske sunca koji prirodu učine nestvarnom.

Razmišljala sam o jedinom savršenom danu koji sam proživjela ovo proljeće. Razmišljala sam o tome kako je dovoljan samo jedan da bi se izbrisali svi oni loši. Dunav, prijatelji, pivo, sunce, vreo pijesak i ledena voda. Bose noge, smijeh koji liječi i zalazak koji plažu pretvara u raj. Igrali smo se u pijesku poput male djece. Na trenutak zaboraviš sve ono što je toliko uporno da te proganja i u snovima.

Volim svoje prijatelje. Volim što možemo biti djeca iako znamo da to više nismo i da nam život često ne dopušta da to budemo.

Zbog čega sam se toliko vraćala u prošlost? Zbog čega sam danima znala živjeti u vremenima koja su odavno prošla? Ja sam samo htjela biti dijete! Iako dijete nikada nisam mogla biti do kraja, iako sam morala odrasti brže nego neki moji vršnjaci, ipak sam pronalazila vrijeme i načine da to budem. Htjela sam ponovno biti bezbrižna.

Htjela sam ne znati za probleme koje ti prepišu kada odrasteš, poput lijeka koji ti zapravo ni ne treba. Htjela sam češće te bose noge, taj ledeni Dunav, to smijanje u nedogled. Htjela sam da me ne čekaju problemi vezani za budućnost kada se vratim u svoj mali stan. Htjela sam da me ne gledaju s kauča kada upalim svjetlo. Htjela sam da nisu poslagani na njemu poput odjeće koja čeka da je opeglaš. A ja nisam ni imala peglu.

Onda sam se sjetila kako kažu da postoje dvije vrste ljudi: oni koji prepoznaju problem, pričaju o njemu, opisuju ga, kukaju i na posljetku postanu dio njega; te oni koji uoče problem i istog ga trena počnu rješavati. Kada sam se ja to preselila kod ove prve vrste? Jesam li postala jedan veliki problem koji ide okolo i govori o svemu što se još davnih dana moglo riješiti? Kukanjem zapravo nesvjesno postajem dio onoga što me izjeda.

Za prelazak u drugu vrstu uopće ne trebamo hrabrosti. Potrebno je samo svjesno odlučiti da ću biti dio one druge vrste, dio onih koji svoje probleme rješavaju, bez obzira na to o kojim se problemima radilo.

Koliko je koraka potrebno da pređem s jedne strane obale na drugu? Malo, sasvim malo me dijeli od toga da se ponovno vratim djetetu u sebi… jer dijete si kada nemaš probleme, a odrastao si kada svoje probleme rješavaš na vrijeme. Zašto tako proste stvari tako teško shvaćamo?! Koliko me koraka dijeli da ponovno pronađem to dijete u sebi?