Mama i ja ga zovemo Hudini. Znate onu – sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Njegova mnoga psihološka stanja, ovisnosti i emotivne borbe su ga udaljile miljama od nas kada sam imala oko tri godine.

Tokom kratkih telefonskih poziva, davao je mnoga obećanja koja nikada nije mogao ispuniti i bio je posvećen planovima koje nikada neće moći dovršiti. Kao onda kada je rekao da želi da se vidimo na duži vremenski period, ali se nije pojavio. Iako me mama vozila četiri sata da se nađemo s njim.

Već narede godine je dao slično obećanje. Ali ovoga puta, mama mi nije rekla za te planove. Uradila je to da bi izbjegla izvjesnu mogućnost ponovnog slamanja mog srca.

Ali, budući da je on ipak Hudini – pojavio se. Jedva da se sjećam tog puta, ali se sjećam svog začuđujućeg straha kada me je mama ostavila samu s njim da plati nešto i to je trajalo manje od minut. U tom trenutku mi je bilo jasno da on nije u mojoj zoni komfora; mama je.

Nakon tog putovanja, nije nas začudilo kada je iznova nestao na nekih 10 godina.

Kada sam bila mala sjećam se da sam govorila mami da mi nedostaje tata. Ali sada, kada sam odrasla, shvatam da mi nikada nije nedostajao. Jer, budimo iskreni, ne može ti nedostajati nešto što nikada nisi ni imao.

Zapravo, ništa mi nije nedostajalo. Samo sam čekala nešto što nikada nije bilo dio mog života. Željela sam oca koji je bio skoz drugačiji od mog. Da budem u potpunosti iskrena, htjela sam oca kakvog su moji prijatelji imali. Jer, bila sam ljubomorna kada god bih vidjela kako su moji prijatelji blagosloveni izuzetno uključenim očevima. Pitala sam se zašto i ja nisam dobila tatu koji je pun pažnje, ljubavi ili koji je barem prisutan.

Kakav god to kliše bio, htjela sam da budem još nečija “princeza” i “slatka djevojčica”, pored toga što sam bila mamina, jer me ona tako uvijek zvala. Ali zbog njega, to se nikada nije desilo.

Grozno je, jer nikada ne dobijete to vrijeme nazad. Grozno je, i je on kriv, a ne ja.

Kasnije smo ponovno uspostavili odnos i ja sam mu otvorenog srca oprostila. Ali nikada nećemo imati odnos kakv otac i kćerka treba da imaju. Na moju sreću, postoje “očinske figure” u mom životu. Stoga, iako danas komuniciramo, moj otac je zakasnio.

Na mom vjenčanju želim da me moj deda otprati do oltara i želim da moj ujak pleše sa mnom tokom tradicionalnog plesa oca i kćerke. Tužno je, jer bi to trebalo da bude moj tata, ali propustio je najvažnije trenutke u mom životu, a oni nisu.

Ipak, vrijeme ne ide unazad. Kada se nešto desi nema potrebe da se pretvaramo da nije. Sada kada imam svoju djecu, još bolje to razumijem i još više cijenim svoju mamu.

Tako da, ako moje djetinjstvo zvuči kao život koji ti i tvoje dijete živite, znajte da će vaša djeca biti više nego ok. Molim Vas, brinite o bitnijim stvarima. Postoji toliko gorih stvari nego odrastanje bez roditelja koji je odlučio otići.

Samohrane majke i očevi, znajte, vi ste im dovoljni!