Upravo takav pristup, poznat kao “sunset clause”, poslednjih meseci sve više privlači pažnju onih koji veruju da ljubav, pored emocija, zahteva i svesnu odluku da se odnos neguje.

Dok ga jedni vide kao znak zrelog odnosa u kojem ljubavni parovi ne beže od teških tema, drugi smatraju da ovakva praksa može da unese nepotrebnu nesigurnost u nešto što bi trebalo da bude spontano.

Ipak, ideja nije da se ljubavi unapred odredi kraj, već da se spreči da ljudi ostanu zarobljeni u odnosima koji su vremenom izgubili bliskost, zadovoljstvo i zajednički cilj.

Dogovor koji podstiče iskrenost među partnerima

“Sunset clause” podrazumeva da par na početku veze odredi period nakon kojeg će otvoreno razgovarati o svom odnosu. To može biti nekoliko meseci, godinu dana ili neki drugi trenutak koji oboma odgovara. Cilj je da se proveri kako se partneri osećaju i da li njihove želje i dalje idu u istom smeru.

Takav razgovor ne bi trebalo da bude potraga za krivcem niti najava mogućeg raskida. Njegova svrha je da partneri dobiju priliku da izgovore ono što možda svakodnevno prećutkuju i da zajedno procene šta njihovoj vezi treba.

Zagovornici ovog koncepta smatraju da mnogi odnosi traju duže nego što bi trebalo jer ljudi često ostaju zbog navike, straha od samoće ili osećaja da su već previše uložili. Pravovremena pitanja mogu pomoći da se važne stvari ne ignorišu godinama.

Kada ljubav dobije “rok”

Stručnjaci za odnose često naglašavaju da stabilne veze ne opstaju samo zahvaljujući emocijama, već i spremnosti partnera da razgovaraju o promenama. U tom smislu, ovaj koncept može biti način da se odnos ne prepusti rutini.

Umesto čekanja da se problemi nagomilaju, partneri dobijaju priliku da ranije primete udaljavanje, nezadovoljstvo ili različita očekivanja. Nekada upravo jedan iskren razgovor može pokazati da postoji prostor za poboljšanje.

Ipak, postoji i drugačije mišljenje. Deo ljudi smatra da unapred određen trenutak za procenu veze može stvoriti osećaj pritiska i pretvoriti emocije u nešto što se meri kao obaveza. Za njih ljubav treba da se razvija bez unapred postavljenih kontrolnih tačaka.

Važnije od datuma je pitanje koje mnogi izbegavaju

Problemi u vezama najčešće ne nastaju iznenada. Češće se stvaraju kroz male razlike, neizgovorene zamerke i razgovore koji se stalno odlažu. Zbog toga pojedini terapeuti smatraju da bilo kakav oblik redovne provere odnosa može biti koristan.

Nije presudno da li će par imati zvaničan dogovor poput “sunset clause”, već da li postoji navika da se razgovara o osećanjima, potrebama i očekivanjima. Bez toga i najjače veze mogu vremenom izgubiti bliskost.

Za neke parove ovakav pristup može biti dokaz poverenja i želje da odnos grade svesno, dok će drugima delovati previše racionalno za nešto tako emotivno kao što je ljubav.

Možda se odgovor ipak krije u jednostavnom pitanju: da li smo i dalje srećni zajedno i da li biramo ovu osobu iz ljubavi, a ne samo iz navike?

Superžena

„Svaki odnos, pa i onaj majke i kćeri, trebao bi se zasnivati na njegovanju sličnosti te poštovanju i prihvaćanju različitosti. To znači da, iako imaju puno sličnosti ‒ počevši od biološkog aspekta tijela, hormona, reproduktivne faze razvoja ‒ majka i kći nisu jednake osobe, piše Sensa.

One mogu imati različite temperamente, sustav vrijednosti, interese i talente. Stoga je važno da majka ima realna očekivanja od svoje kćeri i bude aktivan slušatelj te mijenja sebe tijekom života i prilagođava se razvojnim fazama kćeri. Veoma je važno da majka kao osoba s više životnog iskustva shvati kako je brzo rješavanje problema mnogo bolje nego njihovo odgađanje i pretpostavljanje da će se problem sam od sebe riješiti.

Njena misija jest naučiti kćer da su opraštanje, razumijevanje i otvorena komunikacija uz poštovanje granica vrlo važni. Prihvaćanje različitosti u smislu odabira profesije i seksualne orijentacije također utječe na kvalitetu odnosa“, objašnjava dr. Mila Goldner-Vukov, neuropsihijatrica i doktor medicinskih znanosti te članica Kraljevskog psihijatrijskog koledža Australije i Novog Zelanda.

Uz ostale oblasti u kojima djeluje, ona je i stručnjakinja za psihodinamičku i obiteljsku psihijatriju. Njena predavanja i radionice širom svijeta veoma su posjećene, a neke zanimljivosti iz radionice Odnos majka – kći, koju jednom godišnje održava i u Srbiji, otkrila je našim čitateljicama.

Svaki je odnos u našem životu jedinstven, ali što je tipično samo za odnos majke i kćeri?

Odnos majke i kćeri je kompleksan, ambivalentan i ponekad je najnejasniji od svih drugih obiteljskih odnosa. Majka na kćer prenosi svoja ograničenja i doživljaj degradacije vlastite egzistencije, posebno u patrijarhalnom društvu. Majka je ta koja kćer dovodi u kontakt s njenim osjećajima.

Ako majka ima problem u odnosu prema samoj sebi, kćeri to može izazvati konfuziju u identitetu. Također, ako je majka aktualizirana kao osoba i ima emotivne kapacitete, ona svojoj kćeri otvara put da otkrije sebe i pronađe vlastiti životni put koji će joj donijeti životno zadovoljstvo. Zanimljivo je da u odabiru partnera kći bira partnera koji je podsjeća ili na majku ili na oca.

Koliko je odnos s majkom važan za formiranje identiteta žene?

Na formiranje identiteta žene velik utjecaj imaju kultura, društvo, religija i obitelj koja prati ove okvire. Uloga majke u formiranju identiteta žene izuzetno je važna, ne samo zato što majka reflektira utjecaje kulture i društva, nego i mnogo šire. Utjecaj majke posebno je vidljiv u predškolskoj dobi i u razdoblju adolescencije.

Majka je kćeri model ženskog identiteta. Ona majka koja poštuje sebe kao ženu, kao osobu, koja zna svoje odgovornosti, ali i svoj put k zadovoljstvu u privatnom i profesionalnom životu, omogućava svojoj kćeri da se aktualizira kao osoba. Kvalitete majke koje kćeri omogućuju da formira svoj identitet su: ljubav, podrška, opraštanje, poštovanje sebe i drugih, poštovanje granica i pravila. Kći promatra, uči i imitira svoju majku.

Ako je odnos s majkom kvalitetan, tj. ako majka posjeduje bezuvjetnu ljubav uz istovremeno poštovanje individualnosti kćeri kao ličnosti, a ne kao vlastite narcisoidne ekstenzije, onda će proces formiranja identiteta biti spontaniji i uz manje teškoća i izazova. Neke bi kćeri voljele biti slične svojim majkama, druge bi voljele biti samo svoje, ali uz podršku majke da na svom putu kreiraju vlastitu osobnost.

Pritisak na kćer da apsolutno poštuje kulturološke norme ili da bude submisivna, žrtvuje sebe i svoje potrebe uvijek stavlja u drugi plan, mogu prouzročiti da kći postane sklona depresiji ili buntovništvu te krene putom koji ni njoj samoj ne donosi zadovoljstvo, nego samo patnju.

Kako razvojne faze kćeri korespondiraju s razvojnim fazama majke kad je bila u istom razdoblju odrastanja?

Neke razvojne faze izuzetno su izazovne u životu žene. Prva faza svakako je trenutak kad kći ulazi u pubertet (što zapravo znači ulazak u reproduktivnu fazu). Tada majka može biti zabrinuta da njena kći ne postane rano seksualno aktivna i zatrudni. Ako je majka imala iskustvo rane trudnoće, ona može pretjerano kontrolirati kćer, što uzrokuje niz konflikata u njihovu odnosu.

Druga provokativna faza je kad kći treba donijeti odluku o tome što je njen prioritet: brak i obitelj ili karijera. Ako je bila zapostavljena zbog majčine okrenutosti karijeri, kći može zapostaviti svoju edukaciju i potpuno se okrenuti svojoj obitelji iz pogrešnih (buntovnih) razloga, a to je neće učiniti ispunjenom i sretnom ako je imala potencijal da se educira i postane uspješna u profesionalnom životu.

Sindrom ‘napuštenog gnijezda’ još je jedna razvojna faza kad djeca napuštaju roditeljski dom. U većini obitelji taj proces teče spontano, djeca pronalaze svoj životni put, a roditelji se udružuju i slijede svoj privatni i profesionalni put. Važno je napomenuti da u svom razvoju kći može ponoviti obrazac svoje majke kad je bila u istoj razvojnoj fazi, što znači da se problem prenosi transgeneracijski.

Koje su najčešće pogreške u tom odnosu, možemo li ih osvijestiti i svjesno promijeniti u odnosu na našu žensku djecu?

Mi smo svi obična ljudska bića i, koliko god smo educirani i imamo životnog iskustva, ipak činimo pogreške. Na sreću, neke možemo spriječiti, učiniti da se više ne ponavljaju, a neke već učinjene možemo i popraviti.

Naravno, potencijalni sukobi mogu se osvijestiti uz pomoć edukacije, terapije ili radionica o odnosu majka ‒ kći. Obiteljska terapija izuzetno je dobar način da članovi nauče kako treba njegovati pozitivne odnose, komunikacijske vještine, razumijevanje sličnosti i njegovanje različitosti. Obiteljska terapija je i prevencija poremećaja odnosa majka – kći u budućim generacijama. Zahvaljujući plastičnosti mozga (neuroplastičnost), disfunkcionalni obiteljski obrasci mogu se mijenjati.

Izvor: story.hr

Potkopavanje partnera ili omalovažavanje njegovih uspjeha jasan su znak za uzbunu – ako nekoga volite, trebali biste ga podržavati u teškim vremenima i slaviti njegove pobjede. No, jedan stručnjak za veze upozorio je na fraze koje su, iako manje očito štetne, jednako toksične, piše Unilad.

Psiholog Jeffrey Bernstein za Psychology Today objasnio je: “Ljudska je priroda uzimati stvari zdravo za gotovo. Nažalost, to se događa i u našim intimnim vezama, gdje možemo izgubiti iz vida koliko su nam partneri dragocjeni i posebni.”

“Ovo su neka zapažanja koja često uočavam kod parova koji mi dolaze na savjetovanje, posebno vezano uz to koliko se opuste jedno pred drugim i pritom počnu loše postupati jedno prema drugome”, dodao je.

“Preosjetljiv/a si”

Ova fraza omalovažava nečije osjećaje i poništava ono što može biti potpuno razumna reakcija na nešto uznemirujuće ili neugodno. Bernstein dodaje da je ovakva izjava ponekad praćena tzv. “stonewallingom”, odnosno emocionalnim zatvaranjem i povlačenjem u sebe.

“S obzirom na to da je obilježje svake zdrave veze sposobnost vođenja mirnih i konstruktivnih razgovora, ‘stonewalling’ ne sluti na dobro za budućnost bilo kojeg odnosa”, rekao je.

“Pretjeruješ”

“Gaslighting” je pojam koji se često zloupotrebljava na društvenim mrežama, a u praksi se odnosi na uvjeravanje nekoga da je lud ili da umišlja stvari. U vezi je to metoda kontrole koja se može koristiti za odbacivanje problema ili uvjeravanje partnera da problem zapravo ne postoji, primjerice govoreći mu da “pretjeruje”.

Bernstein se prisjetio para koji je nazvao “Lisa” i “Aaron”, u čijoj se vezi pojavila upravo ta fraza.

“Ona je ispričala: ‘U počecima mi je Aaron govorio da je lud za mnom, ali posljednjih nekoliko godina sve što radi jest da mi govori da sam luda kada pokušam razgovarati s njim o važnim stvarima u našoj vezi'”, objasnio je.

“Nekoliko mjeseci kasnije primio sam hitan poziv od Aarona, kojeg sam sreo samo jednom. Molio me da dođe s Lisom. Lisa je nevoljko pristala na razgovor. Bila je hladna kao led prema Aaronu dok je on ležao na podu mog ureda. Lisa je bila odlučna: ‘Gotova sam!’. Njihova je veza bila gotova”, ispričao je Bernstein.

“Nije to ništa strašno”

I ova se izjava svodi na poništavanje nečijih emocija, umjesto da se one priznaju i da se problem pokuša riješiti. Iako se jednom partneru problem možda ne čini velikim, drugome može biti izuzetno važan, zbog čega se može osjećati odbačeno i kao da ga se ne sluša.

Bernstein je također istaknuo da je loše i “vođenje evidencije” pritužbi jer to može dovesti do “zbrajanja”.

“Biti vezan za mentalno zbrajanje stvari poput toga tko se zadnji ispričao, pokrenuo intimnost ili pospremao po kući, stvara ogorčenost i borbe za moć”, zaključio je.

Izvor: Index

Izvor: zena.net.hr

Vikend nasamo, romantična večera, seksualna iznenađenja kao što je spontana noć u hotelu, mogu partnerima pomoći da pažnju sa detalja svog života skrenu ponovo jedno ka drugom. A ipak, koliko god da su kreativni, seks, kao i svaki drugi oblik povezanosti, nije jedno dugo i neprekidno uživanje. Zdrava seksualna strast prati isti ritam konekcije, diskonekcije i rekonekcije kao i svaki drugi aspekt odnosa.

Seksualna strast tiče se prepuštanja, spremnosti da se predamo sopstvenim senzacijama i da učestvujemo u toku senzacija druge osobe. Većina partnera se vremenom udaljava ne zbog samog seksa nego zbog emocionalnih problema; nose previše udaraca i ožiljaka, previše neizgovorenih povreda, razočarenja, nezadovoljstava, da bi ušli u taj nivo prepuštanja. Lako možemo sebi da dozvolimo da budemo tako ranjivi sa relativnim strancem zato što su posledice tako male, ranjivosti u koje ulazimo su tako ograničene. Ali da se prepustimo nekome ko nas je povredio, nekome čije mane znamo, nekome ko je tako nesavršeno ljudsko biće, nekome čiju grubu osudu ili gubitak bismo jako teško podneli – da otvorimo svoje telo u istoj meri u kojoj i svoje srce, ne nekom idealizovanom ljubavniku nego ovom čoveku sa slabostima—uzevši u obzir sve što mrzimo i obožavamo kod njega—to je teško i bogato iskustvo.

Izvor: instagram.com

Probudiću cijeli komšiluk, čini mi se, koliko je glasno.

Tu-dum. Tu-dum.

TU-DUM!

U panici sam tih nekoliko sekundi sve dok moj um ne shvati da je tri ujutro, da se ne čuje ama baš ništa i da je tama oko mene. Noć je i svi spavaju. Pogledam odmah u tebe, na drugu stranu kreveta. Položaj ruke ti je skoro uvijek isti, a izraz je onaj pravednički. Kao da nikada ništa nisi zgriješio.

O, Bože, iskočiće.

U tom momentu počinjem da gutam knedle, otkivam tijelo i lagano spuštam noge na pod. Pokušavam biti nečujna i nevidljiva, jer ni sama ne znam od koga se krijem. Od tebe? Biće prije da je od sebe.

Ustajem, odlazim prema kupatilu i, dok koračam na vrhovima prstiju, mozak mi užurbano radi.

”Nemoj da gledaš”, čujem s jedne strane, dok mi žaoka krivice, straha i bijesa probija grudi, grlo i koljena. Druga strana kao hipnotisana ignoriše komande.

“Neću, šta ti je”, govorim u sebi.

“Idem samo da piškim i vraćam se odmah.”

“Ma, pogledaj”, čujem.

“Uvjeri se opet!”

Vrišti nešto unutra.

U tom zombi kretanju moje noge zastaju ispred kupatila. Tačno pred vratima stopala se postavljaju, ali ja ne ulazim. Stojim tu, kraj utičnice u kojoj je punjač.

Na punjaču telefon.

Telefon blinka.

“Znači, opet. Stigla je…”, osjetim strah niz kičmu.

“Uzmi, pogledaj.”

“Neću!” Borim se.

“Uzm …”, nisam ni završila misao, a ruke mi već prebiraju po tipkama, ispisuju lozinku koju sam otkrila i, kao oni koji su hiljadu puta otvarali isti taj telefon, odmah pronalaze ono što traže.

“Bilo mi je predivno večeras. Volim te <3”

Pljas!

Hladan znoj i strava.

“Voli ga?”

U kostima, prstima, grlu, trepavicama, led ledeni preplavljuje brzinom munje. Ugušiću se od te hladnoće.

“Zoran auto-servis”, piše na displeyu.

Pridržavam se za zid ispred kupatila, djelovalo mi je da ću pasti u nesvijest ili povratiti, ne znam tačno, ne sjećam se. U tom momentu na trenutak ne znam da li bih zvjerski skočila na krevet, počela te udarati svom snagom po tom licu koje spokojno spava ili bih jednostavno olakšala oči koje su se napunile suzama. Cijeli svijet je stao.

Ja sam prestala da dišem. I da postojim. Po ko zna koji put od kada smo skupa.

Znamo oboje da ja nisam nikada trebala do kupatila, niti sam trebala toj bešiki koja se instinktivno budi svako jutro baš u doba kada je san najčvršći, kada duhovi hodaju i kada mogu biti neprimjetna, dati smiraja. Ne, nisam. Ta moja noćna lutanja su bila usmjerena samo na jedan cilj.

Raniti sebe iznova i iznova i tražiti, kao gladna životinja, mesa za neman koja živi iznutra.

“Zašto to radiš?”, pitam se hiljaditi put na tom pragu.

Ne znam. Iz straha valjda.

Možda i nevjerice da se završilo.

Možda da bih došla do tačke pucanja, do okidača u kojem će mi svega biti dosta, kada ću se razbjesniti i kada ću se uz pomoć ljutnje iščupati iz ovog mrtvila koje vlada među nama, u meni, godinama. Ne znam, ne mogu sada da mislim zbog čega.

Ili se možda uporno nadam, kao svako ludo žensko, da nije ona, da je stvarno Zoran. I da ti je zaista otišao dio na automobilu zbog kojeg ostaješ prenoćiti u Beogradu još jedan dan kao što mi, sa lakoćom sa kojom istina zvuči, ponekad slažeš.

Da, priznajem, NADAM se će se nešto promijeniti, jer ni sama ne znam da li te još uvijek volim. Da li u mom srcu ima mjesta za tebe ili je i ono mrtvo kao i moje tijelo koje ne dodiruješ kao prije.

Sjećam se kada su ti prsti klizili po koži kao da je jedina i posljednja koža koju ćeš ikada dotaći. I sjećam se strasti, ljubavi, nade i planova… Povjerenja.

I sve znam od prvog dana, znaš li to?

Taj osjećaj iznutra je odavno tu, savršeno tačan. Jer svako tvoje ostajanje, svako tvoje za mrvu duže zadržavanje ispred ogledala mi je odavno reklo gdje ti je srce. Ili barem ono u gaćama.

I prema tome, nemam se šta ljutiti na tebe kada ti JA prećutim kasne dolaske, okrenem glavu dok se ti smijuljiš krišom zbog poruke koja ti stigne, pravdam sve manje i manje vremena za mene i djecu.

Ja sam, mili, ta koja je ZNALA i zabila glavu u pijesak.

Ja sam ta koja je pustila da me sažvaće panika od čega živjeti i kako djeci objasniti. Iz nesigrnosti da će me bilo ko željeti nakon svega, rastavljenu i samu, zanijemila sam i zatvorila oči.

Ti si išao linijom manjeg otpora, nije bilo prepreka, nije bilo razloga zašto se ne poigrati sa novom kožom, mirisima i čulima. Omogućila sam ti to sve, otvorila na neki način vrata skupivši SEBE U SEBE još više.

Dopustila sam da me savladaju strahovi od mene same. Prokleti da su…

Nemam ja tebi šta reći, mili moj.

Mada, ponekad se pitam, nakon ovolikih zajedničkih godina, šta bi se desilo da sam rekla BILO ŠTA, da sam lupila šakom o sto, pokupila se sa djecom i zauvijek otišla. Možda bi se desio totalni slom i krah prije uzdizanja kao feniks. I nije bitno da li bi taj let bio moj ili tvoj, ili naš zajednički.

Potpuno nebitno, jer sam možda mogla davno nekada spasiti ovaj odnos. Ili makar sebe, da sam izustila jednu jedinu riječ.

Ali nisam.

Umjesto toga, ušla sam u kupatilo.

Piškila.

Obrisala suze i stresla stravu sa kičme.

I ponovo odlučila ono što je lakše.

Da ćutim.

Jer u svemu ovome nisi ti prestao voljeti mene… Već sam ja odavno prestala voljeti sebe.

A lijeka za tu zvijer nigdje, pa čak ni u tebi nema.

Toj zvijeri lijeka jedino U MENI ima.

P.S. Ponekad od straha ne uradimo ništa. Međutim, jedina stvar koja će vas osloboditi od bilo kakvog straha, jeste da pronađete ljubav prema sebi, u sebi.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Primjerice, arhetip ove slike sada je drugačiji nego što je bio u starozavjetnom vremenu. Prije je ovaj arhetip oca bio strašni Jahve, a tijekom 2000. godine stvari su se promijenile u pogledu poimanja religije, gdje Bog postaje ljubav, ali i u odgoju, očevi su postali puno nježniji i suosjećajniji.

Prije svega za uspješan odnos bitno je naučiti se nositi s vlastitom muškošću i ženskošću prije nego li počne razgovor o vanjskom odnosu. Muškarac će se prema ženi ponašati onako kako se prema svojoj unutrašnjoj ženstvenosti odnosi. Sve dok se muškarac nije pomirio sa svojom unutrašnjom ženom, ne može ostvariti odnos. Isto vrijedi i za ženu i njezinu mušku unutrašnjost. Većina želi razgovarati o tome što bismo trebali raditi s partnerom i o bračnim običajima i kako možemo promijeniti ovo ili ono, ali nema napretka dok ne postoji mir u vlastitom biću ili pomirba s unutarnjim polom. U tome nam može pomoći analizira snova koja će pokazati u kakvom smo odnosu sa svojom unutrašnjošću.

Ako muškarac može biti iskren i prihvaćati ženske reakcije, može se uspostaviti dobar odnos sa ženom i obratno. Stoga, muškarac mora tražiti mir ili oprost sa svojom majkom, ali i naći zajednički jezik sa svojom Animom ili podsvjesnom ženskom stranom ili svim vrstama osjećaja koje njoj pripadaju.

Ako djevojka ima dobru, snažnu, pouzdanu očevu sliku, koju je danas teško pronaći, to će biti njezina slika muškarca, vjerojatno do kraja života. Potražit će muža koji utjelovljuje te osobine, ali ako je njezin otac alkoholičar ili ga pobjeđuju raspoloženja ili dominira njegova supruga ili je odsutan, tada očeva slika ostaje ispražnjena za djevojku i Animus zauzima njezino mjesto, odnosno kritika i perfekcionizam. Loša slika oca pobjeđuje ukoliko žena ne osvijesti ovu sliku i pronađe muškarca koji neće imati spomenute karakteristike.

Što se događa kolektivno s muškarcem i ženom?

Što se događa kolektivno s muškarcem i ženom? Naime, događa se veliki trend koji je toliko zbunjujući: omekšavanje muškaraca i oštrina žena koje gube nježnost i blagost. Muškarci ostaju mekani i osjetljivi, slabije donose odluke, a žene postaju oštrije, imaju karijeru, bolje su obrazovne, puno izlaze i putuju. Dakle, uočava se nova vrsta odnosa u kojoj je žena dominantna i donosi odluke.

Možemo reći da je to standardni američki brak, dok kod nas još uvijek prevladava patrijarhalni brak. Ipak, klatno se pomiče u drugu stranu i danas žene dominiraju odnosom. Ipak, žena da bi imala muškaraca treba joj muževnost. Stoga, današnja žena ne bi u odnosu trebala donositi sve odluke za obitelj sa svojim Animusom i munjevitim umom, jer ubija njegovu muževnost. Ako želite imati romantičnost ili strast, morate dopustiti da muškarac osjeti svoju muškost i prepustiti mu neke odluke, naravno, ukoliko postoji želja za intimnošću, dok je pravilo da je moć ipak dominantna u brakovima, tj. borba za dominaciju kao pravilo svake veze koja se raspada. U generaciji naših roditelja to se događalo nešto kasnije, dok danas je to puno prije. U prirodi ili biologiji žena je dominantnija od muškarca.

Žena je inače oduvijek imala taj kapacitet, ali to nikada nije bilo dopušteno u javnosti pokazati. Ipak, to klatno je zbog tisuća godina potiskivanja ženskog principa otišlo danas na drugu stranu kao da sada pokušava nadoknaditi izgubljeno. Iako se ova klatna pomiču, svaki pojedinac odlučuje hoće li učestvovati u tom njihalu.

Zakoračili smo u matrijarhat, ali za njega nam treba vremena jer psiha nije spremna tako se brzo mijenjati. Muškarci su postali neprilagođeni na ta brza događaja, mekani su, sanjarski okrenuti i ćudljivi, točnije, opsjednuti Animom ili majkom. Muškarac kao takav postao je suvišan i mnogi muškarci u društvu to osjećaju. Jedna žena je sanjala da svog muža drži u dubokom ledu, koristila ga je samo za seks. Ovaj san kao da predskazuje sudbinu muškarca. On je u odnosu na antiku odbacio filozofiju; na srednjovjekovlje, odbacio je viteštvo i duhovnost; odnosno današnji muškarac se ne bavi praksom meditacije kao niti čitanjem knjiga.

Za ponijeti sa sobom

Ipak, da bismo nastavili dalje kao civilizacija, potreban nam je moderan mit kojeg u nesvjesnom nema te ljudi većinom danas žive bez ideja i ideala, nezainteresirani za promjene. Kolektivni mit je uvijek bio za čovječanstvo pokretač u povijesti, mit o Spasitelju izgradio je Europu, ali danas nema tog pokretača ili arhetipa koji bi donio daljnju transformaciju žene i muškarca. Rušenje mnogih komunističkih spomenika ili rušenje spomenika Buddhe za vrijeme rata na Bliskom Istoku dokazuju nestanak mita i destrukciju čovjeka.

Matrijarhat je pred vratima kao novi mit, ali njime isto tako dominira volja za moć, još ne postoji transformacija ili želja da se shvati misterij odnosa ili spajanje muške i ženske energije koje donosi stvarno upoznavanje samog sebe.

Izvor: budidobro.com

Biznis i roditeljstvo spaja humor koji pomaže u smanjenju hijerarhije, razbijanju napetosti, stvaranju boljeg, kreativnog okruženja…

“Humor može da nauči ljude kognitivnoj fleksibilnosti, osloboditi ih stresa i podstakne kreativno rješavanje problema i izdržljivost. Moj otac je koristio humor i bio je veoma efikasan. Meni je humor dio kliničke prakse i odnosa sa djecom. Postavilo se pitanje kako se konstruktivno koristi humor”, ističe Benjamin Levi, profesor pedijatrije i humanističkih nauka na Penn State College of Medicine i viši autor studije.

Dok su aspekti humora i igre proučavani u različitim okruženjima i u razvoju djeteta, upotreba humora u roditeljstvu nije formalno izučavana, kažu istraživači.

“Postoji zanimljiva paralela između biznisa i roditeljstva, a oba su hijerarhijski ustrojena. U biznisu se pokazalo da humor pomaže u smanjenju hijerarhije, stvaranju boljeg okruženja za saradnju i kreativnost i razbijanje napetosti”, naglašava prva autorka studije Lucy Emery koja je u vrijeme istraživanja bila student na Penn State College of Medicine i trenutno je specijalizant na pedijatriji u Boston Children’s Hospital.

Dok su odnosi između roditelja i djece više ispunjeni ljubavlju nego da izgledaju kao “poslovni odnosi” stresne porodične situacije se lakše prevazilaze. Naučnici kažu da humor može da pomogne da se ta tenzija i hijerarhija razbiju i da se obje strane osjećaju bolje u stresnoj situaciji.

Efikasan alat roditeljstva

Ovo preliminarno istraživanje bilo je prvi korak da se ispita kako ljudi vide odnos između humora  i njihovog iskustva roditeljstva. Studija će pomoći u postavljanju temelja za razumijevanje kako konstruktivno koristiti humor i koje su to vrste situacija koje su rizičnije za korišćenje humora.

Anketirali su 312 ljudi između 18 i 45 godina. Više od polovine je reklo da su ih odgajali ljudi koji su koristili humor, a 71,8 odsto se složilo da humor može da bude efikasan alat roditeljstva. Većina je rekla da koriste ili planiraju da koriste humor sa svojom djecom i vjeruju da ima više potencijalne koristi nego štete.

Djeca roditelja sa smislom za humor kažu – dobro su obavili posao!

Tim naučnika je takođe otkrio korelaciju između roditeljske upotrebe humora i načina na koji njihova djeca, koja su sada odrasli ljudi, gledaju na to kakvi su im bili roditelj i njihov odnos sa njima. Od onih koji su izjavili da su njihovi roditelji koristili humor, 50,5 procenata reklo je da su imali dobar odnos sa roditeljima, a 44,2 odsto izjavilo je da smatraju da su njihovi roditelji dobro obavili posao roditeljstva.

S druge strane, od onih koji su rekli da njihovi roditelji nisu imali smisla za humor, samo 2,9 odsto je izjavilo da imaju dobar odnos sa roditeljima, a 3,6 procenata – da misle da su njihovi roditelji dobro obavili posao roditeljstva, prenosi Telegraf.

Ljudi koji su odrastali uz emocionalno nezrele roditelje često osećaju emocionalnu usamljenost- podseća klinički psiholog Lindzi Gibson koja u svojoj knjizi „Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja“ rasvetljava mnoge bolne teme koje se odnose na emocionalno nezrele roditelje i njihovu decu koja su u svet odraslih ponela brojne traume, ograničenja, a poneki i osećaj odbačenosti.

Pored toga, Gibson vodeći čitaoce kroz 10 poglavlja putem razumevanja ovog problema, ali i rešenja koje će ih vratiti sebi i životu po meri njihove duše.

EMOCIONALNO ZATOČENIŠTVO

„Prekomerna empatija vas može držati u emocionalnom zatočenistvu kao taoca manipulativnih ljudi“, piše Lindzi Gibson. „Emocionalno odvajanje od toksičnih roditelja je način da povratite mir i nezavisnost. To se postiže kad shvatite sa čime imate posla“.

OGRANIČENA SPOSOBNOST ZA LJUBAV

Roditelji zaokupljeni sobom imaju ograničenu sposobnost da vole. Lindzi Gibson napominje da kad shvatite njihove osobine moći ćete da procenite koji nivo odnosa s vašim roditeljem može biti moguć, odnosno nemoguć.

„To saznanje će vam pomoći da se vratite sebi, živite život koji je u skladu sa vašom pravom prirodom umesto da se fokusirate na roditelje koji odbijaju da se promene“- jedan je od saveta psihološkinje koja je deset godina posvetila ovoj problematici u svojoj kliničkoj praksi.

OSLOBAĐANJE FRUSTRIRANOSTI RODITELJIMA

„Razumevanje njihove emocionalne nezrelosti oslobađa vas emocionalne usamljenosti jer uviđate da to što su vas zanemarivali nije bilo zbog vas već zbog njih samih. Kada budete shvatili zašto oni ne mogu da budu drugačiji konačno ćete moći da se oslobodite svoje frustriranosti njima, kao i sumnje u sopstveni potencijal da budete voljeni.

U ovoj knjizi ćete otkriti zašto vam jedan ili oba roditelja nisu mogli pružiti onu vrstu interakcije koja vas je mogla emocionalno nahraniti. Saznaćete zašto ste se možda osećali neprimećeno ili nepoznato svojim roditeljima, kao i zašto vaši dobronamerni pokušaji da ostvarite komunikaciju s njima nisu stvar ucinili boljom.“

STRAH OD EMOCIJA I BLISKOSTI

Emocionalno nezreli roditelji se plaše iskrene emocije i uzmiču od emocionalne bliskosti. Radije se opiru stvarnosti umesto da se njom bave. Retko prihvate krivicu ili se izvinjavaju, neretko su slepi za potrebe dece kada to dovodi u pitanje njihove potrebe i ciljeve.

U knjizi „Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja“ ćete otkriti zašto vam jedan ili oba roditelja nisu mogli da pruže onu vrstu interakcije koja je mogla da vas emocionalno nahrani, zašto ste se možda osećali neprimećeno ili nepoznato svojim roditeljima, kao i zašto vaši dobronamerni pokušaji da ostvarite komunikaciju s njima nisu stvar učinili boljom.

ZAŠTO BIRAM POGREŠNE?

„Emocionalno zapostavljanje u detinjstvu vodi ka bolnoj emocionalnoj usamljenosti koja može imati dugoročan negativan uticaj na izbore odnosa i intimnih partnera jedne osobe.

Ova knjiga opisuje kako emocionalno nezreli roditelji negativno utiču na svoju decu, pogotovo onu emocionalno osetljivu i daje smernice kako da se iscelite od bola i zbunjenosti koji potiču od činjenice da imate roditelja koji odbija emocionalnu bliskost.“- objašnjava autoka knjige „Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja“.

Preuzeto sa: bgonline.rs