O idealnoj ljubavi. Onoj u koju vjeruje i kakvu već godinama ne uspjeva naći. A sva ta priča mi je bila već poznata. Već čuvena.

Sjetila sam se još jedne muške djevice koja je imala, u svojoj glavi, jasno postavljen kalup iste, iako je kao i ova ovdje, ispred mene, tvrdila da to nije baš tako.

Samo, taj je imao pedeset i dvije, očigledno nesvjestan godina koje su ga pregazile. Nekako prijateljski pomislila sam u sebi, za ovog petnaest godina mlađeg da ne bih željela da dočeka isto.

” Znaš, poznavala sam takvog čovjeka. Takvog koji je govorio baš tako kao i ti.”
” Da li je srećan?”
” Ni malo. Od svih njegovih želja i prioriteta ostvario je samo to da danas ima samo kule i gradove.”

“Ja sam stao sa tim. Ne želim više to.”

Ispijali smo vino iz vinoteke, u pet stotina luksuznih kvadratnih metara, jedne od kuca koje je posjedovao.

“Jesi li?”
” Ja tačno znam da želim samo nekoga ko će moći koračati uz mene.”
” Sa kalupom mlade prelijepe, pametne žene, za pokazivati je prijateljima?”

” Ne ja želim nekoga ko je spreman sutra sa mnom poći živjeti u Africi, Indiji, na Kubi…”
Pogledala sam ga razrogačenih očiju.

” Vjeruj mi ne postoji žena koja je spremna na to!”, nastavio je pomalo tužno.
“Nije istina! Eto ja baš isto to želim! No mene ne uzimaj u obzir”, rekoh mu pomalo uplašena i zbunjena njegovim standardima.

“Ja želim i to i ranč van grada. Dobrog čovjeka! Porodicu! Konje! Vrt!”
“Ja želim to isto. No prvo moram se zaljubiti…”

Ispred sebe sam jasno vidjela čovjeka sa željom i strahom da ono najveće nikada neće doći.
” Da strah me je, izgovorio je. U poslednje godinu dana stalno razmišljam o ovome svemu.”

Jasno sam mogla da vidim karakteristike iste one petnaest godina starije djevice, koja od jednog lošeg drveta ne vidi prekrasnu šumu. Jasno sam u oba ova čovjeka vidila sebe i dobro poznati strah : “Postoji li i najmanja greška i mogućnost od odstupanja, i taj strah od ostavljanja, ja ću otići i ostaviti tebe”.

Ustala sam i razgledala slike okačene po zidovima stana. Na jednoj od njih prelijepi stari grad i vila nad njim. Zamislila sam sebe u onom mom ateljeu, u podrumu one moje kamene kuće negdje na moru, oslikavam nešto slično tome.

” Sviđa ti se?”
” Da! Mnogo! Obožavam svaku umjetnost i uvijek sam zamišljala…”

” Znaš jednog dana ću u podrumu svoje kuće imati svoj slikarski atelje.”
Govorio je više i brže od mene, i to me je pomalo nerviralo.

Uspjevao je da prije mene izgovori sve ono što sam imala na umu.
“U njemu bih slikao, vajao, sjeckao…Nekad sam radio to.”
“Ma zezaš me?”

Okrenula sam se i prećutala ono što sam imala za reći, prebacivši priču na Afriku, i moju želju da jednoga dana odem volontirati u istu.
Izvadio je fotografiju crne prelijepe djevojčice i rekao :” Vidiš ovo je moje kumče. Nikada je nisam vidio, ali ja je školujem i želim biti kum cijelom jednom takvom razredu.”

Pogledala sam ga nevjerujući u sve ovo i vidjela zaista iskrenu želju u njegovim očima.
No u momentu mi je svega bilo i previše i odlučila sam poći kući. Shvativši da srodne duše zaista postoje ne nužno u našim partnerima, već i u prijatelju, djetetu ili običnom prolazniku, poželjela sam da ga zagrlim najjače koliko mogu, i opet se paralisala od straha od njegovog mogućeg zbunjivanja, i od svega onoga što me je po malo iritiralo kod njega jer je ličilo na mene.

“Ja samo želim da mi se desi ta zaljubljenost, koju nisam osjetio već dugo vremena!”, trgao me iz mog trenutnog stanja razmišljanja.

“Ja želim Ljubav”, rekoh mu. “Zaljubljenost kontam da je prolazna.”
” Tačno, ali mora doći prije ljubavi.”

” Valjda je i to tačno. Ala te radi ta djevica, i posprema sve po redu u tvojoj glavi. Ajmo sve po redu jer ako se šta drugo desi zbunjujuće je i zastrašujuće, zar ne?” upitah ga djevičanski drsko.

Nasmijao se.

Posle tri sata razgovora pošla sam kući pješice kako bi ova moja Djevičanska glava sve posložila u sebi. Usput sam svratila na pijacu po jagode i cvijeće i ponavljala lokalne izraze staraca koji su razgovarali pored stola moje cvjećarke.

Pustila sam neku špansku muziku na slušalice u ušima, i sjetila se momenta kada smo Vesna i ja odlučile napustiti Srbiju i poći u zemlje s’ kolaža, ucrtanim davno na jednoj radionici psihoterapije. Ona u Španiju, a ja u Crnu Goru, sa nadom da ćemo tu naći ono za čime tragamo.

Prije dvije noći stigla mi je poruka od nje. Kaže da seli na sjever Španije, kao i to da ono more nije to o kome je sanjala, ali da je tamo definitivno ono za čime je tragala.

Čekaj! Pa ni ovo nije ono more koje sam ja željela…

Jesam li morala poći?
Dokle ćemo se više tražiti?
*
Pitaš li se: Kuda si spreman poći za ljubav?

Nema „ne mogu da živim bez tebe“ jer ste već toliko puta preživjeli kad ste mislili da nećete.

Nema, „ne mogu da učim jer stalno mislim na tebe“, jer više niste ni u školi ni na fakultetu, nego ste na poslu od koga plaćate račune i hranu.

Nema nesanice, jer znate da kakav god da je problem, sutra je novi dan i znate da je jutro pametnije od večeri. I kad nešto krene po zlu, ne ćutite nego kažete jasno i glasno, „ovo hoću, a ovo, izvini, neću“.

I ako nešto ne može, onda lepo kažete „hvala“ i odete..

Preuzeto sa: uspesnazena.com

Svako ima pravo na svoj izbor partnera i intimu, tako se barem čini na prvu. Nije bitno koliko i s kim, već samo da ga ima.

A šta ako se desi da imaš preko 30 godina, polako se iza ugla prikrada i 40. rođendan, a još uvijek nisi imala ili imao ono što se očekuje da jesi?

Sramota te je izgovoriti na glas, kada se pogledaš u ogledalo, kamo li nekome drugome da kažeš, da se povjeriš… Da se još uvijek nije desilo ono što se smatra „normalnim“… Nije se desio konkretan odnos…Nije bilo ozbiljne veze…U kom smislu ozbiljne?

Nije bilo seksa….Nevina sam, izgovorih postiđeno i istrčah iz auta pokrivenog lica, kao da sam uradila nešto sramotno i da nosim grimizno slovo „N“ preko cijelog lica.        

Prvi čin. Niko nikada ne bi to na prvu pomislio. Ipak si lijepa, zgodna i privlačna. I stalno se neki momci vrte oko tebe, reče mi drugarica kojoj sam se povjerila, u nekoj već po ko zna kojem razgovoru o odnosu muškaraca i žena. Šta bi to trebalo da znači, ne razumijem, upitah zbunjeno. Pa znaš, nisi povučena, voliš da se šališ i momci ti prilaze.

Nije mi jasno kako, kako je moguće to što mi govoriš, i dalje traži da joj dam racionalno objašnjenje za moje stanje. Stanje…

Imam 36 godina, samostalna sam i obrazovana, lijepa sam i zgodna (barem mi tako kažu). Naravno, ne onaj holivudski profil ljepote, ali dovoljno da ipak privučem nekog muškarca.

Bilo je pokušaja, veza u nastajanju i veza. I svaki put uvijek onaj prelomni trenutak, kada treba da objasniš muškarcu sa kojim započinješ vezu da ipak želiš da se bolje upoznate, da ti treba vremena da se razviju osjećanja, da jednostavno osjetiš neku povezanosti mimo privlačnosti i da se neke stvari nisu još desile, ali da ne znači da to ne želiš.

Prvo izraz šoka, pa onda zbunjenosti i na kraju pitanje. Kako je moguće da to nisi nikad željela? Jesam željela.

I ja maštam o seksu, osjetim uzbuđenje i imam potrebe, ali mi treba i emotivna povezanost. Ti precjenjuješ seks, pridaješ mu preveliku pažnju i od toga praviš bauk, sigurno imaš neki psihološki problem, dobronamjerno bi mi rekla neka drugarica.

Drugi čin. Ne brini, nećemo o tome pričati dva mjeseca, je li to u redu, reče mi jedan zreo i stabilan muškarac. Prolazi prva sedmica, druga sedmica, malo vremena provodimo zajedno. Par sati u tom periodu, stalno se lomi i govori mi da bi trebalo da razmislimo da li želimo da budemo zajedno. Odlučila sam, želim da budem u vezi sa njim.

Nije prošlo ni mjesec dana i on mi govori da se jednostavno stvari sporo odvijaju, mislio je da će me premuntati. Prekida vezu uz objašnjenje kako ne zna šta želi, trebalo bi da nađem mlađeg muškarca, što bi rekli u američkim filmovima „nisi ti, problem sam ja“. Uz to, na moje pitanje da li se radi o tome da mu se ne sviđam dovoljno, odgovora da nije to u pitanju, da mu nije svejedeno.

Na krilima tih riječi, da postoje emocije i sa njegove strane, trudim se i zovem ga u šetnje, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje, ja da osjetim dovoljno jaku prisnost prema njemu, a on da smogne snage, uz malo strpljenja i dovoljno želje, da ipak pruži priliku nama, našem odnosu.

Prolazi vrijeme, mjesec po mjesec, uz povremeno istraživanje prisnosti i nadu s moje strane da je samo potrebno malo vremena da sazrije s obje strane, da će i on prelomiti u sebi da želi da bude sa mnom. I sve se završava jednom porukom, da više ubuduće neće biti ni šetnje, te da on nije želio više, čisto je bio drugarski odnos, a sad ima nekog drugog u svom životu.

Epilog. U isto vrijeme, s druge strane grada, živi jedan mladić u svojim tridesetim. Povučen po prirodi, uz to neiskvaren i brutalno iskren, prema sebi i drugima. Uspješan je u svom poslu, dobar je prijatelj, živi sam po svome i ne osjeća teret toga što nema nikog u svom životu.

Naravno, okrene se za lijepom ženom kad ju vidi, ima drugarice sa kojima se šeta i popije kafu, ali još uvijek se nije desila ozbiljna veza. Kako je muškarac, od njega se očekuje da priđe djevojci, ali kad god i započne neka priča o nekoj intimnosti, povuče se u sebe.

Privlače ga žene, ali nikako da se poklopi da se i njemu svidi djevojka kojoj se on sviđa. Pokuša takav odnos u kojem nema uzajamne privlačnosti, ali nakon nekog vremena nema želju da se viđa sa tom djevojkom jer jednostavno to nije ono šta ga ispunjava, čini srećnim. Jednostavno.

U popodnevnoj šetnji, jednog suncem okupanim jesenjeg dana, prolazim pored tog mladića, ne znajući da u tom problemu nije sam, nisam sama, nismo sami.

Ovo je priča sasvim obične djevojke i sasvim običnog mladića, iz tvog grada, tvog komšiluka. Odavno su prošli romantičnu fazu, da čekaju sa intimnim činom do braka ili da žive u ubjeđenju da će prva osoba sa kojom budu imali odnos upravo biti i osoba sa kojom će provesti život.

Nije u pitanju to da nisu nekom privlačni, da druga osoba nije njima privlačna ili da su aseksualni, samo nisu imali priliku da razviju takav odnos sa osobom sa kojom žele da se to desi. I kad se desi, ne znači da će to biti sa osobom sa kojom će biti u vezi još sedmicu, mjesec dana, godinu ili duže, niti da će biti potrebno da protekne neko društveno prihvatljivo vrijeme za sam taj čin.

Samo je potrebno da se poklope želja, prava osoba i trenutak. Ovo nije priča za one koji već imaju formirane predrasude u pogledu osoba koje su nevine u svojim tridesetima, niti za osobe za koje bi predstavljao problem da započnu vezu sa takvom osobom.

Oni žive sa svojim ubjeđenjem, ali to ne treba da kroji tvoj život, da živiš po tuđim pravilima i sebi stvaraš kompleks jer se ne uklapaš u neki ustaljeni kalup. Ovo pišem za tebe koja se sramiš jer nisi proživjela ono što drugi jesu, tebe koja možda imaš blokadu zbog pritiska koji sama sebi stvaraš, tebe koji si stidljiv i povučen i nemaš priliku da ostvariš neki dublji odnos sa ženom jer se očekuje da budeš alfa muškarac…

Bitno je da znaš, da nisi sama, nisi sam, nisam sama i nismo sami u svemu ovome.            

Ellis je uveo ideju koja je i danas ostala radikalna kao i u njegovo vrijeme: probni brakovi, u kojima parovi istražuju privremenu zajednicu različitih nivoa posvećenosti koja im omogućava da imaju seks, pristup kontracepciji i lak razvod, sve dok nema djece.

Dok je Ellis ovoj vrsti privremenog braka dao ime, drugi su godinama ranije pričali o sličnim zajednicama, uključujući njemačkog pjesnika Johanna von Goethea i američkog paleontologa E. D.

Copea koji je u svojoj knjizi The Marriage Problem (1888) rekao da brakovi treba da počnu sa petogodišnjim ugovorom koji bi bilo koji supružnik mogao da prekine ili obnovi sa daljim 10- ili 15-godišnjim ugovorom i, ako bi sve išlo kako treba, stalnim ugovorom.

Godine 1966., američka antropologinja Margaret Mead predložila je verziju braka u dva koraka – ‘pojedinačnu posvećenost’ koja bi odgovarala studentima ograničenih sredstava i koja se lako mogla raspustiti ili pretvoriti u ‘roditeljsku obavezu’ ako su spremni i voljni da preuzmu obaveze o djeci. Godine 1971., Lena King Lee, zakonodavac u Merylandu,  je predložila zakon o obnovi braka kako bi parovi mogli da ponište ili obnove svoj brak na svake tri godine. 2007. godine, njemački zakonodavac je predložio sedmogodišnji ugovor; 2010. godine, jedna ženska grupa na Filipinima je predložila 10-godišnji bračni ugovor; a 2011. godine zakonodavci Mexico Cityja su predložili reformu građanskog zakona koja bi omogućila parovima da odlučuju o dužini bračne obaveze, sa najmanje dvije godine.

Jasno je da doživotni brak treba ponovo preispitati. Uprkos svim pričama, nikakvi zakoni nikada nisu donijeti, a ideja o obnovljivim brakovima ostala je samo to – ideja. Ali privremeni brakovi su se zapravo uspješno praktikovali vijekovima, među peruanskim Indijancima u Andima, u Indoneziji iz 15. vijeka, u drevnom Japanu, islamskom svijetu i drugdje.

I čini se da bismo mogli biti spremni da ih ponovo primijenimo.

U nedavnoj anketi, mnogi milenijalci su naveli da bi bili otvoreni za “probni brak”, u kojem bi se parovi obavezali jedno drugom na određeni broj godina – činilo se da su dvije godine “pravi” broj – nakon čega se moće obnoviti ili ponovo pregovarati. Iako to nije bila naučna anketa, ona ukazuje na spremnost da se na brak gleda kao na nešto drugo osim “do smrti”.

Prema američkom istraživačkom centru Pew Reasearch, 2013. godine, 40% mladenaca se vjenčalo bar jednom. Pošto 10% prvih brakova ne traje ni pet godina, obnovljivi bračni ugovor ima više smisla nego ikad.

Naš sadašnji ugovor – “do smrti” – možda je funkcionisao kada ljudi nisu živjeli toliko dugo (prema američkom sociologu i autorki Stephanie Coontz, prosječan brak u kolonijalno vrijeme je trajao ispod 12 godina); ili kada su mnoge žene umirale na porođaju, oslobađajući muškarce da se žene više puta (što su i učinili); i kada su bogatim muškarcima bile potrebne žene za kuvanje, čišćenje i čuvanje, a ženama su bili potrebni muškarci radi finansijske sigurnosti.

Ali to nije razlog zašto se danas vjenčavamo. Ipak, čestitamo parovima godišnjice i bivamo nostalgični kako se godine sabiraju – 15, 25, 50, 75. Da li su to godine bračnog blaženstva? Ne uvijek; mnogi dugoročni brakovi su bez ljubavi i seksa, a ponekad su puni bijesa i ogorčenosti. Ali ako ipak uspiju dok supružnik ne umre – USPIJEH!

Sama dugoročnost braka ne bi trebalo da bude znak srećnog, zdravog braka. Umjesto da ostajemo u brakovima “do smrti”, obnovljivi brakovi bi omogućili partnerima da u skladu sa tim izmijene svoj bračni ugovor ili se slože da je nastavak nemoguć i prekinu ga bez šoka ili drame spornog razvoda ili dugoročne sumnje u to šta je pošlo naopako.

I kao što je primijetio pokojni nobelovac Gary S. Becker, kada bi svaki par mogao da personalizuje svoj bračni ugovor na osnovu onoga što oni smatraju važnim, više ne bi bilo društvene stigme ili osuđivanja onoga što su u suštini privatne odluke.

Ako je društvo zaista zabrinuto zbog povećane stope razvoda, možda je vrijeme da ponovo razmislimo o konceptu “do smrti”. I ako mlade i mladoženje zaista žele srećan brak, onda je vrijeme da preuzmu odgovornost za definisanje svojih ciljeva i očekivanja u obnovljivom ugovoru, izgovarajući – naglas ili na papiru – ‘Ponovo biram tebe’ onoliko često koliko to misle.

Gledali smo mali crno-beli televizor. Ali svako veče sam išao u krevet sa prelepom devetnaestogodišjom devojkom.

Sada, imam ogromnu kuću, skup automobil, veliki krevet u luksuznoj sobi sa ogromnim televizorom, ali spavam u krevetu sa šezdesetdevetogodišnjom ženom. Počinjem da sumnjam u svoj brak.“

Moja žena je veoma prisebna osoba.

Nije bila uvređena, jednostavno mi je predložila da nađem devojku od 19 godina, a ona će se već pobrinuti da opet živim u maloj kući, spavam na staroj sofi i gledam u crno-beli televizor..

Robert De Niro

To je drevno pitanje, duševna zagonetka divlje i tajanstvene prirode koju sve žene poseduju. Mada veštica iz Čoserove priče „Žena iz Bata“ grakne da odgovor na to pitanje glasi da žene žele da upravljaju sopstvenim životima, što je neosporna činjenica, ipak postoji još jedna podjednako moćna istina koja takođe daje odgovor na ovo pitanje.
…
Svako ko je blizak ženi, zapravo je u prisustvu dve žene; spoljnog bića i unutrašnje criature, one koja živi u gornjem svetu i one koja živi u svetu koji se ne može lako videti. Spoljašnje biće živi na svetlu dana i lako ga je uočiti.

Ona je često pragmatična, kulturisana i veoma ljudska. Criatura, međutim, često putuje na površinu izdaleka, često se pojavljuje i brzo nestaje, ali ipak ostavlja za sobom osećanje; nešto iznenađujuće, originalno i znalačko.
…
Žena poseduje izuzetnu moć kad se dvostruki aspekti psihe svesno prepoznaju i posmatraju kao jedno; kad se drže zajedno, a ne odvojeno. Moć Dvoje je veoma snažna i nijedna strana dualnosti ne treba da bude zapostavljena. Moraju biti podjednako hranjene, jer zajedno donose neverovatnu moć…

Ako žena želi odgovarajućeg partnera, otkriće mu tajnu ženskog dvojstva. Pričaće mu o unutrašnjoj ženi, da ona, dodata samoj sebi, čini dvoje. Učiniće to tako što će naučiti svog partnera da joj postavi dva naizgled prosta pitanja zbog kojih će imati osećaj da je viđena, saslušana i upoznata.

Prvo pitanje glasi: „Šta želiš?“ Skoro svi spontano postavljaju neku verziju tog pitanja. Ali, postoji jedno bitnije pitanje, koje glasi: „Šta želi tvoje dublje sopstvo?“
…
Da bi bezbedno isplela odnos, žena će postaviti ista ta pitanja svom partneru. Kao žene, učimo da ispitamo obe strane svoje prirode i prirode drugih. Na osnovu informacija koje dobijemo sa obe strane, možemo jasno utvrditi šta se najviše vrednuje i kako da reagujemo u skladu s tim.

Kad se žena savetuje sa svojom dvostrukom prirodom, ona je u procesu traženja, ispitivanja, osluškivanja materijala koji je izvan svesti i stoga često zapanjujuć po sadržaju i procesu, a najčešće veoma vredan.

Da bi voleo ženu, partner mora voleti njenu neukroćenu prirodu. Ako žena prihvati partnera koji ne može ili ne želi da voli tu drugu stranu, svakako će biti nečega lišena i ostavljena da šepa unaokolo.

Zato muškarci, baš kao i žene, moraju imenovati svoju dvostruku prirodu. Najvredniji ljubavnik, najvredniji roditelj, najvredniji prijatelj, najvredniji „divlji čovek“, jeste onaj koji želi da uči. Oni koje učenje ne oduševljava, oni koje ne zanimaju nove ideje ili iskustva, ne mogu se razviti dalje od putokaza kraj kojeg se sada nalaze.

Ako postoji jedna sila koja hrani koren bola, to je odbijanje da se nastavi s učenjem.

Znamo da divlji muškarac traži svoju zemaljsku ženu.

Bilo da smo uplašeni ili ne, dozvoljavanje da nas uskomeša divlja duša drugog predstavlja čin najdublje ljubavi.

Preuzeto sa: instagram.com