Svađa u toku terapije

“Naša posljednja svađa dogodila se tokom bračnog savjetovanja. Četiri godine kasnije, tačna tema o kojoj je bilo riječ mi je maglovita i generalno besmislena; ono što mi je do danas u sjećanju ostalo je kako se osjećalo da smo zašli u slijepu ulicu.

Bilo je skoro kao da sam doživjela vantjelesno iskustvo, svjedočeći kako smo oboje stajali tu tako tvrdoglavi: bio je frustriran mojim strastvenim izlaganjem pred trećom stranom. Bila sam zgrožena njegovim odbijanjem da pokuša da sagleda moju stranu.

Došli smo do ovoga vrhunca i nikada se nismo mogli oporaviti od njega, jednostavno zato što su, usred borbe, naši verbalni i neverbalni signali ukazivali da nemamo bilo kakvo poštovanje jedno prema drugom. Ljubav je nestala, a puka tolerancija je visila o koncu.

Za mene je borba bila tako metaforična. Dostigli smo našu najbeznadežniju tačku u pet godina braka, dok smo bili u kancelariji jednog od najpoznatijih bračnih savjetnika, što je bilo ironično i upečatljivo.”

Svađa oko ručka

“Novac je oduvijek bio glavni problem između moje bivše i mene. Ona je ostajala kući sa djecom dok sam ja radio. Ono što nisam mogao da razumijem je kako tako predvidljiv raspored može biti tako nepredvidivo skup. Iz svoje kancelarije, osjećao sam da nam kreditna kartica postaje sve teža i teža svakim danom.

Mnogo smo se svađali oko toga. Čini se tako nezrelim kad se pogleda unazad, ali to je bio potez koji je konačno razotkrio sedmogodišnji brak.

“Kako ručak za jednu osobu može biti tako skup?”, upitao sam je jednog dana. Nije to bilo samo za nju, platila je i za prijatelja, rekla je. “Koji prijatelj?”, upitao sam. “Prijatelj, zar je važno?”. Tada sam pukao. Razgovor se ubrzo sveo na optužbe i prijetnje, koje su se naglo završile tako što smo spomenuli razvod.

Zatim je zgrabila ključeve, torbu i krenula da izlazi. Naredna četiri mjeseca bila su vrtlog posjeta advokata, pravnih i sudskih sastanaka, i nekoliko neuspješnih pokušaja pomirenja.

Ako vas zanima, konačno sam saznao identitet “prijatelja”. Nešto kasnije, moja djeca su pričali o rođendanskoj večeri maminog dečka. Pitao sam gdje su jeli. “U njegovom omiljenom restoranu”, rekli su. Tada sam otkrio istinu: imao sam staru potvrdu sa kreditne kartice da to dokažem.”

Svađa oko Pariza

“Luvr je bio zatvoren; odjednom je to postala moja krivica. Trebalo je da pogledam radne sate i pogrešno sam ih shvatila. Moj muž i ja smo otišli u Pariz na produženi vikend, i pošto on nikada nije bio tamo, imao je listu znamenitosti koje je morao da obiđe.

Svaki dan je bio kao lov koji je osmišljen da prikupi poene za neku misterioznu igru koju nisam željela da igram. Do kraja prvog dana sam imala plikove na nogama. Željela sam da se opustim u kafiću, pijuckam espreso i posmatram ljude po cio dan. Ali moj muž nije pio kafu. A kada je postalo jasno da neće vidjeti Luvr, postao je sve rigidniji u pogledu svoje liste.

Pratila sam ga iz jednog kraja grada u drugi, pokušavajući da ignorišem spoznaju da poslije 10 godina braka više ne uživamo u istim stvarima. To je bila manje svađa, samo osjećaj da nema “nas”. A kada ste u stranoj zemlji, da ne spominjemo najromantičniji grad na svijetu, to je veoma usamljen osjećaj.”

Svađa oko telefona

“Posljednja velika svađa u mom braku bila je oko mog telefona. Moj muž ga je uzeo i zadržao jer je smatrao da ne dobija dovoljno pažnje i da mi telefon oduzima previše vremena. Bila sam bijesna. Cijeli moj život je, naravno, bio u tom telefonu, a i naša djeca su tako komunicirala sa mnom. Mislim da je, iako je to bio samo telefon, za mene predstavljalo nešto mnogo veće. Nisam više mogla da trpim pokušaje da me kontrolišu na toliko načina.

Ja sam obrazovana, odrasla žena koja je bila mnogo toga: žena, majka, radnica, ljubavnica. U tom trenutku je postalo jasno da će nesigurnost mog muža u vezi sa našom privrženošću i moja nezainteresovanost da ga stalno uvjeravam u to okončati naš 18-godišnji brak.

To je strašno tužno, i bilo je toliko bolno na mnogim frontovima za nas i našu djecu, ali kada ljudi u braku ne rastu zajedno, veoma je teško ponovo se povezati, bez obzira koliko se trudili.”

Svađa koju smo imali 50 puta prije

“Posljednja velika svađa koju smo imali prije nego što smo odlučili da se razvedemo bila je ista borba koju smo vodili već 50 puta. Prešli smo preko istih stvari kao i uvijek: “Uvijek sam sa djecom.” Ja sam jedini koji donosi prihod.” “Ne cijeniš me.” “Ne poštuješ me.” “Promijenio si se.” “Nemamo više ništa zajedničko.” “Da li me varaš?”

Problem sa našim brakom je bio taj što nismo znali kako da efektivno komuniciramo i oboje smo odlučili da se distanciramo. Nije bilo povjerenja i definitivno poštovanja. Sedmogodišnji brak nikada nije imao šanse, po mom mišljenju, jer je izgledao beznadežno. Bilo je previše problema i nespremnosti da se potraži pomoć, kako pojedinačno tako i kao par.”

Ta žena koja vodi računa o svemu u domaćinstvu jer je to njen način da nadoknadi platu koju ne donosi u kuću.

Ta žena čiji raspored diktira vrijeme za doručak, ručak, večeru, kupanje i spavanje.

Ta žena koja očekuje cvijeće za rođendan i godišnjice, a čiji muž joj to kupuje više iz obaveze nego iz iskrenosti.

Ta žena koja žudi za pažnjom svog muža i koja je ponekad ljubomorna kada njen muž poklanja djeci više pažnje nego njoj.

Ta žena koja želi sve da kontroliše i ne zna da popusti.

Ta žena koja svog muža tretira više kao dijete koje treba ukoriti nego kao ravnopravnog partnera.

Ta žena koja u mislima stvara priču o tome šta njen muž radi ili ne radi, a u stvari je situacija potpuno neutralna.

Ta žena koja nije imala pozitivne uzore u životu kad je u pitanju brak, ali opet, nisu imali ni njeni roditelji.

Ta žena koja je pametna, uspješna i ambiciozna u svakom aspektu svog života, ali koja se stidi svog manje nego osrednjeg braka.

Ta žena koja osjeća da joj je brak propao jer nikada ne ispunjava njena očekivanja.

Ta žena koja zna da će druge žene čitajući ovo misliti da je njen muž kreten i da bi samo trebala da prekine vezu s njim i nastavi sa svojim životom.

Ta žena koja zna da će muškarci koji čitaju ovo misliti da je ona samo vještica koja kontroliše, a da njen muž treba da prekine vezu sa njom i nastavi sa svojim životom.

Ipak, ta žena zna da je ona i ova žena.

Ova žena zna da želi bolji brak.

Ova žena poznaje svog muža i predala mu se na duge staze, jer kada su rekli “dok nas smrt ne rastavi” oni su to zaista mislili.

Ova žena zna da koliko god je bilo teških trenutaka u njenom braku u proteklih nekoliko godina, bilo je i nevjerovatno lijepih trenutaka.

Ova žena zna da će put koji je pred nama biti dug i naporan, ali ako istraje, biće i nagrađivan.

Ova žena zna da i dalje voli svog muža čak i ako to ponekad ne pokazuje.

Ova žena koja zna da je njen muž i dalje voli čak i ako on to ponekad ne pokazuje.

Ova žena koja odlučuje da oprosti sebi i praktikuje izgradnju saosjećanja jer zna da je čovjek, a ljudi stalno griješe.

Ova žena shvata da bi promjenila svoj brak ne mora čekati da se njen muž promijeni, ona može da počne da radi na sebi.

Ova žena želi da kaže drugim suprugama koje ovo čitaju i koje se takođe bore u braku: ako imate dobrog čovjeka pored sebe i želite da ostanete u braku sa njim, moguće je. Počnite tako što ćete raditi na sebi. Budite promjena koju želite da vidite u svom braku.

Ova žena žali što je toliko dugo igrala žrtvu.

Ova žena želi da kaže toj ženi – hvala. Hvala ti što si dala sve od sebe tokom tih godina braka. Sada je vrijeme da se oprostimo.