Često je lakše preboleti raskid kada postoji veliki krivac, neko na koga možemo da projektujemo svoju tugu i bes. Osoba čije ime možemo napisati na papirić i pocepati ga. Ponekad smo, međutim, taj krivac – mi sami. Prevarimo, ponašamo se loše, izneverimo poverenje druge osobe.

Istina je da se mnoge veze završavaju bez posebnog razloga, jednostavno tako.

„Imam utisak da bi bilo jednostavnije da je neko od nas prevario onog drugog“, kaže 27-godišnja Sara. Nedavno je raskinula sa partnerom posle četiri godine veze, nakon problema u komunikaciji koji su ih udaljili jedno od drugog, a tu distancu pripisuje partnerovoj depresiji. „Znam da je užasno to reći, ali barem bi raskid bio konačan i odavno bih izašla iz te veze.“

Za Saru, nije se radilo toliko o neodložnoj potrebi da prekine vezu, koliko o nedostatku želje da nastavi tu priču. Upravo ta nijansa može da učini razdvajanje teškim.

„Više nismo imali snage da se borimo za vezu… To je bez sumnje najteži raskid koji sam doživela, jer nije bilo nikakvog dramatičnog događaja, nikakve svađe, ničega.“

Ponekad se nešto ipak dogodi, ali nije ničija krivica – i takav raskid može biti posebno težak. Darija, koja ima 24 godine, doživela je prijateljski raskid kada joj je istekla viza i morala je da se vrati u Beograd, u Srbiju.

„Uspešan raskid u glavi ostavlja beskonačno mnogo mogućih scenarija, jer ništa ne briše lepa sećanja“, objašnjava ona za francuski Vogue. „Da se dogodilo nešto ozbiljno, imala bih razlog da odustanem od idealne slike koju sam imala o nama. Ali ovako, šta uopšte da kažem psihoterapeutu? Da smo bili stvoreni jedno za drugo, ali sam morala da se preselim? Nema kajanja za koje možeš da se uhvatiš.“

Jedan od najtežih aspekata raskida u kojem niko nije kriv jeste prihvatanje svega onoga što je moglo da se dogodi.

„I dalje uhvatim sebe kako zamišljam nastavak naše priče, jer tu osobu nikada nisam zamrzela“, kaže Darija.

Ben (31), imao je slično iskustvo posle „raskida bez krivice“ koji se dogodio nakon karantina.

„Nastavili smo da razgovaramo, da se viđamo kako bismo proverili kako je ono drugo i pružili podršku jedno drugom. To je verovatno odložilo trenutak u kojem smo zaista okrenuli stranicu, jer iako sam izlazio sa drugim ljudima, najmanje godinu dana nisam mogao da se otmem utisku da bismo i dalje bili zajedno da nije bilo okolnosti van naše kontrole“, kaže on.

Najzdraviji i najbolniji raskid

Ljudima sa strane ovakav raskid može delovati iznenadno i neočekivano, što ga čini još težim za objašnjavanje bliskim ljudima, naročito kada je izgledalo da se dobro slažete.

„Za mene je to istovremeno najzdraviji i najbolniji raskid“, kaže Mike, koji je nedavno okončao dugu vezu sa osobom sa čijom decom je bio blizak. „To je gubitak koji je teško objasniti. Mislim da je najteže prihvatiti da veza može biti puna ljubavi, a da ipak ne odgovara tvom ljubavnom putu. To je mnogo kompleksniji kraj za preživeti“, objašnjava.

Ako prolazite kroz raskid u kojem niko nije kriv, bračna savetnica Laila Hamade predlaže da svoja osećanja stavite na papir.

„Može biti korisno da napravite listu svaki put kada vam partner nedostaje. Takođe preporučujem da jasno definišete svoje granice – na primer, da odlučite da li ćete ostati u kontaktu i da li ćete nastaviti da se pratite na društvenim mrežama. Ne zaboravite da je raskid prilika da jednog dana živite novu vezu; dajte sebi vreme i slobodu koji su vam potrebni da zaista okrenete stranicu“, objašnjava.

Iako su raskidi u kojima nemate šta da zamerite drugoj osobi posebno bolni, dobro je podsetiti se da je na duže staze to verovatno najbolje rešenje. Kada nema neverstva ili velikih sukoba, verovatno nećete imati probleme s poverenjem koji bi mogli da naškode vašoj sledećoj vezi. A u idealnom slučaju, nećete poželeti da briznete u plač na sam pomen imena bivšeg partnera ili partnerke. Neki bivši partneri čak mogu postati prijatelji. Ili se barem neka vrsta prijateljstva može razviti mnogo kasnije.

„Pet ili šest godina posle raskida, moja bivša i ja smo i dalje u dobrim odnosima. Ne razgovaramo više tako često kao ranije, ali drago mi je što ostajemo smireni kada se sretnemo i što jedno drugom pošaljemo kratku poruku za rođendan. Zaista je lepo imati miran odnos sa bivšima, kada to uspe“, kaže Ben.

Zadovoljna.rs

Ipak, postoje neke univerzalne stvari koje mnoge žene žele da muškarci razumiju – ne kao pravila, nego kao smjernice za zdraviji i iskreniji odnos.

Komunikacija je temelj svega

Žene ne očekuju da čitate misli, ali očekuju da slušate s pažnjom i da pokažete interes. Ponekad nije potrebno rješenje, već samo razumijevanje i prisutnost.

Emocionalna otvorenost je jednako važna

Ideja da muškarci moraju uvijek biti čvrsti i suzdržani često stvara distancu. Pokazivanje osjećaja, ranjivosti i iskrenosti ne umanjuje vašu snagu, naprotiv, gradi povjerenje.

Male stvari imaju veliku težinu

Poruka u toku dana, sjećanje na nešto što je spomenula ili jednostavan znak pažnje često znače više od velikih, povremenih gestova. Dosljednost u tim sitnicama pravi razliku.

Poštovanje je osnova svakog odnosa

To se ne odnosi samo na velike odluke, već i na svakodnevnu komunikaciju, ton i način na koji se ophodite prema njoj, posebno u trenucima neslaganja.

Sigurnost, ali ne i kontrola

Važno je razumjeti razliku između sigurnosti i kontrole. Žene žele partnera uz kojeg se osjećaju sigurno, ali ne i ograničeno.

Povjerenje i sloboda idu zajedno

Iskrenost uvijek ima veću vrijednost od pokušaja da budete savršeni. Niko ne očekuje perfekciju, ali autentičnost i otvorenost stvaraju dublju povezanost.

Veze zahtijevaju obostrani trud

Kada samo jedna strana ulaže energiju, odnos brzo postaje neuravnotežen. Partnerstvo znači dijeljenje odgovornosti, ali i radosti.

Detalji iz njenog života su važni

Kada zapamtite stvari koje su joj bitne – bilo da su to planovi, brige ili male želje – pokazujete da vam je zaista stalo. Podrška u njenim ambicijama je ključna. Žene žele partnera koji će ih ohrabrivati, a ne sputavati ili se takmičiti s njima.

Vrijeme provedeno zajedno treba imati kvalitet

Nije poenta samo biti zajedno, već biti prisutan – bez distrakcija i polovične pažnje.

Granice su zdrave i potrebne

I vaše i njene granice su zdrave i potrebne u svakom odnosu. Poštovanje tih granica pokazuje zrelost i razumijevanje.

Doziranje šale

Humor može biti snažan alat povezivanja, ali je važno znati gdje je granica. Šale koje povređuju ili umanjuju nisu bezazlene.

Dosljednost je ono što gradi povjerenje

Riječi su važne, ali djela su ono što ih potvrđuje. Kada postoji razlika između ta dva, povjerenje brzo slabi.

Izvor: Klix

Problem je što vage pretpostavljaju da su obe strane uvek sposobne da nešto stave na tanjir, a život gotovo nikad ne funkcioniše na taj način.

I ako postoji jedna lekcija koju bi trebalo da prenesete svojoj ćerki (ali i sinu) neka to bude: Odluka za koga ćeš se udati je jedna od verovatno tri najvažnije odluke u životu.

S kim ćeš živeti, s kim ćeš odgajati decu ako ih budeš imao, čiji glas ćeš slušati kad ti je teško, ko će biti uz tebe kad sahranjuješ roditelje — to nije jedna odluka, to je okvir unutar kojeg se donose sve ostale, decenijama, bez da to posebno primećuješ. I zato je pomalo čudno koliko malo ozbiljno o tome razgovaramo. Satima istražujemo telefone pre kupovine, godinama gradimo karijeru, mesecima planiramo putovanje. A partnera biramo često u zamahu zaljubljenosti, i onda živimo s tim izborom kroz sve ono što zaljubljenost nije predvidela.

Pravo partnerstvo ne teži ravnoteži

Nekad jedna strana nosi sedamdeset posto, ponekad devedeset, a onaj koji nosi manje u tom trenutku ne oseća dug nego zahvalnost, i zna da će taj raspored, bez pregovaranja i bez prigovora, jednog dana da se obrne. Nisu to eksplicitni dogovori. To je temperament veze, njen tihi karakter koji se gradi godinama malih odluka — ko će ustati noću, ko će progutati komentar koji nije vredeo svađe, ko će odložiti sopstvenu krizu jer je ova druga, trenutna, važnija.

Izbor partnera nije samo odluka o tome s kim ćeš živeti. To je odluka o tome ko ćeš biti — jer partnerstvo, više od posla, više od prijatelja, više od okoline, oblikuje ono što misliš o sebi.

Mnogi su ravnopravnost pogrešno razumeli. Poverovali su da je to ono – kad beba zaplače jednom ustajem ja, drugi put ti. Ručak kuvam ja, sudove pereš ti. I to je stvarno u redu, ako smo oboje danas jednako spospbni da se damo. Ali, šta ako nismo? Tek onda kad imate partnera i kad ste i sami partner koji ne udara recke, a uz to se ne izvlači od obaveza, znate da ste u zdravoj vezi.

Istraživači koji se bave stresom i imunologijom već decenijama dokumentuju nešto što intutivno znamo, ali retko izgovorimo naglas: telo čuva evidenciju o atmosferi u kojoj živimo. Parovi koji se osećaju bezbedno jedno uz drugo imaju merljivo drugačiji imunološki odgovor od onih koji žive u hroničnom tinjajućem konfliktu ili u hladnom mirnom nezadovoljstvu koje nikad ne eksplodira, nego samo traje.

Kortizol ne pravi razliku između velikih i malih stresova — on reaguje na ton glasa, na uzdisaj koji znači previše, na ćutanje koje nije odmor nego kazna. I taj signal, primljen svaki dan, godinama, ne ostaje samo u glavi.

Samopouzdanje nije unutrašnja stvar

Volimo priču o samopouzdanju kao o nečemu što se gradi iznutra, nezavisno od okolnosti. Terapija, rad na sebi, afirmacije — sve to ima vrednost, ali partner je nešto sasvim posebno: on ili ona je ogledalo koje gledaš svaki dan. Svaka primedba koja ima malo previše oštrice, svako uzdisanje kad predložiš nešto, svaki pogled koji govori „evo je opet“ — sve to ulazi u tebe bez poziva i taloži se na sloju koji je teže dohvatiti od razuma. Nasuprot tome, neko ko te sluša kao da govoriš nešto važno, ko se ne takmiči s tvojim uspehom nego ga nosi kao svoje, ko u trenutku tvoje nesigurnosti ne iskoristi prostor nego ga popuni poverenjem — taj čovek postaje deo tvoje slike o sebi. Ne metaforično. Doslovno.

Karijere se grade i ruše i na kuhinjskim stolovima. Ima nekih koji su ostali u sigurnom poslu jer su kod kuće osećali da su dovoljno, i ima onih koji su se odvažili na rizik jer je neko uz njih govorio da vredi pokušati. Ima onih čije ambicije su postepeno utišane — ne otvorenim sabotažama, nego suptinim porukama da su prevelike. Ne možeš ti to. Nije to za tebe.

Nije to uvek zlonamerno. Ponekad je to samo neko ko se plaši da mu ne pobegneš ako uspeš, i taj strah, bez ikakve namere, lagano sužava tvoj svet.

Brak nije savez jednakih. Brak je savez dvoje koji su u redu s tim da nekad ne budu jednaki, i koji imaju dovoljno poverenja da ta nejednakost ne postane oružje.

Nije 50/50, nikad nije ni bilo. Poenta je da oboje, svaki dan iznova, odlučuju da ostanu u igri — svako onoliko koliko može u tom trenutku, uz tiho poverenje da se neravnoteža, nekad pre nekad posle, sama od sebe izravna.

Izvor: Zelena učionica

U takvim odnosima žene tvrde da su uvijek na oprezu, jer njihovi partneri ne znaju šta osjećaju, izbjegavaju teže razgovore, a kada se odnos pokvari, očekuju da ih neko spasi od njihove krivice, stida ili frustracije.

Na kraju ostaju s utiskom da daju mnogo, a dobijaju minimalno. Također, mnogi muškarci su naučeni da se ranjivost pokazuje samo u romantičnoj vezi, i to najčešće partnerici. S prijateljima ne razgovaraju o takvim situacijama, pa se emocije i stres gomilaju i utječu na vezu. Ono što muškarcima može izgledati kao normalan dio veze, ženama se često čini kao uloga koju nisu birale.

Također, mlađe generacije žena sve manje pristaju na podsjećanje, organizovanje, podsticanje partnera da se pokrene, pomoć oko karijere i spašavanje nakon lošeg dana. Uz to, mnoge žene ne ulaze u veze impulsivno, već postavljaju jasnije granice. One odustaju od dinamike u kojoj se osjećaju kao da glume majku i psihologa svom partneru. Posebno ih odbija kada se od njih očekuje da imaju razumijevanje, dok se njihova očekivanja smatraju dramatizovanjem ili kontrolisanjem.

S druge strane, muškarci se često osjećaju izgubljeno, izolovano i pod pritiskom ideje šta bi muškarac trebao da bude. Pojedini rješenje traže u internetskim verzijama muškosti koje prodaju tvrdokornost, a emocije tretiraju kao slabost. Ovakav pristup ne gradi odnos, već ga troši.

Rješenje za ovakve probleme, kako navode stručnjaci, je da muškarci razviju mrežu podrške van veze, kroz prijateljstva u kojima se može pričati normalno, bez ponižavanja i bez prebacivanja krivice. Shodno tome, ljubavna veza može biti mjesto bliskosti i rasta, ali ne može biti jedina stanica na kojoj se ispoljava sav stres.

Izvor: Klix

Zadržavanje ogorčenosti je poput ispijanja otrova i očekivanja da druga osoba umre. Ova snažna izreka, često pogrešno pripisana Buddhi ili Nelsonu Mandeli, na najslikovitiji mogući način opisuje autodestruktivnu prirodu zamjeranja. Gotovo svatko je u životu doživio povredu, izdaju ili nepravdu koja ostavlja dubok trag. Prirodna reakcija je ljutnja, želja za osvetom i osjećaj da je oprost posljednje što ta osoba zaslužuje. No, moderna psihologija i brojna znanstvena istraživanja otkrivaju da je oprost, u svojoj suštini, čin brige o sebi. To nije dar koji dajete osobi koja vas je povrijedila, već dar koji darujete sebi kako biste se oslobodili nevidljivih okova prošlosti i povratili kontrolu nad vlastitim mirom i zdravljem.

Što oprost doista jest, a što nije?

Prije nego što zaronimo u njegove brojne prednosti, ključno je razbiti uobičajene mitove. Mnogi ljudi prirodno osjećaju otpor prema ideji oprosta jer ga pogrešno poistovjećuju s odobravanjem, zaboravom ili pomirenjem. No, oprostiti ne znači reći da je ono što se dogodilo bilo u redu. To ne znači umanjiti bol ili izbrisati sjećanje na nepravdu. Oprost nije pretvaranje da se ništa nije dogodilo, niti nužno znači obnovu odnosa s osobom koja vas je povrijedila. Za pomirenje su potrebne dvije strane, no za oprost ste dovoljni samo vi.

U svojoj srži, oprost je svjesna i namjerna odluka da se oslobodite duboko ukorijenjene ljutnje, ogorčenosti i želje za osvetom. Kao što definira dr. Robert Enright, jedan od pionira istraživanja oprosta, to je “svjesna, promišljena odluka o oslobađanju osjećaja zamjeranja ili osvete prema osobi ili skupini koja vas je povrijedila, bez obzira na to zaslužuju li oni vaš oprost”. To je unutarnji proces kojim sjećanje na događaj ostaje, ali se njegov emocionalni naboj smanjuje. Oslobađate se tereta koji vas je vezao za počinitelja, dopuštajući sebi da nastavite dalje.

Skrivena cijena zamjeranja: Tihi otrov za um i tijelo

Kada odbijamo oprostiti, ostajemo mentalno i emocionalno vezani za osobu i događaj koji su nam nanijeli bol. Ta osoba, slikovito rečeno, živi u našoj glavi bez plaćanja stanarine, zauzimajući dragocjeni mentalni prostor i crpeći našu energiju. Neopraštanje nije pasivno stanje; ono zahtijeva neprestanu energiju za održavanje ljutnje, ponovno proživljavanje povrede i maštanje o osveti. Ovaj kronični interpersonalni stres ima razornu cijenu, kako za naše psihičko, tako i za fizičko zdravlje.

Istraživanja su neumoljiva: dugotrajno zadržavanje ljutnje i neprijateljstva izravno je povezano s povećanim rizikom od srčanih bolesti, povišenim krvnim tlakom i višim razinama hormona stresa, poput kortizola. Tijelo je u stalnom stanju “bori se ili bježi”, što s vremenom kompromitira imunološki sustav, remeti san i može dovesti do anksioznosti i depresije. U jednoj meta-analizi, dr. Yoichi Chida utvrdio je da su ljutnja i neprijateljstvo povezani s većim rizikom od srčanih bolesti i lošijim ishodima za ljude koji već imaju problema sa srcem. U biti, držeći se za povredu, ne kažnjavamo drugu osobu, već sustavno narušavamo vlastito zdravlje.

Iscjeljujuća moć oprosta: Oslobađanje koje mijenja život

S druge strane, čin oprosta pokreće kaskadu pozitivnih promjena. Kada odlučimo pustiti, prekidamo ciklus nametljivih misli i ponovno proživljene boli. Studija predstavljena na Sveučilištu Harvard pokazala je da su sudionici koji su prošli kroz vježbe opraštanja imali značajno smanjene simptome anksioznosti i depresije u usporedbi s kontrolnom skupinom. Oprost djeluje kao zaštitni mehanizam; istraživanje koje je vodio dr. Loren Toussaint otkrilo je da oprost može u potpunosti eliminirati vezu između proživljenog stresa i lošeg mentalnog zdravlja. Drugim riječima, ljudi koji su skloniji praštanju otporniji su na negativne posljedice životnih stresova.

Neuroznanost potvrđuje da se ne radi samo o promjeni stava. Studija provedena pomoću funkcionalne magnetske rezonancije pokazala je da je opraštanje povezano s aktivacijom u dijelovima mozga zaduženima za empatiju, rješavanje problema i kognitivnu kontrolu emocija, poput dorzolateralnog prefrontalnog korteksa. Time se doslovno ponovno uspostavlja tjelesna i mentalna ravnoteža. Oprost nije samo filozofski koncept, već konkretan neurobiološki proces koji nam omogućuje da se iscijelimo.

Put prema oprostu nije sprint, već maraton

Važno je naglasiti da oprost rijetko dolazi preko noći. To je proces koji se odvija u fazama i često nije linearan. Postoje dani kada se osjećamo kao da smo se oslobodili tereta, samo da bi nas sljedećeg dana opet preplavili stari osjećaji. To je potpuno normalno. Psiholozi razlikuju dvije glavne vrste oprosta: decizijski i emocionalni. Decizijski oprost je kognitivna odluka da se odreknete osvete i promijenite ponašanje prema osobi. To je važan prvi korak. Međutim, pravo psihološko olakšanje donosi emocionalni oprost, dublji proces u kojem se negativne emocije poput ljutnje, prijezira i mržnje istinski zamjenjuju neutralnijim ili čak pozitivnim emocijama poput empatije, suosjećanja i mira.

Postoje i strukturirani modeli koji mogu pomoći u ovom procesu, poput modela REACH koji je razvio psiholog Everett Worthington. On uključuje pet koraka: prisjetiti se povrede na objektivan način, pokušati suosjećati s počiniteljem kako bismo razumjeli njegovu perspektivu (što ne znači opravdati djelo), shvatiti oprost kao altruistični dar sebi, obvezati se na oprost i, na kraju, ustrajati u toj odluci kada se pojave sumnje.

Izvor. Žena.hr

Iako je odluka ispravna ne znači da je bezbolna

Predugo sam razmišljala kako je drugima umjesto kako je meni. Znam otkud to dolazi. Znam kada je počelo. Znam i kako mu doskočiti. Terapija te nauči da vidiš obrasce, ali te ne poštedi osjećaja. Odluke danas donosim brže nego prije. Rezovi su čišći. Manje čekam da nešto trune do kraja.

Ali to što je odluka ispravna ne znači da je bezbolna.

Ono što me svaki put iznova šokira jest pad energije nakon što konačno napravim ono što sam dugo znala da moram. Prekineš odnos koji te guši. Otiđeš iz situacije u kojoj si stalno bio na oprezu. Mjesecima, možda i godinama si u stanju borbe ili bijega. Uvijek spremna na objašnjavanje, smirivanje, popravljanje, prilagođavanje.

Tijelo ti je u pripravnosti. Srce lupa, mozak radi prekovremeno, emocije su napete kao žica. I onda prerežeš. I očekuješ vatromet. Očekuješ nalet snage. Olakšanje. Euforiju. Povrat sebe. Umjesto toga, potoneš. Gubitkom onoga što te trovalo ne osjetiš polet nego prazninu. Kao da je netko ugasio motor koji je radio na prevelikim okretajima. Shvatiš da si toliko dugo bila u napetosti da ti je to postalo normalno stanje. A kad napetost nestane, tijelo se jednostavno sruši. Nije to tuga za onim što si ostavila. To je iscrpljenost. To je živčani sustav koji napokon dobije signal da je opasnost prošla pa se usudi pasti. To su mišići koji popuštaju. To je mozak koji više ne mora smišljati scenarije i obrane. Zato ležiš. Zato nemaš snage. Zato ti je teško izaći iz kreveta iako si napravila nešto hrabro.

Iscrpljena jer se oporavljam

Paradoks je da sam tek nakon odlazaka koje sam sama inicirala osjetila koliko sam zapravo bila umorna. Ne od njega. Ne od situacije. Nego od sebe koja je stalno bila na straži. I tu dolazi onaj dio o kojem se manje govori. Nije svaka slabost znak da si pogriješila. Nije svaki pad energije dokaz da si trebala ostati. Ponekad je to samo tijelo koje napokon smije odahnuti. Ja sam ovaj put znala da odlazim jer biram sebe. I opet me iznenadilo koliko me to koštalo. Ne u suzama, nego u umoru. U danima kad nisam imala snage ni za što osim za disanje. Ali razlika je ogromna. Prije sam bila iscrpljena jer sam se borila da nešto opstane. Sada sam iscrpljena jer se oporavljam. I to je cijena koju sam spremna platiti.

Do idućeg puta, ako vas nakon ispravne odluke ne dočeka vatromet nego tišina i umor, ne paničarite. Možda niste slabi. Možda ste samo prvi put nakon dugo vremena sigurni.

Zagrljaj,

A.

Izvor: Jutarnji.hr

Tvrdi da, suprotno mišljenju koje ima većina, večernji sati nisu idealni zbog hormonskog profila tijela, već da za bolje izvođenje i povezanost treba iskoristiti jutro.

Hronotip i hormoni su ključni

Gostujući u podkastu “Diary Of A CEO”, Breus je pojasnio da je najbolje vrijeme za seks povezano s hronotipom pojedinca, odnosno prirodnom sklonošću tijela da spava i bude aktivno u određeno doba dana. Naglasio je da većina ljudi praktikuje intimnost kasno uveče, obično između 22:30 i 23:30.

“To ima smisla, ali ono što je zanimljivo jeste da vaš hormonski profil u 23:30 nije baš idealan za seks”, objasnio je.

“Za uspješan polni odnos želite da nivoi estrogena, testosterona, progesterona, adrenalina i kortizola budu visoki, a melatonina niski. U večernjim satima melatonin, hormon spavanja, raste, što nas čini pospanijima i može negativno uticati na izvođenje”, kaže on.

Znak koji daje priroda

Kao idealno vreme za polni odnos Breus ističe jutro, odmah nakon buđenja, a svoj argument potkrepljuje i biološkim činjenicama.

“Ako imate odnose s muškarcem, sa čime se većina muškaraca budi ujutro? S erekcijom. Ako vam to majka priroda ne govori kada bi trebalo da koristite tu stvar, ne znam šta je”, slikovito je pojasnio.

Bolja povezanost i realizacija

Prema njegovim rječima, istraživanja su potvrdila da jutarnji seks donosi bolje rezultate.

“Kada to uzmete u obzir, a sproveli smo i istraživanja, otkrili smo da su ljudi zapravo povezaniji i da je realizacija bolja kada imaju polne odnose ujutro”, rekao je Breus.

Naravno, dodaje kako je prije toga potrebno obaviti osnovnu higijenu.

“E sad, morate li prvo oprati zube i isprati usta vodicom? Da, svakako. Budimo pošteni prema partneru, ali na kraju puno naučite. Vaše tijelo vam ponovo govori da je ovo zapravo savršeno vrijeme za tako nešto”, zaključio je doktor, prenosi Superžena.

Izvor: Nezavisne

Da li ste se ikada zapitali zašto vas stalno privlači neko ko ne može ili neće da vam pruži ono što zaista želite? Možda je to neko ko je emocionalno zatvoren, već u drugoj vezi, emocionalno nestabilan – ili jednostavno uvek korak ispred vas, nedostižan, poput daleke planete. Ako vam se ovo često dešava, niste sami, i to nije slučajno.

Emocionalna nedostupnost nije prepreka, već obrazac

Psiholozi često primećuju da se ljudi zaljubljuju u nedostupne ljude zbog nesvesnih unutrašnjih obrazaca koji potiču iz detinjstva ili ranih veza. Ako ste iskusili osećaj emocionalne nevidljivosti, nedostatka potvrde ili su vaše potrebe često ignorisane rano u životu, možete razviti unutrašnje uverenje da je ljubav uvek nešto za šta morate da radite – nešto što nije jednostavno dostupno.

Zaljubljivanje u nekoga ko ne može da vam se obaveže produžava taj poznati osećaj čežnje. U srcu osećate da morate da se dokažete, da zaslužite ljubav – i iako je ova dinamika iscrpljujuća, emocionalno je poznata. Prema Frojdu, ponavljate da biste je se rešili.

Idealizacija: zašto su oni koji beže najprivlačniji?

Kada je neko emocionalno nedostupan, imamo priliku da u njegovu tišinu projektujemo sve što želimo: toplinu, nežnost, sigurnost, strast, bliskost. Ne volimo ga zaista, ali ideja o tome šta bi moglo biti da je … – da je bio otvoreniji, hrabriji, manje slomljen, spremniji.

Ovaj unutrašnji film nije prava ljubav, već fantazija koja hrani našu potrebu da umirimo stare bolove.

Često nas ne privlače emocionalno sigurni ljudi – zašto?

Zanimljivo je da one koji su emocionalno stabilni, dostupni i spremni za povezivanje mnogi u ovoj dinamici često opisuju kao “dosadne“, “bez varnice“ ili “prebrze da se slažu“. Zašto? Zato što njihova blizina pokreće nešto duboko neprijatno u nama – osećaj pretnje, nepoznatog. Odjednom, više nemamo izgovor da bežimo. Ispred nas je neko ko nas zaista želi. A to može biti veoma zastrašujuće za nekoga ko nije navikao da voli da bude bezbedan. Proverite i zašto danas mnoge žene ostaju same.

Ponavljanje kao odbrambeni mehanizam

Zaljubljivanje u nedostižne ljude često je odbrambeni mehanizam: ostajemo u sigurnoj zoni čežnje, gde je srce povređeno, ali nije ugroženo istinskom bliskošću . Paradoksalno, ovo nije strah od odbacivanja, već strah od toga da nas neko zaista vidi i prihvati.

Šta možete da uradite?

• Svesnost je prvi korak. Prepoznajte obrazac bez osuđivanja. To nije vaša krivica, već rezultat emocionalnih iskustava iz detinjstva.
• Zapitajte se šta vam ova veza zaista daje – čak i ako boli.
• Istražite svoja unutrašnja uverenja o tome šta zaslužujete u ljubavi. Da li verujete da je ljubav teška? Opasna?
• Dozvolite sebi da upoznate nekoga ko je dostupan. Možda u početku ne deluje tako “uzbudljivo“, ali vas može dovesti do dubljeg, stabilnijeg iskustva.
• Na tom putu, možete potražiti pomoć psihoterapeuta.

Često zaljubljivanje u nedostupne ljude ne znači da ste osuđeni na neuspeh u ljubavi. To znači da vaše srce još uvek traži odgovor na pitanje koje je ostalo bez odgovora – možda veoma dugo. Dobre vesti? Sa svakom svešću o tome, bliži ste pravoj ljubavi – onoj koja je dostupna kada znate kako da je prihvatite. Saznajte i kako se ponaša žena koja glmida joj nikone treba.

Izvor: sensa.mondo.rs

Dve rečenice koje su znak da nema povratka

Šila navodi da razgovore sa parovima često započinje pitanjem šta žele da postignu tokom konsultacija. Njihovi odgovori, objašnjava, mnogo otkrivaju.

Ako jedan partner kaže: “Ne vidim budućnost” ili “Želim da odem i imam plan kada ću se iseliti” – brak je, tvrdi ona, završen, bez obzira koliko druga strana želela da ga spase.

Kada nestane poštovanja

Još jedan snažan znak da je odnos pred pucanjem je nesposobnost da partneri kažu jedno o drugom nešto lepo. Posebno ako umesto sadašnjih komplimenata navode osobine koje su cenili nekada.

Kako ističe, nezadovoljstvo se lako prepoznaje: “Vidi se u tonu glasa, kontaktu očima i govoru tela.” Sarkazam, prevrtanje očima, omalovažavanje ili preterana kritika, čak i u šali, jasno govore da je došlo do pomeranja fokusa sa “imamo problem” na “ti si problem”. Upravo tada počinje da se gomila toksična ogorčenost.

Sitničavo prebrojavanje kao otrov za brak

Šila upozorava da je i “vođenje evidencije” još jedan znak ozbiljne krize. Ako neko broji koliko je puta partner izneo đubre ili uradio neku sitnicu, jasno je da je odnos postao suviše otrovan da bi opstao.

Govor tela ne laže

Čak i bez reči, parovi nesvesno otkrivaju pravo stanje svog braka. Pre početka sesije, Šila postavlja dve stolice blizu jedna drugoj i poziva partnere da sednu.

Njihova reakcija odmah govori mnogo: “Ako jedno ili oboje izgledaju nelagodno ili nesvesno pomere stolicu nekoliko centimetara dalje – jasno je da među njima više nema bliskosti”, zaključuje ona.

Izvor: ona.telegraf.rs

Sjećam se momenta kada smo sjeli da razgovaramo jedno preko puta drugog.

Ja u fotelji od moje bake, a on na velikom trosjedu u kojem se činio manji nego što jeste. Jedno preko puta drugog, oči u oči. Sjećam se da sam ja prva započela razgovor o nama. Nije mi zastala knedla u grlu, nisam se prepala. Jednostavno sam stisnula zube i započela, priča o nama je dobila svoj završetak. I nije bio onaj kao u bajkama koje smo gutale kao male.

Sjećam se da smo se negdje vrlo brzo složili da je sve u redu, a da ništa nije u redu. Mislim, funkcionisali smo, smijali se, imali svoje rituale, kino, ljubljenje, suživot, ali negdje u dubini nas samih, duše su se rastale. Samo je neko od nas trebao reći: “Hej, pa duše su nam se rastale… Gdje je tvoja otišla?”

Iako se negdje svijet rušio, ostali smo na nogama. Dogovor je brzo pao, rastajemo se. Čini mi se sada, sa odmakom od dvije godine da smo oboje to željeli, ali da nismo imali hrabrosti dok nismo skupili hrabrosti.

I ništa tu ne bi bilo čudno da se nismo rastajali nakon jedanaest godina veze i deset godina zajedničkog života. Rastanak sa nekim poznatim, voljenim i ustaljenim dijelom sebe, svog života. Cijele dvadesete smo proveli skupa i evo nas tu, ja žena od trideset i četiri godine u fotelji od bake, on muškarac od trideset i dvije na velikom trosjedu, razgovaramo upravo kao žena od trideset i četiri i muškarac od trideset i dvije.

Sjećam se da smo se gledali sa tolikom toplinom i iskrenosti u očima, da je jedan od posljednih zagrljaja trajao kao vječnost i da je nosio samo jednu poruku: “Sve znamo, gotovo je. Ne može više. Uz najveću ljubav i poštovanje prema onome što smo imali, moramo se pustiti.” Duše su se zahvalile, oprostile i razišle.

Sjećam se da je bilo pauza da se obrišu suze sa obraza.

I muškarci plaču, samo da znate. I suze im se ne razlikuju od naših

Da se razumijemo, mi se nismo rastali, jer je veza bila loša. Mi smo se rastali, jer je ljubav prestala.

Da.

Ne znam da li vam je iko ikada rekao da ljubav ima rok trajanja.

Nije?

Da, ljubav sa određenim partnerom ima rok trajanja. Taj rok se određuje vašom ili njegovom promjenom. Kako vi rastete i razvijate se kroz život, tako se mijenja i vaša percepcija, želje, potrebe, emocije, uvidi te doživljaj osobe i veze u kojoj ste. Neko preraste vezu i partnera, neko ne. Nekada oba partnera nekako prerastu prvobitan koncept veze i jednostavo se raziđu, odu duše na dvije strane.

Ali to nije tema ovog teksta.

Tema je – KAKO PREŽIVJETI RAZLAZ?

Znam da neki od vas koji ovo čitate vrlo dobro znate o čemu pišem. Vjerovatno se neki od vas nalaze u partnerskim odnosima u kojima je sve u redu, a ništa nije u redu, u kojima postoji neka čudna, nedefinisana rupa u njedrima, a koja nije vidljiva vašim golim okom, jer sve je u redu na tim slikama na fejsu, sve ide svojim tokom, ljetovanja, zimovanja, svadba, djeca, slave, sve je po pravilima partnerskog odnosa. A rupa i dalje zjapi prazna. Još se i uvećava.

Znam da neki od vas koji sada čitate, gutate knedle i prožima vas samo jedan osjećaj – STRAH.

Sve vam je savršeno jasno o čemu pišem. U stvari, ZNATE o čemu pišem. Jer ta vaša rupa ista je kao i moja tada.

Da ponovim, STRAH. STRAH. STRAH, S T R A H !!

Kako ću!? Gdje ću? Kako će živjeti bez njega ili nje, šta ću raditi!? Koga ću naći poslije? Hoću li ikada ikoga? Bacila sam tolike godine? Ko sam? Šta će djeca? Kako ću kada on/ona nađe nekoga!? O, pa ja to ne mogu!?

Okej, a da prvo udahnemo? I izdahnemo.

Strah je paralizator svega u ovom univerzumu. Samo vas percepcija straha može dovesti do toga da venete polako u partnerskim odnosima. Samo vas strah može dovesti do toga da postanete robot koji izvršava ono što su mu obaveze. Samo vas strah sprečava da dozvolite sebi da se opet iskreno smijete s nekim drugim. Jer voljeti možete i nekoliko puta u ovom životu. Sa istim, ako ne i većim žarom.

Da se razumijemo, jedanaest godina mog života je bilo predivno. I pelin i med, ali ja ih volim oboje. Kada bih opet proživljavala istu svar, to bi opet bilo sa istim čovjekom. To je čovjek kojeg sam voljela tolike godine, uz kojeg sam rasla, formirala se, sa kojim sam iskusila zajednički život, gužvanje postelje, upoznavanje sa roditeljima, plakanje, borbu da platiš račune u jednom momentu, dok u drugom sjediš na plaži na moru i smiješ se pijući koktele na zasluženom odmoru. Čovjek s kojim sam imala svoje planove. Djecu. Dom. Kućicu u cvijeću.

Naravno da sam plakala. Naravno da sam ispunjavala dane muzikom, izlascima, ljudima, alkoholom, ponekim džointom, putovanjima, hranom i najčešće meditacijama. Pa, Bože moj, mislim da nije bilo tehnike koju ja nisam tada probala kao self-help priručnik na putu – KAKO PREŽIVJETI, A DA SE NE UDAVIM U PLIĆAKU SOPSTVENIH EMOCIJA. U toj fazi sam se čak i otisnula u Indiju, sve u fazonu – ako može Džulija Roberts da Jede, Moli i Voli – mogu i ja!

Mislim, u ratu, sve su tehnike dozvoljene. A ovo je bio rat. Krstaški. Protiv zaostataka emocija i fragmenata navika, isključivo navika, koje ste imali sa nekim. Navika da nekom spremim ručak, navika da baš spavam na toj strani kreveta i da držim za ruku, navika da… Ma znate o čemu pričam. Ali nije bilo povrtaka. Znala sam da nemam čemu da se vratim. Moja LJUBAV, dar od Kosmosa kao lekcija, bila je gotova. Završena.

Sanda, vrijeme je da se ide dalje.

Sa odmakom od dvije godine, mogu vam samo reći da se NARAVNO, preživi.  Ako smijem da vam dam savjet, jer ja sam ona preživjela – prebaciš sav fokus isključivo na sebe i nikog drugog. Ne baviš se pričama šta on radi, s kim bude, odgovorima narodu koji te pita. Ćuti i samo se posveti sebi. Kopaj po sebi, plači u sebi, budi ljuta pa euforična za životom, putuj sa sobom, kuvaj sebi. Njega i tog života više nema, stoga samo – TI. Kreiraj svoje rituale ispijanja kafe, odlazaka na ljetovanje, kopaj po svim vilajetima svoje duše da saznaš KO SI. I vidjećeš da je ono što si izgubila, nešto što ćeš dobiti, samo u drugom obliku. Ne samo to, mnoge će se stvari na tom putu preživljavanja i DOŽIVJETI. Neke stvari nikada ne bih otkrila u sebi, koliko sam jaka, sposobna, srećna, kreativna, vješta, da nisam bila sama sa sobom na tom putu. Nikada ja ne bih otkrila ko sam, da nisam ostala sama.

Hej pa ja sam Sandologija!

Mnoge žene nikada ne ostanu same. Same sa sobom.

Nikada ne nauče koliko mogu da oproste. Koliko mogu da prihvate. Koliko mogu uživati u sopstvenom društvu. Kolika im je sopstvena snaga. Ko su one, a ko im je partner. Ko su bez njega. Koliko mogu voljeti svoju bivšu vezu u kojoj su bili, bez da se žele vratiti u nju. Nećete umrijeti, to je samo par suza više od onoga što već plačete u tišini dok vas niko ne gleda, jer ste u dubini duše nezadovoljni. I da vam kažem, možete biti srećni zbog tog muškarca koji ide dalje. Jer je on slobodan.

Slobodan kao i vi.

I tako slobodni, imate pravo oboje potražiti novu LJUBAV.

Ponoviću, vaš bivši partner ima pravo da se zaljubi – u čemu je problem?

Da sam ostala, uvenuli bismo. A to nije fer prema oboma.  Nije fer ubiti ljubav samo zato što ste sebični pustiti drugu stranu da bude srećna. Nije fer ubiti ljubav samo zato što ste navikli na nekog. Na taj brak, odnos, zajedništvo. Nije fer ubiti nešto tako sveto kao što je LJUBAV, samo zato što vas je STRAH raditi na sebi i saznati šta je ono što vaša rupa u njedrima traži. Nije fer da tiho, u prikrajku, kao demon što viri ispod kreveta, optužujete drugu stranu da se više ne bori za vas i da joj nije stalo, kada samo trebate na glas priznati – LJUBAV je nestala. Ne volim te, ne voliš me više. To ne znači ništa, jer sa sobom uvijek pokupite i ponesete ono najljepše što ste imali. Ne ostajete reda radi.

Ljubav, to sveto, Božanstveno osjećanje nikada nije reda radi.

Osim toga, tek kada se iskreno budete radovali zbog njegove sreće, moći ćete u potpunosti doživjeti i svoju.

Stisnite petlju, dragi moji.

Ljubav je ŽIVA i suviše SVETA stvar da bi bila umirući bolesnik na aparatima.

P.S. – Kada ljubavi više nema, to ne znači da je nije bilo, već da ste završili zajedničku kosmičku priču i da vas oboje čeka ono što vam je namijenjeno.

P.M.S., jer nije P.S.S. – Ukoliko se odlučite NE udaviti, slobodno mi se obratite, imam cijeli arsenal oružja za samopreživljavanje. Razmišljam da izdam i priručnik – “Kako preživjeti praznu stranu kreveta.”

Biće to bestseler, garantujem vam  

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Svako neovlašteno preuzimanje i kopiranje ovog sadržaja podliježe Zakonu o autorskim pravima BiH.