Međutim, ovih pet stvari uvek će pamtiti o svojim roditeljima :

Trenutke kada su se zbog roditelja osećala sigurno (ali i nesigurno)

Deca su jako osetljiva i dok su mala neprestano osećaju potrebu da budu zaštićena. Ona će siguno pamtiti kako ste terali čudovišta ispod kreveta i grlili ih nakon noćnih mora.

Sećaće se i trenutaka kada ste vikali na njih, a niste imali pravo. To su trenuci kada će se vaš karakter pretvoriti u čudovište kojeg se boje.

Trenutaka kada ste im se potpuno posvetili

Kažu da kada vas dete stalno zove da se igrate sa njim, ono tako govori da dobija premalo roditeljske pažnje.

Kada ostavite sve, i posuđe, i veš, i telefon, i posvetite se svom detetu, ono će to osetiti. Igraćete se s njim. To su trenuci kada ćete stvoriti uspomene. Njihove uspomene kojih će se verovatno sećati ceo život.

Način na koji razgovarate sa svojim supružnikom

Najbolji način da dete naučite šta je ljubav je da se prema svom partneru odnosite sa ljubavlju i poštovanjem.

Način na koji postupate sa njim duboko će uticati na ponašanje deteta u budućnosti. Vi mu postavljate standard što je normalno i prihvatljivo a šta neprihvatljivo ponašanje.

Vaše reči podrške, ali i kritike

Dečiji psiholozi ističu da stalno govorenje “bravo” ne pomaže deci. Može im i naštetiti. Međutim, nije dobro da reči podrške izostaju. To su reči koje jačaju njihovo samopouzdanje i veru da mogu ostvariti ono što žele.

Vaša kritika će im se možda još više useći u pamćenje. To su reči koje bole i ako budete grubi, uticaće na njihov odnos prema vama i samima sebi. Iako je vaš zadatak da formirate decu, čak i ako imate kritiku, radite to s rečima punima ljubavi i ohrabrenja.

Vaše porodične tradicije

Način na koji slavite Božić verovatno će biti način na koji će i vaše dete kada odraste želeti da slavi. Kroz porodične tradicije ono stiče lepe uspomene koje želi da ponavlja. Uostalom, deca vole predvidljive stvari.

Sami kreirajte svoje tradicije slavljenja rođendana, godišnjih odmora i pobrinite se da to ostanu lepe uspomene.

Talas emocija se stučio na unutrašnjost našeg auta, osjećaj ponosa, zadovoljstva, ostvarenosti ali i gubitka.

Kažu porašće dok trpneš, pa ti nemoj treptati. Ipak koliko god ponekad to ne želimo, neminovno je. Moramo trepnuti. Niko ti ne kaže šta dolazi poslije. Niko te ne priremi na prizor koji je pred tobom kada otvoriš oči.

Nikad nisam bila majka koja želi da njena djeca ostanu mala. Željela sam da zadržim svaki momenat, ali nisam osjećala tugu na velikim prekretnicama niti odbrojavala sate dok su u školi. Željela sam da budu samostalni, da nezavisno od nas nauče svoje lekcije.

Osjećala sam da je treptanje dio putovanja, pa sam treptala. Iznova i iznova.

Dala sam sve od sebe da uživam u različitim periodima. Rekla sam sebi – dobro je što će jednom otići. Preispitivala sam se, da li sam ih dobro pripremila na svijet odraslih? Znala sam da nisam, nikada neću moći da ih naučim svemu, nikada neću moći sve da im ispričam. U tom trenutku sam osjetila bol.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam treperila od uzbuđenja svaki put kada ih dočekam iz škole ili im trčala u zagralj svaki dan kad se vratim s posla. Samo sam se u svakoj etapi njihovog odrastanja trudila da budem prisutna. Da ih gledam kako se formiraju, postaju baš ovakvi ljudi kakvi bi trebalo da budu.

Krenulo je od igranja sa autićima do polaganja vozačkih ispita. Od učenja riječi do priče o simpatijama. Gledali smo ih kako sport pretvaraju u strast pa satim slušali o utakmicama, mečevima, igračima, statistikama. Sve te promjene donosile su mi radost, punile su moje srce. Svaki put kada bih otvorila oči nakon treptaja, upijala sam ih i živjela.

I nikad ih neću zaboraviti.

Dok sam grilila sina, jače nego ikad prije i pogledala u njegove tamno smeđe oči, nalik mojim, 18 godina je bljesnulo pred mojim očima. Shvatila sam, svi ti trenuci su i dalje tu. Svaki put kada bih otvorila oči u sekundi bi se pojavili.

Sjetila sam se kada je izgovorio kitket i žuta, razgovjetno i tačno, sa samo 9 mjeseci. Sjetila sam se kada je imao pet godina i trčao po preko fudbalkog terena, pa kada je sa 15 predvodio plivački tim.

Sjetila sam se kako je odlučio da ima umjetično ime. Sjetila sam se kako je glumio u školslim predstavama. Sjetila sam se kako smo sa bebećeg odjela prešli na dječiji, pa ubrzo već kupovali matursko odjelo.

Jer svaki put kada sam otvorila oči vidjela sam to. Vidjela sam njega.

Drage mame, teško je, ali ne možemo pobjeći od toga. Ali želim da vam kažem da ne treba da se plašite. Trepnite, trepnite kolko god puta želite i onda se divite novom prizoru. Ljudima koji vaša djeca postaju.

Cijenite to što ste tu, što možete da ih gledate. Nije kraj, ni kada postanu punoljetni, ni kada se odsele, ni kade se vjenčaju. Samo budite zahvalne na prizoru i prepustite se.

Možemo li se osloboditi nanesenog bola šireći riječi ohrabrenja, osnaživanja i prihvatanja sebe i drugih žena?

Da li možemo razumijeti da kada je ulazila u veze koje su nam štetile, da se ona borila u tom trenutku sa sopstvenom vrijednošću?

Možemo li vidjeti njena mišljenja samo kao mišljenja, a ne kao činjenicu?

Možemo li razumijeti da nam ona može dati samo milost koju je dala sebi?

Možemo li preboliti sve što nam nije mogla dati i prihvatiti našu ljutnju zbog toga?

Bili smo svjedoci njenog načina preživljavanja, ali sada je vrijeme da besramno dozovemo blagostanje, saradnju i samopouzdanje.

Vrijeme je da naučimo da dišemo kada njene riječi izazivaju naše unutrašnje dijete i da poštujemo granice koje su nam potrebne.

Da imamo dovoljno samoljublja da stvorimo granice za sebe i da ih se držimo čak i kada njen odgovor boli.

Da uvidimo da oni koji nam najviše smetaju najčešće imaju njene osobine i da koristimo ovo znanje da nas vodi ka našem isjeljenju.

Da postanemo svjesni da je glas u našoj glavi često njen glas i da nam je dozvoljeno da ga preispitamo.

Da  shvatimo da kao odrasli uvijek imamo priliku da sami sebi budemo majke. Tu se krije naša sloboda.

Možeš biti majka koju nikada nisi imala.