Bilo je različitih situacija, mnoge žene nisu stupale u te odnose svojom voljim, ali bilo je i onih koje su se zaljubile.  Za njih se smatralo da su izdale svoju domovinu. Ophođenje prema tim ženama bilo je daleko od dobrog.

Marija Vasiljeva radila je kao sekretarica u njemačkom štabu. Taj posao bio je odličan paravan za djelovanje mlade partizanke koja je sunarodnicima prenosila inforamcije o planovima neprijatelja.

S druge strane, Oto Adam je bio poručnik zadužen za skladištanje oružja na okupiranoj teritoriji. Kada su se zaljubili, ona nije htjela da pređe na drugu stranu, pa je onda to učinio on. Izdao je njemačke ideale i prešao sa Marijom u partizane.

Ova priča je bila osuđena na tužan kraj. Nijemci su ih pronašli i opkolili. Njih dvoje su odlučili da ne prolaze kroz surovu torturu i sami sebi oduzeli život.

Muškarci i žene svih zaraćenih zemalja odlučivali su se da zbog ljubavi prebjegnu na drugu stranu, a to nije gotovo nikad, bilo lako.

Javne kuće

Malo žena se dobrovoljno odlučivalo na rad u javnoj kući. Pojedine su bile primorane na takav izbor kako bi one i njihove porodice preživjele, dok su druge s vojnim činovnicima putovale u mjesta u koja su oni bili raspoređeni.

Malo više sreće imale su one koje su umjele da plešu, pa su mogle da zabavljaju vojnike u kabareu, a ne po sobama.

Na kraju dana, svojim radom bi uspjele da zarade novac ili hranu. Pojedine žene u bordele dovodile članove porodice i djecu, jer jednostavno nije bilo drugog načina za zaradu na okupiranim teritorijama. Tamo su bar bile site.

Njihovi muževi, očevi i braća su se borili negdje na frontu, pa nije imao ko da ih zaštiti od naoružanih vojnika koji su nerijetko koristili silu da dođu do onoga što žele.

U ratnim okolnostima, gdje su na odnose često prisiljavane, trudnoće sa okupatorskim vojnicima bile su česte.

Odnos prema djeci fašista

Njemačka vlada prvobitno je cenzurisala takve slučajeve. Međutim, kasnije su odredili alimentaciju koju su plaćali ženama i djeci.

Ipak, najveću osudu žene su trpjele u svojim sredinama, od komšija i sugrađana. Evropljanke koje su tokom rata bile u vezama sa Nijemcima, bile su prezrene i doživljavane kao izdajnice.

Za njihovu djecu su govorili da su nacistička kopilad, a one su najčešće nazivane fašictičkim kurvama.

Trudnoće sa okupatorskim vojnicima često su bile neželjene, ipak, žena bi bila kažnjena ako bi javno govorila o tome ko je otac njenog djeteta, naročito poslije rata.

Ponekad, recimo u SSSR, žene koje su dobrovoljno stupale u odnose s Nijemcima, bivale su i ubijane.

A djeci je bilo teško.

Neka su ostajala s majkama u teškim uslovima, dok su druga slata u sirotišta gdje su ih nazivali pogrdnim imenima.

Različiti izvori navode različite informacije, ali prema grubim procenama u pitanju je bilo između 50 i 100 hiljada djece.

Kada je Njemačka kapitulirala, u pojedinim zemljama, žene koje su bile u vezi s Nijemcem, kažnjavane su javno. Brijali bi im glave, vodili ulicama, fotografisali ih i ponižavali.

Marija se zaljubila u prostor ljetne pozornice Trebinja koja godinama stoji zapuštena. Prišla joj, sredila je, očistila s drugarima i došla kod gradonačenika s željom da tu njihovu ljubav i ozvaniči. A on je na taj prostor stavio – katanac. Popričali smo s Marijom koja, od svoje namjere da tom prostoru da sjaj koji zaslužuje, neće odustati.

Marija, Marija, crna Marija, šta uradi?

Brkala sam lončiće, sanjala, maštala i domaštala ljetnu pozornicu u Trebinju, jer: “Sve su revolucije, prije nego počnu, najobičnije maštarije…“

Živiš i radiš u Beogradu, a eto te, boriš se za zapuštenu ljetnu scenu u Trebinju. Zašto ti je to trebalo u životu, kad ti već sve tako lijepo ide? 

Živim u Beogradu i mnogo ga volim, prije toga živjela sam u Banjaluci četiri godine i isto gajim divne emocije i uspomene na grad i ljude, a posebno na dio puta od Jazavca do Venecija mosta kojim sam svakodnevno prolazila. Ali prije svih tih gradova živjela sam u mom Trebinju i živjeću ovde makar dva, tri mjeseca godišnje dok sam god živa. Dužna sam to sebi, svojim roditeljima, svojim precima, potomcima pa i Jovanu Dučiću, Luki Ćeloviću, Jeleni Anžujskoj i svoj ostaloj sviti bistrih umova koja je odavde odlazila u svijet i uvijek se vraćala sa svakojakim dobrima.

Ispričaj Lolama, kako si uopšte došla do toga da se baviš tim prostorom? Je li ta ideja potekla skoro ili si to odavno imala u planu? 

Muzika i vjetar, kad se spoje u mojoj glavi, uvijek me uzdrmaju i kreće borba, neprihvatanje i bunt. Ovaj put uzburkala me muzika benda Zemlja Gruva. Konkretno pjesma “U opasnosti” me trgla iz dremeža i to je moja najveća inspiracija. Ideja je potekla ovog ljeta sasvim spontano, ali zbog stanja koje ovdje zatičem godinama morala sam da se drznem i probam da se oglušim o savjete tipa: “Samo ćuti, ne možeš ništa promijeniti, ovo je Trebinje.” E pa boli me briga za tako ćutljivo i strašljivo Trebinje. Ja imam neku drugačiju viziju i njoj ću stremiti. Druga stvar, svi su opterećeni izborima i političkim strankama pa tvrde kako bih sve ovo lako riješila da sam se u neku stranku učlanila, a meni je to smiješno, kao da ne živimo u istom univerzumu pa želim da im prikažem, ne da im dokažem, da apsolutno nisu u pravu.

Reakcije javnosti nisu izostale. Ko te podržao, a ko je čak digao ton, za sada?

Podržao nas je bezbroj mojih divnih kolega iz Beograda i Banjaluke kojima se sada javno zahvaljujem na svim savjetima i motivaciji. U početku smo imali i podršku Stambeno-komunalnog odeljenja oko čišćenja, međutim danas se desio razgovor sa gradonačelnikom Slavkom Vučurevićem sa koga ne donosim dobre vijesti. Nije me saslušao uopšte, ne zanimam ga koliko lanjski snijeg u Banjaluci. Na moje pitanje šta misli uopšte o akciji i o svemu što sam mu do tog trenutka o njoj kazala, imao je unaprijed spreman ne odgovor već “zaključak” kako su oni prošle godine čistili taj prostor i kako su imali u planu da ove godine raspišu konurs za arhitekte i arheologe da se pronađe najbolje rješenje za obnavljanje pozornice. Nakon toga rekla sam da smo i mi čistili taj prostor i da sada nećemo izaći iz njega tek tako. On me je nakon toga, bukvalno, istjerao napolje iz svog kabineta.

Par sati nakon razgovora stavili su katanac na kapiju Ljetne pozornice.

Budimo realne, obje, to što si ti sad uradila je okupacija javnog prostora. Svjesna si da to može imati posljedice? Dokle planiraš da ideš?

Da, ovo je javna okupacija napuštenog prostora koje je u vlasništvu grada, dakle pripada svim građanima podjednako, a ne samo nekolicini ljudi na funkcijama.

Svijet ne počinje i ne završava se u tom kabinetu tako da neću odustati sve dok bosa ne budem stajala na multifunkcionalnoj pozornici namijenjenoj za sve vrste umjetnosti, dok ne zaživi mjesečni repertoar, dok ne ugostimo Zemlju Gruva, BetonMahalu, Ljubomira Bandovića i sve ostale kreativne pozitivce ili kritičnu masu Balkana uopšte.

Kako Marija vidi taj prostor u budućnosti i zašto je on potreban Trebinju? 

Trebinje trenutno ima četiri studenta glume na osnovnim studijama, na državnim fakultetima, koji su jako uspješni, da ne kažem skoro najbolji na svojim klasama. Ti ljudi će se uskoro naći u situaciji u kojoj sam se našla i ja i cijela moja generacija, a ja im to ne želim nikako. Pa, ako stvaram nešto za sebe automatski mislim i na njih, jer čovjek sam ne može ništa u ovom poslu, gluma je uglavnom kolektivni čin. Trebinju se stalno pripisuje činjenica da je grad kulture, on je to sigurno nekada i bio, ali već odavno to nije. Trebinje ima veliki problem pretapanja kulture u estradu, gubi se ta sada tanka, a nekada kao Kineski zid dugačka granica. Nekompetentni ljudi sjede godinama na stolicama koje se tiču kulture uopšte. Ja ne mogu više to da gledam skrštenih ruku. A najveća želja mi je da što prije udružim sve uspješne arhitekte i umjetnike iz Trebinja da napravimo jedan ozbiljan i konkretan projekat koji će biti ponos ove akcije i svih onih koji su je od srca podržali.

Koliko novca, ljudi, vremena i živaca je potrebno da se taj plan realizuje? Šta kad ti odeš nazad u Beograd? 

Treba nam dosta mladih ljudi sa otvorenim umom i pozitivnim stavom. Vremena, živaca i snage da istrajemo trebaće nam ponajviše, a novca vjerovatno ponajmanje, jer to što nam za sada treba možemo i sami da skupimo. A, dok ne krenem u Beograd, oformićemo jednu grupu ljudi kompetentnih i obrazovanih koja će biti tu i kada sam ja prisutna i kada nisam. A u Beogradu planiram na jesen da završim master studije i da moja diplomska predstava bude prva premijera Poetskog teatra BiT koji je osmišljen tako da funkcioniše po principu koprodukcije između dva grada, Beograda i Trebinja.

Zašto? Zato što sami moramo da stvaramo ono od čega ćemo da živimo, jer nam ove države ne nude nikakvu alternativu.

Zato što je njegovanje stiha uopšte skoro pa zamrlo na Balkanu. Zato što Republika Srpska ima samo dva grada sa profesionalnim pozorištima, Banjaluku i Prijedor, a sve južnije, u pozorišnom smislu, je tužnije.

Da li se iko pita kada su djeca u ovom gradu imala priliku da pogledaju ozbiljnu, da ne kažem, pravu dječiju predstavu?

Odlazak u pozorište se njeguje od malena u normalnim sredinama, jer je pozorište hram kulture.

Mi se iskreno nadamo da će Marija istrajati u svojim namjerama, da će gradonačelnik shvatiti da su on i Marija na istoj strani, strani Trebinja i da će njena okupacija inspirisati i druge da to urade sa prostorima u svojim gradovima. I za kraj, Marija vam poručuje šta je potrebno da rade ljudi kako bi se desile velike promjene koje u početku izgledaju kao male:

“Za sami početak da slušaju dobru muziku, zbog toga što će im ona dati snagu i ideje šta i kako dalje da rade.

Potom, da se vraćaju u prošlost da traže neku značajnu ličnost koja će im biti kao neka vodilja ili znak kraj puta.

Da budu svjesni da se najbolje stvari stvaraju kada je najteže i kada je čovjek u ćorsokaku.

Da vjeruju u sebe i da budu skromni.

Da se udružuju sa svojim istomišljenicima.

Da istražuju i čitaju sve o tome što žele da promijene.

Da se ne boje promjena već da im idu u susret i da se ne obaziru na zlurade komentare mračnih i negativnih ljudi već da prate samo svoju intuiciju.

Ja sam promjena koju želim da vidim u svijetu, budite to i vi.”