Boudi je rekla da je onda podnijela tužbu u „borbi za pravdu, poštovanje i čast“. Tužila je i društvenu mrežu „X“ po francuskom zakonu se vodi kao nepoznata osoba. U toku je ispitivanje svih činjenica.

Za cyber maltretiranje po francuskom zakonu postoje i kazne zatvora od dvije do pet godina i kazne od 30 do 45 hiljada evra. Ukoliko se dokaže da je u pitanju govor mržnje kazne mogu da budu od 70 do 240 hiljada evra.

Helif je osvojila zlatnu medalju u konkurenciji bokserki do 66 kilograma, a u jednom trenutku je i njen otac morao da dokazuje da se rodila kao žensko i da nije u pitanju transrodna osoba, prenosi N1.

Teško je sažeti dvonedeljni period prepun nezaboravnih trenutaka, ali “CNN“ je izabrao 12 stvari koje ćemo uvijek pamtiti sa Ljetnih olimpijskih igara u Parizu 2024.

Simon Bajls je Pariz došla kao najodlikovanija gimnastičarka ikada i otišla sa još tri zlatne olimpijske medalje, kao i srebrom, postavši jedna od najvećih priča ovih Igara.

Iman Kalif postala je nevjerovatno lice ovih Olimpijskih igara kada je bila podvrgnuta online zlostavljanju nakon što je italijanska bokserka Angela Karini napustila njihov meč za 46 sekundi. Kalif je sedmicu kasnije osvojila zlatnu medalju u velter kategoriji za žene do 66 kg. Međunarodni olimpijski komitet (MOK) snažno je podržao njeno učešće na turniru 2024, a glasnogovornik MOK-a Mark Adams je rekao da je “rođena kao žena, bila je registrovana kao žena, živjela je kao žena, boksala kao žensko, ima ženski pasoš”.

Kejti Ledecki postala je najodlikovanija američka olimpijka svih vremena. Samo na ovim igrama osvojila je četiri medalje – dvije zlatne, jednu srebrnu i jednu bronzanu, te je tako stigla do 14 olimpijskih medalja, nadmašivši kolegicu i plivačicu Dženi Tompson.

Otvaranje igara je bilo jedno od najupečatljivijih trenutaka u istoriji, ali je izazvao kontroverze širom svijeta. Scenu o kojoj je riječ neki su kritičari opisali kao parodiju na “Posljednju večeru”, u kojoj su učestvovali umjetnici i više plesača.

Noah Lajls nikad nije predaleko od naslovnih strana, a Igre u Parizu nisu bile ništa drugačije za američkog sprintera. Prvo je osvojio zlatnu medalju u muškoj trci na 100 metara s najnižom razlikom – samo pet hiljaditinki sekunde ispred kišajna Tompsona sa Jamajke, a kasnije se nadao zlatu na 200 m, ali je završio kao treći. Legao je na stazu i završio u kolicima, a kasnije je otkriveno da je te sedmice bio pozitivan na Covid-19.

Uoči Olimpijskih igara u Parizu, plivanje u rijeci Seni bilo je ilegalno više od 100 godina zbog nivoa zagađenja vode.Međutim, u misiji da se istaknu i neke od plivačkih događaja učine jedinstvenim, vlasti su potrošile najmanje 1,4 milijarde eura (1,55 milijardi dolara) na čišćenje Sene uoči Igara. Međutim, nivoi E. coli u rijeci značili su da je individualni triatlon za muškarce – koji je počeo plivanjem u Seni – morao biti odgođen za jedan dan, a treninzi plivanja za maratonsko plivanje i triatlon morali su biti otkazani zbog loše kvalitete vode nivoa nakon kišnih dana. Ali organizatori Pariz 2024. insistirali su da je kvalitet vode u Seni bio na “veoma dobrom” nivou ujutru na pojedinačnim triatlonima.

Leon Maršan je postao francuska senzacija. Ovaj 22-godišnjak je bio senzacija u bazenu, postavši prvi sportista u decenijama koji je osvojio dvije pojedinačne zlatne medalje u plivanju – 200 metara prsno i 200 metara leptir – u istoj noći, obje u vremenima sa olimpijskim rekordom. Ukupno je osvojio četiri zlata.

Iako nije osvojio zlato, nego srebro turski strijelac Jusuf Dikec je postao slavan zbog njegovog naizgled nonšalantanog pristupa svojoj disciplini. Bez specijalizirane opreme – poput prilagođenih naočala, velikih štitnika za uši ili zatamnjenih leća – i ruke koja je ležerno položena u jedan džep, Dikec je osvojio prvu tursku olimpijsku medalju u paru sa Ševalom Tarahan. Kasnije su mnogi imitirali njegov stav sa jednom rukom u džepu i ispruženom rukom.

Surfer Gabriel Medina borio se protiv Kanoe Igarashija, čovjeka koji ga je pobijedio na Olimpijskim igrama u Tokiju i na kraju osvojio srebro, i ovaj put je želio da preokrene situaciju. Brazilac ne samo da je uspio svladati japanskog surfera 29. jula, već je to učinio i zahvaljujući skoro savršenom talasu od 9,90 poena trećeg dana takmičenja u surfovanju na Tahitiju. Bio je to talas sa najboljim rezultatom u istoriji Olimpijskih igara. Rezultirajuća radost proizvela je još jedan trenutak savršenstva: Medina je skočio sa svoje daske za surfovanje, podigao prst i njegova daska je upravo uspjela da poleti paralelno s njim dok je fotograf Jerome Brouillet iz Agence France-Presse snimio snimak.

U svom petom pokušaju, Novak Đoković je osvojio olimpijsko zlato. Đoković je pobjedom postao peti igrač koji je osvojio ono što je u karijeri nazvano “zlatnim slemom” osvajanjem sva gren slema i olimpijskom titulom u pojedinačnoj konkurenciji. U toj ekskluzivnoj grupi su i Rafael Nadal, Andre Agasi, Štefi Graf i Serena Vilijams. Koliko je Đokoviću trijumf značio odmah se vidjelo. Nakon osvajanja, urlao je od oduševljenja, pao na koljena, a zatim u suzama zagrlio svoju porodicu i trenerski tim. Ubrzo je istaknuta srpska zastava, a 37-godišnjak – najstariji muškarac koji je osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u pojedinačnoj konkurenciji – i dalje je izgledao potresen od radosti kada se vratio u svoju stolicu pored terena. Ovo je prva titula koju je Đoković osvojio cijele godine, ali vjerovatno ona koju je najviše želio.

Dominacija američkog tima u atletici dostiže nove visine. Reprezentacija SAD-a je navikla da dominira u atletici. Ali u Parizu je njihov nivo uspjeha bio bez premca. Američki sportisti osvojili su 34 medalje na stadionu Francuska, od kojih su 14 zlatnih, 11 srebrnih i devet bronzanih. Bio je to značajan napredak za tim SAD-a od prije tri godine u Tokiju, gdje je osvojio 26 atletskih medalja.

Malo je sportista koji su tako potpuno dominantni u svom sportu kao Armand “Mondo” Duplantis. Švedski skakač s motkom uspješno je odbranio olimpijsku titulu u Parizu, ali nije bio zadovoljan samo osvajanjem zlata. Podigavši letvicu na ogromnih 6,25 metara, Duplantis je oborio svjetski rekord po deveti put u karijeri, pobijedivši visinu u svom trećem i posljednjem pokušaju na stadionu.

Dženg Haohao takmičila se u skejtbordingu u Parizu, gde joj je konkurentkinja bila takođe tinejdžerka, Britanka Skaj Braun.

Dženg je ostvarila 63,19 poena i završila je na 18. mestu u prvoj rundi, pa se nije plasirala u finale u kojem je najbolja bila 14-godišnja Australijanka Aris Tru.

Kineskinja je počela da se bavi skejtbordingom sa sedam godina, a u Francusku je došla kao jedna od najmlađih učesnica na Olimpijskim igrama svih vremena.

Imaće još jedan razlog za slavlje ove nedelje – napuniće 12 godina u nedelju.

Sport u kojem deca vode glavnu reč

Skejtbording je na Olimpijske igre u Tokiju i Parizu doveo veliki broj mladih takmičara.

Osvajačice sve tri medalje u ženskoj konkurenciji su tinejdžerke, a 16-godišnja Braun i 15-godišnja Japanka Kokona Hiraki su ponovile uspeh i popele se na pobedničko postolje, kao i četiri godine ranije.

Brazilka Dora Varela je sa 23 godine bila veteranka na Olimpijskim igrama.

Ali skejtbording nije samo za mlade, što je dokazao 51-godišnji Endi Mekdonald, koji u muškoj konkurenciji predstavlja Veliku Britaniju.

Mekdonald je osvojio osam zlatnih medalja na Iks igrama (svetskom takmičenju u ekstremnim sportovima) pre nego što se 11-godišnja Dženg rodila.

Britanac ipak nije najstariji sportista u Parizu, jer se u konjičkom sportu nadmeće 65-godišnji Španac Huan Antonio Himenez.

Dženg je ušla u istoriju kao jedna od najmlađih takmičara na Olimpijskim igrama.

A rekord već više od 120 godina drži Dimitrios Lundras, grčki gimnastičar i zvanično najmlađi olimpijac u istoriji, koji je 1896. godine osvojio bronzu kao član nacionalnog tima, a imao je samo 10 godina.

Njegov rekord možda je oborio dečak za kojeg se verovalo da je u Parizu 1900. nastupio na Olimpijskim igrama sa sedam ili osam godina i da je bio član veslačkog tima Holandije, ali njegov identitet nije potvrđen.

Najmlađa osvajačica zlatne medalje u istoriji Letnjih Olimpijskih igara je Mardžori Gesting iz Sjedinjenih Američkih Država, koja je 1936. godine do odličja došla u disciplini skokovi u vodu sa tri metra kada je imala samo 13 godina.

Iako Dženg nije uspela da obori ovaj rekord, zlato koje bi mogla da osvoji na Igrama u Los Anđelesu za četiri godine moglo bi da bude savršen poklon za njen 16. rođendan.

Iako je njena tajna otkrivena pre 44 godine, čini se da je svet tada imao više sluha i poštovanja za sportska dostignuća, a manje za senzacionalizam.

Postoji nekoliko fascinantnih priča o pobednicima Olimpijskih igara, ali nijedna kao ona o Steli Volš, interseksualnoj atletičarki koja je hvaljena kao jedna od najvećih žena u sportu.

Stela Volš je 1951.godine imala je toliko medalja i trofeja da je Helm Athletic Foundation proglasio za najveću ženu sportistkinju prve polovine 20. veka, piše Greek Reporter.

Ipak, tek nakon njene smrti 4. decembra 1980. godine obdukcija je pokazala da Stela Volš nije bila ni žena, ni muškarac, već interseksualna osoba.

Interseksualnost je opšti izraz koji se koristi za različite situacije u kojima osoba dolazi sa reproduktivnom ili seksualnom anatomijom koja ne odgovara kategorijama „ženskog“ ili „muškog“ pola.

Postoji mnogo različitih načina na koje neko može biti interseksualan. Neke interseksualne osobe imaju genitalije ili unutrašnje reproduktivne organe koji su izvan muških/ženskih kategorija — poput osobe koja ima i jajnike i testise.

Drugi interseksualni ljudi imaju kombinacije hromozoma koje su različite od XY povezane sa muškim i XX povezane sa ženskim, poput XXY. Neke osobe su rođene sa spoljnim genitalijama koje spadaju u tipične muške/ženske kategorije, ali njihovi unutrašnji organi ili hormoni nisu.

Život i legenda o Steli Volš

Rođena u Poljskoj, preselila se u Ameriku

Stela Volš rođena je kao Stanisłava Valasievic u Poljskoj 3. aprila 1911. godine, bila je beba kada su njeni roditelji emigrirali u Klivlend, gde je njen otac, Julian, pronašao posao u čeličani.

Zbog života u americi, devojčici su promenili ime, a u školi je ubrzo saznala da je veoma naderena za atletiku. Imala je 19 godina kada je izjednačila ženski rekord na 50 jardi sprinta sa vremenom od 6 sekundi i postala lokalna zvezda. Bilo je očigledno da je pred Stelom sjajna karijera.

Već je bila atletička zvezda u svom klivlendskom srednjem školi. Igrala je u brojnim sportskim timovima — uključujući i tim za bejzbol dečaka — i odlično se snalazila u gotovo svim sportovima.
Njen fizički izgled bio je izrazito muški i drugi učenici su je zadirkivali zbog toga. Bila je visoka 1,75, imala j koščatu građu, mišićave ruke i širok vrat.
U školi je često bila zbog togla zlostavljana, ali je iznova dokazivala da u celom okrugu ne postoji bolja atletičarka od nje. Osvojila je impresivnu kolekciju traka, trofeja i medalja na atletskim takmičenjima, tako na kraju ipak stekla poštovanje vršnjaka.

Propušta priliku da predstavlja SAD na Olimpijadi

Do 1930. godine, mlada poljska imigrantkinja bila je spremna da postane američka državljanka kako bi predstavljala svoju novu domovinu na Olimpijadi 1932. godine. Međutim, Velika depresija je pogodila SAD i sve okrenula naglavačke. Njen otac je izgubio posao u čeličani, a Stela je dobila otkaz samo nedelju dana pre nego što je trebala da položi zakletvu o državljanstvu.

Tada je poljski konzulat ponudio Steli posao i stipendiju za fakultet, pod uslovom da odustane od svog plana da postane američka državljanka i da se takmiči za svoju zemlju porekla na Olimpijadi.

Na Olimpijadi 1932. godine u Los Anđelesu, Stela je trčala kao Stanislava. Odmah je izjednačila svoj svetski rekord na 100 metara trčanja i osvaja zlato za Poljsku.

Poljska vlada je nagradila i odala počast. Koristila je obećanu stipendiju za studije fizičkog vaspitanja i novinarstva na ženskog fakultetu u Varšavi, ali joj je nedostajao standard života koji je imala u Americi. Samo šest meseci od njegog preseljenja, povređuje zglob i kupuje povratnu kartu za Ameriku.

Stela i kontroverza na Olimpijadi u Berlinu 1936. godine

Volš se ponovo takmičila za Poljsku kao Stanislava na Olimpijadi u Berlinu 1936. godine, gde se odigrao poznati incident kada je Adolf Hitler ignorisao afroameričkog osvajača zlatne medalje, Džesija Ovensa.

Bila je spremna da odbrani svoje zlato iz 1932. godine, ali je morala da se takmiči sa američkim čudom na 100 metara, 18-godišnjom Helen Stivens. Volš je završila druga sa samo nekoliko inča razlike, osvojivši srebro za Poljsku. Stivens je osvojila zlatnu medalju za Ameriku.

Nakon što je Volš izgubila od Helen Stivens, poljski list je širio glasine da je Stivens zapravo muškarac prerušeni u ženu i da je Olimpijski komitet SAD-a svesno dozvolio da trči u ženskoj trci.

Ponižena optužbama, Stivens je bila primorana da se podvrgne genitalnom pregledu—prvi put u istoriji—od strane Olimpijskog komiteta kako bi dokazala da nije prekršila pravila o polu.

Ispitivanje je jasno pokazalo da je Stivens žena. Američka atletičarka je uspešno tužila jedan magazin koji je sugerisao da je muškarac.

Pored toga, nemački olimpijski zvaničnici otkrili su da su ispitali Stivens pre nego što su je pustili da se takmiči na Olimpijadi 1936. godine.

Zbog kontroverze, Olimpijski komitet SAD-a je pokrenuo inicijativu da sve žene koje učestvuju na Olimpijadi budu podvrgnute pregledu kako bi se utvrdio njihov pol.

Povratak u Ameriku

Nakon Olimpijade u Berlinu, Volš se vratila u Ameriku i nastavila svoju amatersku atletsku karijeru. Osvojila je nekoliko američkih nacionalnih prvenstava na 100 metara (1943, 1944 i 1948), 200 metara (1939–40 i 1942–1948), bacanju diska (1941–1942) i skakanju u dalj (1938–1946, 1948 i 1951).

Postala je američka državljanka 1947. godine i nastavila da se takmiči u atletici, osvojivši svoj poslednji američki naslov 1951. godine u 40. godini. Udala se za bivšeg boksera Harija Olsena 1956. godine. Iako brak nije potrajao dugo, nastavila je da koristi ime Stela Volš Olson do kraja svog života.

Tokom svojih pedesetih i šezdesetih godina, Volš je organizovala atletska takmičenja i stipendije za poljsko-američke sportiste i trenirala mlade sprinterke. Bila je veoma poštovana u svom rodnom Klivlendu, a 1970. godine gradonačelnik Klivlenda je proglasio 3. april (njen rođendan) za Dan Stele Volš. Ušla je u Američku kuću slavnih u atletici 1975. godine.

Otkriće tajne

Stela Volš se 4. decembra 1980. godine, zaputila da kupi trake za ceremoniju dočeka za posetioce iz Poljske. Na parkiralištu su je napala dva muškarca koja su pokušala da joj otmu torbu. 69-godišnja žena se borila, ali je jedan napadač pucao u nju. Preminula je na parkingu.

Nakon obdukcije, zvanični izveštaj je odložen, ali su počele da se šire glasine o pravom polu Stele Volš. Tako je dve nedelje nakon nesreće The Washington Post je objavio članak pod naslovom „Heroina ili heroj“, spekulišući o glasinama.

Forenzičar Semjuel Gerber objavio je izveštaj obdukcije Volš 23. januara 1981. godine. Njegovo ispitivanje je otkrilo da Volš nema matericu, jajnike, ali je imala nerazvijenu vaginu i penis koji nije funkcionisao.

Kako bi suzbio veličinu skandala koji je ovo otkriće izazvalo u javnosti, Greber je pokušao da objasni ovaj neobičan medicinski fenomen.

– Društveno, kulturno i pravno, Stela Volš je bila prihvaćena kao žena 69 godina. Živela je u umrla kao žena – istakao je islednik.

Genetski, imala je mozaicizam, ćelijsku mutaciju koja je rezultirala time da je Volš imala uglavnom muške (XY) hromozome uz nekoliko ćelija sa X0 hromozomima – 0 označava nedostajući X hromozom. Gerber je pretpostavio da je Stella verovatno rođena sa nejasnim genitalijama i, kao što je bilo uobičajeno u to vreme, njeni roditelji su odlučili da je odgajaju kao devojčicu.

Nakon šokantnog otkrića o interseksualnom stanju Stele Volš, reakcije su bile pomešane. Usko povezana poljska zajednica u Klivlendu je branila kao sjajnu ženu sportistkinju, dok su prijatelji i bivši školski drugovi rekli da su na neki način znali za njeno stanje, ali su je prihvatili uprkos tome. Prijatelj iz detinjstva se setio da je jednom rekla „Zašto mi je Bog ovo uradio?“

Bez obzira na kontroverzu, reputacija Stelli Volš kao atletičarke nije bila narušena. U Klivlendu, na Brodvej aveniji, postoji gradski rekreativni centar koji nosi ime Stella Volš. On je povezan sa srednjom školom Cleveland South High.

Egipatska takmičarka u mačevanju, Nada Hafez (26), ostvarila je čudesan rezultat – pobedila je na Olimpijskim igrama u sedmom mesecu trudnoće! Verovali ili ne, ova hrabra buduća majka došla je na nekoliko nedelja do porođaja u Pariz i nije odustala od svog olimpijskog sna. Trećeg dana takmičenja, pobedila je Amerikanku Elizabert Tarkovski 15:13, a potom je izgubila od Korejke Jeon Hajoung.

Francuski olimpijski odbor najavio je još u veljači da će francuskim sportašicama osigurati hotelske sobe za dojenje tijekom Olimpijskih igara u Parizu jer je djeci zabranjen ulazak u olimpijska sela.

Taj je potez došao kao odgovor na pozive novopečenih majki i sportašica da im se omogući kvalitetna briga o djeci za vrijeme Olimpijskih igara jer one bez sporta i natjecanja ne mogu, a bebe ne mogu bez njih.

Među najglasnijima bila je uspješna francuska džudašica Clarisse Agbegnenou. Ništa mi ne smeta sve dok mogu biti sa svojom kćeri., kazala je.

Ova je sportašica postala majka u lipnju 2022., a sada cilja na drugu pojedinačnu olimpijsku titulu u Parizu, dok ju kćerkica cijelo vrijeme prati.

Da stvari stavim u perspektivu, odlučila sam dojiti svoju kćer dok god ona to želi. Pobrinula sam se da se fizički osjećam dobro, jer naravno postoji element umora, ali kao majka koja treba biti vrlo prisutna za svoju kćer, tražila sam priliku da bude uz mene tijekom Olimpijskih igara.

Ova mlada majka i iznimno uspješna džudašica tako je svoj naum zaista i ostvarila, a fotografija na kojoj se smiješi u kameru dok doji kćerkicu uistinu je nešto posebno.

Francusko-kanadska pjevačica stajala je u podnožju Eiffelovog tornja, izgledajući zdravo i s punim opsegom pokreta dok je držala mikrofon u lijevoj ruci i gestikulirala desnom.

NBC nije potvrdio glasine da će Dion nastupati, niti je to učinio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je medijima izjavio da bi bio “neizmjerno sretan” da francusko-kanadska pjevačica bude dio Olimpijskih igara 2024. godine.

O svojoj bolesti, Dion je u junu rekla voditeljici emisije “Today” Hodi Kotb da se ponekad osjeća “kao da vas neko guši”.

“To je kao da vam neko pritiska grkljan. Dakle, govorite tako, i ne možete ići visoko ili nisko. Dolazi do spazma,” rekla je pjevačica.

Njena najava o dijagnozi stigla je godinu dana nakon što je iznenada otkazala svoju rezidenciju u Las Vegasu, a zatim su uslijedila otkazivanja datuma njene Courage World Tour turneje za 2023. i 2024. godinu.

Dokumentarni film Irene Taylor o pjevačici “My Heart Will Go On”, pod nazivom “I Am: Celine Dion”, premijerno je prikazan na Prime Videu 25. juna.

Ministrica sport Amelie Oudea-Castera još je prošle godine pokrenula inicijativu da se francuskim sportistkinjama zabrani nošenje hidžaba. Na kraju joj se želja ispunila i to je potvrdila u jednoj TV emisiji.

“Nijedna žena u delegaciji naše zemlje neće nositi hidžab ili maramu tokom Olimpijskih igara u Parizu”, saopštila je ona.

Ubrzo je reagovao Amnesty International. U javnom pismu predsjedniku Olimpijskog komiteta Thomasu Bachu zatražena je promjena odluke jer se radi o očitoj diskriminaciji

“Zabrana nošenja hidžaba francuskim sportistkinjama na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama čini smiješnim najave da su Igre u Parizu prve spolno jednake Igre u historiji. Ova odluka otkriva rasističku rodnu diskriminaciju koja je u osnovama francuskog sporta”, navodi Anna Blus iz Amnesty Internationala i dodaje:

“Nijedan političar ne bi trebao diktirati šta žena može ili ne može nositi i nijedna žena ne bi trebala biti prisiljena da bira između sporta koji voli i svoje vjere, kulturnog identiteta ili uvjerenja.”

“Nije kasno da francuske vlasti, sportski savezi i Olimpijski komitet učini pravu stvar i promijeni ovu odluku”, zaključila je Blus.

Međunarodni olimpijski komitet (MOK) ne želi da se miješa. Izdali su šturo saopštenje.

“Pravo Francuske je da uvede zabranu svojim sportistkinjama. Sloboda vjere tumači se na različite načine u različitim državama”, saopšteno je iz MOK-a.

Dosta je razočarenja među ženama koje su mogle biti reprezentativke i predstavljati Francusku. Košarkašica Diaba Konate je istakla.

“Usprkos želji i vještinama koje imam nije mi dozvoljeno da igram za Francusku. Ovo je diskriminacija. Frustrirajuće je što sam izbačena iz nacionalnog tima samo zbog vjerskih uvjerenja”, istakla je Konate.

Francuska još od 2004. godine zabranjuje hidžab. Donesen je zakon koji ljudima zabranjuje nošenje ‘upadljivih vjerskih simbola’ u javnim školama i državnim institcijama.

Iako doneseni zakon nije proširen na sport, Savezi polako uvode iste zabrane regulišući svoje propise, pa je dosta sportistkinja odlučilo da ne predstavlja Francusku.

Poražavajuća činjenica je da 77 procenata francuske javnosti podržava zabranu nošenja hidžaba u svakodnevnom životu. Definitivno zanimljiva neka demokratija.

Tatjana je prva članica delegacije koja je izvojevala svoju bitku, zauzela 35. mjesto među pedeset i jednom takmičarkom u gađanju vazdušnom puškom sa deset metara.  Nakon četrdeset gađanja osvojila je 410,8 bodova, a najbolja je bila u posljednjoj, četvrtoj seriji kada je osvojila 103,7 poena. Za one koji je bodre – ovo je medalja koja sija poput zlata.

“Naravno da sam zadovoljna. Ko prati streljaštvo ili trenira bilo koji sport razumije koliki je ovo uspjeh, ali mi sportisti uvijek težimo nečemu još većem i to je pozitivno, jer tek će se sad čuti za moje rezultate. Ovo je bilo odlično iskustvo i rezultati poslije napornih treninga će se odraziti tek u narednom periodu”, priča Tatjana.

Streljaštvo joj je postalo zvijezda vodilja do Olimpijskih igara. Maksimum je davala u svemu što je radila, a u sportu kojim se bavi vidjela je da može spojiti ugodno i korisno, da putuje i postiže dobre rezultate. U početku je to, kaže, zvučalo suludo, ali se san ostvario.

“Možda prerano, ali to je samo dokaz da mogu postići sve što zamislim i tako ću i nastaviti. Svjesna sam da će mi se tek sad zivot promijeniti. Bila bih presrećna da mogu nekome biti primjer kao što su i meni neki sportisti, koje sam upoznala da Igrama i s kojim se sada družim, a to je nevjerovatan osjećaj”, nada se ova nevjerovatna djevojka.

Neki prijatelji reći će da se promijenila, ali je zbog toga, u stvari, srećna, jer sada sigurno drugačije vrednuje neke stvari. Iz Rija nosi toliko lijepih uspomena i prijateljstava.

“Najzanimljiviji događaj je, ako vjerujete, to što sam srela i upoznala baš sve sportiste koji su meni bili inspiracija i to sasvim slučajno. Neki od njih su me toliko oduševili ljubaznošću i dali mi primjer kakav čovjek treba da bude. To je prelijep osjećaj, kad se nekom toliko divite i onda svojim radom i trudom dođete na isto to mjesto gdje su i oni”, oduševljeno prepričava i kaže da će se poslije svega ovoga dobro odmoriti, a onda odlučiti kako dalje.

Ipak, put do uspjeha nije bio lak, a u BiH, znamo, mnogo je teži nego u bilo kojoj drugoj zemlji, kada je u pitanju sport. Ako se vratimo malo unazad, doći ćemo do onog tužnijeg trenutka. Dok se pripremala za uspjeh, trenirala je na papirnim metama koje je ostatak svijeta skoro zaboravio. Ali, ovo je veličanstven dokaz da je talenat nezaustavljiv. “Uslovi su ključni faktor i to su neke stvari koje sigurno utiču i na rezultat. Nadam se da će se ta situacija pogotovo sada promijeniti i da će neko imati sluha da sponzoriše i streljaštvo. Ne znam kako će biti poslije Olimpijade, možda je ovo samo pet minuta slave, a možda ćemo već jednom postati svjesni da su sportisti najveći ambasadori i promoteri svoje države i da se i preko njih može profitirati, jer je danas sve u novcu i markentingu”, pojašnjava Tatjana.

Kraj ove priče ostavljamo za još jedan uspjeh. Ove godine Tatjana je, kao odlikaš, maturirala u Gimnaziji u Tesliću. Teško je usklađivala vrijeme, ali je sve stigla. Sada ne može da ne pomene najveću podršku – roditelje, trenera i prijatelje.

Tatjana je već divan uzor novim generacijama. Govorite djeci o njoj. Neka se njena priča o velikom uspjehu iz male BiH čuje daleko!

U ovim danima, kada se slavi sport, danima Olimpijade, Lola donosi priču posvećenu njima – ženama koje vam na ovoj Olimpijadi mogu poslužiti kao inspiracija.

Ana Marsela Kunja (24), plivanje – Brazil

Osvojila je više svjetskih prvenstava od bilo kojeg drugog južnoameričkog plivača i od bilo kojeg drugog brazilskog sportiste. Ona je bila jedna od prvoplasiranih sportistkinja na kvalifikacijama za Rio. Zlato joj je oko vrata zasjalo kada je preplivala dvadeset i pet kilometara na FINA Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Olimpijski komitet Brazila 2015. godine proglasio je sportistom godine.

Louri Hernandez (16), gimnastika – SAD

Hernandez je prva američka (rođena Latino) sportistkinja koje je unazad trideset i dvije godine prva Latinoamerikanka koja nastupa za američki tim u gimnastici. Sa šesnaest godina, ona je ujedno i jedna od najmlađih SAD sportistkinja u Riu. Komentatori kažu da će njeno mjesto u samoj gimnastičkoj eliti biti sigurno i naredne četiri godine.

Bizi Maden (52), konjički sport – SAD

Maden je tri puta okićena olimpijskom medaljom, a Rio 2016. godine su joj četvrte Igre zaredom. Ona je ujedno i prva žena koja je u konjičkom sportu zaradila više od milion dolara. Najstarija je sportistkinja SAD tima na OI.

Malori Vegeman (27), plivanje – SAD

Nakon što nije uspjela operacija koju je imala kao osamnaestogodišnjakinja, ostala je paralizovana. Ali, to je nije zaustavilo. U vodu se vratila samo dva i po mjeseca nakon toga, a četiri godine kasnije osvojila je zlatnu medalju u Londonu 2012. godine na Paraolimpijskim igrama. Ovog ljeta u Rio je došla po svoje drugo zlato.

Jusra Mardini (18), plivanje – Sirija

Mardini i njena mlađa sestra iskočile su iz broda koji je tonuo i uspjele da doplivaju do obale Lezbosa u Grčkoj. Sa majkom su pobjegle u Liban, a zatim Tursku, prije nego što su krenule u Njemačku. Ona je uspjela da izbori kvalifikaciju i nastupaće kao sportista u timu izbjeglica – olimpijskih sportista.

Serena Vilijams (35), tenis – SAD

Ova lista svakako ne bi bila potpuna bez Serene. Ona je broj jedan na WTA listi najboljih svjetskih igračica tenisa. Takođe je i bivša prva igračica svijeta u konkurenciji parova. Olimpijska je pobjednica iz Sidneja 2000., Pekinga 2008. te Londona 2012. godine (pojedinačno i u konkurenciji ženskih parova). U dosadašnjoj karijeri Serena je osvojila osamdeset i tri WTA naslova, od toga šezdeset i jedan u pojedinačnoj konkurenciji i dvadeset i dva u igri parova. Na prvo mjesto WTA liste prvi put je došla 2002. godine, zahvaljujući impresivnim nastupima na turnirima.