Kompanija Anthropic saopćila je da bi mali modeli vještačke inteligencije (AI) mogli biti samo nekoliko mjeseci udaljeni od sposobnosti samorepliciranja putem uređaja povezanih na internet.

To otvara mogućnost brzog širenja AI botneta koji bi se borili protiv pokušaja uklanjanja, pa čak i provaljivali u data centre kako bi dodatno ubrzali svoj rast, prenosi Reuters.

Prošlog mjeseca, izvršni direktor Anthropica Dario Amodei prvi je iznio ideju da bi u narednih godinu dana, ili čak ranije, vještačka inteligencija mogla preuzeti “čitav internet” pomoću “trajne botnet mreže”. Ovo upozorenje izazvalo je veliku pažnju i nevjericu u zajednici za kibernetičku sigurnost.

Botneti, ogromne mreže uređaja pod kontrolom zlonamjernih operatera, postoje još od ranih dana interneta i prisutni su i danas.
Ova mreža obično uključuje slabo zaštićene uređaje, kao što su Android TV boxovi, pametni kućanski aparati i sigurnosne kamere, a hakeri je koriste za slanje spama, širenje zlonamjernih softvera ili sabotiranje ciljanih kompanija putem masovnih lažnih napada (DDoS).

Upozorenje Anthropica predstavlja prvi pokušaj da se detaljno objasni kako bi do toga moglo doći.
Kompanija je navela da su njeni eksperimenti pokazali kako bi zlonamjerni AI agent mogao spojiti računarsku snagu jeftinih uređaja povezanih na internet kako bi pokretao druge AI modele. Dodali su da su modeli bili sposobni za repliciranje unutar pojednostavljene testne mreže.
– Ovakav replikator bilo bi izuzetno teško ugasiti, jer ne postoji centralizovana tačka na kojoj ga je moguće isključiti, saopćili su iz kompanije.

Ovaj izvještaj dodatno pojačava širu zabrinutost u vezi sa sigurnosnim rizicima koje nose sve sposobniji AI sistemi, uključujući njihov potencijal da automatizuju kibernetičke napade, djeluju uz ograničen ljudski nadzor i zaobiđu zaštitne mehanizme.

Napredak u razvoju modela podaknuo je niz često dramatičnih upozorenja lidera u industriji i zaposlenika AI kompanija o mogućnosti ozbiljnih, pa čak i egzistencijalnih rizika od nekontrolisanog razvoja vještačke inteligencije.
Anthropic navodi da su njihovi eksperimenti pokazali kako modeli sa 30 milijardi parametara ili manje već mogu izvršiti mnoge od pojedinačnih zadataka potrebnih za samorepliciranje, iako se i dalje muče da pouzdano završe čitav proces.
U pojednostavljenim testovima, gdje su pojedini sigurnosni koraci bili uklonjeni, Anthropic je utvrdio da su GLM-5.2 i jači modeli bili sposobni za potpunu samoreplikaciju.

Iz Anthropica su poručili da bi manji modeli, ukoliko nastave napredovati dosadašnjim tempom, mogli dostići sposobnost potrebnu za autonomnu replikaciju do kraja 2026. godine.

Dodaje se da bi takva mreža mogla nastaviti rasti, sporije od nekih konvencionalnih zlonamjernih softvera, ukoliko bi kompromitovani uređaji zarazili dovoljno dodatnih mašina.

Anthropic je također upozorio da bi budući sistemi mogli ciljati na znatno moćnije računarske resurse, uključujući procesore u data centrima, iako njeni dosadašnji eksperimenti nisu potvrdili autonomnu replikaciju kroz komercijalne data centre.

Izvor: oslobodjenje.ba

Dvanaestogodišnjakinja ne sme da se vrati iz škole prevozom jer je „opasno“, mora da je pokupi tata. Ali sme da otvori Instagram profil, da prihvati zahtev za praćenje od nepoznatog čoveka od trideset i pet godina, da mu odgovori na poruku „ćao, lepa si“ – i niko to neće ni saznati, a kamoli sprečiti.

Ne znam kad smo tačno napravili taj dogovor sami sa sobom, ali smo ga napravili. Dogovor po kome je fizički svet, sa svojim ulicama, klupama, dečjim svađama i oguljenim kolenima, postao previše opasan za naše dete – a digitalni svet, sa svojim predatorima, algoritmima i sadržajem za odrasle, nekako nije.

Lista koja se nastavlja unedogled

Krenimo od onoga što svi prepoznajemo, pa nastavimo dalje, jer primeri se, na žalost, ne završavaju na putu do škole i domaćem zadatku.

Ne dozvoljavamo detetu da se popne na drvo, ali mu dajemo telefon sa kamerom, internetom i pristupom celom svetu u rukama – u trećem razredu.

Zovemo učiteljicu ako je dete dobilo lošu ocenu koju „nije zaslužilo“, ali retko proveravamo šta dete radi na mreži četiri sata dnevno.

Pratimo ga pogledom kad pređe ulicu, brojimo korake, držimo dah – a onda mu, bez razmišljanja, damo lozinku za YouTube nalog i pustimo algoritam da mu bira sadržaj, jer „deca danas to znaju bolje od nas“.

Ne dozvoljavamo mu da samo ide na rođendan drugarice bez naše pratnje, ali mu dozvoljavamo da uđe u grupni čet od dvesta nepoznatih ljudi, u igrici, u dvanaestoj godini.

Kad padne i ogrebe koleno na igralištu, trčimo. Kad ga neko vređa u komentarima ispod slike koju je okačio, ne vidimo to – jer ne pratimo, jer „to je njegov prostor, treba mu poverenje“.

Rešavamo mu sukobe sa drugarima iz razreda – zovemo roditelje, pišemo poruke, tražimo izvinjenje. A kad ga neko anonimno ponižava u komentarima, često ni ne znamo da se to dešava, a kad saznamo, kasno je, i ne znamo ni koga da zovemo.

Ne verujemo mu da sam pređe raskrsnicu sa semaforom. Verujemo mu, potpuno, kad kaže „mama, samo igram igricu sa drugarima“ – iako ta igrica ima čet, mikrofon i mogućnost da mu se, doslovno, bilo ko obrati.

Ovaj niz se ne završava. Svako od nas može da doda još desetak stavki iz sopstvenog doma, i to je upravo poenta – ovo nije izuzetak, ovo je obrazac. Sistem. Način na koji smo, kao generacija roditelja, odlučili da raspoređujemo brigu.

Zašto je baš tako?

Postoje dva moguća odgovora, i mislim da su oba tačna, samo u različitoj meri kod svakog od nas.

Prvi je pomalo težak za svariti, pa ga retko izgovaramo naglas: virtuelni svet nama daje mir. Telefon u detetovim rukama znači kafa u tišini, predah posle celog dana posla. To je taj mir za koji smo spremni da platimo cenu koju, u tom trenutku, ne vidimo. Lakše je reći „igraj se na tabletu“ nego smisliti šta da radimo sa detetom sledeća dva sata.

Fizički svet traži naše fizičko prisustvo – moramo da idemo sa njim u park, da ga čuvamo, da budemo tu. Virtuelni svet ne traži ništa od nas. I baš zato smo prema njemu tako popustljivi – ne zato što je bezbedniji, nego zato što je udobniji za nas.

Drugi razlog je pomalo zastrašujući: mi zaista ne znamo šta se tamo dešava. Ne znamo kako izgleda grupni čet u kom je naše dete. Ne znamo šta znači kad neko pošalje „dm“. Ne znamo da algoritam za petnaest minuta skrolovanja može dete od pornografije preko nasilja da odvede do sadržaja koji podstiče samopovređivanje – i to bez ijednog namernog klika, samo pratedeći „preporučeno za tebe“.

Bojimo se ulice zato što je poznajemo. Znamo kako izgleda opasnost tamo – auto, nepoznat čovek, mračna kapija. Internet ne poznajemo na isti način, pa ga, paradoksalno, doživljavamo kao manje opasan. Ono što ne razumemo, ne plaši nas dovoljno. A trebalo bi da nas plaši više, ne manje.

Cena koju plaća dete

I dok mi biramo udobnost ili nesvesnost – najčešće oboje, u različitim trenucima istog dana – dete plaća račun na oba fronta.

S jedne strane, odrasta bez osnovnih životnih veština. Ne zna da se snađe kad zakasni na autobus, jer nikad nije samo čekalo autobus. Ne zna da izgladi sukob sa drugarom, jer je taj sukob uvek rešavao neko drugi umesto njega. Ne zna da podnese dosadu, neuspeh, malo neprijatno čekanje – jer smo ga od svega toga odbranili, u ime njegove sreće.

S druge strane, u prostoru u kom provodi najviše vremena, ostaje potpuno samo. Bez ijednog odraslog koji bi mu objasnio zašto ne treba da pošalje svoju sliku nepoznatom čoveku. Bez ikoga ko bi primetio da su poruke postale čudne, uporne, neprijatne. Bez alata da prepozna manipulaciju, jer mu ih niko nije dao – ni u školi, uglavnom, ni kod kuće.

Napravili smo dete koje ne ume da pređe ulicu samo, ali zato samo prelazi mnogo opasnije ulice svako veče, u sobi, uz laku noć koju mu poželimo pre nego što ugasimo svetlo i zatvorimo vrata.

Šta bi bilo da smo dosledni?

Sve ovo nisam napisala da bih poslala poruku da roditelji ne treba da vode računa o bezbednosti na ulici – naravno da treba. Ali, ako smo spremni da nadgledamo, pratimo, pitamo, upoznajemo drugare, proveravamo gde je dete i s kim – zašto to isto ne radimo i za prostor u kom dete provede, realno, više sati dnevno nego na ulici?

Možda zato što bi to od nas tražilo da i sami uđemo u taj prostor. Da otvorimo tu igricu, tu aplikaciju, taj čet, i pogledamo. Da priznamo da ne razumemo dovoljno i da to naučimo. Da žrtvujemo taj mir koji nam telefon u detetovim rukama poklanja svako popodne.

To je teže od toga da ga držimo za ruku dok prelazi ulicu.

Zelena učionica/ Aleksandra Cvijetić

Naime, dvoje djece u Zagrebu trajno je oštetilo vid igrajući se laserom – uređajem koji se prodaje kao bezopasna zabava, a koji u sekundi može uništiti oko. Ljekari i stručnjaci upozoravaju: posljedice su doživotne.

„Nastaje jedno toplotno oštećenje koje rezultuje trajnim ožiljkom koji, na žalost, ne možemo regenerisati i praktično takvo oštećenje ostaje trajno, dakle do kraja života. Djeca ne znaju, ali, na žalost, ni roditelji ne znaju. Sada nam takvi slučajevi postaju zaista učestali. U roku od nekoliko dana smo imali dvoje dece, ali i ranije smo imali slične slučajeve“, ispričala je oftalmolog Mirjana Bjeloš

Laser snage 100 milivati koristi se u medicini za namjerno stvaranje ožiljaka – upravo takvom snagom su se djeca igrala. Upozorenja i starosna ograničenja na proizvodima često se ignorišu ili uopšte ne proveravaju. A riziku nisu izložena samo djeca

„Tokom fudbalskih utakmica, raznih društvenih okupljanja, pa čak i tokom šetnje, na primjer na moru tokom šetnje, često se može vidjeti kako ljudi „šaraju“ laserskim zracima“, upozorio je Damir Bosnar iz Klinike za očne bolesti, KB Sv. Duh, prenosi Dnevnik.hr.

Izvor: Buka

Policijski službenici postupaju po navedenim prijavama u skladu sa Uputstvom o postupanju pripadnika MUP u slucaju prijetnje postavljenom eksplozivnom napravom ili nekim drugim opasnim sredstvom.

U školama će prvo biti izvršen protivdiverzantski pregled.

Izvor: Nezavisne Novine

U svijetu alternativnih terapija, gdje se granica između „zdravog životnog stila“ i kvazi-nauke opasno briše, sve više ljudi okreće se praksama koje zvuče egzotično, „detoksikujuće“ i instant-revolucionarno. Jedna od takvih metoda je – klistir kafom.

Ako vam ova ideja zvuči apsurdno, u pravu ste.

Ako vas je neko uvjerio da je to eliksir zdravlja, vrijeme je da uzmete gutljaj prave kafe – na usta, kako i dolikuje – i pročitate zašto je klistir sa kafom potencijalno opasan.

Odakle dolazi ovaj trend?

Klistiranje kafom potiče iz tzv. Gersonove terapije, pseudomedicinskog protokola koji je još sredinom 20. vijeka tvrdio da liječi sve – od migrene do raka. Iako je moderna medicina te tvrdnje odavno demantovala, društvene mreže su učinile svoje. TikTok, Instagram i wellness blogovi puni su „influensera“ koji promovišu klistire s kafom kao rješenje za detoks, podizanje energije i pročišćenje jetre.

Zvuči moćno? I jeste – ali na pogrešan način.

Šta kažu ljekari?

Stručnjaci iz oblasti gastroenterologije i toksikologije upozoravaju da ne postoji nikakav naučni dokaz da klistir kafom ima bilo kakve zdravstvene benefite. Naprotiv, ova praksa može izazvati ozbiljne posljedice:

• Upale i oštećenja rektuma – Kafa ima kiselu pH vrednost i sadrži iritirajuće supstance poput kofeina i teobromina koje mogu izazvati zapaljenja sluzokože debelog creva.

• Dehidrataciju i neravnotežu elektrolita – Učestalo klistiranje (bilo čim) remeti prirodnu ravnotežu tijela i može izazvati slabost, vrtoglavice i srčane probleme.

• Zavisnost od klistiranja – Prečesto oslanjanje na ovu praksu može „ulijeniti“ crijeva, što dovodi do hroničnog zatvora bez mehaničke stimulacije.

• Infekcije i rizik od perforacije – Nestručno izvođenje, pogotovo u kućnim uslovima, nosi rizik unošenja bakterija i povrjeđivanja crijevnog zida.

Detoks? Vaše tijelo to već radi – besplatno

Jetra, bubrezi i crijeva već rade odličan posao detoksikacije. Nije im potreban ekstrakt arabike u pogrešnom smjeru. Ako želite da podržite prirodne procese čišćenja tijela, jedite vlakna, pijte vodu, spavajte i krećite se.

To je dosadno, ali funkcioniše.

Postoji razlog zašto kafa dolazi u šolji, a ne u klistiru

Alternativne metode mogu biti korisne ako su zasnovane na znanju, ne na trendu. Klistir kafom nije moderna wellness praksa – to je rizična navika koja se maskira kao zdravlje.

Zato sljedeći put kada čujete da neko promoviše „kafa klistir“ kao rješenje za sve probleme, slobodno mu recite: „Hvala, ali ja svoju kafu pijem – kao odrasla osoba.“

Za mnoge je ChatGPT postao „savršeni terapeut“: aktivno „sluša“, obrađuje privatne informacije, djeluje empatično — gotovo kao čovjek — i značajno je jeftiniji. Dok terapeutska sesija u Americi može koštati i više od 200 dolara po satu, najnapredniji modeli ChatGPT-a dostupni su za istu cijenu mjesečno, bez ograničenja.

AI terapija – praktična i privlačna, ali problematična

Uprkos brojnim pozitivnim pričama i lakoći pristupa terapiji preko bilo kojeg uređaja, stručnjaci naglašavaju da ChatGPT ne može zamijeniti licenciranog terapeuta. Iz OpenAI-ja, kompanije koja stoji iza ChatGPT-a, poručuju da model redovno preporučuje korisnicima da potraže stručnu pomoć kada se povede razgovor o ličnom zdravlju, te da AI nije zamjena za profesionalni savjet, što je jasno navedeno i u njihovim uslovima korištenja.

Na Redditu se pojavio viralni post korisnika koji tvrdi da mu je ChatGPT pomogao više nego 15 godina terapije, navodeći da mu je svakodnevna interakcija s modelom donijela osjećaj podrške i napredak kakav ranije nije postigao. Drugi korisnici ističu praktične prednosti – AI ne projektuje vlastite probleme, ne koristi autoritet protiv korisnika, i „dostupan je 24 sata“.

Mnogi smatraju da je čak i napredna verzija ChatGPT-a za 200 dolara mjesečno bolja ponuda nego standardna terapija.

Opasnosti pretjeranog oslanjanja na AI

Alyssa Petersel, licencirana socijalna radnica i direktorica platforme MyWellbeing, kaže da AI može biti koristan dodatak terapiji — naročito za vježbanje naučenih tehnika poput borbe s negativnim mislima. Međutim, upozorava da oslanjanje isključivo na chatbot u stresnim situacijama može narušiti sposobnost osobe da samostalno riješi problem, što je ključno za dugoročno mentalno zdravlje.

Iako AI može pokazati visoku razinu saosjećanja, čak i bolju od umornih terapeuta, njegovo saosjećanje ostaje površinsko, tvrdi studija Univerziteta u Torontu objavljena u časopisu Communications Psychology.

Malka Shaw, još jedna licencirana klinička socijalna radnica, upozorava da AI odgovori nisu uvijek objektivni i da korisnici, posebno mlađi, mogu razviti emocionalnu povezanost s chatbotom. Pojedini AI modeli su ranije dijelili štetne ili netačne informacije koje podupiru stereotipe i mržnju, a kako nije jasno koje su pristranosti ugrađene u LLM modele, to može biti izuzetno rizično.

Na Floridi, majka 14-godišnjeg Sewella Setzera tužila je platformu Character.ai nakon što je njen sin izvršio samoubistvo poslije razgovora s jednim od chatbotova. U Teksasu je podignuta još jedna tužba nakon što je chatbot navodno savjetovao 17-godišnjaka s autizmom da ubije roditelje.

Iz Character.ai nisu komentarisali aktivne sudske postupke, ali su naveli da chatbotovi označeni kao “psiholog”, “terapeut” ili “doktor” uključuju upozorenja da ne treba da se koriste kao profesionalni savjet. Platforma ima posebnu verziju modela za maloljetne korisnike, s filterima za sadržaj koji uključuje samopovređivanje i upućuje na korisne resurse.

Opasnost od pogrešnih dijagnoza

Jedna od glavnih briga stručnjaka jeste da AI može postavljati pogrešne dijagnoze. Dijagnosticiranje mentalnih bolesti nije egzaktna nauka, teško je i za ljude, kaže Shaw, a zahtijeva godine iskustva. „Korištenje AI za dijagnozu je zastrašujuće jer je u pitanju i intuicija – a robot to nema“, dodaje.

Vaile Wright iz Američke psihološke asocijacije (APA) navodi da ljudi sve više koriste AI umjesto da „guglaju“ simptome, ali to nosi svoje rizike. APA je već poslala pismo američkoj Saveznoj komisiji za trgovinu (FTC) izražavajući zabrinutost zbog chatbotova koji se predstavljaju kao „psiholozi“, te održala sastanak s dvojicom komesara FTC-a prije nego što su ih smijenili iz Trumpove administracije.

„Znamo da generativni AI često izmišlja informacije kad nije siguran. To je naša najveća briga“, rekla je Wright.

Iako za sada nema pouzdane AI terapije, Wright smatra da tehnologija, ako se razvija odgovorno i pod nadzorom stručnjaka, može u budućnosti pomoći ljudima koji nemaju pristup terapiji zbog finansijskih prepreka.

„Ako se razviju sigurno, odgovorno i pokažu efikasnost, nove tehnologije bi mogle popuniti praznine za one koji si terapiju inače ne mogu priuštiti“, zaključuje Wright.

Izvor: 6yka.com

Prema informacijama policije, izazov uključuje simulaciju saobraćajnih nesreća tokom vožnje, pri čemu učesnici namjerno upravljaju vozilima na način koji imitira nesreće, često uz snimanje i objavljivanje tih scena na društvenim mrežama.

Iz MUP-a ZHK naglašavaju kako ovakvo ponašanje predstavlja ozbiljnu prijetnju bezbjednosti drumskog saobraćaja, te može dovesti do teških tjelesnih povreda, pa čak i smrtnog ishoda, kako za same učesnike izazova, tako i za ostale učesnike u saobraćaju.

“Apelujemo na roditelje da obrate pažnju i razgovaraju o opasnostima ovakvog ponašanja”, poručuju iz policije.

Uprava policije MUP-a ZHK ističe kako će protiv svih prekršilaca preduzimati zakonom predviđene mjere kako bi se spriječile moguće tragedije i povećala bezbjednost na putevima.

Izvor: provjereno.info

Apple Intelligence nosi niz korisnih funkcija koje su moguće zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, ali su stručnjaci zabrinuti zbog načina na koji sumira obavještenja i savjetuju korisnicima da budu oprezni.

Vještačka inteligencija, na primjer, ugrozila je tako velike svjetske medije kao što su BBC ili NYT pogrešno sumirajući njihove tekstove i davajući naslove koji nisu odgovarali sadržaju (npr. jednom je čak AI pogrešno “shvatio” tekst o ubistvu, pa se BBC žalio).

Apple Intelligence, pored ovoga, koristi i oko sedam GB memorije bez obzira na to koji iPhone imate, pa ne bi bilo loše da ga isključite osim ako vam stvarno nije potreban.

Da biste isključili ovu funkciju otvorite podešavanja, zatim “Apple Intelligence & Siri”, i tu ćete naći opciju da isključite Apple Intelligence.

Pored memorije i opasnosti od pogrešnih informacija, neki stručnjaci su ukazali i na zabrinutost za privatnost korisnika kada je u pitanju Apple Intelligence – može da pristupi osjetljivim podacima, što nije uvijek baš zgodno, prenosi B92.

Izvor: nezavisne.com

Kada sagledamo unazad nekoliko godina ali i dalje u prošlost, sa sigurnošću možemo svjedočiti tome da su djeca prilikom odrastanja prolazili određene norme, usvajali obrasce ponašanja, učeni pravilima pristojne komunikacije, te ukoliko se dešavalo da neka instanca poput škole ukori neki postupak, roditelji su bez kompromisno, bez preispitivanja to uvažavali, slušajući struku ukoravali ih, što je rezultiralo da učenik takve manifestacije ponašanja prestane da ponavlja. Također, djeca su imala niz obaveza koje su morali da rade, pa čak često i da učestvuju (sa roditeljima ili bez) u zarađivanju sredstava koja su imala za cilj da stvore radne navike, proizvode radni odgoj kod djece koji je jako važan za izgradnju ličnosti djeteta koje će znati da svojim radom može da obezbijedi sebi sredstva za egzistenciju, ali i da cijeni novčana sredstva. Roditelji su učestvovali u životima djece, rijetko se dešavalo da dijete zastrani (ode daleko u pogrešnom pravcu) a da to roditelji ne uoče, ali su riditelji, složit ćemo se, svojoj djeci bivali AUTORITETOM.

Sada kada sagledamo načine odgoja djece, postupanja djece, odnosa djece prema drugoj djeci, izazovim koj ih okruzuju, sa sigurnošću možemo da potvrdimo da su djeca prepuštena sama sebi, kada roditelje pozovu u školu zbog nekog neprihvatljivog postupka djeteta, tada nastupa roditeljska potreba za zaštitom djeteta od onih koji žele da isprave postupke koji nisu opšteprihvatjivi, angažovanje advokata u zaštiti prava djece i sl. oblici zastrašiavnja. Nerijetko nastavnici bivaju nazivani svim mogućim pogrdnim imenima, omalovažavani u svojoj struci, degradirani od strane roditelja, što djeci stvara sliku da takva neprihvatljiva ponašanja trebaju da se nastave, a svi drugi autoriteti trebaju da se degradiraju. Šta imamo za posljedicu?

Za posljedicu imamo tinejdžere koji ne znaju osnove kućnog reda, osnove pravila pristojnog ponašanja, djecu koja ne znaju da cijene novac, i preko roditeljstke grbače nastoje zadiviti druge vršnjake namećući skupe trendove, bivaju nagrađivanji kada unižavaju drugu djecu, degradiraju one koji ne misle kao oni, i na kraju izrastaju u djecu koja nemaju saojećanja ni za koga, a najstašnije ni za svoje roditelje koji ih nisu tome ni učili kada je trebalo.

Ova dešavanja koja se događaju u vezi napada učenika na druge učenike, nastavnike, učitelje događaju se zbog toga što djeca rastu bez ograničavanja, bez razgovora šta je ispravno a šta nije, uopšteno bez posvećivanja djeci i bez razgovora,bez sankcija, što pospješuje društvo koje veliča ovakve postupke, ali i sistem koji sankcioniše u zavisnosti ko je u pitanju (ako stoji stranka ili ,,neko važan” onda za toga ne važi pravilo jednakosti). Dok god ne budemo izrasli u društvo koje će osuđivati loše postupke bez obzira o kome se radilo, ne budemo svi jednaki, i snosili odgovornost za ono što uradimo, sa sveroditeljskom podrškom djeci koja bivaju nagrađivana za loše postupke, događat će nam se i sve gori napadi, ne samo na škole i nastavno osoblje, nego i na druge institucije koje ne budu radile u skladu sa tinejdžerskim željama.

Da li znate koliko nasilja nad vašom i našom djecom se događa preko tastatura, iza ekrana, na tim malim uređajima u koje gledaju više sati dnevno?

Znate li kakve sadržaje gledaju, ko im se obraća, kakav to uticaj ima na njih?

Pod sloganom „Ne zatvarajmo oči! Zaštitimo djecu na internetu“, kompanija m:tel je zajedno sa UNICEF-om u BiH i Plavim telefonom započela aktivnosti u okviru društveno odgovorne kampanje koja ima za cilj podizanje svijesti o sigurnosti djece i mladih u online okruženju, kao i važnosti uključivanja roditelja u svakodnevne probleme s kojima se ova populacija susreće na internetu. Danas u Oslobođenoj govorimo o toj kampanji i problemu koji se tiče svih nas.

Naša prva gošća danas je Jelena Trivan, generalna direktorica kompanije mtel u BiH, žena koja stoji iza brojnih društvno odgovornih kampanja ove kompanije.  Kao vodeća žena telekomunikacijske kompanije ističe da nju ne vodi profit, nego ideja da se izgradi zdrava nacija, da društveno odgovorne kampanje ponekad moraju dirati I samu srž onoga što kompanija radi. Možda bi nam društvo bilo bolje I zdravije kada bismo smo svi razmišljali poput gđe Trivan.

Nineta Popović, voditeljica odjela za komunikacije u UNICEF-u, se osvrnula na istraživanja UNICEF-a te iznijela podatke o tome koliko djece je doživjelo internet nasilje. Trebali bismo se svi zapitati povrijeđujemo li nekoga našim (ne)promišljenim postovima u online svijetu. Ninetina je želja da svako dijete postane vidljivo. I mi se slažemo.