To pivo, i to maštanje, i taj zajednički stan, sve je to stalo u tankom procepu naše dve sklopljene šake. Sećam se da sam pomislila: „Pa šta ako imamo samo 19 godina, možemo mi to.“

I stvarno smo mogli.

Ali nismo.

Jer smo imali samo 19 godina.

Trebalo je živeti u studentskim domovima, skupljati prašinu memljivih ćoškova, polagati ispite i krišom plakati u kupatilu kad se ispit ne položi. Trebalo je juriti diplome, honorare i plate, posao, javne prevoze, kafe, svadbe, slave i preslave. Biti nekome nešto. A ne samo tebi tvoja.

A udarilo me je u srce. Tvoje šaputanje da sam slatka, tvoje glasno da bi me oženio, tvoje ozbiljno da nikog više nećeš voleti u životu, sve tvoje me je u srce udarilo.

Nije mi ljubav udarila u glavu. I dalje mislim. Nisam onako šašava.

Ali ovo je strašnije. Kad te ljubav udari u glavu – u nekom trenutku se otrezniš.

Kad te udari u srce, u srce utone. Zagnjuri kao u najdublje more. I nema nazad.

Tvoja ljubav me je udarila u srce i sad štucam svaki put kad pomislim da je moje srce i dalje moje. Već je jasno u kom ritmu i za koga kuca. Ti si od mene napravio MENE. Sada se jasnije vidim. Najlepše izgledam kada se vidim tvojim očima.

Tvoja je ljubav moje ogledalo.

Još osećam pod levim dlanom kako su se pomerala tvoja leđa onda u onom Studentskom parku. Sedela sam ti u krilu, a desna šaka mi je srasla u tvojoj. U tankom procepu tog ljubavnog rukovanja sakrilo se maštanje: o zajedničkom stanu, o deci, o kafi u 6h ujutro, o čekanju u red za kupatilo.

Tvoja ljubav me je udarila u srce i gle – sve se ostvarilo!

Diana Nyad nije slušala nikoga ko joj je pričao o rizicima, opasnostima i sličnim nevoljama koje je mogu zadesiti u ostvarenju njenog sna. Od svoje osme godine je sanjala o tome da prepliva 111 milja od Kube do Floride. Pokušala je četiri puta, borila se protiv nemirnog mora, meduza koje su je pekle dok nije ostajala skoro paralizovana i astmatičnih napada zbog kojih je ostajala bez daha. No, peti put, u svojoj 62. godini je uspjela.

„Dok sam peti put u životu stajala na obali Havane i gledala horizont koji se nazirao u daljini, iskreno – bila sam uplašena. Umjesto da nakon svakog pokušaja postanem sigurnija u sebe, ja sam se sve više bojala. No, istovremeno sam bila i veoma motivisana dubokim osjećajem zadovoljstva koji ide uz to kada ste osoba koja jednostavno ne odustaje“, otvoreno priča Diana.

Diana nikada nije potcjenjivala opasnosti sa kojima se suočavala na svom putu i bila je itekako svjesna činjenice da je ruta koju želi da prepliva jedna od najtežih za plivače. S druge strane, ona nije bila amater već neko ko se godinama profesionalno bavi plivanjem. Na sceni plivanja na duge staze pojavila se krajem šezdesetih godina 20. vijeka, a pažnju javnosti je privukla 1975. kada je preplivala 28 milja oko Manhattna za samo osam sati čime je postavila novi rekord. Četiri godine kasnije za 27 i po sati je preplivala 102 milje od Sjevernih Biminija na Bahamima do plaže Juno.

Prvi put je pokušala plivati od Kube do Floride kada je imala 28 godina. Sve od tada, uz nju je 35 članova tima koji prate kako Diana napreduje u vodi. No, imaju jedno strogo pravilo; niko od njih, ni u kom trenutku joj ne smije reći koliko je preplivala, niti koliko još ima do obale. Zašto?

„Veoma je depresivno kada vam kažu da ste još daleko, daleko od obale. Što se mene tiče, nije mi lakše ni kada su vijesti ohrabrujuće. Ako je neko vidio GPS oznake i rekao mi da sam na pola puta, ja ni dalje ne mogu biti sigurna šta će se dešavati sa strujama, ajkulama, meduzama ili hoće li me snaga napustiti. Upravo zbog toga članovi mog tima znaju da te informacije moraju zadržati za sebe“, objašnjava Diana.

Miljama i miljama između Kube i Floride plivala je bez kaveza za zaštitu od ajkula. Njeni čuvari su bili mnogobrojni ronioci koji su pazili na te opasne morske nemani. Oko nje su članovi njenog tima bili u kajacima i brodovima, pazili su na nju i zvali je da jede.

No, i uz svu tu pomoć, nije joj bilo lako.Vjetar je 49 sati bez prestanka snažno duvao po njenim leđima. U jednom trenutku je povraćala zbog previše slane, morske vode u organizmu. Drhtala je. No, nije se dala pokolebati. Samoj sebi je pjevušila uspavanke kako bi se opustila. I cijelo je vrijeme ponavljala riječi: „Ti ovo ne voliš. Ne ide ti dobro. Nađi način.“

Pred sam kraj njenog zadnjeg pokušaja Diana se borila da pliva, da ostane koncentrisana i da se bori protiv hladnoće koja je sve više i više obuzimala njeno tijelo. I tada je Bonnie Stoll, njena najbolja prijateljica i poslovni partner prekršila zavjet ćutanja. Mahnula je Diani da pliva prema brodu i tada joj je doviknula: „Pogledaj tamo!“

Diana je skinula zaštitne naočale, fokusirala se na horizont i vidjela tanku, bijelu liniju na površini. Obradovala se tome što izlazi sunce jer je mogla da skine opremu protiv meduza i prepusti se toplim sunčanim zrakama da je ugriju. No, to nije bilo sunce već svjetla Key Westa.

Ostala je bez teksta. Njen dugo sanjani san je bio na pragu svog ostvarivanja. Emocije su je obuzele dok je nakon 53 sata plivanja pobjedonosno zakoračila na pješčanu obalu.

Praćena aplauzima i klicanjem mnogobrojnih posmatrača, Diana je pobjednički mahala pesnicom po vazduhu dok je išla prema kolima hitne pomoći gdje su doktori čekali da je pregledaju.

Svako ko čuje za priču ove nevjerovatne i odvažne dame neka ne zaboravi na tri poruke koje je Diana donijela sa sobom u trenutku kada je stupila na obalu Kube:

1. Nikad, NIKAD nemojte odustajati
2. Nikada niste prestari da ostvarite svoje snove
3. Uspjeh je rezultat timskog rada

„Ljudi mogu raditi naučne analize o tome da li su sportisti u stanju da nešto urade ili ne, ali nikada neće moći da proniknu u snagu ljudskog duha. Upravo ta snaga je ono što neuspjeh pretvara u uspjeh“, sa osmijehom na licu ističe Diana Nyad, žena koja je u šestoj deceniji svog života pokazala da su i nemogući snovi mogući – samo ako ne odustajete.

Jedine granice koje imate u životu, su one koje ste sami postavili. Mark Viktor Hansen

Kada smo bili djeca, vjerovali smo da je sve moguće. Naš svijet je bio veliko igralište, na kojem smo zajedno sa prijateljima ostvarivali sve svoje želje. Bili smo glavni likovi i centar zemljine ose, sve se vrtilo oko nas. Svaki dan smo mogli biti neko novi: superheroji, doktori, pronalazači. Mogli smo sve!

Ali, kako je vrijeme prolazilo, postajali smo stariji, usvajali norme i počeli raditi drugačije. Postalo je važnije uklopiti se u nečija očekivanja, bila ona roditeljska, prijateljska ili ona prosto nametnuta u društvu u kojem odrastate. Svaka nova ideja je dočekana na nož, jer vi ste ipak sada odrasli ljudi. Sva radost, entuzijazam i raspoloženje su, valjda, odraz djetinjastosti, sudeći prema tuđim mišljenjima. Sve češće ste čuli komentare: “Ponašaj se u skladu sa svojim godinama!”, “Budi realna, prestani sanjariti!”, ili kratko i jasno “Odrasti!”.

A vi ste odrastali sa djetetom u sebi. Sputavali ste ga, dok ga konačno niste zatvorili u najćutljiviji dio svoga bića i ostavili ključ sa strane. Za nekad, ko zna kad. Zašto ste to uradili? Svi koji su vam savjetovali da odrastete, nisu razumijeli važnost sanjarenja i spoznaje, da znajući tačno šta želimo može biti od ključnog značaja za našu sreću i uspjeh u budućnosti. Ono što ste radili, jeste bezuspješno pokušavanje da se uklopite u norme društva i da ostvarite snove drugih ljudi. Možda su njihovi snovi ostali zaključani negdje daleko u mladosti pa sada smatraju da biste i vi trebali svoje zaboraviti.

To se često dešava sa roditeljima. Bilo da se radi o vama kao roditelju ili su to vama radili vaši roditelji. Znate ono kada zacrtate sebi planove, a mama ili tata jednog dana samo kažu: “Ti ćeš ovako!” I vi poslušate. Ne samo za neku svakodnevnu odluku već i za važne stvari, kao što je odabir fakulteta, posla, partnera. U tom trenutku vi smatrate da oni znaju bolje, jer su iskusniji, stariji, pametniji. Ali to je vaš život. Greške su svakako neizbježne, ako želite proživjeti imalo smislen i zanimljiv život. Čak i da ne želite, greška će biti upravo to. Izbjegavanje življenja. Vi ste ono što trebate biti, apsolutni individualac. Roditelji trebaju znati kada je vrijeme da vas puste, da budete ponovo djeca.

Snovi nikada ne mogu biti uništeni. Mogu biti oštećeni, zanemareni, uspavani u nekom dijelu vaših misli, poput uspavane ljepotice. Ali, bajke kažu da je i nju neko probudio iz sna. Možete i vi svoje ostvariti, ako dopustite djetetu u sebi da preuzme kontrolu. Prisjetite se dana kada ništa nije bilo nemoguće. Kada ste bili centar oko kojeg se sve vrti i kada ste vjerovali da je samo nebo granica.

Pa, došlo je vrijeme da probudite dijete u sebi, da se prisjetite čarolije vaše mladosti. Vrijeme je da se prisjetite dana kada ništa nije bilo nemoguće. Vrijeme je da probudite svoje snove i počnete živjeti život kakav ste oduvijek htjeli.

Svako od vas se rodio bogat. Jedina prepreka koja postoji je ona koju ste vi stvorili u svojoj glavi. Vaš mozak ne poznaje nikakva barijere, vaše misli će biti uvjerene u sve u što ih uvjerite. Pa, zašto onda ne živite svoje snove? Šta vas sprečava? Većina ljudi ne živi svoje živote, jer konstantno misle da nisu uradili nešto dovoljno veliko, a time se sprečavaju da postignu bilo šta.

Ključ uspjeha leži u tome da razdvojite u glavi šta je moguće i fokusirate se na ono što stvarno želite. To je to! Jednom kada počnete vjerovati u mogućnosti i fokusirate se na tačno ono što želite da radite, šta želite da budete, vaše misli će biti usmjerene ka ostvarenju tog cilja.

Preoblikujte stvari koje želite da postignete. Razmišljajte veliko, djelujte veliko i uvjerite se da možete postići velike stvari. Dijete u vama je moglo sve, zašto mu ne dozvolite da preuzme kontrolu?

Lola za kraj ovog prenesenog teksta donosi i drugu stranu njege djeteta u sebi, jer je najvažnije ne pretjerati. Mudrost od 140 karaktera, da vas podsjeti da je i djeci potrebno malo discipline – lakše ćete ispuniti želje, vjerujte nam.