Pod nazivom „Love yourself“ ovaj mural sa likom glumice Anđeline Džoli golih grudi i sa ožiljcima od mastektomije, prema rečima samog umetnika je vid podrške svim ženama u borbi protiv ove opake bolesti.

Podsećanja radi, ova holivudska zvezda je 2013. otvorenim pismom objavljenim u New York Times-u obelodanila da se podvrgnula radikalnim operacijama odstranjivanja obe dojke kao i jajnika a u cilju prevencije.

– Moja majka je preminula u 56. godini života nakon desetogodišnje borbe sa tumorom dojke. Lekari su procenili da je kod mene verovatnoća obolevanja od tumora dojke 87 odsto, a od tumora jajnika 50 odsto. Kada sam shvatila da je to moja realnost, odlučila sam da budem proaktivna i umanjim rizik što je više moguće – objasnila je tada Anđelina Džoli i učinila da rak dojke i preventivne mere postanu udarna tema.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, rak dojke je vodeća maligna bolest među ženskom populacijom širom sveta i pogađa podjednako razvijene i nerazvijene zemlje.

Poslednji objavljeni podaci govore da je u svetu registrovano više od dva miliona novoobolelih, dok od iste bolesti svake godine umre više od pola miliona žena.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Rasbarušena i suha kosa? Kokosovo ulje.
Nemate kremu za brijanje? Kokosovo ulje.
Suha koža? Kokosovo ulje.
Smetnje sa probavom? Kokosovo ulje.
Dijeta? Kokosovo ulje.
Zdrava hrana? Kokosovo ulje.
Zaštita od sunca? Kokosovo ulje.
Smetnje u braku? Kokosovo ulje.
Vara vas momak/djevojka? Kokosovo ulje.
Trebate kredit? Kokosovo ulje.

Bio je to znak da se zaista moram posvetiti tekstu kojem sam malo prije no što sam pročitala ovaj post već dala naslov (ovaj koji vidite). Bio je to kao onaj znak pored puta. Jer, zaista jesam u to vrijeme intenzivno razmišljala o tom kokosovom ulju i za šta je sve ono dobro. Što bi se reklo – i sama nedavno postadoh žrtva reklame. Al neka, ne žalim.

O famoznom ulju od kokosa mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo. Baš kako FB prijatelj kaže, dobro je za sve. Eto kakvi smo ti mi ljudi, kad prerastemo ljekovita svojstva rasola, surutke, čuvarkuće, makadamije, argana ili aloje vere unezvjereno tražimo nešto novo, nešto ljekovito, nešto što će da nas riješi svakog estetskog i sličnog zla. Nešto što možeš i da namažeš na hljeb i na njemu ispečeš jaje, a vala i da istovremeno podmladiš kosu i riješiš se zanoktica. I neka.

To je, prosto, u ljudskoj prirodi – da vjeruje u neko čudo, neko čudotvorno dejstvo, pa ako to nije baba s kašikama ili Milan Tarot onda nek je bar neka biljka koja je i juče bila tu, samo je čekala da dođe na red. Svoj red u ljudskom poretku dobrih odluka i dobrih stvari kojim ćemo pričiniti svako dobro vlastitom postojanju.

Tako i ulje od kokosa; u posljednje vrijeme nam je potrebnije od vazduha i hljeba, prvi je zagađen, drugi goji. Kokosovo ulje ima samo dobre strane – mažeš njime sve živo, sve će ti se preporoditi i procvjetaćeš. Nema toga što jedan prsohvat ulja od kokosa riješiti neće. I neka.

Kupila sam ga i ja, što da ne?! Očekujem uskoro da imam vidno manje od postojećih 38 godina i da mi kosa prestane biti tanka. I da više nemam milion sitnih ožiljaka po cijelom tijelu, već da imam kožu bebe. Pa da, i dijete ću mazati, ljeto i jeste, a pročitala sam da je kokosovo ulje bolje od svakog sredstva koje inače koristim kao zaštitu od sunca. Mama? Mama je već odvadila u kutijicu da ima za pete, ruke i laktove. Odvadiću i drugima koji žele.

Jel u redu da budem pokondireni klon, još samo jedan konzument u nizu, još jedan pokusni kunić, još jedna osoba od glave do pete namazana kokosovim uljem? Jeste, ako mi se ćefne i ako imam vremena i strpljenja da na sebi testiram još jedan spasonosan produkt savremnog doba. Ne bih da vrijeđam, al ovo ulje od kokosa ti je kao sveta knjiga, samo maži i uz, doduše, koju molitvu makar sebi u bradu ima da vaskrsneš u potpuno novo, aman mitsko biće, vanvremenske ljepote i zdravlja. I neka.

I neka isključivo i samo zbog toga što za koju marku nije loše ubijediti sebe da doživljavaš neku renesansu. Da su ti kosa i koža ljepše, da ti crijeva bolje rade, a zubi ti ponovo skoro mliječni. Al svaka sveta knjiga, pa i ova koja propisuje ulje od kokosa za sve i svašta, treba valjda da podmaže i dušu. I da spriječi da se smrtno razočaraš, da se osjetiš izdano. I prevareno. I klonirano.

A koliko tog ulja od kokosa ide za na dušu?

E, tu ti ja shvatim da je to ulje od kokosa samo još jedan od pokušaja u nizu da sebe sačuvamo od onoga što je neminovno – da se mijenjamo, da postajemo stariji, da to ne treba da znači da smo ružniji ili gluplji, da želimo da zajebemo vrijeme i da želimo da umremo bez ijedne bore, sa grivom na glavi i podmazanim unutrašnjim organima, da bježimo od toga da se mijenja sve oko nas, ali i mnogo toga u nama.

I da možemo da podmazujemo mnogo toga vanka, al’ džaba sve ako nismo njegovali ono najvažnije – ono što jedino ne možemo namazati kokosovim uljem i jedino koje ga i ne treba.

Sebe, negdje unutra, negdje u nekoj dubini koja je zapravo tu na površini, samo smo zaboravili na tu sebe, na onu kojoj ne treba neki egzotični orah koji će izgladiti nabore i zategnuti otromboljeno.

Jer, šta si ako iznutra nemaš neku boru, neku neravninu i neki ožiljak? Šta si ako si sve to oduvijek mazao ne znam čime samo da bude što manje vidljivo? Šta si ako si spolja besprijekoran, a negdje tamo unutra samog sebe truo, pokvaren ili neadekvatno njegovan ili liječen?

Čovjek bez onog dijela sebe koji se ne vidi kad te neko presretne na ulici ili u liftu, koji ne obnavlja i ne liječi nijedna aronija ili ćurokot, je uzalud potrošio novac na sve te pomade, jer uzalud ne znam čime mažeš spolja, ako ne obnavljaš kako treba iznutra.

A ja, nastavljam li da koristim ulje od kokosa? Nastavljam, al istovremeno stavljam neke nevidljive ljekovite obloge, volim, radujem se i ne trudim se baš previše da ne ostarim, spolja. Šta mogu, kad mi je važnije da mi je duša mlada. I čista, sa borama i ožiljcima.

Postoji razlog zbog kojeg Silvija može da se poistovjeti sa emocijama tih ljudi – ona sama je kao četverogodišnja djevojčica upala u lonac kipuće vode i zadobila ozbiljne opekotine. Ova divna hrabra žena se godinama borila sa anksioznošću, depresijom, opekotinama i postraumatskim stresnim poremećajem. Danas želi da pomogne svima onima koji se ne osjećaju dobro u svojoj koži.

“Pokrenula sam kampanju za sve one koji pate zbog svojih deformiteta. Podižem svijest javnosti i dajem im podršku putem svojih blogova i društvenih mreža. Nastavljam da dijelim svoje fotografije i da dopirem do različitih industrija kako bi ljudi koje muči njihov izgled mogli postati plivači na Olimpijskim igrama, glumci, glumice, advokati, doktori i tako dalje. Nemojte dozvoliti da vas vaš izgled sprečava u vašim postignućima”, napisala je Silvija na stranici “Love Disfigure”.

Silvija se i sama nekada takmičila u plivanju, a danas je osnovala plivački klub za ljude sa “kožnim oboljenjima, zdravstvenim problemima, ožiljcima, i opekotinama kako bi im pomogla da ponovo počnu da vjeruju u sebe”.

Svoju kampanju je proširila i na druge industrije, kao što su moda, umjetnost i film kako bi se u njima više prihvatali ljude sa deformitetima. Želi da im omogući da vjeruju u sebe i slijede svoje snove.

Kako bi se podigla svijest o ovoj temi i pokazalo svijetu da se ožiljaka ne treba sramiti u okviru kampanje je nedavno organizovano fotografisanje žena, muškaraca i djece u kupaćim kostimima. Svi modeli su na fotografijama ponosno pokazivali svoje ožiljke, a njihove fotografije na Instagramu kampanje “Volite deformitet” već imaju na mnoštvo lajkova i komentara prepunih podrške.

Na samom kraju, Silvija ima nekoliko poruka za sve ljude sa ožiljcima.

“Nema potrebe da skrivate svoj deformitet, naš deformitet je još samo jedan dio naše jedinstvenosti i svi mi možemo biti lijepi ljudi.”

I zato, nemojte da se sramite svojih ožiljaka i deformiteta. Oni su dio vas, dio onoga što vas čini unikatnim i zato ih prihvatite i volite.

“Tokom bolovanja pisala sam sebi ljubavna pisma i lijepila ih svuda po kući. Bila su zalijepljena u kupatilu, na ogledalu, na ladica i policama u sobama. Iznova su me podsjećala kako da prihvatim sebe i shvatim da sam bez obzira na sve lijepa i privlačna žena, naročito iznutra, gdje zapravo sijam”.

Prince Amponsah preživio je požar nakon čega su mu ostali trajni ožiljci. Umjesto da se srami i pokušava ih sakriti, odlučio je da hrabro istupi u javnost i pokaže ih. “Oni su sastavni dio mene i čine me lijepim, posebnim i jedinstvenim. Budite hrabri da volite svoje mane i ožiljke, jer ljepota je u različitostima”.

Heidi Hawkins:” Voljela bih da sam ranije postala majka, jer bih bila svjesnija svog tijela i prihvatala hrabrije promjene na njemu. Sve što se čuje nakon poroda jeste “povratak u formu” i vraćanje na staru kilažu, ali uopšte nema potrebe za tim. To je potpuno nerealna ideja o ljudskom tijelu, jer se temelji na mitu kako trebate i možete izgledati isto kao ranije. Budite prelijepe majke, to je suština ljepote”.

Monique Mojica: “Bilo mi je veoma teško za vrijeme okupacije u Indiji i nisam mislila da ću uspjeti preživjeti i u konačnici zavoljeti svoje ožiljke. Kako na tijelu, tako i one psihičke. Zapitala sam se šta mogu da radim sa 63 godine, ali nisam smatrala da je loše da pokažem tijelo i svjedočim primjeru hrabrosti suočavanja sa kolonijalizmom, ali i tome kako to izgleda danas”.

Acacia Christensen: “Uvijek sam obožavala rvanje, ali su uslijeđivali seksistički, rasistički komentari iz cijelog svijeta. Međutim, uprkos tome sam nastavila da se bavim onim što volim, jer sam smatrala da trebam i da je ljepota u tome da imate izbor. Želim da treniram šta god poželim i da promovišem žensku snagu i ljepotu”.

Ted Hallett:”Nakon operacije koja je bila neizbježna kada mi je otkriven tumor na bubregu, pomislio sam da se nikada neću moći pogledati u ogledalo, a kamoli skinuti odjeću pred nekom ženom. Međutim, jednom prilikom desio se susret sa jednom koja je takođe imala ožiljke od druge operacije i shvatio sam da to trebam posmatrati drugačije. Uprkos tome što nismo ostali zajedno, shvatio sam da trebam i mogu sebe voljeti ovakvog kakav jesam”.

Jasbina Justice: “Nakon proživljenih trauma, spoznala sam kako da ponovo vratim mjesto seksualnosti u svom životu. To je veoma teško kada ste žrtva seksualnog nasilja. Ne možete reći da želite snimati porniće ili isticati svoju seksualnost, ali vremenom sam uspjela prevazići sve i ogoliti svoje tijelo, ali i emocije pred ljudima i kamerom”.

Paul Lancaric:”Bilo je trenutaka u kojima sam baveći se poslom koji radim, a to je interpretiranje tekstova u audio snimke, osjećao stid. S obzirom na to da sam nekada čitao i erotske romane u radio eter, bilo bi mi neugodno, jer se u suštini nisam osjećao ugodno u svojoj koži. Nakon što sam sebi osvjestio sve nedostatke, pronašao sam smisao i ljepotu odraza u ogledalu. Sada čitam sve uz smijeh i lakoću, jer volim sebe ovakvog kakav jesam”.

Jewelz Mazzei:”Kao aktivistkinji za ljudska prava uvijek mi je bilo važno da se zalažem glasno i jasno za sve ljude. Bez obzira na oblik tijela, kilažu ili bilo koju drugu karakteristiku, koja nas zapravo čini jedinstvenima. Primjećujem promjenu svijesti društva, kada su u pitanju oblici prihvatanja različitosti, ali to nije dovoljno. Trebamo više raditi na tome da se čujemo i vidimo, kako bi svijet dobio što više različitih uglova na temu ženske ljepote, koja je sve osim ukalupljena u jednom obliku tijela”.

Ljepota nije stvar fizičkog izgleda, već je ona zaista ona pokretačka snaga koja isijava iznutra i pokazuje svijetu koliko ste lijepi. Prisjetite se i kako su “anđeli” izgledali prije sto godina i vidjećete da je ideal ljepote zaista drugačiji. Zato vam poručujemo da volite svoja tijela, koja su sva predivna na svoj način.

Izvor: Buzzfeed

Ukoliko na tijelu imate ožiljak koji vam smeta i uvijek ga pokrivate odjećom, možda je došlo vrijeme da ga pokrijete tetovažom, a onda ponosno pokazujete svima.

Bez obzira koliki i kakav trag bio, tattoo majstori ga vrlo vješto mogu uklopiti u crtež, a vama dati upečatljiv izgled. Pronašli smo 20 zanimljivih primjera kako su ljudi ožiljke na svim dijelovima tijela ukombinovali u tetovaže, te vam preporučujemo da ih pogledate. Možda dobijete neku zanimljiviju ideju, čak i ako nemate ožiljak koji je potrebno prekriti.

Izvor: Boredpanda.com

Smijala sam se od prve s njim. Na crtić koji oboje obožavamo, na knjige koje je ostavio da bajke iz naših djetinjstava čita još neko i na završavanje rečenice koje je preraslo u: “Znam, čučim ti u malom mozgu”. I ono što nisam znala, trudio se da me nauči.

A ja sam se trudila da budem vamp žena, da pokažem da ja mogu i bolje i snažnije i da me ne dotiču te male ljudske stvari. Sto puta sam ponovila da masa nekih stvari, koje je predlagao, i nije za mene. I povrijedila sam ga. A onda je počelo traženje mojih mana koje sam se trudila da sakrijem i nisam baš dobro prošla. Suočavao me s jednom po jednom. Jer je tako moralo.

Odbijala sam ih. Svađala se. I Izgubila. A opet našla, u pustom danu, u kojem ne okrene broj da pita šta sam danas isplanirala, u kojem ne ponovi da ćemo sjesti i preći sve što me interesuje nakon njegovog posla, jer nisam baš sigurna da sam ubola poentu, jer ga nije bilo da ja ponovim da ga volim i samo da tražim vrijeme da odbolujem.

Nakon mjesec i po žučne borbe s nečim čemu nisam znala ime, pustio me dovoljno blizu da se pozovem na sve dobre stvari koje smo prošli.

“Znaš, ne znam kako ćemo ovo”, kaže.
“Znam, po to sam i došla”, odgovaram.

Više od godinu i po dana kasnije, otkrila sam i zašto je moralo tako. Loš mi je dan. Noga me boli. Nervira. Putovala sam satima. Sjeda na krevet pored mene i skida čarapu. Kaže da skinem hlače, da me izmasira. Niko nikad nije to uradio. Meni baš nije pravo. Nikako mi nije pravo, ali popuštam jer ćutimo i shvatam da ne želi da pokreće raspravu, pušta da tempo ide sam od sebe.

Peče me svaki dodir, trne kao kad stane cirkulacija pa utrnuli dio sebe dodirnete. Razlika je što ja gledam kako on dodiruje nešto što ja skoro pa nikad nisam dodirnula. Ni pred pregled, ni kad po automatizmu obuvam čarape, ni kad poslije kupanja nanosim losion za tijelo. Nikad. Ponekad, po instinktu, podmetnula bih onu jaču stranu, jer, zaboga to je moja slabija noga.

Ćutimo. S vremena na vrijeme me pogleda, ali ne odustaje. Ja bih najradije pobjegla iz sobe.

Masira onaj moj drveni rub stopala, vanjski, i onu kesicu koja se skuplja godinama na sredini tabana, od nepravilnog hoda. Muka mi je, iako ne boli. Više je kao kad nešto što sedmicama držite u gipsu prvi put dodirnete. Kao utrnulost jer bus nije baš toliko komotan koliko vam se činilo, a ni vi nemate 18 da idete na ekskurziju i ne osjetite tegobe.

Rukama prelazi potkoljenicu s gornje strane. Pratim pogledom i prebrojavam ožiljke. Ima nekih udubljenja na kosti, mora da sam se negdje ipak uspjela udariti. Nekoliko malih ožiljaka na koži, od brijanja, usput zakačenh, jer je koža tu godinama osjetljivija. Nije lijepo, nisam to mazala i ostali su ožiljci. Zašto nikad svoju nogu nisam poštovala?
Moli me da se okrenem. Joj, sad će vidjeti da ne mogu da spustim stopalo na krevet, pa stoji pod pravim uglom stalno na dušeku. Peta mi je čudna.

I opet svaki dio stopala masira.

Mrzim ovu tišinu. Stvarno mrzim, jer sa svakim dodirom koji fizički pomaže, meni je sve lošije.

Prstima prelazi preko kože iznad pete, negdje na početku tetive. Želudac mi je u grlu i već mi je jastuk glavni saveznik. To što sam zagnjurila glavu u jastuk, ne pomaže puno. Koliko mora moja noga biti tanka da mu pola prsta stane na širinu lista? Da prstom na najširem dijelu lista pređe preko nje? Ne znam. Opet nisam radila dovoljno vježbi, garant je zbog toga opet tanji list. I opet se pitam je li ovo stvarno prvi put da osjetim svoju nogu?

Sve i jednu liniju ožiljka je prošao. Odavno je izgubio boju. Stopio se, malo svjetliji od ostatka kože. Ne sunčam se. Jedva me nagovorio da odemo na bazen prošle godine. Sjedi i ćuti i ne radi ništa.

Ne mogu još da se okrenem. I kad kažem hvala, reci će mi: “Ništa”, a ne zna da je daleko od ništa.

Poljubio je ožiljak. Trinaest puta za trinaest kopči. Ona rupica od drena je odavno ružna fleka. Ima dvije- tri tačkice.

Iz sve snage sam gurnula glavu u jastuk i počela da plačem. Za sve one dane kad sam umjesto suknje obukla hlače, za svake čizme koje nisam mogla obuti jer bi na lijevoj nozi izgledale kao komad lošeg i preširokog materijala, za sve štrample koje su se zasukale na lijevoj nozi i čitavu noć me maltretirale, za svako trčanje po pijesku koje nisam mogla sebi priuštiti, za svaki bol na promjenu vremena, za svake baletanke koje se nakon pet nošenja iskrive, za svaki put kad mi je urastao nokat.

Za ono pitanje: “A ti baš i nisi za štikle?”, nekoga ko je bio dovoljno bitan da obujem štikle i pokušam proći Gospodskom dok ga držim pod ruku, pa u procjepu pločica izvrnem zglob. Nekoga ko je išao prebrzo, ko nije znao hodati udvoje i čije su riječi dugo pekle, a ja ih gurala u okvir onog nečeg našeg, što nikad nije izašlo među ljude.

A najviše jer je neko volio nešto moje što se meni nije sviđalo. Zato što je volio ćutanjem, jer je liječilo. Jer nije moralo biti rečeno. Jer je tu. Jer nije odustao.

Ne tjerajte ljude koji su došli da ostanu s vama i žive s vašim ožiljcima. Možda ne biste bili isti bez tih ožiljaka, možda te ljude ne biste ni sreli. Svejedno, oni nisu krivi za vaše ožiljke.

Ali, ne pišem sve ovo da bi mi se neko divio ili rekao: “Jadna ona”. NE! Na ovaj tekst me ponukao komentar jednog momka koji je, nakon što me vidio i uspostavio sa mnom komunikaciju na plaži upitao: “Šta ti se desilo sa koljenima?” i  nakon mog kratkog odgovora prokomentarisao sljedeće: „Aham, joj pa ti zbog toga sigurno onda ne nosiš ni suknje ni haljine?”

A zašto ih ne bih nosila?!

Kad nam se pojavi bubuljica na licu mi automatski stavljamo puder da se ne vidi, da je prekrijemo. Kad nam se ufleka majica dok jedemo, odmah zastajemo i mijenjamo je ili pokušavamo krvnički očistiti fleku. Kad u centru grada vidimo baku i dedu zagrljene i kako ona njemu pomaže hodati, a on jedva vuče nogu pa nam se zgrči dušnik i krenu suze, a mi ih brzinski obrišemo, jer zaboga nema smisla da nas neko vidi kako hodamo ulicom i plačemo, jer to nije normalno, opšte prihvatljivo – nije lijepo!!

Zašto pokušavamo da prikrijemo sve tragove i ožiljke od bola, tuge, teškog života, razočarenja, neuspjeha, godina… Pa zaboga, oni su dio nas i svi ih imamo. Zar oni ne treba da predstavljaju naše pobjede!?! Zašto smo naučeni da prikrivamo sve što “nije lijepo”? Ne želimo sažaljenje, ismijavanje, komentare iza leđa ili društvenu izopštenost iako i te ružne, ne tako lijepe stvari, tragedije i događaji koji nam se dešavaju, ožiljci koji nam ostaju, kako oni vidljivi tako i nevidljivi niti tražimo niti smo zaslužili, a opet su se desile i ostavile trag… To su životne stvari i svako ko se sa njima izbori i nosi ih ponosno bez kompleksa je za mene heroj! Mali heroj svog univerzuma! Nisam imala želje ni potrebe da tom momku objasnim ili pojasnim da su ti ožiljci moje ordenje! Moja snaga! Zbog njih sam shvatila poentu ili bar djelić istinske vrijednosti života.

Kad sam se, poslije prve petosatne operacije (od ukupno tri) i gubljenja svijesti od bolova, prvi put suočila sa četrdeset i dva šava (ožiljka) na svojim nogicama i svježe iskasapljenim mesom i prvi put se upoznala sa svojim novim životnim saputnicama i hodalicama, uz molitvu da me posluže što duže, dok mi je strah rezao stomak – Onda sam shvatila…

Kad su me zbog sitne građe stavili na rehabilitaciju sa djecom pa sam umirala svakodnevno, ne od svojih bolova, nego bolova u duši gledajući te male heroje koji se krvnički bore sa bolom, a opet sa najiskrenijim osmjehom na licu – Onda sam shvatila…

Kad na maturu nisam mogla obući haljinu kao sve drugarice, jer sam nosila čelične ortoze i kad su one raspravljale o frizuri, noktima, koje će cipele obući, ja sam se samo nadala da ću uspjeti ustati i da će mi neko kupiti cvijeće (kojeg je naravno bilo tona, ali prvi cvijet od majke) i kad svaki put uz penjanje stepenicama stegnem zube da se popnem – Onda shvatim…

Kad se molim Bogu samo za lično zdravlje i zdravlje bližnjih i kad sam odlučila da ni ne pomišljam o plastičnoj operaciji kojom bi se ta četrdeset i dva ožiljka uklonila, jer sam s vremenom naučila da je to “moje” – Onda sam shvatila…

KAD život na tebi napravi one svoje komparacije pa od slabog postaneš isprepadan, od isprepadanog izgubljen, a od izgubljenog postaneš nemoćan. Od nemoćnog padaš i boriš se sam sa sobom (pa dobiješ neku nadljudsku snagu, inat, prkos, želju za pobjedom same bolesti, svojih strahova, samoće). Od borbe postaneš jak, a od jakog, uz ostale životne udarce i razočarenja, postaneš prejak. Poslije prejakog očeličiš, pomalo otupiš i onda shvatiš…

Shvatiš poentu života – poentu tišine, ličnog mira koji je neprocjenjiv i koliko je bitno biti načisto sam sa sobom i ka cijelom svijetu.

Onda bodrenje ljudi zbog hrabrosti što sam obukla kratku haljinu ne shvatam kao kompliment već svoju ličnu pobjedu.

Onda napraviš, kako oni kažu, gard i nije te briga šta će ko reći za tebe, kako te kategorisati i procijeniti, jer niko nije hodao tvojim putem i nosio tvoj teret i ne treba ti priznanje ikog, jer znaš ti si heroj svog univerzuma, sama sebi!

E onda, onda shvatiš djelić (napominjem djelić, jer toliko toga još ima da se desi, nauči, pobijedi) toga šta je to istinski život. Imaš energiju za pet osoba, u vezama ne tražiš lagodan život nego nekog za koga znaš da bi sutra ostao uz tebe i da te udari auto i ostaneš invalid, onda u djetetu vidiš samo plod ljubavi i želiš ga samo po tu cijenu, a ne jer otkucava biološki sat, onda u prijateljima ne tražiš nekog da bi stajao sa tobom u klubovima ili razumijevao te i tješio dok kudiš pred njim svoje roditelje, tračaš kolege, nego u njima tražiš desnu ruku, ruku koja će te samo znati nasmijati i kad kreneš padati ćutke pridržati i to je sve. Ne lažeš sam sebe tj. ne želiš!

Onda shvatiš da, ako si zdrav i tvoji su zdravi sve možeš, da ništa nije problem čak ni taj stresni posao koji si čekao godinama i koji nije ni minimum od onog šta zaslužuješ, jer istinski problem je ako pri tome imaš bolesne roditelje oko kojih se moraš brinuti pa brineš zbog kašnjenja plate, ne zbog toga što će ti propasti planovi o moru, nego da li će izdržati tura lijekova sa kojima snadbijevaš roditelje… Onda shvatiš da je problem zaista problem kad te nešto zaboli, a ne znaju dijagnozu, kad se porodi kuma, prijateljica, sestra, rodica pa kažu da je beba u kritičnom stanju, kad ti se pred očima gasi život, a ti ne možeš da učiniš ništa…

E kad to sve shvatiš i kad se sve to slegne, onda ne želiš trošiti svoje vrijeme na nešto što je toliko poznato i jasno, samo treba kratko na glas to reći. I baš te briga što te nekad okarakterišu kao neemotivnu, arogantnu, presirovu, ponekad i kučku, egoističnu, živčanu, a samo zato što te ne razumiju, jer ne disktuješ sa njima i ne filozofiraš o njihovim životnim ciljevima koji se mogu nacrtati na papiru, ushićenjima koja se mogu kupiti, uzdahom koji se može kopirati i retuširati… Stvarima, događajima i osjećajima koja nisu ni Ž od života, o strahovima koji nisu ni S od straha, a ti to ne možeš da im objasniš.

A i ne trebaš, jer ti si heroj svog malog univerzuma i pobjednik svoje lične bitke, jer si poslije svega ostao normalan, na pravom putu i još uvijek vjeruješ u prave vrijednosti, a to je zdravlje i dobar čovjek, što imaš petlju da živiš ono što pričaš i da te boli briga kako će ispasti (jer kako god bude ljudima nikad nećeš ugoditi), jer si pobijedio komplekse i baš te briga što ti kažu da stalno zvučiš “kao mater” kad im kažeš uživaj, zdrav si i roditelji ti zdravi i živi i imaš slobodu izbora.

E zato ja ne skrivam svoje ožiljke, oni su moje ordenje!

I vi što ih imate, s vana ili iznutra – ne sakrivajte ih! Ništa vi niste ružniji, manje privlačni ili vrijedni zbog toga. Ko vidi vas, istinski “vas”, vaše ožiljke ne doživljava kao ožiljke već kao vaše ordenje, a oni koji to tako ne vide – zar vam oni trebaju u životu?

Mili moji i mile moje, nebitno je ko se šminka, ko se ne šminka, da li nosite štikle ili idete na manikir, nebitno je da li ste udate, razvedene, da li ste ovakve ili onakve. Shvatite da je to sve nebitno, jer ima nešto bitnije od najbitnijeg – zdravlje! Vaše, vaše porodice, vašeg djeteta… Volite blagoslove oko sebe i ne sakrivajte ožiljke koji su vas učinili time što jeste i ne učite djecu da sakrivaju svoje ožiljke i da čudno gledaju djecu koja ih imaju, jer svi smo mi ljudi!

I da, sljedeći put kad vidite djevojku sa ožiljkom na licu, na koljenima, koji ne mogu nikako umanjiti odsjaj energije kojom zrači, dijete sa poteškoćama u razvoju, majku koja gordo gura invalidska kolica, dječaka bez noge, samo pozdravite i pogledajte normalno i naučite svoju djecu tome, normalno i nikako drugačije, jer nisu oni (kako vam često pogled kaže) jadni niti žele vaše saosjećanje i pomoć. Nisu ništa drugačiji od vas. Oni su heroji, jer se svaki dan bore kao lavovi za bolji, lakši život, cijeneći ga, a vi (ne shvatajući kakav blagoslov i podstrekivač za sve moguće uspjehe, želje imate) isti tratite…

Autorka: Maja Despot