Zato je krenula na pohađanje tečaja za učitelja (koji se u Velikoj Britaniji značajno razlikuje od našeg i traje samo godinu dana) i tako postala učiteljica u školi. No u slobodno je vrijeme nastavila izrađivati nakit i prodavati ga na štandovima. Udala se i rodila sina te se činilo da je čeka tipičan radnički život u predgrađu.

No onda je upoznala Malcoma McLarena, umjetnika i dizajnera koji je zauvijek promijenio njezin pogled na umjetnost i modu. Još je uvijek zadržala posao u školi, ali je i dizajnirala odjeću i to za bend Sex Pistols, čiji je McLaren bio menadžer.

Prošle je godine u sklopu projekta magazina Visionare napravila kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.

Kako je bend postajao sve popularniji, tako je bila zapažena i njihova odjeća, zajedničko djelo Vivienne i Malcoma.

Revolucija mode

Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sistema u kojem je viđala mnoge mane. Njena je šarena i „glasna“ odjeća govorila sama za sebe, a zbog nje je često bila i ismijavana. No upravo ju je čvrsto držanje ideje toga da odjećom kaže sve što misli upisalo u istoriju.

S vremenom je učiteljski posao ostavila iza sebe i posvetila se samo dizajniranju i poduzetništvu.

Njihova trgovina naziva Let It Rock postala je kultno mjesto okupljanja koje je revolucioniralo modu. U njihovom viđenju više nije bilo širokih nogavica i izbjeljenog trapera. Odjeća koju su dizajnirali bila je spoj muzike i mode, printeva na majicama, lisica, „ziherica“, žileta, raznih traka za vezivanje.

Sve što je izašlo iz njihove radnje, Sex Pistolsi nosili su na koncernima te tako jedni drugima radili reklamu. U svemu tome Vivienne nije imala formalno obrazovanje, ali je jako dobro znala posmatrati, učiti i upijati ono što je vidjela da se događa oko nje. Sva pobuna naroda protiv vladajućih bila je vidljiva na njenim kreacijama, a sve u one bile unisex, odnosno jednu kreaciju mogla je nositi i muška i ženska osoba.

Lanci, guma, PVC, “ziherice”, printevi, poruke protiv vladajućih – sve je to bilo dio njenih jedinstvenih unisex kreacija.

Kako se njena umješnost u kreiranju sve više razvijala, tako je ime mijenjala i trgovina u kojoj se odjeća prodavala. Nakon smrti Jamesa Deana preimenovana je u Too fast To Live Too Young To Die, a 1975. u SEX. Upravo je potonje i označavalo zaokret k materijalima kao što su guma i PVC, pa je, na neki način, spojila punk i fetišizam.

Pročelje butika privlačilo je poglede znatiželjnika, no sami izlozi nisu previše otkrivali. Štoviše, cijeli je koncept bio zamišljen tako da potencijalne kupce privuče unutra kako bi mogli razgledati sve što se nudi. Jednom kada bi ušli, unutrašnjost bi ih još više zapanjila. Zidovi prekriveni ružičastom gumom imitirali su maternicu.

No to nije bilo samo mjesto prodaje artikala nego mjesto samog punka. Svako ko je nešto značio ne samo u svijetu punka nego i muzikei umjetnosti, zalazio bi u ovo mjesto.

Vivienne je potom, čitajući o revijama poznatih dizajnera, otkrila da i drugi pomalo koketiraju s punkom, što je značilo da je pokrenula pravu mainstream revoluciju. Sve što je slijedilo, potvrdilo je njen status dizajnerske ikone.

Šta se događa s odjećom iza svjetla reflektora?

Njene kreacije nosili su brojni supermodeli, kao i Linda Evangelista.

Međutim, moda često ima vrlo visoku cijenu, a toga je svjesna i ova slavna dizajnerica. Zato se u proteklih nekoliko godina čvrsto bori za mijenjanje stava dizajnera i potrošača prema odjeći, inzistirajući na tome da svi moramo postati svjesni toga kako se i gdje izrađuje naša odjeća te da moramo razviti održivu modu.

Prije nekoliko godina u intervjuu za The Wall Street Journal rekla je: Prije smo imali klasni rat, borili su se bogati protiv siromašnih. No znate koja je sada podjela? Bore se idioti protiv eko-ratnika. Upravo tako.

U svemu tome veliku štetu čini i dizajnerska, ali i brza ulična moda.
Pogledate li jedan od najboljih dokumentarca na temu proizvodnje odjeće, „Prava cijena“ (The true cost; redatelj Andrew Morgan), vidjet ćete kakvo je pravo stanje stvari u tvornicama koje proizvode odjeću.

Tvornice iz kojih izlazi naša (da, naša!) odjeća doslovno su zamke smrti. Štoviše, u Bangladešu se jedna od njih srušila prije nekoliko godina i pritom ubila više od 1000 radnika, ponajviše žena. I tu nije stalo. Međutim, žene, ali i muškarci, rad u tvornicama odjeće vide kao jedini izlaz iz siromaštva i bolju budućnost za svoju djecu.

Kako prikazuje spomenuti dokumentarac, većina zaposlenika tih gradskih tvornica djecu ostavlja porodicama na selu te ih viđa svega jednom-dvaput godišnje. Sve što zarade šalju porodicama, dok oni sami žive u najgorim gradskim slamovima ili pak spavaju u tvornicama. A sve to samo kako bi se na Zapadu nosile najnovije „krpice“ svake sedmice.

Naime, danas „brza“ moda s punim pravom nosi taj naziv. Prema modnim stručnjacima, više ne postoje dvije sezone u svijetu brze mode, sada ih imamo čak 52. Svake sedmice  brendovi izbacuju na tržište nove komade i uvjeravaju nas da baš to moramo imati kako bismo bili poželjni i uspješni.

Sve to, dakako, zahtijeva i brzu izradu te iste odjeće. A tu nastupaju azijske tvornice. Upravo su one te koje određuju cijenu rada, odnosno njihovi upravitelji, a iza svega stoji i vlada koja to dopušta. Dakako da će onda svi sa Zapada pohrliti k njima kad će tamo njihovi troškovi biti tek frakcija onoga što bi platili na domaćem terenu. No je li to rješenje?

Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sistema u kojem je viđala mnoge mane.

Takav način rada drastično utječe na zagađenje okoliša i to ne samo u mjestima u kojima su smještene spomenute tvornice nego i u čitavom ostatku svijeta.

Ekološki osviještena moda

I toga je itekako svjesna i Vivienne.

Štoviše, na Sedmici mode u Londonu u februaru 2019. godine revijom svoje odjeće izrazila je svoje negodovanje o klimatskim promjenama i nezadovoljstvo nedovoljnim zalaganjima političara da nešto promjene dok još nije prekasno. Modeli su na majicama imali ispisane antikapitalističke poruke, a revija je završila držanjem zajedničkog banera na kojem je pisalo: „Ove se godine nešto mora promijeniti.“

No to nije prvi put da je javno iznijela svoje mišljenje i upozorenje. Godinu dana prije toga u sklopu projekta magazina Visionare napravila je kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.

Zato je pozvala na klimatsku revoluciju i sve dizajnere i sve vlasnike brendova odjeće brze mode. No svjesna je toga da i sama nije uvijek proizvodila odjeću na najbolji mogući način pa je posljednje desetljeće posvetila odabiru ekološkog materijala koji će dugo trajati i koji neće zahtijevati uništenje prirode tokom svoje proizvodnje.

Zbog svog je doprinosa kao dizajnerica i aktivistica ovjenčana i titulom Dame, najviše titule koju može dobiti žena koja nije dio britanske kraljevske porodice.

Vivienne Westwood obožava voziti bicikl.

Preuzeto sa: zadovoljna.dnevnik.hr

Ali eto tako s vremena na vreme se pojavi neko ko ruši stereotipe, ko ne pristaje na standarde i ko sasvim prirodno bez foliranja izbija na scenu, uz huk koji ga (je) nosi, što u srcu, a što bogami i u ušima. Ona daje razloga za optimizam i veru u „cvetnu“ budućnost najbuntovnijeg žanra, nju svako voli ne na keca, nego i na koju decimalu ranije, ona ima već poludecenijski staž među slušaocima panka, a što je možda i najzanimljivije – ona ima 11 godina.

Tamara Mrđenović je ime devojčice koja evo već godinu i po dana zajedno sa svojim ocem Slobodanom ide od koncerta do koncerta monumentalnog šabačkog pank benda Goblini. Prvi put se pojavila na jednoj takvoj prilici sredinom 2015. godine, a od tada do danas propustila je svega jednu svirku. A na ovima kojima je prisustvovala, malo je reći da je bila spektakularna. Mahnito igranje u prvom redu, preskakanje ograde, upadanje na binu, pevanje na mikrofon i toliko toga još. Nećemo reći da uspeva da zaseni i sam bend, ali hoćemo reći da je nadimak koji je zaslužila svojim nastupima i mladalačkom energijom više nego opravdan – „Dete Goblina“.

No krenimo ispočetka. Njen prvi blizak susret sa Golubom, frontmenom Šapčana, bio je pravi filmski. Tamara kada ga se priseća to deluje kao da se juče desilo i kao da je svaki detalj te večeri životno bitan, te da neće nikad biti zaboravljen. A i sigurni smo da neće.

„Firca (bubnjar) me je pozvao da dođem da se javim ostalim članovima benda. Tada sam se pozdravila sa njima, Golub je bio tu. Imali su jedan frizbi sa sobom i spontano smo svi krenuli da se igramo njime. Dugo je to trajalo, bilo baš simpatično, a kada smo završili ja sam Golubu rekla da imam poklon za njega. Pitao me je hoću li da mu ga predam, ali ja sam odgovorila: ‘Ne, daću ti kada počne Luna, to mi je omiljena pesma’. Onda kad je krenula ‘Luna’ na koncertu, ja sam uzela tog malog goluba kog sam spremila za velikog Goluba i preskočila ogradu. Obezbeđenje je krenulo da mi brani da predam poklončić, ali kada je prvi i drugi red krenuo da trese ogradu i staje na moju stranu, ovi su popustili. Golub je onda došao do kraja bine i uzeo ptičicu, pa ju je do kraja koncerta je držao ispred sebe. Jedna od najžešćih stvari koje su mi se desile“, emotivno priča Tamara uz tek poneki sleng izraz da bi se prikrila nežnost. E, to je već pankerski.

Kao što rekosmo, njen nadimak je Dete Goblina, a takođe smo rekli da na svirke ide sa svojim ocem. Ovo bi po nekoj logici njega činilo Goblinom, što nije baš ispravan pravac razmišljanja, ali nije ni mnogo daleko od istine. Kao jedan od najvernijih obožavalaca slavnog benda, pa kao jedan od najistrajnijih pankera starog (tj. sredovečnog) kova, a pre svega kao roditelj i vaspitač najmlađeg i najperspektivnijeg izdanka srpskog panka, ovaj čovek zaslužuje da se smatra punopravnim članom Goblin-familije.

„Brate, svaka čast.“ Kako sam kaže, ovo je česta rečenica koju čuje od raznih ljudi koje sreće po koncertima i koji su upoznati sa njegovim stilom odgajanja deteta. Taj stil je podrazumevao da Tamari još u najranijem svesnom dobu predstavi beskompromisni zvuk koji je njemu blizak, a onda da nju samu pusti da odluči sviđa li joj se ili ne. Devojčica je to oberučke prihvatila i od tada do danas uspela da postane pravi mali „rebel, rebel“, što bi rekao Bouvi, te da već sa 9,5 godina upiše debi na tvrdim svirkama… verovatno neka vrsta rekorda na ovim prostorima. Sada je za 18-ak meseci iskusnija i ne namerava da stane.

Jedan od traumatičijih, ali suštinski lepših događaja jeste veče kada je Tamara u sred svirke ponesena žarom i pre svega šutkom pretrpela lom ruke. Iako deluje da to može biti samo loše iskustvo, ipak je ostalo kao divna i simpatična anegdota, pre svega zbog brige benda da im se omiljena obožavateljka što pre oporavi. Naime, Goblini nisu hteli da napuste mesto održavanja koncerta sve dok se Tamara nije vratila iz bolnice, uz uredno sređeno mesto preloma. Kasnije su joj se svi ispotpisivali na gips.

Da veče nije bilo samo kiselo i slatko, nego i paradoksalno govori nam prilično suprotno zbivanje koje se odigralo jedno pola sata pre šutke. Naime, Golub je pozvao Tamaru da zajedno s njim otpeva pesmu na koncertu. Njena ozarenost u pogledu i danas kada priča o tome dovoljno govori koliko joj je to značilo. Teško da je osećaj zamisliv nekome ko nema 11 godina i lud je za Goblinima, tako da nećemo ni pokušavati zamisliti.

„Prvu pesmu su otpevali, a onda je trebalo da počne druga. To je bila ‘Luna’. Golub je hteo da otpevam s njim i najavio me ja kao specijalnog gosta i ‘novu mladu nadu panka’. Posle te pesme je krenula ‘U magnovenju’ i šutka, pa se desila i polomljena ruka. Al’ nema veze, bitno da su ljudi u publici bili oduševljeni“, sa sjajem u pogledu evocira uspomene „mlada nada“.

A retki su oni koji pamte Goluba koji nije go do pojasa na bini, ali i to se jedared desilo. Razlog je, pogađate – Tamara. Naime, ona mu je donela majicu koju je zajedno sa ocem napravila, a kako šarmu ove devojčice ne bi odoleli ni tvrdokorniji momci od njega, legendarni pevač ju je obukao na sceni i tako obradovao barem jednu sebi značajnu osobu.

Ovakva relacija benda i fana jeste retka i neuobičajena, ali takvi su i ovaj bend, kao i ovaj fan. Familijarni odnos koji Goblini gaje prema Mrđenovićima jedan je od dokaza veličine šabačke institucije u srpskoj muzici, veličine benda koji se ugasio, a onda postao možda jedini na našim prostorima koji se nakon vaskrsnuća vratio još jači i impozantniji. Zato njihova pažnja ne može čuditi nikoga bolje upućenog u rad koji imaju iza sebe, a to je tek slučaj kada se doda mlada zaljubljenica u njihovu priču. Zaljubljenica koja je rođeni šoumen i koja svakom sledećom akcijom dokazuje da pank nije umro, te čini pomenutu harmoničnu celinu potpunom.

„Ne volim da sam u centru pažnje. Ali jednu stvar volim… da dominiram svakom situacijom“ –  Tamarina izreka koja joj služi da ukratko opiše svoj doprinos svakom muzičkom događaju na kom se nađe. Šta će da postane kad poraste? Pa pevačica. Ništa za dodati, ništa za oduzeti.

Tekst: Stefan Milivojević

Foto: privatna arhiva

Izvor: Remix press