Nikad nisam bila kraljica drame, pa sam samu sebe iznenadila tog dana kad sam pozvala sestru i jedva promucala: „On se ženi. Sandrom.“ Posle toga je usledio vodopad suza sa grcanjem, jecanjem i gubljenjem daha, iako sam sve vreme podsećala sebe da ga nikad nisam BAŠ toliko volela i kako mi je ona bila SAMO drugarica iz škole, ne ono BAŠ BAŠ NAJBOLJA drugarica.

Bilo je glupo i ujedno nepodnošljivo teško što nisam mogla savladati suze ni sebe. Plakala sam tri sata, uključujući plakanje pod tušem i u jastuk. Glupo. Ženski glupo.

Uspavala sam se u toj agoniji i probudila nenadano u 3h ujutro. Tada još nisam pušila pred mojima, pa sam tiho otvorila prozor, izbacila ruku napolje i zapalila cigaretu otrežnjenja.

– Što plačeš, lujko? Nije da si htela za njega da se udaš. Nije da bi nju uzela za kumu. Šta ti je?

I suze su ponovo krenule da se kotrljaju. Ovog puta bez centrifugalnog usisavanja duše. Samo su klizile niz lice – bez nagoveštaja da će se ikad zaustaviti. Nije mi bilo jasno. Čega mi je to žao. Neprestano sam vrtela razgovor sa sestrom u glavi:

– Kojom Sandrom? Onom tvojom? Onom što vas je u stopu svuda pratila? Ja sam ti lepo rekla da ne upoznaješ drugarice sa momcima koji ti se dopadaju.

– Ali…

– Šta ali?

– Prema tome nema ni prijateljstva, a ni ljubavi. Samo nepoverenja. Ja neću tako da živim!

– Niko te i ne tera! Nemoj samo da kukaš sad kad te je tvoje poverenje dovde dovelo!

– Što li sam te pa zvala?!

– Da ti kažem da ćeš biti dobro. I da ni on, ni ona nisu vredni jedne desetine tvoje suzice, a ne svih tih suza koje ćeš isplakati.

– Neću plakati – rekla sam i zaplakala.

Glupog li osećaja! Plačeš za nekim ko nije tvoj, kog zapravo i ne želiš više i zbog nekog s kim se odavno ne družiš. Plačeš, jer znaš da su njih dvoje – baš takvi kakvi su – zapravo jedno za drugo, a da si ti epizodna uloga u toj predstavi. Plačeš zato što si stvarala predstavu o bilo čemu, pa eto i o tom nazovi – prijateljstvu i recimo – ljubavi.

Nisam bila dobro, jer sam poželela još jednom da se vratim u to doba kad je najveći problem bio taj što mi nije poželeo sreću dan pred kolokvijum. Kad je ona umela satima da sedi u mojoj studentskoj sobi, da mi gleda u šolju i izmišlja priče o tome kako ćemo fantastično provesti leto, samo da prođe ispitni rok. Bili smo mladi, bezbrižni i laki. Valjda je zato i njima dvoma bilo tako lako da se bez brige smuvaju tri meseca posle našeg raskida. Tad, na primer, nisam plakala. Bila sam besna, razočarana i zbunjena, ali ne i tužna. Imala sam svet ispred sebe. Kažem vam, nisam nikad bila drama queen.

Ekran mi je zasvetleo i još nisam otvorila sestrinu poruku do kraja, a već sam se smejala.

Ta tvoja Sandra je baš onako devojka s karakterom! Ne dopada mi se tvoj bivši, udaću se za njega! Ha ha! Znam da si budna i da pušiš na prozoru. Legni da spavaš, njih dvoje odavno nisu deo tvog života, ne vraćaj se na to!

Bila je u pravu. Posle prvog naleta besa i talasa iscrpljenosti koji me je poklopio tog leta, sleglo se sve, pa i moja duša. Imali smo po 22 i bilo je smešno plakati zbog drugarice koja ti (ni)je maznula dečka. Mislila sam kako sam na visini zadatka što ne plačem, što sam uvek sveža, našminkana i lepa i što nemam nameru da se stresiram kad ih vidim. Mislila sam kako su budale i kako se sreća ne gradi na tuđoj nesreći, i pritom sam dobro pazila da ipak nesrećna ne budem.

Mislila sam tako i prebolela.

A onda je Fejsbuk, dva dana pred moj 30. rođendan objavio kako će se njih dvoje venčati. Njima sreća, a meni…

– Znaš kako se osećam? Kao da me je neko šutnuo u pleksus – otkucala sam sestri poruku.

– Jesi li znala da se pleksus naziva još i sunčanim spletom? Zbog spleta nerava i krvnih sudova koji se tu oko želuca nalaze.

– Ako misliš sad da mi praviš poetična poređenja, loš je trenutak.

– Ne, trenutak je dobar, u stvari, odličan da ti se kaže da ne može niko da ugasi sunce u tebi. Posebno ne njih dvoje. Tako da…

– Tako da te volim, znaš?

– Živeli mladenci! Moja starija sestra mi rekla da me voli!

– E ’ajde beži!

Cigareta je odletela daleko. Legla sam da spavam. U stilu Skarlet O’Hara. Ma još bolje.

Neću misliti o tome više nikad.

On je radio posao koji je zahtijevao velika ulaganja i uvijek je bilo rizično, ali ona je čvrsto vjerovala u njega.
Vjerovala je u njega, i to da zajedno mogu sve.

“Karma je to sestro”, izgovorila je. “Baš kada sam pomislila da sam preživjela sve padove, sve loše veze, ostavljanja i isplakala rijeke suza, opet mi se desilo ono čega se još moja baba plašila.”

” Ma kakva karma?”, upitala je žena u bijeloj spavaćici krevet do mene.

“Karma. Žensko prokletstvo. Znaš li da nisam mogla da razumijem moju babu koja bi govorila da smo joj mi ženskinje tuđa večera. Nikako nisam mogla da razumijem to. Vjerovala sam da je hladna, bezosjećajna i nepravična. A ustvari strah je govorio iz nje. Strah da ću se patiti kao što je ona, njena majka, baba, sestra…”

“Karma je čudo”, dobaci žena sa poslednjeg kreveta u našoj sobi. Tetka mog oca rasturila je tuđu porodicu a šćer koju je rodila sa bratom svog muža bacila je u stari bunar sa koga se pojila seoska stoka.

To se saznalo mnogo godina posle, no sve vrijeme njeni najbliži vukli su to prokletsvo. I još ga vuku. Kad kažem najbliži mislim i na sebe. Od kako sam osvjestila tu istinu svaku nedelju palim svijeću za njih dvije molim i dajem oproštaj.”

Žene su je blijedo gledale, dok je ona majka pokrivala uši svoje djevojčice.
A svaka od njih znala je ili je slutila u svojoj porodici sličnu priču.

“Kako spava…Anđeoski”, prebaci temu jedna od nas. “Dolazi li otac da je vidi?”
“Ne. Kaže da ima suviše obaveza oko drugo dvoje djece. Jedno je njegovo…”

Muk.
Nakašljavanje.
“Šta kažu doktori?”
“Kažu mi da bolujem od galopirajućeg…na pluća je pošlo. Kažu mi da me je tuga sasula, a ja sam eto vjerovala da sam ipak srećna”, pogledala je u djevojčicu.

Jedna suza sklizila je niz njeno lice.
Žena krevet do njenog ustala je i dodala joj čašu vode.

“Pusti ko da oni sve znaju. Ja znam ženu kojoj su isto rekli prije evo sedam godina i eno je vele još po selu stoku čuva. Ništa joj vele ne fali. Kad izađeš odavde lijepo da odeš u selo. U šumu negdje, i da te Bog ozdravi.”

“Nemam gdje da odem, sem u ona četiri zida, a i ona su mi na kredit. No eto slava Bogu moj brat se brine o tome.”
“A on, zna li za tebe?”

“Ne. Mala mu kaže da nešto nisam dobro, ali on samo veli odmahne kao da nikad nisam ni bila dobro. Pitam se samo gdje nestade onolika ljubav. I da li je ikad uopšte i bilo. Jesam li slijepa bila pored oba oka?

A neka! Nije ni bitno. Sva moja vjera u njega nestala je onoga dana kad je odlučio da ode. Lažem. Vjerovala sam još par dana da će da se predomisli a onda sam shvatila da više vjerovati smisla nema.”

“Kukavica!”, povika žena do prozora i usrka kafu u sebe. “Kukavica ka i oni moj, i ka i svaki od askurđela mi do sina mojega što će sutra isti bojim se biti. Nema u svima njima hrabrosti koliko u samo jednoj ženi ima!”

“Neka, znam ja da je sve za neko više dobro. Samo se pitam za koje dobro je moje stradanje. Hoće li ono označiti kraj njenog stradanja i hoće li moje stradanje iskupiti grijehe svih mojih ženskih predaka?”

Pomilovala je djevojčicu po tjemenu glave. Sjetila se kako ju je svakoga dana, u isto mjesto, ljubio otac na odlasku na posao, sve do onoga poslednjeg odlaska kada se više nije ni vratio.

“Voljela bih kad ja odem…”
“Nećeš ti još ni do Bog…”

Udahnula je duboko, kao da prikuplja svu snagu u sebi.
“Voljela bih da ona bar ne osjeti ovoliku bol koliku ja sad osjećam. Tada, a ni posle, nikada. Voljela bih da samo pamti lijepo, a valjda će i za ovo do sada našega života imati šta.”

Još jedna suza skotrljala se niz njen obraz i slila niz lice djevojčice.

“Majko! Opet plačeš majko? Da li te boli? A ja sam se spustila i zaspala na tvom krevetu. Zašto me nisi budila? Lezi. Lezi, molim te. Odmori.”

“Neka sine, mogu ja. Dobro je majka. Samo ti lezi, ali kad krene vizita izaćićeš da doktor opet ne viče.”

“Lezi majko. Sigurno si umorna. I ja nisam tvoj sin. Znaš da sam ja tvoja djevojčica. Znam da su tebe zvali sinom ali ja sam tvoja djevojčica.”
“Dobro šćeri. Ti si moja djevojčica jača no ijedan sin u ijedne majke, je li tako?

“Tako je majčice.”

Okrenula se prema krevetu na kom je ležala ona žena koja je govorila o grijehu svoje tetke i prokletsvu što ga vuku godinama.

“Pametna moja djevojčica, a ja bih da se ne pati kao ja pa joj ko vičem sine. I to je prokletstvo vala. Dobro moje dijete. Ovo je daće Bog sve za njeno dobro.”
.
Djevojčica je imala krupne zelene oči. U zenicama jedan stan na kredit, iste krupne oči odraslog muškarca, jedna vrata zatvorena za sva vremena i majku sklupčanu od bola u središte zenica.

Na beonjačama slika srećne porodice. Dva dječaka, one iste krupne zelene očinske oči i nepoznata mi žena sa njima. Od njih do središta oka rijeka suza.

Odrastati u BiH znači nositi veliku emotivnu prtljagu, a k tome još trpjeti mnogo neslanih šala, diskriminacije i stereotipa na račun podrijetla. No, ne krivim nikoga. Kad već nosiš težak teret, to ti se čini kao samo dobar vic.

Zato, u nastavku iznosim „par“ svojih riječi koje želim da čujete iz više razloga. Jedan od njih je svakako želja da i vas čitatelje potaknem na isto. Vjerujte, ako sam išta naučila na raznim radionicama izgradnje mira, to je da je pričanje svoje priče već pola mira.

Rat i poraće je tema o kojoj nikad nisam voljela pričati. To je tema o kojoj nisam nikad znala pričati. Otkud početi? Kako to opisati?

O ratu nikad nisu voljeli ni pričati ni moji. Previše je bilo bolno, pa se činilo lakše pretvarati kako je to bio samo ružan san, neki daleki košmar. No, nisu morali pričati. Rat se pobrinuo da na svima nama ostavi vječni trag.

Da nas u startu obilježi i unazadi u odnosu na život prosječne osobe. „Obilježi” i „unazadi” su ustvari vrlo blage riječi spram onoga što je doista napravio svima nama.

Kažu da je najbolje krenuti otpočetka, pa ću tako i početi.

Zovem se Ana-Maria. Rođena sam 1992. godine u Bjelovaru, u razdoblju kad smo mama, brat, tetka i drugi članovi šire obitelji, bili u izbjeglištvu u Čazmi. Rođena sam preuranjeno (oko mjesec ipo), najvjerojatnije kao posljedica stresa majke, koja je u visokom stupnju trudnoće, skupa s mojim, ni godinu starim bratom, morala napustiti svoj rodni grad – Mostar, dok je tata bio na ratištu.

O Čazmi i nemam što puno reći, jer nismo ostali toliko dugo da razvijem svoja prva sjećanja. Nakon Čazme, prešli smo u izbjeglički kamp u Tučepima, a zatim u izbjeglički kamp u Makarskoj.

Moja jedina sjećanja (ako se može uopće tako nazvati) iz Makarske su baba Ivica (a.k.a. Klipanova), na čija smo vrata brat i ja kucali i molili da nam namaže malo paštete na komad kruha kada bismo bili gladni i emocionalne traume kad bi nas tata posjećivao s ratišta i vraćao se natrag, a brat i ja bismo mu se zakačili svatko za jednu nogu i uz vrisku i plač, molili ga da ne ide, da ostane s nama.

Moja prva „prava” sjećanja počinju povratkom u Mostar 1995. i useljavanjem u stan u Centru 3. Dolaskom u Mostar sam napokon upoznala baku i dedu (s tatine strane), a te je godine mama napokon saznala da su živi i moja druga baka i njene sestre (moje tetke) sa svojim obiteljima, te da su na sigurnom, u Njemačkoj.

Bila su to istovremeno gadna i lijepa vremena. Većina objekata u gradu je bilo srušeno/zapaljeno ili puno rupa od gelera, a mi smo u ruševinama pravili logore za igru. Starija djeca su imala mandat da paze na nas mlađe, da se pobrinu da svi zbrišemo doma kad se oglasi sirena, ili da bježimo od ljudi koji nose vojničke uniforme.

Oblačili smo se iz paketića iz Caritasa i Crvenog križa, jeli smo tvrdi stari kruh i neke šarene pahuljice iz humanitarne pomoći od kojih smo imali šarenu kakicu, pa smo ipak prešli na tradicionalnu drobu.

Postojala su određena pravila kojih smo se morali držati, npr. nismo smjeli slušati određene radio postaje s frekvencija koje nisu bile „naše”, ili npr. nismo mogli obići našu staru kuću jer se nalazila na istočnoj obali Neretve i sl. Također, uvijek smo morali biti na oprezu dok smo se igrali u ruševinama, jer ako je nečega bilo u izobilju, bilo je iskorištenih šprica, a nekad čak i eksplozivnih naprava.

Makar ne zvuči kao idealno okruženje za odrastanje, mi djeca smo nekako uspijevali biti samo djeca, iako nas je na trenutke život podsjećao da se to da lako promijeniti. Kao one noći kad nas je probudio zvuk autobombe, i kad sam prvi put vidjela tatu i strica na prozoru stana s puškama u ruci, dok nas je mama uvjeravala da se ne događa ništa i da se vratimo u krevet.

Ili kao na svom prvom karnevalu u životu, na kojeg nas je vodio tata i radi kojeg sam bila toliko uzbuđena da nisam spavala prethodnu noć, a koji se iz mog radosnog dana pretvorio u noćnu moru, praćenu stampedom mase, vriskom i plačem roditelja koji su svoju djecu trpali u naramak i bježali na sigurno, uslijed mudžahedinskog napada.

Ja sam pripadala među „sretnijom” djecom jer sam imala oba roditelja na broju i u komadu, i jer sam imala tatu koji me je pazio i mazio. Znate, previše mojih vršnjaka je izgubilo jednog roditelja. Previše mojih vršnjaka ne zna kako izgleda kad te tata poljubi i zagrli, ili kaže „Volim te.”.

Teško je shvatiti „strancima” koji luksuz je biti nježan, iskazivati emocije i razgovarati o svemu otvoreno sa svojim roditeljima. Još teže shvatiti kako to izgleda odrastati u okolini gdje skoro i drveća imaju PTSP i gdje su obitelji bez mentalno oboljelog člana izuzetak, a ne pravilo.

Gdje su alkoholizam i nasilje u obitelji tek jedan od svakodnevnih učestalih pojava iza zatvorenih vrata i tankih zidova.

Našu smo sreću brojali u detaljima. U onim kriškama lubenice i pipuna kada bi nas, svu djecu sa igrališta, teta Finka zviždukom pozvala na ljetnu poslasticu. U svim onim kupinama koje smo nemilice brstili verući se uz ogradu Žitoprometa.

U svim paletama koje smo krali za pravljenje logora. U svim aktivnostima koje smo kao djeca organizirali, kao što su briga za napuštene mace i pse. U svim grupnim odlascima na jezero i kupanjima. U velikim obiteljskim nedjeljnim ručkovima… Lista je poduga.

Kako sam odrastala, često sam zamjerala mojima njihov izbor da se vrate u Mostar. Zašto smo se vratili tu, kad smo mogli otići negdje vani? Kad smo mogli imati život s puno više mogućnosti? No, razumijem ih.

Odnosno, ne mogu reći da ih razumijem, jer se mogu samo nadati da nikad neću razumjeti kako to izgleda kad na nekom početku svog života sve ono što si znao, imao kod sebe i oko sebe, se praskom prekine, uništi, a nemaš ništa drugo, pa se hvataš za bilo koju slamku nade da ćeš početi ponovno barem na poznatom. Ne razumijem, ali odobravam i opraštam.

Odrastati u post-ratnoj BiH je značilo imati djetinjstvo obojano vrlo teškim duginim bojama, a moj tekst je zagrebao tek po jednoj nijansi iz palete zvane „stvari koje nas tište, o kojima se šuti, koje ne spominjemo i koje gutamo”.

Moje djetinjstvo jest bilo sretno, ali sam vidjela previše onih nesretnih. Moje djetinjstvo jest bilo sretno, ali je moglo biti puno sretnije. Rekla bih moja baba – dobri smo ispali, kakvi smo mogli ispasti. I tu dolazimo do onog ključnog problema.

Teškog otrova koji kola zrakom, vodom, zemljom… gdje god pogledaš. Otrova zvanog gorčina. Osjećaj frustracije, nepravde, nemoći i očaja. Toliko gorčine ljudi nose sa sobom.

Teško se othrvati tom vrtlogu dok si u toj sredini. Rijetki uspiju. To je glavni razlog moje odluke da odem. Želja da živim život, neopterećen politikantstvom, ogorčenošću. Bez težine tmurnog i zatomljenog osjećaja čekanja i osluškivanja kazaljki na satu, koji odbrojava zadnje minute do eksplozije, pitajući se kad će doći taj čas.

Mnogo sam se puta u životu morala boriti sama sa sobom. Da svoje iskustvo iskoristim kao svoju snagu, a ne kao izliku da budem pasivna i prepuštena životu, čekajući da se on dogodi meni. Da skupim kamenčiće hrabrosti i otkotrljam se u smjeru koji ja odaberem, a ne koji mi se nameće i koji mi je bliži.

I toliko nas mladih vodi tu istu bitku. I kotrljaju se, svatko u svom smjeru. I teško je. Jer svi nosim terete patnje i boli naših bližnjih.

Otići znači otkinuti dio svog života. Dio sebe. Slomiti zapešće pri oslobađanju iz lisica i pomiriti se s tim da dom nosiš u srcu i da više nikad nigdje nećeš biti zaista doma. I ne. Nema to veze sa srećom, nego s kompromisom.

Možda tu leži odgovor na pitanje jedne moje prijateljice (strankinje) koja me je pitala zašto nisam vrištala od uzbuđenja kad su mi priredili iznenađenje na partyu. Na prvu, nisam znala artikulirati odgovor. Sad znam.

Ja dolazim iz sredine gdje se grube riječi i psovke nose kao štit i brana, gdje se pokazivanje emocija izruguje, a nježnost smatra „preseravanjem” koje ne treba pokazivati javno.

Čak i ako ne želiš biti takav, u tebi je usađena na instinktivnoj razini kontrola nad emocijama zbog srama od emocija. Srama, zbog kojeg je toliko neispričanih tužnih priča ljudi, koji zbog toga nikad nisu dobili priliku zaliječiti svoje srce.

Međutim, od trenutka kad sam prvi put u medijima čula priču Mirele Čavajde, shvatila sam što to znači “zanijemiti”. Skoro pa doslovno zanijemiti. Čovjek obično zanijemi onda kad količina šoka prelazi njegov potencijal procesuiranja užasa. Užasa i zla.

Onda kad mozak odbija pojmiti da se neka, odavno stečena ljudska prava danas, u 21. stoljeću bez problema, srama ili ikakvih posljedica brutalno gaze i osporavaju. Po meni je dovoljno sramotno uopće ih i preispitivati, a kamoli… Kamoli to što ovih dana, u ovoj licemjernoj, sadističkoj pećini od zemlje proživljava Mirela Čavajda.

Svaki put kad pokušam zamisliti kako se ta žena osjeća, zaledim se. To je možda mehanizam obrane – lakše mi je zamrznuti sve emocije nego zaista, makar samo zamišljajući, osvijestiti njenu patnju i količinu boli koju proživljava. Previše je. Bojim se da ne bih podnijela.

A kako onda ona podnosi, ona u čijem se tijelu, duši i srcu događa sva ta bol? I onda tako zaleđena pratim sve – što je rekla njena odvjetnica, kako reagiraju (ne)odgovorni, što stanovnici Hrvatske misle, jesu li svi zgroženi? Pa, morali bi biti, ako su ljudi, mislim se ja. K'o Alisa u Zemlji čudesa.

Kao da već pola životnog vijeka ne živim ovdje. Kao da nisam i sama prošla bezbroj situacija u kojima su me “odgovorni” natjerali da se osjećam kao manje vrijedno biće. Bez prava na vlastite odluke. Samo zato što sam žena.

Ovo “samo zato što sam žena” mi je nekad znalo zvučati patetično i pretenciozno. A onda kad sam i sama upala u vrtlog hrvatskog patrijarhata i primitivizma, kad me energija sadizma i zlobe razbila o zid, tj. o zidove nekoliko institucija; uključujući bolnice, s posebnim naglaskom na ginekološki&porodiljni odjel e, tad sam razumjela da ti se u Hrvatskoj neki užasi zaista mogu dogoditi samo i isključivo zato što si žena.

A ipak se uvijek ponovo prenerazim. Kao da ne znam da te u ovoj zemlji, ako pripadaš bilo kojoj ranjivoj skupini, doslovno nitko neće zaštititi. Jedini koji će ti htjeti pomoći su oni koji za to nemaju takoreći nikakve alate ni mogućnosti.

A oni koji mogu i koji su, dapače, čak i plaćeni da ti pomognu, neće napraviti ništa. Pardon, da samo ne naprave ništa, to bi još i bilo humano. Ali oni ipak nešto naprave – ponize te, ismiju te, osumnjiče te i vežu za stup srama. Poklone te orlušinama na kljucanje. Znam sve, Mirela. Ili, skoro sve.

Sjećam se, bila sam tamo, na tom odjelu, kad je medicinska sestra ženi u agoniji odbrusila “Šta se dereš? Kad si se j***** nisi se derala!” A ja sam dotad mislila da je ta primjedba obični mit. Izmišljena priča preosjetljivih trudnica i rodilja. A onda sam to čula. Krevet do mojega.

Nisam reagirala jer sam i sama bila u agoniji. Jedini otpor pružio je moj um – tad sam odlučila da nikada više neću dobrovoljno stupiti na taj odjel. Obećala sam to sebi, i održala riječ.

Nikad u životu nisam doživjela toliko ponižavajućih situacija kao na porodiljnom odjelu. Što je jako čudno u zemlji koja sve radi da te nagovori na trudnoću i na rađanje. Kad na kraju završiš tamo gdje bi se veličanstveni događaj trebao odigrati, tretiraju te skoro kao kurvu.

Jer, ako nisi urlikala dok si “to” radila, to znači da si možda u tome uživala. A, ako si uživala, onda sad, kad rađaš, nemaš pravo na vrištanje, jer samo kurve uživaju u seksu. (ne, ne želim upotrijebiti blaži izraz, lagat ćemo se neki drugi dan)

Gledam Mirelu i pred očima mi promiču slike, prizori u kojima sam, kao žena, ili samo zato što sam žena bila zaustavljena, ušutkana, ponižena.

Osjećam takvo gađenje da mi je skoro pa nemoguće išta napisati. Previše energije, naime, ulažem u to da ostanem pristojna. Auto-cenzuriram se jer riječi koje imam za sve one koji su Mireli otežali ionako nepodnošljivo tešku situaciju, ne bi prošle, tekst bi mi bio pun onih **********. Tekst bi mi bio sastavljen isključivo od tih zvjezdica koje zamjenjuju vulgarne psovke.

Osjećam gađenje koje mi skoro onemogućava disanje. I bijes osjećam. Ne toliko na one koji nisu sposobni shvatiti patnju kroz koju prolazi Mirela Čavajda. Oni su zakinuti, i što sad. Možda ih samo treba žaliti. Ali bijesna sam na sebe kad se sjetim koliko puta sam odšutjela kad sam trebala vikati. Vikati iz petnih žila, urlati. Tako sam, naravno, i odgajana. Da prešutim.

Tako nas je većina odgajana u ovoj zemlji u kojoj žena ne vrijedi ako se nije napatila. Patnja je ovdje uzdignuta na pijedestal pred kojim se usrdno klanjamo i molimo se da i sami dosegnemo tu količinu patnje koja je jedino mjerilo ženske vrijednosti.

Kažu, kad te neki manijak ili nasilnik napadne na cesti, najpametnije je vrištati što glasnije možeš. Tako ćeš ga možda na trenutak zbuniti pa možda uspiješ otrgnuti se i pobjeći. A i privući ćeš pažnju drugih ljudi koji bi ti eventualno mogli pomoći.

Upravo tako se žene u Hrvatskoj moraju ponašati – ova zemlja se prema ženama ponaša kao nasilnik na cesti. Napada, udara, siluje, nanosi bol i ozljede. Zato trebamo vrištati, što glasnije i što duže. Da su nam rekli da imamo pravo vrištati, da su nas majke tome učile, možda se mnoge priče poput Mireline nikada ne bi dogodile.

Da su nas majke učile da imamo pravo vrištati, možda ne bi žena drugoj ženi u rodilištu, zato što vrišti od bola, rekla “Kad si se j***** nisi vrištala”. Možda ne bi bilo normalno da je “žena ženi vuk”. Možda žena ženi postane vuk jer se nada da će onda sama bolje proći. Da će, ako i sama postane vuk, vukovi prema njoj imati milosti. Neće, draga.

Ovih dana je jedna žena odlučila ne odšutjeti i dići glas za sve nas i za naše kćeri. I za njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri. Koliko snage i nepojmljive ljudske hrabrosti mora biti u nekome da u trenucima najveće patnje odluči govoriti. Govoriti da se ne bi ponovilo. Da bi, možda, olakšala drugim ženama koje će doći u istu ili sličnu situaciju. Osjećam se pomalo posramljeno, zbog svih mojih šutnji. I osjećam duboku zahvalnost.

Hvala ti, Mirela. Znam sve. Ili, skoro sve.

Ne želim nikome, stvarno nikome da ikada o ženskoj i majčinskoj boli sazna sve što ti sada znaš. Hvala ti i u ime kćeri koju nikad nisam imala i zbog toga osjećala olakšanje – znamo svi, znamo oduvijek i znamo za zauvijek da će, u ovoj zemlji, sinovima biti nemjerljivo lakše.

Preuzeto sa: rtl.hr

Objavu prenosimo u cijelosti:  ‘Živim u državi u kojoj se srećom naziva kada ti teško bolesnom djetetu srce prestane kucati. Gledajući ovaj mučan “slučaj” Mirele, ne mogu se oteti tom zaključku.

Rodila sam dva mrtva sina.  Srce im je prestalo kucati uslijed teških anomalija, u mojoj utrobi. Jedan se trebao zvati Toni. Rođen je 2016-te godine u 20. tjednu trudnoće.

Drugi se trebao zvati Toma. Rođen je 2017-te godine u 24. tjednu trudnoće. Jednoga sam rodila u WC-u, dok me kuma držala pod ruku. Nisam rodila posteljicu pa su me čistili bez anestezije. Ženska ginekologinja mi je rekla, kopajući metalnim predmetom po mojoj maternici dok su mi ruke i noge zavezane za stol, da se prestanem trzat ili će me ostaviti neočišćenu.

Vratila sam se u sobu, krevet pokraj moje Ane. Ana je od tada moja frendica. U tom trenutku je bila trudnica koja je čuvala jedva ostvarenu trudnoću nakon više pokušaja umjetne oplodnje. Stavili su je sa mnom u sobu, ni sekunde ne razmišljajući o njenom mentalnom zdravlju dok gleda smrt moga djeteta.

Nisam plakala ispred nje. Morala je znati da će ona bit u redu.

Ona nije kriva što sam ja upravo rodila mrtvo dijete. Poslje mi je rekla da sam hrabra. Nisam bila hrabra, bila sam nemoćna i nisam htjela na nju prenijeti taj osjećaj. Ana danas ima zdravog i prekrasnog sina.

Drugo dijete sam rodila sama na bolničkom krevetu u tri sata ujutro, ne ispuštajući ni jedan jedini glas da ne probudim cimericu koja je upravo rodila blizance. Nisam htjela da vidi taj prizor.

Njeni blizanci su se u tim trenucima nalazili na neonatologiji i bili su tek nešto malo stariji od mog mrtvorođenog sina. Tu noć sam imala sreće. Radio je moj prijatelj ginekolog pa mi je posteljica izvađena pod anestezijom. To se u nas zove sreća.  Izašla sam u javnost tada kako bi pomogla drugim ženama da ne prolaze takve okrutne, mučne i sadistične procedure.

Prozvala sam splitsko rodilište bez trenutka zadrške jer znam da govorim istinu. Istinu koja je prosjekla i zauvijek obilježila svaki milimetar moga bića. Sada kada gledam, imam osjećaj da je svaki taj istup novi poligon iskompleksiranim moralistima da ispucaju svu svoju žuč. Ovo što sada Mirela prolazi nije ljudsko. Ovo je sadizam. Moja djeca su imala Prune belly sindrom.

Umrli su ugušeni vlastitom utrobom. Imala sam pravo na porod mrtvog djeteta. Sram vas može biti, kao društvo i kao državu, da ste stvorili atmosferu linča u kojoj je sreća da ti djetetovo srce prestane kucati što prije. Boli me, siječe i rastvara ponovno, slušati što ova žena sada prolazi.

Ne znate vi što je bol. Nedo vam Bog da ikada saznate kako je to kada molite da vam se djetetova agonija što prije prekine. Kada ti duša ostane na pola, kada se nadaš smrti jer života tu nema.’

Preuzeto sa: vecernji.hr

Zube stisnem nesvjesno

Kao da mučnina nigdje mimo njih

Neće proći

U ušima mi je pritisak

Ne čujem ništa

I oči sam stisla kao da će sve prestati

Od jačine kapaka, a tamo se samo

Jedne te iste slike vrte u mozgu

Od Bezuslovno

do Hajde onda ništa da ne budemo

Je tanka linija

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Pamtim nekoliko scena:

• Njen otac svakog dana vozi biciklu, ispred njega u korpi sedi njen sin;
• Ona bespogovornim tonom saopštava svom sinu da siđe sa ljuljaške jer i druga deca treba da se ljuljaju;
• Kaže mi: Odem na posao, koleginice razočarane u decu, nemirna, neposlušna, dobila jedinice… Šta bih ja dala da mi jedno od njih dođe sa jedinicom;
• Samo se plašim šta će biti sa njima kad mene više ne bude…

Onda smo se ponovo srele na Fejsbuku gde s radošću gledam fotografije njene dece i njena dva psa, njenih radosti, kako ih zove.

Uvek me je fascinirala kad progovori o svojoj deci, svojom iskrenošću, fascinira me i sad.

Dragica je majka dvoje dece sa posebnim potrebama.

Dragica mora dugo da živi jer je ona život svoje dece.

Davne 1985. godine, Dragica je rodila sina i dala mu ime prvog čoveka –  Adam. Imala je težak porođaj, skoro nasilan, bez trudova, on je rođen modar, smešten u inkubator ali otpušten bez ikakve napomene da nešto možda nije u redu. Otpušten je sa izraslinom na glavi koja ga je bolela pa ga je Dragica uglavnom držala na rukama, nije imao snage da sisa.

Kada je imao šest meseci, Adam je dobio temperaturu, doktorka pedijatar joj saopštava da sa detetom nešto nije u redu i daje joj uput za Institut u Beogradu. Prva reakcija je ljutnja, kaže Dragica, ona će meni da moje dete nije u redu, neće da vodi dete u Beograd, ali njena majka koja joj je kasnije rekla da je odmah videla da nije sve kako treba, ali da nije mogla to da prevali preko usta, ubeđuje je da ipak treba da ode, da proveri, najbolje je tako.

I kreću svi u Beograd, mama tata, njen muž, ona i beba. Tek tamo, njena mama vadi papir sa spiskom svih pitanja koje treba postaviti doktoru jer ja sam bila nema, nisam mogla ni a da kažem.

Sećam se, jedno od pitanja je bilo da li će moći u školu.

Prognoza je – ne, on neće moći u školu, on će biti biljka, od njega nema ništa.

Sledi šetnja – Beograd skener, Niš skener, more suza sam prolila zbog druge dece, istovremeno plačući zbog mog deteta.

Adam nema deo malog mozga, na onom delu koji ima postoji cista. Neće ga operisati, od njega nema ništa, već su joj rekli.

Nisam mogla više da gledam te njegove bolove, u Kragujevcu kleknem na kolena isped neurohirurga koji je tek došao sa specijalizacije moleći ga da ga operiše.

Velika odgovornost, velika hrabrost, zamisli, on je sam morao i da ga ošiša jer niko drugi nije hteo. Raspadam se od svega, pitam ga nešto, on mi obrusi – Ženo, znaš li da može da mi umre na stolu!

Naglas sam onda kukala, danas tek razumem da mu nije bilo lako, on čak nije bio dečiji neurohirurg, ja kukam, moja majka smiruje i njega i mene, ne znam kako sam to preživela. Kontrole na tri meseca u Beogradu, na šest u Nišu, rehabilitacioni centar, tamo smo učili vežbice koje smo kasnije radili sami.

Adam nije mogao toliko toga, ali je bio vedro, nasmejano dete, svi smo vežbali sa njim, moj tata je smišljao razne sprave, čitao pa onda prepričavao nama.

Posle dve godine, rodila se Jovana. Strah da li će drugo dete biti zdravo mogu razumeti samo roditelji koji već imaju dete sa posebnim potrebama. Sve je u redu, ali ja vidim da nije, njene oči su neobične i na moj zahtev opet skener Beograd – Niš. Nije dobro. I ona ima mali mozak pun cista. Sećam se kako mi muž kaže – Plači slobodno. A ja ne mogu. Nema suza.

Adam danas ima 32 godine, Jovana 30. On je u lošijem stanju od nje. Pretpostavka je da je sve posledica genskog neslaganja roditelja.

Nikada nisam ni pomislila da ih se odreknem. Patronažnu sestru je kad je to predložila, spasla je moja mama.

U vreme kad su Adam i Jovana rođeni, nije bilo nikakve novčane pomoći za decu sa posebnim potrebama, bila su upućivana na komisije gde su im određivali status hendikepirane osobe.

Jovana je krenula u školu sa 6,5 godina i jedino je dete sa posebnim potrebama koje je krenulo u školu na vreme. Ona je moje malo čudo, razgovaramo o svemu, potpuno ravnopravno, mnogo zna, šta ne zna pita, često je uputim na Google jer ni ja ne znam sve. Ima svoje Fejsbuk prijatelje, prijatelje u Centru za mlade sa hendikepom.

Vodim je u pozorište, bioskop, ima svoj stav o svemu. Ona vodi računa o bratu dok sam na poslu, podgreje ručak, doda nešto, skuva testeninu, izvodi kuce, jednu po jednu u popodnevnu šetnju.

Moja deca su različita.

Moja deca su deca sa posebnim potrebama, ali od početka imam stav da ne smeju biti razmaženi. Sestra me često kritikovala da sam stroga, ali mislim da tako mora.

Adam je prohodao sa 4,5 godine, padao je do besvesti, imao čvoruge kao planine. Samo je jednom zaplakao i onda sam ga uvela unutra. Posle toga je ustajao, sam sebe pomiluje po glavi, samo da ga ne vratimo u kuću.

Često sam im pokazivala primere razmažene dece i razgovarali smo o tome kako jej to ružno. Učila sam ih da imaju svoje ja. Jovana je već sa sedam godina znala da nije kao druge devojčice i umela je da obrusi. Adamu su se podsmevali.

Pokušala sam da objasnim toj deci, ali nije uspelo, odustala sam, ali nisam dozvolila da ga šikaniraju. Mislim da je inkluzija samo pokušaj, nikada neće uspeti, pogotovu ne danas, deca nikada nisu bila surovija.

Moja ćerka je završila osnovnu i srednju specijalnu školu. Moj zet ju je zaposlio kao kafe kuvaricu i posle dve godine staža, kada je napunila 25 godina, dobila je invalidsku penziju koja iznosi 14.000 dinara, a kao hendikepirana osoba druge kategorije dobija još 10.000

Da bismo dobili produženo roditeljsko staranje za sina koji je na nivou petogodišnjeg deteta, morali smo da ga tužimo. Baš tako, formalnost, ali se zove – tužba. Kad napuni 26 godina, takvo dete mora na sud da bi dobilo pravo na tuđu negu i pomoć. Dobija oko 26.000 dinara.

Muž i ja radimo za plate od 25.000. Kad sam na bolovanju, a često sam zbog Adama na bolovanju, jer on je ipak malo dete u telu odraslog muškarca, primam manje. U međuvremenu, dijagnostifikovana mu je i šizofrenija, pije šaku lekova zbog toga. Anemičan je, žuč je puna kamenja, polovina želuca mu je u grudnom košu, ima čir na želucu, stradale su mu oči, ima dioptriju -7, a ni on ni Jovana ne vide na jedno oko s tim što Jovana sama nalazi ugao gledanja.

Adam i Jovana su moja sreća, tuga, radost, moja krivica.

Ja sam im dala tu bolest i celog svog života se nadam da moja ljubav to može nekako da ispravi, pomogne, izleči.

Nikada nisam ni pomislila da odustanem od njih.

Ljubav je obostrana i ona nas drži.

Ja sam majka dvoje dece sa posebnim potrebama, dvoje hendikepirane dece. Mnogo je to za jedan život, ali kako kažu, bog ili sudbina ti dodele onoliko koliko možeš da izdržiš.

Ako se pitate zašto sam vam ispričala ovu priču – treba imati puno snage, ne posustati, ne odustati, ne dići ruke, a često slušam neke mame koje su tako umorne od roditeljstva. I tate. Oni umeju da kažu kako jedva čekaju da se uda, oženi, zaposli i ode…

Postoje i roditelji koji znaju da njihova deca nikada neće otići od njih, koji ne smeju biti umorni, moraju biti zdravi, orni, koji nevidljivo pate i žive u stalnom strahu šta će biti sa njihovom decom kad njih više ne bude bilo, koji ne mogu reći – izveli smo ih na put, sad možemo da umremo.

Dragica je imala nemerljivu podršku svojih roditelja koji su, nažalost, prerano otišli. Danas joj je velika podrša sestra, jer znate, tetke su druge mame.

Dragica je ona mama koja svoju decu izvodi u svet, među ljude, među sve one koji se došaptavaju i okreću za njima, koja svojoj deci ispunjava male i velike želje, raspravlja se sa njima oko muzike koju će slušati, ona je od njihovog života napravila najnormalniji život i svaki njihov dan je malo čudo, kako kaže.

Kad se umorite, kad pomislite da vam je dosta svega, kad se umorite od života, vratite se na ovu priču.

Preuzeto sa: mahlat.rs

„Ovo nikako ne umanjuje ozbiljnost i težinu stvari koje su vam se desile u prošlosti. Vi birate da ne nosite teret boli u sadašnjosti i budućnosti. Kada se identifikujemo sa svojim bolom svijet nam izgleda izobličen“, objašnjava Tony.

Za mnoge ljude stalno prisjećanje ružnih i bolnih trenutaka predstavlja pitanje časti. Tony smatra da ih to identifikuje kao žrtve i da takve osobe koriste svaku priliku da se pobune čim nešto u životu ne ide onako kako su oni planirali. Kao primjer navodi red u trgovini na jedinoj blagajni koja radi. Blagajnik postaje nervozan zbog reda koji se formira, ali ne može raditi brže. Tada se tu nađe osoba koja postaje nervozna zato što mora dugo čekati i stvara napetost među ostalim kupcima. Upravo takve naizgled bezopasne situacije mogu, kako tvrdi Tony, pogoditi čovjeka i izazvati u njemu duševni i emotivni nemir.

Isto tako, često se dešava da se ljudi drže svog bola toliko dugo da im on postane neka vrsta utjehe. Čini im se da bi bili izgubljeni bez bola i patnje, da ne bi imali šta ispričati drugima o sebi kako bi bili zanimljivi. Vremenom, ako se bolna sjećanja ne liječe ona mogu izazvati psihomatska oboljenja. Zbog svega toga Tony ističe da nije dobro godinama zadržavati duševni i emocionalni bol iz prošlosti u sebi već da je bolje da se s tim nosite samo kada se taj osjećaj pojavi. On dalje objašnjava da kao prvo morate sami sebi reći da birate mir, sreću i slobodu, pa čak i ako ne znate ni kako ćete to postići. Ukoliko se toga budete pridržavali, počećete se oporavljati i vaše misli će biti mirnije. Dugujete i sebi i svojim voljenim osobama da same sebe oslobodite duševnog zatvora u kojem ste dugo bili zarobljeni. Život će vam biti bogatiji i ljepši ako se prestanete opterećivati bolnim sjećanjima. Da bi vam sve to išlo lakše Tony je otkrio pet načina zahvaljujući kojima ćete se riješiti bola koji u vama izaziva nešto što se davno desilo.

Posvećenost

Ljudima koji su preživjeli duševnu i emocionalnu traumu može biti teško da prestanu patiti. Da bi se zaštitili oni podižu emotivne barikade kako ne bi ništa osjećali, pa ni bol. Tony ističe da se trebate posvetiti tome da te rane ostavite na miru kako biste napravili prvi korak u pomirenju sa bolnom prošlošću. Ta posvećenost vam omogućava da se suočite sa prošlošću tako što ćete napokon iznijeti neriješene probleme na površinu i riješiti ih. Nije nimalo lako ostati posvećen tome kada se suočite sa bolom, ali ako hrabro prođete kroz to ružna iskustva iz prošlosti će vas manje boljeti. Tony upozorava da ako se to ne uradi ljudi mogu nastaviti da prikrivaju svoju bol korištenjem svega što ih sprečava da se suoče sa prošlošću, uključujući i pribjegavanje stimulansima ili neprikladnom ponašanju. Sve to ljude može odvratiti od stvarnog problema. No, ako ostanete posvećeni tome da se suočite sa prošlošću vjerujte da ste na putu oporavka.

Priznajte bol

U trenutku kada priznate da vas nešto iz prošlosti i dalje boli vi se suočavate sa emocijama koju ta bol nosi i to je bolje nego da sve gurate pod tepih u nadi da će nestati. Zapamtite: ako se nečemu odupirete, to nastavlja da postoji. Potrošićete mnogo više energije da sakrijete sve sami od sebe nego da se oporavite. Kako Tony kaže, otpor je kameni zid koji baca sjenu na ljudske najbolje namjere za napretkom i prosperitetom. Suočavanje sa bolom može biti teško iako sve u životu ima svoj kraj, pa tako i bol. Umjesto da bježite od svojih emocija dozvolite sebi da ih u potpunosti osjetite. To će promijeniti vaš strah, nervozu i bijes. Ne razmišljajte o stvarima za koje mislite da vam život duguje već se hrabro i sa mnogo saosjećanja suočite sa izazovima. Nastavite da vjerujete u to da se iz tog iskustva razvijate.

Prihvatanje

Bol i patnja se javljaju još u djetinjstvu i traju cijeli život. Tony naglašava da ono što ljudi rade sa unutrašnjim ranama koje nastaju od bola određuje njihov stav i djela u životu. Čovjek može misliti da je zaslužio da mu se nešto desi ili da nikad neće biti dovoljno dobar i zbog toga se osjeća bezvrijedno. Tony objašnjava da je mnogo bolje da prihvatite svoju prošlost nego da bježite od nje. Tako ćete napraviti most koji će vas voditi naprijed, u budućnost. Ako stalno dirate te rane iz prošlosti umjesto da se suočite sa bolom onda od samih sebe stvarate žrtve. Prihvatanjem ne poričete da ste osjetili bol već bacate novo svijetlo na pukotine kako biste se oporavili i opet postali kompletna osoba.

Oslobađanje

Doktor John Sarno i doktor Don Colbert su opširno pisali o tome da se toksične emocije mogu manifestovati kao fizička bol. Ukoliko osoba potiskuje te emocije one će se manifestovati unutar njihovih tijela. Oslobađanje od bola je proces koji se može izvršiti na nekoliko načina. Nekim ljudima pomaže da rade sa stručnjacima za mentalno zdravlje kako bi se postepeno i bezbolno oslobodili bola. Često se desi da su u pitanju dublje emotivne rane, a naročito ako je ta osoba bila izložena fizičkom zlostavljanju. Drugi ljudi će se okrenuti vjeri i potražiti pomoć od vjerskih vođa. U svakom slučaju, za vrijeme oporavljanja na površinu mogu izaći različita osjećanja, ali i promjene u tijelu. Doktor Sarno objašnjava da je kod stotine pacijenata koje je on liječio nakon oslobađanja od bijesa i nervoze nestajala bol u leđima. Doktor Colbert je naglasio da su izdaja i nedostatak opraštanja izazivali srčana oboljena kod njegovih mnogobrojnih pacijenata koji nisu htjeli nekome nešto oprostiti.

Opraštanje

Opraštati trebate i sebi i drugima. Ako vjerujete da ste u prošlosti učinili nešto loše i zbog toga osjećate krivicu razmotrite to još jednom. Tony naglašava da jedno loše djelo ne znači da je neko loša osoba. Ukoliko ste cijelo vrijeme pogrešno razmišljali i onda uspijete da pobijedite taj unutrašnji konflikt vidjećete da je moguće da čovjek oprosti samom sebi i više se nećete mučiti. Često će se desiti da shvatite da su vaše namjere u doba kada ste to uradili bile povezane s tim da sačuvate sami sebe. Ljudska djela potiču od instinkta da čovjek mora brinuti sam o sebi što znači da je to što ste uradili bilo zbog ljubavi prema vama samima, a ne zato što ste htjeli naškoditi drugim osobama. Tony ističe da mogućnost opraštanja samom sebi treba posmatrati kao proces koji čovjeka postepeno vodi putem oporavka.

Izvor: Mogul

U nedavnoj posjeti sirotištu za mlade LGBTIQ osobe, Lejdi Gaga je razgovarala sa tinejdžerima o svojim borbama sa posttraumatskim stresom, nakon što je silovana kao djevojčica. Nikada ranije nije govorila o tome, ali je odlučila baš toj grupi ljudi da objasni u kakvom se položaju nalazi, jer je smatrala da će oni razumijeti kroz šta je prolazila u ovakvim fazama. Bila je to tajna koju je godinama, jer je smatrala kako ne može da se suoči sa problemima i utiče na njihovo rješenje.

Ranije je govorila o uvredama sa kojima se suočavala, a koje su se odražavale na njeno psihičko zdravlje, ali ovo je prvi put da je otvoreno govorila o posttraumatskom poremećaju. U intervjuu 2015. godine govorila je o svom muzičkom video uratku pod nazivom “Til it happens to you” koji je bio svojevrsni dokumentarac o seksualnom nasilju.

“Kada prolazite kroz takvu traumu, posljedice se ne vide odmah, ali se kasnije odražava na vaš život i zdravlje. Za mnoge ljude to je kao trauma, a može se odraziti na vaše fizičko i psihičko zdravlje. Mnogima je kasnije nemoguće nositi se sa boli, kao što je posttraumatsko ponašanje, koje nastaje uslijed silovanja, zlostavljanja, kao i drugih oblika nasilja i doživljenih trauma”.

Prije četiri godine, Gaga je zajedno sa svojom majkom, Germanotom, osnovala Born this way fondaciju, kao oblik podrške i osnaživanja mladim ljudima. U ovoj fondaciji prikupljaju novac kako bi pomogli što većem broju djece, koja će uz pomoć njega moći raditi na edukaciji, kako svojoj, tako i drugih koji su prošli kroz slična iskustva. Ono što je Gagu izvuklo iz čitave agonije jeste ljubaznost, a upravo iz tog razloga savjetuje i drugima da budu ljubazni, otvorenog srca i shvate kako je moguće prevazići mržnju i suočiti se sa različitim emocijama. Njen cilj je pomaganje svima koji imaju bilo kakav oblik poremećaja.

Ljudi koji su preživjeli traume imaju povećani rizik od počinjavanja samoubistva, radi čega je posebno potrebno raditi sa njima, kao i spriječiti ih u tom nastojanju. Osim toga, ukoliko se radi o pripadnicima LGBTIQ populacije, onda je još veći rizik od pokušaja samoubistva, jer se prema tim ljudima češće i trajnije društvo odnosi agresivno.

“Tradicionalno se PTSP povezuje sa stanjem koje iskuse hrabri muškarci i žene koje služe svojoj zemlji po cijelome svijetu. I dok je to istina, tražim da se podigne svijest kako ova mentalna bolest pogađa razne ljude, uključujući našu omladinu. Zaklinjem se ne samo da ću pomoći našoj mladeži da se ne srame svog stanja, već ću i pružiti podršku svima koje pate od PTSP-a. Ničija nevidljiva bol ne bi trebala proći nezapaženo”, poručila je Gaga na društvenim mrežama.

Ali ako je vaš odgovor na pitanje “Šta želite od života?” nešto u smislu “Želim biti srećna i imati dobar posao i porodicu” to je toliko uobičajen odgovor, da ne znači ništa. Mnogo zanimljivije pitanje, o kojem vjerovatno niste razmišljali jeste: “Kakvu bol želite u svom životu? Za šta ste spremni patiti?”, jer odgovori na ovakva pitanja mnogo bolje određuju kako će vaš život izgledati.

Svi žele imati odličan posao i biti finansijski nezavisni, ali ne žele baš svi da rade 60 radnih sati sedmično, rješavaju papirologiju, dugo putuju na posao i napuštaju zonu komfora koju su navikli imati. Ljudi jednostavno žele da budu bogati bez preuzimanja velikog rizika, bez žrtvovanja, posvećenosti i predanosti koje su potrebne kako bi se njihov trud isplatio.

Svi žele da imaju odličan seks i divnu vezu, ali nisu svi spremni da ulaze u duge rasprave, provode sate u neugodnoj tišini, pate i budu povrijeđeni kako bi došli do potpunog ostvarenja kvalitetnog odnosa. Zato se oni skrase i nastave pitati: “Šta bi bilo kad bi bilo?” a onda se to pitanje preformuliše u “Je li to bilo to?” Onda kada advokati počnu sa brakorazvodnom parnicom zapitaju se “Čemu sve to?”ne shvatajući da je to posljedica njihovih očekivanja i suzbijanja želja dvadeset godina ranije.

Upravo zato sreća zahtjeva borbu, žrtvu i patnju. Sve što se desi pozitivno rezultat je vašeg odnošenja prema negativnom. Bez obzira koliko izbjegavali negativne događaje, oni će kad tad pronaći svoj put do vas. Ali je pitanje kako ćete se suočiti sa njima? U suštini sve ljudske potrebe su manje više jednake. Svi se znamo nositi za pozitivnim iskustvima. Međutim, ona nisu ono što nas oblikuje kao ljude, već su to negativna iskustva u kojima shvatamo koliko toga smo spremni i u stanju napraviti.

Recimo to jednostavnije. Svi žele dobru figuru, neki se odluče i trenirati, ali jeste li svjesni koliko vremena i napora je potrebno kako biste je imali? Osim toga trebate planirati i obroke, kretati se više, izbaciti poroke, što u konačnici znači žrtvovati se. Jednako je i kad pokrećete biznis. Svi biste htjeli da imate dobru firmu, uslove, platu, ali zar to u startu ne podrazumijeva neka odricanja?

Želite partnera, supružnika, ali ne završite vi tek tako odjednom u braku sa nekim divnim i pažljivim bez prethodnih turbulencija. Odbijanja, čekanja, buljenja u prazan ekran mobitela čekajući poziv, jer sve je to dio igre koja se zove ljubav. A ne možete pobjediti, ako niste ni igrali.

Zato ako želite da nešto dobijete, morate shvatiti da to ima svoju cijenu. Ne samo materijalnu, već onu životnu u kojoj cijelo svoje biće dajete stopostotno u nešto, bez ideje o tome kakav će ishod biti. Možda uspijete, ali možda ne. Pitanje je samo jeste li spremni na gubitak? Kako u poslu, tako i u ljubavi. Period čekanja dosta govori o vama. Ako nešto u životu čekate mjesecima, godinu za godinu, a to se ipak ne ostvaruje, možda volite idealiziranje situacija i ljudi. Lažna obećanja i fikcije. A možda to uopšte ni ne želite, samo volite besciljno težiti ka nečemu.

Onoliko koliko ste u stanju patiti, toliko ste u stanju i doživjeti. Lako je reći šta želite, u čemu uživate, čemu se nadate, ali pravo je pitanje: “Koliko ste spremni patiti da biste to postigli?” Odgovor vas čini takvima kakvi jeste. Ja sam kao dječak maštao da budem rok zvijezda. Pjevao sam ispred ogledala, zamišljao publiku i gitaru u ruci. Kroz osnovnu školu sam nastavio misliti da ću biti rok zvijezda. Onda je došla srednja škola, određivanje fakulteta, karijere… sve je krenulo svojim tokom, a negdje usput izgubila se fantazija o rok karijeri.

Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim i priznam sebi da ja u suštini nisam postao rok zvijezda, prosto jer to nisam ni želio. Bio sam zaljubljen u sliku krajnjeg ishoda. Zamišljajući sebe na pozornici, kako mi publika aplaudira, kako sebe dajem maksimalno. A upravo radi toga nisam uspio. Uopšte nisam razmišljao šta trebam uraditi sve kako bi došao na tu pozornicu.

Koliko je samo vježbanja bilo potrebno, pokidanih žica gitare, traženja članova benda, otkazanih i odbijenih turneja. Besplatnih svirki, nepravde i raznih padova kako bi se počelo uspinjati. A ja sam vidio samo vrh. Baš kao što svi ljudi vide. Neki bi rekli da sam odustao prerano, drugi da se nisam dovoljno trudio, treći da imaju tehnike samopomoći, ali suština je vrlo jednostavna. Mislio sam da nešto želim, ali se ispostavilo da nisam. Kraj priče. Kad nešto želiš, nađeš način i daš sebe 100% u tu priču.

Svi žele nagrade, ali ne i borbu. Rezultate bez procesa. Pobjedu bez poraza. A život prosto ne ide tako. Ono što vas određuje jeste prag tolerancije na bol, patnju i nepravdu.

Oni koji naporno vježbaju budu u dobroj formi.

Oni koji vole svoj posao i ne gledaju na sat kad će kraj radnog vremena, dobiju promaknuće.

Oni koji prevazilaze sve prepreke na putu do ostvarenja svog sna, uspiju da ga ostvare.

Zato shvatite da bez posvećenosti nema rezultata.

Svi želimo sve, ali šta poduzimamo po pitanju toga?

Mark Manson
Izvor: Quartz