Godinama je „Majmunsko brdo”, kako je bilo poznato, bilo poprište krvavog nasilja i čestih smrtnih slučajeva.

Američki časopis Tajm pisao je o incidentu za koji se ispostavilo da je prelio čašu: „Džordž, mladi pripadnik babunske kolonije, ukrao je ženku koja je pripadala ‘kralju’, najstarijem, najvećem babunu Majmunskog brda.”

Posle napete opsade, Džordž ju je na kraju ubio.

Majmunsko brdo bacilo je dugu senku na to kako stručnjaci za životinje zamišljaju mušku dominaciju.

Ubilački primati samo su dodatno učvrstili tada popularni mit da su ljudi prirodno patrijarhalna vrsta.

Za posetioce zoološkog vrta, najjači utisak bio je kao da su zavirili u našu vlastitu evolutivnu prošlost, u kojoj su prirodno nasilni mužjaci oduvek terorisali slabije ženke.

Zapravo, Majmunsko brdo uopšte nije bilo normalno.

Njegovo izvitopereno socijalno okruženje bilo je rezultat stavljanja previše mužjaka majmuna sa tragično malo ženki.

Tek su decenijama kasnije – sa otkrićem da su jedan od naših najbližih primatskih srodnika, bonobo majmuni, matrijarhalni (uprkos tome što su muški primerci ove vrste krupniji) – biolozi prihvatili činjenicu da patrijarhat u našoj vlastitoj vrsti verovatno ne može da se objasni samo prirodom.

U poslednjih nekoliko godina, putovala sam svuda po svetu kako bih bolje razumela poreklo ljudskog patrijarhata za moju knjigu Patrijarsi.

Saznala sam da, iako postoje mnogi mitovi i zablude o tome kako su muškarci došli do moći koju poseduju, prava istorija takođe nudi uvide u to kako bismo konačno mogli da postignemo rodnu ravnopravnost.

Za početak, ljudski načini organizovanja zapravo nemaju mnogo paralela u životinjskom carstvu.

Reč „patrijarhat”, u značenju „vladavina oca”, odražava koliko se dugo verovalo da muška moć počinje u porodici sa muškarcima kao glavama domaćinstva, prenoseći moć sa očeva na sinove.

Ali, u celokupnom svetu primata, to je izuzetna retkost.

Kao što je primetila Melisa Emeri Tompson sa Univerziteta u Novom Meksiku, međugeneracijski porodični odnosi kod primata dosledno su organizovani preko majki, a ne očeva.

Ni među ljudima patrijarhat nije univerzalna stvar.

Antropolozi su identifikovali najmanje 160 postojećih matrijarhalnih društava širom Američkog kontinenta, Afrike i Azije, u kojima se ljudi generacijama doživljavaju kao potomci majčinih porodica, a nasledstvo se prenosi sa majke na ćerku.

U nekim od tih zajednica, veruje se u boginje, a ljudi će čitav život ostati u domovima po majčinoj liniji.

Muškarci iz naroda Mosuo u jugozapadnoj Kini, na primer, mogu da pomažu u odgajanju dece vlastitih sestara umesto svojih.

U zajednicama organizovanim po majčinoj liniji, moć i uticaj često se dele ravnopravno između žena i muškaraca.

U zajednicama po majčinoj liniji Asante u Gani, liderstvo je podeljeno između kraljice majke i muškog poglavice, u čijem izboru ona učestvuje.

Vladarka Asantea Nana Ja Asanteva predvodila je 1900. godine vojsku u pobuni protiv britanske kolonijalne vlasti.

Što dalje u praistoriju odemo, videćemo raznovrsnije oblike društvenog organizovanja.

Na 9.000 godina staroj lokaciji Katalhojuk u južnoj Anatoliji, u današnjoj Turskoj, nekada opisanoj kao najstariji grad na svetu zbog njegove veličine i složenosti, gotovo svi arheološki podaci ukazuju na naseobinu u kojoj je rod vrlo malo uticao na to kako ljudi žive.

„Na većini lokacija koje iskopaju arheolozi, pronaći ćete da muškarci i žene, zbog toga što vode različite živote, dobijaju različitu hranu i, na kraju, imaju različitu ishranu”, kaže arheolog Ijan Hoder sa Univerziteta Stenford, koji je predvodio istraživački projekat Katalhojuk sve do 2018. godine.

„Ali to uopšte ne možete da vidite u Katalhojuku.”

Analiza ljudskih posmrtnih ostataka sugeriše da su muškarci i žene imali identičnu ishranu, provodili otprilike istu količinu vremena napolju i unutra, i obavljali sličnu vrstu poslova.

Čak je i razlika u visini među polovina bila neznatna.

Žene nisu bile nevidljive, takođe.

Iskopavanja na ovoj i drugim lokacijama koje datiraju iz otprilike istog vremena iznedrila su obilje ženskih figura, koje sada popunjavaju vitrine lokalnih arheoloških muzeja.

Najslavnija od njih je Sedeća žena iz Katalhojuka, danas iza stakla u Muzeju anatolijske civilizacije u Ankari.

Ona opisuje ženu koja sedi uspravno, njeno telo duboko razuđeno od starosti i veličanstvenih nabora sala koji se prelivaju svud oko nje.

Ispod njenih ruku koje odmaraju čini se da se nalaze dve velike mačke, moguće leopardi, koje gledaju pravo pred sebe kao da ih je ona pripitomila.

Kao što znamo, život relativno slep na rodne razlike u Katalhojuku nije ostao takav doveka.

Hiljadama godina su društvene hijerarhije polako stizale u širi region, koji pokriva današnju Evropu, Aziju i Bliski istok.

Hiljadama godina kasnije, u gradovim kao što je drevna Atina, čitave kulture su se razvile oko mizoginih mitova da su žene slabe, da im se ne može verovati i da je najbolje da ostanu vezane za kuću.

Veliko pitanje je zašto.

Antropolozi i filozofi su se pitali da li je poljoprivreda mogla da bude ta prelomna tačka u ravnoteži moći između muškaraca i žena.

Za poljoprivredu je potrebna velika fizička snaga.

Rani dani zemljoradnje takođe su bili vreme kada su ljudi počeli da stiču imovinu kao što je stoka.

Prema ovoj teoriji, pojavile su se društvene elite kad su neki ljudi stekli više imovine od drugih, što je muškarce nagnalo da pokušaju da se osiguraju da će se njihovo bogatstvo prenositi na njihovu zakonitu decu.

I zato su počeli da ograničavaju seksualne slobode žena.

Problem sa ovom teorijom je što su se žene oduvek bavile poljoprivrednim radovima.

U stagogrčkoj i rimskoj književnosti, na primer, mogu da se nađu opisi žena kako beru kukuruz i priče o mladim ženama koje rade kao pastirice.

Podaci Ujedinjenih nacija pokazuju da, čak i danas, žene čine skoro polovinu svetske poljoprivredne radne snage i da u zemljama sa niskim primanjima upravljaju skoro polovinom svetske sitne stoke.

Žene iz radničke klase i porobljene žene u svim krajevima sveta oduvek su obavljale teške fizičke poslove.

Još važnije za priču o patrijarhatu, već je dugo vremena postojalo pripitomljavanje životinja i biljaka pre nego što su istorijski spisi prvi put počeli da sadrže očigledne dokaze o represiji na osnovu roda.

„Stara ideja da čim je stigla zemljoradnja, stiglo je i vlasništvo, i stoga dobijate kontrolu nad ženama kao vlasništvom”, objašnjava Hoder, „pogrešna je, i to očigledno pogrešna.”

Vremenski sled događaja se ne poklapa.

Prvi očigledni znaci da se prema ženama ophodi kategorički drugačije nego prema muškarcima pojavljuju se mnogo kasnije, u prvim državama drevne Mesopotamije, istorijske oblasti oko reka Tigar i Eufrat u današnjem Iraku, Siriji i Turskoj.

Pre oko 5.000 godina, administrativne table iz sumerskog grada Uruka u južnoj Mesopotamiji pokazuju kako ljudi na vlasti ulažu veliki napor da sastave detaljan spisak populacije i resursa.

„Moć pojedinca ključna je za moć uopšte”, objašnjava politički naučnik i antropolog Džejms Skot sa Univerziteta Jejl, čije je istraživanje usredsređeno na rane agrarne države.

Elitama u ranim društvima bili su potrebni ljudi dostupni za proizvodnju viška resursa za njih, kao i da budu dostupni za odbranu države – čak i da se odreknu života, ukoliko se za tim ukaže potreba, u vremenima ratova.

Održavanje stope stanovništva izvršilo je neizbežan pritisak na porodice.

Vremenom je od mladih žena počelo da se očekuje da se usredsrede na rađanje sve više i više beba, naročito sinova koji će odrasti da se bore.

Najvažnija stvar za državu bila je da svako igra svoju ulogu prema onome kako je kategorizovan: kao muško ili žensko.

Individualni talenti, potrebe ili želje nisu bili bitni.

Mladić koji nije želeo da ide u rat mogao je da bude ismevan kao promašaj; mlada žena koja nije želela da ima decu ili nije bila majčinska figura mogla je da bude osuđena kao neprirodna.

Kao što je zapisala američka istoričarka Gerda Lerner, pisani dokumenti iz tog vremena pokazuju da su žene postepeno počele da nestaju iz javnog sveta rada i liderstva, i sve više bile gurane u domaćinske senke kako bi se usredsredile na majčinstvo i rad u kući.

Ovo je išlo u paketu sa praksom patrilokalnog braka, u kom se od ćerki očekivalo da napuste vlastite domove iz detinjstva kako bi živele sa muževljevim porodicama, marginalizovalo je žene i činilo ih ranjivim na iskorišćavanje i zlostavljanje u vlastitim domovima.

Vremenom se brak pretvorio u rigidnu pravnu instituciju koja se prema ženi ophodila kao prema muževljevom vlasništvu, baš kao što su bili i deca i robovi.

I zato, umesto da je nastao u porodici, istorija ukazuje na to da je patrijarhat započeo s onima koji su imali moć u prvim državama.

Zahtevi sa vrha preneli su se i na porodicu, izazvavši raskole u najosnovnijim ljudskim odnosima, čak i onima između roditelja i njihove vlastite dece.

To je unelo nepoverenje među one kojima bi se inače ljudi prvo okrenuli radi ljubavi i podrške.

Ljudi više nisu živeli za sebe i svoje bližnje.

Sada su živeli prema interesima patrijarhalne države.

Prioritet da se dobiju sinovi još uvek je obeležje tradicionalnih patrijarhalnih zemalja, među kojima su i Indija i Kina, gde je ova predrasuda dovela do toliko visoke stope ubijanja ženskih fetusa da su se značajno narušili brojčani odnosi među polovima u populaciji.

Popis stanovništva u Indiji iz 2011. godine pokazao je da ima 111 dečaka na svakih 100 devojčica, iako noviji podaci sugerišu da se ove brojke popravljaju kako se društvene norme menjaju u korist ćerki.

Iskorišćavanje žena u okviru patrijarhalnih brakova se i dalje nastavlja.

Prinudni brak, najekstremnija verzija ovoga, Međunarodna organizacija rada je proglasila oblikom savremenog ropstva u statistici prvi put 2017. godine.

Najskorije procene, iz 2021. godine, ukazuju na to da danas u svetu u prinudnim brakovima živi 22 miliona ljudi.

Trajna psihološka šteta patrijarhalne države jeste ta da njen rodni poredak deluje kao nešto normalno, prirodno čak, na isti onaj način na koji su ljudi na vlasti vekovima predstavljali klasu i rasnu represiju kao nešto prirodno.

Ove društvene norme postale su današnji rodni stereotipi, između ostalog i ideja da su žene urođeno brižne i starateljke, a da su muškarci prirodno nasilni i rođeni za ratovanje.

Namerno ograničivši ljude na uske rodne uloge, patrijarhat je doveo u nepovoljan položaj ne samo žene, već i mnoge muškarce.

Njegova namera je oduvek bila da služi samo onima na samom vrhu: društvenim elitama.

Poput Majmunskog brda u Londonskom zoološkom vrtu 1920-ih godina, to je izopačen sistem, koji je iznedrio nepoverenje i zlostavljanje.

Pokreti za rodnu ravnopravnost u svim krajevima sveta simptomi su društvenih napetosti sa kojima ljudi žive vekovima u patrijarhalnim društvima.

Kao što piše politička teoretičarka En Filips, „Svako, samo ako mu se za to ukaže i najmanja prilika, pre će odabrati ravnopravnost i pravdu nego neravnopravnost i nepravdu.”

Koliko god naporna borba protiv patrijarhata ponekad delovala, međutim, nema ničega u našoj prirodi što bi govorilo da ne možemo da živimo drugačije.

Društvo koje su stvorili ljudi, ljudi mogu i da preurede.

Izvor: bbc.com

Šimpanze nisu direktna slika naših predaka, ali njihova društvena struktura može otkriti uslove u kojima muška dominacija uspeva. Grupe običnih šimpanzi su očigledno patrijarhalne. Mužjaci su nasilni prema ženki – otimaju im hranu, primoravaju ih na parenje tokom ovulacije, pa čak ih i ubijaju ako se odvoje od grupe.

Mužjaci takođe ostaju ceo život u grupi u kojoj su rođeni, dok ženke u adolescenciji napuštaju zajednicu. Zbog toga su mužjaci u grupi međusobno bliže povezani, što im daje prednost jer srodnici češće pomažu jedni drugima.

Isto važi i za ljudska društva: tamo gde žene nakon braka prelaze da žive u muževljevu porodicu, muškarci obično imaju više moći i privilegija. Takav način stanovanja zove se patrilokalnost, a antropološkinja i primatološkinja Sara Hrdi sa Univerziteta Kalifornije u Dejvisu ističe da je ona često povezana sa patrijarhatom, piše New Scientist.

Veći deo ljudske istorije proveli smo kao lovci-sakupljači, a među savremenim zajednicama lovaca-sakupljača patrilokalnost nije pravilo. Umesto toga, partneri mogu da biraju kod čije porodice će živeti, ili čak da se presele daleko od obe. Hrdi smatra da ovakav sistem sadrži dozu ugrađenog egalitarizma. Ako su ovi obrasci odraz načina života ranih ljudskih zajednica, tada su žene imale mogućnost da ostanu sa svojom porodicom i dobiju podršku – ili da pobegnu od eventualne represije.

Prema jednom gledištu, stvari su počele da se menjaju pre oko 12.000 godina. Sa pojavom poljoprivrede i stalnih naselja, ljudi su počeli da se zadržavaju na jednom mestu. Počeli su da stiču resurse koje je trebalo braniti, i moć je počela da prelazi u ruke fizički jačih muškaraca. Očevi, sinovi, stričevi i dedovi počeli su da žive blizu jedni drugih, imovina se nasleđivala po muškoj liniji, a ženska autonomija je potisnuta. Tako je, prema toj teoriji, nastao patrijarhat.

Ovu priču podržava studija objavljena 2004. godine. Istraživači sa Univerziteta Sapijenca u Rimu analizirali su mitohondrijsku DNK (koja se nasleđuje od majke) i markere na Y hromozomu (koji se nasleđuju od oca) kod 40 populacija iz podsaharske Afrike. Rezultati su pokazali da su žene u zajednicama lovaca-sakupljača, kao što su !Kung i Hadza, češće ostajale sa majkama nakon braka, dok su žene u agrarnim društvima češće prelazile u muževljevu porodicu. Kod muškaraca je bio obrnut obrazac, što ukazuje na to da je razvoj poljoprivrede povezan s jačanjem patrilokalnosti – i patrijarhata.

Da bi se stvari promenile, solidarnost je ključna, kaže Ejmi Pariš sa Univerziteta Južne Kalifornije u Los Anđelesu. Ona proučava društvo bonoba, koje je patrilokalno, ali ženski dominantno. Iako ženke bonoba teže 15% manje od mužjaka – slično ljudima i običnim šimpanzama – Pariš tvrdi da imaju prednost jer se međusobno podržavaju i formiraju saveze.

Ona vidi paralelu sa feminističkim pokretima: „Cilj je da se ponašaš prema drugim ženama kao da su ti sestre.“

Ali to nije tako jednostavno.

„MeToo pokret je primer ženske saradnje, ali postizanje saradnje među osobama koje nisu u srodstvu je izazovno“, kaže Hrdi.

Takmičarski instinkti mogu da prevladaju, a dešavanja poput rata mogu sve da razore.

„Tada žene počinju da misle prvenstveno o bezbednosti svoje dece i svojih muževa“, kaže ona. Hrdi strahuje da bi sukobi mogli da ponište sve što je poslednjih decenija postignuto. „Ništa od ovoga nije zagarantovano“, kaže. „To stalno ponavljam svojim ćerkama – ne uzimajte ništa od ovoga zdravo za gotovo.“

Obnavljanje i jačanje ravnopravnosti zahteva angažman na više frontova. Ako je patrijarhat nastao u uslovima stabilnih zajednica koje su kodifikovale muško vlasništvo i nasledstvo, onda zakoni koji ženama omogućavaju da poseduju imovinu u svoje ime mogu da budu od pomoći.

Ali takvi zakoni već postoje u mnogim društvima 21. veka – pa zašto patrijarhat i dalje opstaje? Prava promena, tvrdi neurološkinja Liz Eliot sa Univerziteta Rozalind Frenklin u Čikagu, dolazi tek kada društva počnu da zaista žive vrednosti koje ti zakoni promovišu. „Zakoni su prvi korak, ali usvajanje tih vrednosti dolazi kasnije.“

Izvor: zadovoljna.nova.rs

Kao odgovor na tvrdnje da se nekad „znalo ko kosi a ko vodu nosi“, da su tada postojale „prave vrednosti“ a naše bake živele jednostavan, ispunjen i srećan život nizala su se iskustva žena koje su živele samo nekoliko desetina godina pre nas. Ove priče pisale su sada njihove unuke, praunuke, ćerke. Sve svesne težine i tuge u kojoj su njihove pretkinje živele i preživljavale.

Svedočanstva govore o stvarnim okolnostima u kojima su živele žene samo jednu generaciju pre. Zarobljene u patrijarhalnim okvirima, gde im je bilo uskraćeno pravo na obrazovanje, na slobodan izbor bračnog partnera, bezbednost, sigurnost, ambicije, nekada i na osnovnu ličnu slobodu. Mnoge su trpele maltretiranje i nasilje, bez mogućnosti za izlaz iz takve situacije ili podršku porodice ili društva: „Ako te otera, nama nemoj da se vraćaš“.

Život naših baka često je bio obeležen strogim društvenim normama i očekivanjima koja su ih terala da se žive u skladu sa tradicionalnim ulogama, bez mogućnosti da izraze svoje želje, ambicije ili talente. Obrazovanje im je često bilo nedostupno, ograničavajući njihov potencijal i zadržavajući ih u krugu siromaštva i zavisnosti od muških članova porodice.

Pored toga, brak je za mnoge žene bio obaveza, a ne izbor. Udaja je često bila aranžirana od strane porodice, bez obzira na njihove lične želje.

Ekonomska nezavisnost i dalje misaona imenica

Istraživanja pokazuju da su žene vlasnice 25 odsto imovine, a svega šest odsto nekretnina u Srbiji. Običaji iz „starih dobrih vremena“ su i danas jaki, te se svaka druga žena odriče nasledstva u korist muških članova porodice.

Ovo ih kasnije dovodi u nepovoljan položaj i veću izloženost nasilju u braku. Manjak ekonomskih resursa, u koje svakako spadaju i nekretnine, dovodi do veće ekonomske zavisnosti i značajnog ograničenja ostvarenja punih potencijala žena ili izlaska iz nasilnih odnosa.

Žene se isključuju iz nasledstva u korist muških članova porodice u čak 43,2 odsto slučajeva. Prema istraživanjima iz 2023. godine, 84 odsto ispitanica je izjavilo da nisu upoznate sa podatkom da neće moći da dobiju socijalnu pomoć ako se odreknu imovine.

Kako smo ranije pisali, predrasuda koja postoji za žene koje nisu formalno zaposlene je da one ne doprinose domaćinstvu, iako je bez njihovog nevidljivog i nepriznatog rada nemoguć društveni život. Statistike govore da među ispitanicima koji su se u Anketi o radnoj snazi u Srbiji izjasnili kao „domaćin/domaćica“ žene čine čak 95.6 odsto. Prema definiciji Međunarodne organizacije rada (MOR) neplaćeni rad obuhvata pomenute aktivnosti ekonomije brige, ali i druge oblike neplaćenog rada kao što su rad na poljoprivrednom porodičnom gazdinstvu ili drugom porodičnom poslu.

Istraživanja Ženskog udruženja kolubarskog okruga (ŽUKO) iz 2022. godine pokazuju da se svega 16 odsto imovine na selu vodi na žene i u najvećem broju se radi o parcelama manjim od 2 hektara.

Koje su šanse da se ta činjenica promeni govori i podatak da čak 68 odsto mladih smatra da nasledstvo treba da pripadne samo muškarcu.

S obzirom na trenutne nasleđene, uspostavljene i ukorenjene norme, neophodno je radikalno menjati stvari. Nije dovoljna ni samo edukacija mladih, ni da usvajamo nove zakone ili samo pratimo primenu postojećih zakona, ni da podižemo svest o položaju žena, potrebno je raskrstiti i sa romantizacijom prošlosti i ženske patnje kao prirodne raspodele uloga, već žensko trpljenje nasilja (seksualnog, psihičkog, fizičkog, ekonomskog…) treba demistifikovati i imenovati kako bi buduće generacije mogle da žive daleko od takvih iskustava.

Podaci Uprave za statistiku Crne Gore Monstat pokazuju da se u posljednjoj deceniji u ovoj zemlji rađa znatno više dječaka nego djevojčica. Od 2011. do kraja 2020. godine, rođena su 2.922 dječaka više nego djevojčica, s najvećim disbalansom zabilježenim 2014. godine, kada je broj djevojčica bio manji za čak 365. Prošle godine, ovaj trend je nastavljen, ali sa nešto manjom razlikom od 98 dječaka više. Do kraja maja 2024. rođeno je 67 djevojčica manje nego dječaka.

“Gledajući statističke podatke koliko god da smo na većem stepenu civilizacije i da se borimo sa tim selektivnim abortusima i težnjom da se prvenstveno u našoj zajednici i sistemu izborimo, primat je dat na muškoj djeci nego ženskoj. Statistički podaci nam suprotno govore da smo nekako razbili sve to jer je patrijarhat još uvijek u toj mjeri zastupljen”, kazala je psihološkinja Stela Burzanović.

Prema izvještaju Populacionog fonda Ujedinjenih nacija iz 2012. godine, selektivni abortusi su veoma prisutni u Crnoj Gori.

Demograf Miroslav Doderović je kazao da veliki problem stvara njihova kombinacija s patrijarhalnim vrijednostima koje favorizuju mušku djecu, pa na taj način ozbiljno narušavaju rodnu ravnotežu i doprinose demografskim problemima.

“Kod nas je ustvari najveća opasnost u reproduktivnom periodu od 19 do 40  godine gdje imamo nedostatak 3000 žena, a taj broj je vjerovatno veći i procjena je da će u sljedećih 15-20 godina nedostajati 8000 žena”, istakao je Doderović.

Psihološkinja Burzanović naglašava da, uprkos borbi za rodnu ravnopravnost, patrijarhat i dalje dominira, što zahtijeva veći stepen svijesti i borbe protiv diskriminacije.

“Kada se jave klijenti upravo se javljaju zbog tog pritiska sredine i težnje da ne pokleknu. Da li pod utacaj partnera šire i slično. I kada su ovakvu slučajevi radi se na suzbijanju stereotipa, stigmi, tih vrijednosti koje su ukorijenjene. I jako je pohvalno što se javljaju klijenti, jer je potrebno raditi na širenju svijesti i na prihvatanju“, primijetila je Burzanović.

Ovi demografski poremećaji nisu samo pitanje statistike, već imaju i ozbiljne posljedice na društveno-ekonomski razvoj zemlje. Selektivni abortusi, često vođeni patrijarhalnim vrijednostima, dovode do disbalansa na “bračnom tržištu” i dodatno otežavaju položaj žena u crnogorskom društvu.

“Ovi podaci koji se pokazuju od Monstata i tako dalje su problematični jer u njima ne učestvuju podaci selektivnih abortusa koji se obavljaju u privatnim ordinacijama, ali u centrima u susjedstvu BiH, Srbiji, Kosovu i Albaniji“, kazao je Doderović.

Da bi se riješio ovaj problem, neophodno je raditi na suzbijanju patrijarhalnih normi i jačanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti, kako bi se osigurala demografska ravnoteža i stabilan razvoj društva, saglasni su sagovornici Gradske.

U kazan za destilaciju stavila sam svoje priče ,, priče drugih obitelji, knjige i istraživanja, terapije grupne i individualne, praksu obiteljskih konstelacija, ženske studije i teološku studije i evo esencija kojom sam izliječila čuđenje i osnažila se – jer znanje je moć.

Kako čovjek koji “voli” svoju djecu može napraviti pakao majci, svetitit se i prijetiti, uzimajući djetetu i od majke i od oca – nježnosti, ljubavi, zaštite, a zatim ne plaćati alimentaciju ili plaćati minimum minimuma, kako može uskratiti svojoj vlastitoj djeci ne samo kakav-takav sklad nego često i hranu, odjeću i druge potrebe, čak i kad su financijski za to bili u mogućnosti?

Kako čovjek može pobrkati osvetu majci svoje djece s ljubavlju za djecu?
Kako uopće mogu mučiti djecu?

Mogu.
Ne samo da mogu – nego moraju.

Jer ljudi nisu punoj kontroli svojih postupaka – nije moj ili vaš bivši suprug nužno svoje odluke donio sam. Odluke su donešene kombinacijom odgoja, gledanja situacije doma, ali i traumama, kulturalnim kodovima i iskustvima njihovih predaka. Kultura se manifestira kroz ljude.

Muškarci naših krajeva su žrtve patrijarhata.
Kao i sve žrtve – neki ozdrave i nađu snagu za dobro.

Neki polude i nastave širiti nasilje dalje.
Ovdje govorimo o potonjima.

Puno je muškaraca našlo put do srca, suosjećajnosti i slike muškarca koji je zaštitnik, partner i čovjek – i to ne samo u naše doba.

Takvih je muškaraca bilo uvijek. Kao što je bilo i žena koje su se znale zauzeti za sebe, bez gorke težine pasivne-agresije, kažnjavanja obitelji depresijama, migrenama i toksičnim kvocanjem.
Nažalost, puno je previše toksične muževnosti i ženstvenosti na pozadini otrovnog supstrata pervertiziranog patrijarhata, ali i naše lokalne bolne povijesti ratova, ratovanja i sakaćenja muškaraca nikad liječenim PTSP-ovima.

Tko je pitao vašeg i mog pradjedu ima li PTSP i treba li pomoć sa noćnim morama i unutarnjim konfliktima? Liječio se rakijom i tučnjavom, da ispusti unutarnji pritisak. Kako je on odgojio svog sina, a njegov sin svog sina? Loše. Eto kako. Jer čime da ga odgoji ako je sam potrgao i uništen?

Puno muškaraca i muške kulture i danas je bazirano na patrijarhalnom konceptu muškarca čija se snaga poistovjećuje s bezosjećajnošću, hrabrost s agresivnošću, a koncept ljubavi se brka s posesivnošću i ljubomorom. Nije to čudno.

Na muškarca se nametnula slika da je odgovoran za cijelu obitelj, da mora biti pametan i najpametniji – imati zadnju riječ je i teret, ne samo pravo; zatim ga se upregnulo da ratuje i vojuje, da svojim mesom brani obitelj, zemlju ili nekog slučajnog vladara.

Da svoju vrijednost dokazuje stjecanjem pozicije s koje mu je dostupan novac i moć. Siromašan ili nježan muškarac je živio jezu i užas u balkanskom ambijentu. Zato su gradili oklope i skrivali se iza surovosti.

Naše su zemlje puno previše ratovale, a Vojna je Krajina bila uzgajivačnica plaćenih vojnika koji su ratovali za novce i da dobiju imanje. Iz nevolje i siromaštva, ne hira. Imali smo i svoje višestoljetno krvarenje s Turcima. Nadirao je ovdje na naše muške pretke tko je stigao, tražeći da budu surovi, da im duša ogrezne kao ona tvrda koža na stopalima, gruba kao rašpa.

Takvi su muškarci morali ukinuti dušu. Slabost, dvojba, emotivnost, suosjećanje, razgovor ne idu dobro uz vojnu službu, ali ni teret patrijarhata i prvotnosti, ideje da moraš uvijek biti jak najjači, pametan i najpametniji, rodonačelnik i vođa. To je teret prevelik za čovjeka pod kojim su mnogi naši očevi, djedovi, pradjedovi pali u alkohol, bolesti, narcizam, nasilnost, depresije ili bili šikanirani kao slabiće ako nisu bili surovi i grubi.

Patrijarhalni muškarac je kao vampir kojem je ugriz ubio srce – pa nema zdravi osjećaj ljubavi i sposobnost da prihvati svoj gubitak – žena ga nije više htjela, nije mogla s njim. Zdrava osoba prihvati da eto netko te ne voli ili da si sam pridonio da je osoba otišla. Patrijarhat polaže pravo na ženu. Njezin odlazak je njemu udarac, slabost, on s time ne zna što bi.

Jer on gradi svoj identitet na ideji da ima moć. Ona radi što se od nje traži – to je pervertirana ideja odnosa. A ona otišla? On to ne može osjetiti srcem. On to osjeća kao povredu matriksa u kojem živi, kao izdaju. Kao povod za osvetu.

Pervertirani patrijarhat pravi život kao jednu predstavu u kojoj bi svi trebali neurotično igrati uloge – jer tu nema zdravlja, pa da ploviš niz realitet onoga što kaže supruga, što traži, s čime se slaže, kakva su ti, doista djeca – nego imaš kruti okov prisile, traume od rata, patrijarhata, grubosti muške sredine koja će ti krv popiti ako se ne uklopiš u macho kulturu i iz tog okvira ti reagiraš kao nasilnik, mučiš djecu i bivšu ženu.

Ne jer bi bih mučio njih osobno.

Nego jer su likovi koji štete slici koja ti treba da opravdaš svoje postojanje – da se činiš sebi pravi macho i da se sakriješ iza iluzije da imaš kontrolu nad ženom, djecom, nad drugima. Ili mučiš ženu iz traume – jer nemaš emotivni kapacitet da osjetiš, produktivno se ljutiš, žaluješ, tuguješ i na kraju prihvatiš realnost. Pa divljaš.

Macho manovi koji su se probijali kroz poslovne svjetove i izvojevali bitke u kojima ih se sluša, poštuje na onaj pokornički način, čiji identitet ovisi o egu, snazi, nacizmu, pokoravanju drugih naravno da ne može postaviti stvari suradnički sa bivšom ženom.

Čime?

Taj čovjek nema nego unutarnje resurse dominacije i bitke, osvete i nasilja.
Jezikom mnogih terapeuta s koijma sam pričala – nema kapacitet.

Kapacitet da osjećaš, prihvaćaš realnost, razumiješ svijet, skineš maske i osjećaš golim srcem, tijelom i dušom se gradi – odgojem, treningom. Isto kao što se za nasilje, natjecanje, agresiju, osvetu i prejebavanje u krugu macho muškaraca s ciljem da se uspostavi hijerarhija gradi kapacitet odgojem, treningom…

Kako su oblikovani, takvi jesu.

Žene kroz zadnjih pola stoljeća intenzivno pohađaju terapije, radionice, škole razvoja. Mi smo od onih nejakih žrtvi koje izbore prostor za odmor samo histerijom ili migrenom došle do cjelovitih žena koje znaju reći da i ne, prihvatiti puni raspon svojih osjećaja.

Oplakale smo rane svih generacija žena, otvorile ponore duše i priznale sva nasilja, sramote, poniženja, patnje svoje, svojih majki i baka. Uhvatile se ukoštac sa sramom, abortusima koje su naše pretkinje morale i koje nisu smjele raditi, nemilosrdnim očevima i obiteljskim nasiljima koje se moralo našminkati u sreću i obitelj.
A tek smo na početku, ima tu još posla.

Muškarci još uvijek pokušavaju zakriliti unutarnju bol prejebavanjem, nasiljem, osvetom i dominacijom, narcizmom, agresivnošću i maskom.
Između ostalim – i nad ženama i roditeljskom skrbi.

Jednostavno ne znaju drugačije. Ako si vojnik, sve ti je plijen; prijatelj ili neprijatelj. Dijete je ratni plijen u ratu protiv neprijateljske žene, odmetnutog dijela tvoje imperije.

A institucije? One su u vlasti tog istog patrijarhalnog mindseta kojem je razgovor, dogovor, ravnopravnost terra incognita.
Zdrav muškarac nije tema ove priče.

On je su-roditelj, partner, razveden ili u braku, svejedno.
Ovo je priča o muškarcima koji nisu zdravi – a nisu zdravi povijesno, kulturalno, odgojno i ustraju u tom svom ludilu, podržani još uvijek živim narativom o macho manovima, o snazi koja je zapravo agresija, ljubavi koja je zapravo ljubomora i posesivnost, a pravdi koju provode kao osvetu.

Neće ni biti zdravi dok psihoterapija ne postane obavezna kao osnovnoškolsko obrazovanje. I grupna i osobna. Što neće. Jer macho manovi koji drže pare radije krpaju ranjenu dušu skupim autima i odijelima, prestižnim lokacijama stanova i novijim modelima supruga koje će se uklopiti u njihovo očekivanje od žene, ukrasa, sluškinje, lika iz Čolićeve pjesme Kao moja mati.

A i kažu da se narcizam, snažna tendencija na tkivu patrijarhata, najteže liječi.
Sve dok ne vide sebe kao slobodne ljude da vole i osjećaju, ranjeni će muškarci biti ratnici, dominantni vođe – i djeca će im trebati kao ratni plijen.
I oni u tome ne vide ništa pogrešno jer nemaju čime vidjeti da je to pogrešno.

Dvoje mladih leže na krevetu i zaljubljeno se gledaju. Osjeti se atmosfera topline i romantike i čini se da će provesti noć zajedno. No. njega uhvati ugriz sumnje i naglo se probudi i ustane iz kreveta.

Asli ide za njim i pita ga što nije u redu. Mehmet zaključi da njihova prva noć nije ispravna i sumnjičavo je gleda. Nije mu jasno zašto je ona tako opuštena, smirena i kako tako može uživati u tom trenutku. Upita je da li je ona ikada bila nasamo sa muškarcem, na što Asli odgovori da jest jer nije odrasla u 16. stoljeću pod pratnjom guverante.

Mehmet joj protrese ramena i kaže joj da nije na to mislio. Ona je, naravno svjesna kakav je kontekst i značaj imao njegov upit te mu odgovorila da je upravo to pitanje, o intimnim partnerima, ubilo mnoge žene. Dodala je da je to privatna stvar i da nitko nema pravo pitati osobe s koliko ljudi su imali seksualne odnose.

Muškarce to nitko ne pita, a ako se pohvale, bit će glorificirani kao veliki zavodnici. Frajeri. Seksualna moć određuje svaku ostalu. Izaziva divljenje i strahopoštovanje. Ovaj dijalog je važan jer je Asli uočila mizoginiju i zauzela se za svoje pravo na privatnost.

Patrijarhat umotan u celofan romantike

U turskim serijama, koje imaju  isključivo patrijarhalni izričaj, na ovo pitanje žene sramežljivo spuste glavu. Priznaju da nisu imale seksualno iskustvo. U turskim serijama gledamo iznošenje krvave plahte i navijanje svjetine. Navikli smo da žene trpe udarce i strepe od oca, muža i brata.

Navikli smo na bijesne svekrve, miješanja porodica u brak i veze. Patrijarhat širi svoje hobotnice, a mi, jedući kokice, upijamo kao spužve sva ta nepisana pravila. Glavna junakinja mora biti sramežljiva, krhka, romantična. Ona mora biti spašena.

Glavni junak mora biti mačistički orijentiran uspješan poslovni čovjek kojemu žene ljube stope po kojima kroči. On mora biti seoski starješina koji kreira društveni poredak. Tu i tamo postoji neka fatalna žena, koja je seksualno promiskuitetna. Turske serije završavaju tragično jer smo naučeni da ljubav mora biti toliko otrovna i destruktivna da na koncu, ubija. Umire se od ljubavi.

Romantizacija nasilja

Koliko prostora ostaje za kritiku ovakvog sadržaja? Koliko propitujemo položaj žena i muškaraca u serijama i filmovima? Koliko smo svjesni da svi ti patrijarhalni obrasci ulaze u našu podsvijest i kreiraju naše verzije ljubavnih odnosa?

Normalizira se nasilje, prihvaćaju se običaji bez uplitanja i zauzimanja za vlastita prava. To je tako. Važno je da on i ona na kraju završe zajedno.

Glavna junakinja će oprostiti prijevare, ucjene, ljubomorne ispade i prisilnu kontrolu svog „princa.“ Jer je on jedina njena šansa za opstanak u okrutnom svijetu. Ona ima priliku nastaviti lozu rađanjem muških nasljednika. Važno je da uočimo ove primjese i da kritički promatramo medijske i televizijske sadržaje koje gledamo mi, naši roditelji i naša djeca.

Smatram da nije rješenje bojkot nekog sadržaja nego kritičko stajalište i rasprava o promjenama. Učenje iz loših primjera. Učenje što je normalan, zdrav odnos a što  destruktivna ovisnost o nekoj osobi. Svaki se sadržaj može gledati iz feminističke perspektive, tj. mogu mu se postaviti pitanja bitna za slobodu žena: npr. koliko su u serijama uvažene žene?

Koliko su slobodne u svom djelovanju? Vrednuje ih se po majčinstvu ili po nečem drugome? Što serije očekuju od muškaraca i žena koji ih gledaju? Zasada od turskih serija dobivamo isključivo promociju patrijarhata i podložnu ulogu žena.

S Jovanom smo razgovarali o njenom web programu „Dozvola“, ženskim ranama i stidu, stigmatizaciji žena, značenju riječi kurva, trigerima i zabranama te kako konačno prevladati sve prepreke koje ženi stoje na putu da bude slobodna.

Ženske rane i stid

Vi ste kreatorka vrlo zanimljivog, intrigantnog programa o mračnoj ženstvenosti? Što vas je najviše inspiriralo da osmislite ovaj program i koju svrhu može imati ovaj program u kontekstu ženskog osnaživanja?

Inspirisala su me moja svedočenja. Mojih drugarica, okoline, klijentkinja. Žene koje kriju svoju lepotu i autentičnost od drugih iz straha, kojima je ‘izvini’ svaka druga reč, koje se zgrče kad ih više očiju posmatra umesto da uživaju u tome da su viđene.

One koje ne dozvoljavaju svojoj seksualnoj i autentičnoj ekspresiji da postoji iz straha da će biti prognane, kažnjene, odbačene. Inspirisale su me drevne ženske rane, strahovi koji su nam uktani u kosti još kad su nas spaljivali kao veštice i kamenovali kao grešnice.

Rane koje i dalje krvare, koje su nam naše pretkinje ostavljale u amanet i mi ćemo ih ostavljati našim potomcima ako ne rešimo da prekinemo niz. U kontekstu ženskog osnaživanja – najveći bunt, najveći feminizam, najveći revolt u današnje vreme je biti svoja i celovita.

Revolucionaran program „Dozvola“

3. Možete li detaljnije opisati program i ključne dijelove? Koliko program traje? Kolikovremena imate da se individualno posvetite da nekoj klijentici odgovorite na pitanja?

Program se zove ‘Dozvola’. Tako sam ga nazvala jer se bavimo konceptom dozvole – šta nam je dozvoljeno a šta oduzeto, koje dozvole same sebi oduzimamo, a koje čekamo da nam daju. Da li imamo dozvolu da budemo seksualne? Kinky? Spiritualne? Mračne? Besne? Tužne? Loše devojčice?

Dozvolu da zauzmemo prostor?Ili uvek moramo biti na umanjene, cenzurisane, ukalupljene. Rekla bih da je ključni deo programa ta dozvola sebi, za sve što nas je do sad sputavalo da se ostvarimo u našoj autentičnoj i celovitoj prirodi. Još jedan od ključnih delova programa je -ljubav.

Ovaj rad nećemo obavljati kroz bes i ogročenost, već kroz prihvatanje, nežnost, ljubav prema sebi i nežno, ali odlučno koračanje van zone komfora. Program traje šest nedelja, i sastoji se od online radionica, pisanih i glasovnih lekcija, pitanja za rad sa senkom, praksi koje menjaju stvari, malih ali bitnih izazova i naše zajedničke grupe na telegramu.

Spoj praksi, teorije i međusobne, sestrinske podrške – to je ono što čini ovaj program. Segmenti su podeljeni na ‘samopouzdanje ‘ i ‘seksualnost’. Neobilazni deo programa je o telu -jer bitno je da nam ovo znanje ne ostane samo u glavi već ‘sedne’ u telo. Bitno mi je da naglasim da program nije zamena za psihoterapiju i terapijski rad na traumama -više je… tajni sastojak.

Patrijarhat protiv ženske prirode

4. Na instagramu ste u svojim objavama istaknuli kako je patrijarhat stavio brojne okove na žensku osobnost i slobodu djelovanja njenog seksualnog izražavanja? Na koje načine vaš program pomaže u oslobađanju od ovih okova?

Patrijarhat je stavio okove na sve žensko, u to računam i seksualnost, i slobodu izražavanja i samu našu prirodu. Našu prirodu koja je mistična, magična, nekad destruktivna a nekad životodavna – kao i sama Majka Priroda .

Seksualno izražavanje ne znači promiskuitet. Znači prihvatanje sebe u tolikoj meri da sram i okovi više ne postoje.Trenutak gde toliko prihvatamo svoju seksualnost, ženstvenost, svoju prirodu, svoje kinkove, fetiše, svoje telo, svoje želje, svoje porive – u toj meri da patrijarhat više u našem telu i u našem ličnom univerzumu ne može da se održi, uvene – jer nema plodno tlo.

Uvjerenja koja koče

5. Koliko žene same sebe koče? Koliko same sebi stavljamo uvjerenja da nešto nije dobro iako nam je to nešto novo nepoznata teritorija?

Kad se dete rodi ono je tabula rasa. Sva uverenja koja ima sada, kao odrasla osoba, su umetnuta u naše podsvesno. Posađena. Žene ne koče same sebe po difoltu, ni žene ni bilo ko. Koče nas ta uverenja koja nisu sama iznikla u našoj svesti i podsvesti, već je neko posadio seme. Iako izgleda kao da same sebi stavljamo uverenja, zapravo nam ih društvo stavlja – a mi ih prihvatamo iz straha da ne budemo odbačene ili osuđene.

I onda je posledica da same sebe kočimo. Dobra stvar je što možemo da promenimo to, ako odlučimo. Na kraju, mi smo odgovorni za to kako naš život izgleda, i imamo moć da to promenimo, zar ne?

Nepoznata teritorija i novo je za mene u ovom kontekstu izlazak iz zone komfora, i iz zone poznatog. A iza druge strane izlaska iz zone komfora je ekspanzija i rast. Pitanje je jedino -koliko smo spremni na taj korak?

6. Koja, su, prema Vašem mišljenju, uvjerenja koja najviše štete ženama?

Najgore uverenje koje žena može da ima je da je mala, nebitna i nevidiljiva. Onda, da će je osuditi kad se prikaže. Da ona nije ništa posebno. Samim tim poručuje životu da joj ni ne šalje posebne stvari, i da ne zaslužuje veće.

Uverenja vezana za seksualnost i njeno potiskivanje su više strahovi nego uverenja. Strah odosude, strah od toga da će nas prozvati kurvama, vešticama, kučkama – i svim ostalim epitetimakoje pridodaju ženama koje su otvorene, drže do sebe, koje prihvataju svaki svoj deo, koje sene umanjuju i ne cenzurišu.

Takođe jedno od uverenja koje je pogubno za žene – da će ako bude seksualna biti grešna. To je posledica ogromne stigmatizacije seksualnosti za koju su zaslužni patrijarhat i religija. Stvar je mnogo kompleksnija nego što može da se objasni putem ovog intervjua. Ono što ja učim svoje klijentkinje je da je njihova autentičnost dar od Boga ovom svetu i da kažnjavaju svet ako je kriju. Učim ih i da je bitno da njihova seksualnost bude otvorena i da cveta, da smo mi ogledalo Majke Prirode u svakom smislu. Da su vredne i voljene čak iako nisu dobre devojčice. Da smeju da osete ceo spektar ženskog postojanja u ovom svetu. Da sudovoljne i savršene takve kakve jesu… To ruši umetnuta uverenja.

Trigeri i zabrane

7. Vaš program razbija tabue, međutim mnogim ženama on je triger jer su uvjerene da je to nešto loše? Zašto su muškarci slobodniji u izražavanju svojih želja u seksualnomodnosu, dok brojne žene zapravo nisu ni svjesne što žele a što ne?

Možda nisu svesne jer nisu sebi nikad dozvolile da idu na to mesto. I muškarci se bore sa osećajem srama i potiskivanja seksualnosti, samo je kod njih stvar u tomeda moraju da održe jednu sliku stabilnog muškarca, stoika, a ne nekog koji ‘filozofira’ i ‘izmišlja’ -pa i u svojoj seksualnosti.

Samo dokaz da patrijarhat ne utiče samo na žene, već na sve koji se nalaze u ovom sistemu.

Uglavnom, jeste veliki triger – vidim po tome što me je otpratilo više od 150 ljudi kada samobjavila program i malo promenila narativ – iako sam i pre govorila o ovim temama.To je jer te žene sebi ne daju dozvolu – da budu seksualne, slobodne i svoje – i onda kad svedoče drugoj ženi koja to radi – to izazove ogroman triger. Ne osete da je to loše, koliko da jezabranjeno i nedozvoljeno. Zato sam i rešila da program nazovem ‘Dozvola’, da osveste da imjeste dozvoljeno sve što im je do sad bilo zabranjeno, i od okoline i od njih samih.

Što je to kurva?

8. Seksualni promiskuitet žena je nažalost označen velikim ljubičastim slovima kao stigma krivice pa se često kaže da su žene krive jer su muškarci nasilni prema njima, što znači kurva u društvu, a koja je interpretacija vašeg značenja?

Seksualni promiskuitet, seksualna sloboda, seksualna ekspresija kod žena – te stvari nemaju nikakve veze sa muškim nasiljem, odnosno nisu uzročno – posledične i ne smemo da posmatramo da jesu.

Muško nasilje ima veze sa nasilnikom, sa tim kad nešto sveto kao što je seksualnost vide kao zaprljano i kao napad na njih same i na sistem, patrijarhat. To je duboko ranjeni masculine, toliko ranjen da je opasan. Naše društvo ima duboke rane po pitanju seksualnosti, i sve je otišlo naopačke (trigger warning) prvim dolascima kontrolisanih, abrahamskih religija. Baš odatle potiče i priča o Mariji Magdaleni, Isusovoj sledbenici koja je pored toga što je bila prostitutka kanonizovana – odnosno proglašena sveticom.

Priča o njoj je inspirisala predanja o tri rane Marije Magdalene, rane koja svaka žena nosi. Rana kurve, veštice i kučke. Kurvama su prozvane sve žene koje su slobodne u svojoj seksualnosti, vešticama one koje su svesne svojih darova i svoje magije, a kučkama žene koje ne daju na sebe.

Zato je u mom kontekstu kurva žena utelovljena i oslobođena u svojoj seksualnosti, i ne može mi predstavljati uvredu, kao ni druga dva epiteta – predstavljaju mi potvrdu da nešto dobro radim. Čim je društvo moralo da smisli nazive za nas, nazive kojima je cilj da nas potisnu, ponize i umanje – znači da nešto dobro radimo. Nešto autentično i van nametnutih, neprirodnih pravila.

9. Tvrdite kako je ravnoteža ključ između tamne ženstvenosti ali i osjećaja nježnosti, što biste savjetovali ženama kako otkriti balans u sebi i vlastitoj ženskoj energiji?

Femina – ženski princip u nama, se sastoji od dark i light feminine, odnosno tamne i svetle strane. Priroda žene je kompleksna, i ja volim da nas poredim sa Majkom Prirodom – sa njenom lepotom, sočnošću, sirovošću… Ona je, metaforički rečeno, utelovila i taman i svetao princip. Mnogo spiritualnih žena, i ljudi generalno, se bavi i prihvata kod sebe samo svetli princip.

A ne znaju da što je svetlost jača, to je senka veća. I jedno bez drugog ne postoji. Karl Jung je rekao ,,Svako nosi senku i što je ona manje prisutna u svesnom životu pojedinca, to je mračnija i intenzivnija’’.

Zato je bitno da postoji baš ta ravnoteža koju si spomenula, i ravnoteža između svih naših principa i naše prirode – to je ono što nas čini celovitom ženom.I tako se podstiče balans. Kad ne bežimo od mračnih, tamnih i potisnutih delova naše senke,već ih prigrlimo i osvetlimo.

Tako smo istinski žene – i nežne, i grube, i one koje spašavaju i koje su spasene, i svetice i kurve, i ponizne i ponosne…Da bismo zaista mogle da to utelovimo – potrebna je hrabrost da se zagledamo u našu senku, svest da smo vredne i kad smo nesavršene, i ogromna količina ljubavi prema soptstvu – ili bar spremnost da je osetimo. Zato postoji program ‘Dozvola’ i zato ja radim ovo što radim.

10. Što biste poručili ženama?

O da! Iako ja pričam o ženskoj slobodi – ne znači da podstičem promiskuitet i rušim identitet porodice. Iako ja pričam protiv patrijarhata, ne znači da sam protiv muškaraca. Iako pričam o feminizmu, ne stavljam žene u položaj žrtve. Iako koristim reči ‘kurva, kučka i veštica’, ne teram žene da to postanu. Iako pričam o tamnoj strani femine i senci, ne znači da ne živim svetlost.

Moja priča je priča o oslobođenju, poniznosti pred Bogom koji me je stvorio ovakvu sa razlogom, priča o večnom plamenu koji gori u meni i koji će spaliti do temelja sve što potiskuje prirodu i što stavlja okove. Najčistija, iskonska namera koju nosim već ko zna koliko života, protkana ljubavlju i istinom.

Lako je biti pogrešno shvaćena kad se ove teme pokrenu – i zato zovem svakog ko je pročitao ove reči da ih shvati prvenstveno srcem, a tek posle umom. I onda će moja namera biti kristalno jasna, i prepoznata na nivoima duše, sestrinskog, neopipljivog, iskonskog.

Više o programu možete vidjeti na Jovaninom Instagramu profilu

instagram.com

Surogat majčinstvo znači doslovno upotrijebiti žensko tijelo kao inkubator u koje će biti posađene tuđe jajne stanice i sperma. I za devet mjeseci netko će držati to dijete, sretan.

Da, ti roditelji su sretni, ali su izgradili ispunjenje i ostvarili svoj san na tuđim suzama. U svom znanstvenom radu Feministička razumevanja surogat materinstva Jelena Riznić naglašava da surogat materinstvo i politički problem u kontekstu jačanja desničarskih snaga u Evropi i svetu koje ukidaju i/ili ograničavaju već izborena ženska prava, poput prava na abortus, a koje se također pozivaju na slične vrijednosti koje zagovaraju feministkinje koje se zalažu za legalizaciju surogat materinstva, poput prava na biološko roditeljstvo ili prava embriona.

Njena maternica- moje vlasništvo

Pa da pojasnim, možete li zamisliti niz siromašnih djevojaka iz Latinske Amerike, Azije ili Afrike, možda iz Istočne Europe, ako roditelji možda ne žele riskirati, nedaj Bože, tamnu kožu djeteta?

Možete li zamisliti njihov život bez perspektive i budućnosti? Neke od njih je odgojila cesta, a seksualno nasilje kao i drugi oblici zlostavljanja bili su kao nekome pozdravi za dobro jutro i laku noć.

Kopanje kanti za smeće, spavanje u vlažnim prostorijama, rizik od trgovine ljudima. Mnoge od tih djevojčica su roba na okrutnom tržištu kapitala. Prostitucija, silovanje, iskorištavanje do krajnjih granica. No to nije dovoljno jer roba mora biti maksimalno iskorištena.

Pa zašto ne iskoristiti maternicu od djevojke i njen trbuh? Ako je fertilna, može rađati djecu. Platiti ćemo joj, napraviti ugovor, a ako ga ne ispoštuje, ucijeniti ćemo je, prijetiti joj. Možemo je ubiti jer koga briga za tamo neku uličarku. Jer ne znamo imena žena koja su rodila tu djecu. One su nebitne, kao prašina koja se nakupila u skupocjenom stanu.

Fertilne i sterilne

Neke žene su toliko opsjednute idejom materinstva da će probati sve alternative. Tu je i pritisak supruga, njegove obitelji a ako je ona u patrijarhalnoj sredini bit će zauvijek obilježena kao ona sa sterilnim jalovim i odumrlim organima.

Jer poslije tridesete, u njoj je ionako sve mrtvo?

Ta žena ništa ne vrijedi ako se nije ostvarila kao u mitovima a i medijima tepaju, nije ostvarila u onoj najljepšoj ulozi- ulozi majke. Pitanja, osude.

Ove bolne situacije najbolje oslikava i nova serija The Surrogacy u kojoj mlada žena indijskog podrijetla postaja surogat majka u raljama imućne obitelji. Najveći problem je što se i ova priča romantizirala i prikazala u obliku nesretne obitelji između siromašne djevojke i oca te djece koje je rodila.

Nema ništa romantično niti lijepo u surogat majčinstvu. Postoje samo rizici od navezanosti za dijete koje su žrtve ove eksploatacije stekle za svoju novorođenu djecu, strah, traume, krivica i prisila da zaborave da su rodile tu djecu i prodale svoje tijelo.

Možemo se samo nadati da su hladne kao kamen i da će to nekako probaviti. Fertilna je pomogla sterilnoj da se rodi dijete. Da se drži do običaja, da bude djece. Ako je sin, još više će se slaviti.

Patrijarhat nije briga tko je rodio dijete

Samo da rodi, da ga drži u stomaku i da izađe iz nje. Nije bitno kako, na koji način sve za plodnost i dokaz da moćni muškarac uz potporu svoga patrijarhata još uvijek upravlja reprodukcijom. Još uvijek je on, taj koji kreira život i smišlja nove načine.

Ako ima novac, platit će djevojci da rodi dijete. Žena mu je jalova a on nesretan. Logično da je pronašao kreativan način da dobije dijete. Još može i seksualno iskoristiti djevojku što je dodatni bonus u cijeloj ovoj priči

Grebemo li ispod površine? Jesmo li svjesni koliko se glorificira ta ista Kim, Kanye, Ronaldo, ta sva elita, njima se sve oprašta? Koliko analiziramo tu problematiku?

Nameću li ovakve osobe nove komplekse u vezi naših reproduktivnih mogućnosti? Pored svih filtera sada promoviraju i surogat kao instant rješenje?

Jesmo li toliko daleko otišli da i mi pod njihovim utjecajem iskoristimo nekoga da nam ostvari rješenje: Sreća unesreći je da surogat majčinstvo nije legalno u Bosni i Hercegovini i regiji. Bogate to nije spriječilo, hoće li i nas i kada ćemo konačno prestati kupovati i prodavati ženska tijela ko komade mesa na pijaci’

Nema ni žena koje izgledaju kao da su trajno izgubile češalj i ogledalo, i koje žongliraju između profesionalnih obaveza, neplaćenog kućnog rada i emotivnog sagorijevanja zbog brige o članovima porodice koji su u potrebi. I brige o onima koji to nisu, ali kojima je patrijarhat omogućio da vječno imaju skrbnice. Da im se ispegla košulja za poslovni sastanak ili kakav drugi, manje poslovne prirode.

U toj raskošnoj prezentaciji majčinstva, roditeljstva i porodice na društvenim mrežama i u šarenim magazinima, sve je besprijekorno. Ono što prethodi tim uglancanim i primjerima koji to nisu, najčešće je, u tradicionalnom društvu brak kao ključni zalog za očuvanje patrijarhata.

Izabrana metodom slučajnog uzorka, naslovnica srbijanske Glorije iz novembra 2022. godine ne najavljuje ni jedan sadržaj koji je van bračnog okvira. Glavni tekst je posvećen Milici i Nikoli Rađenu, vaterpolisti i pjevačici koji su se vjenčali uz blagoslov patrijarha i episkopa, a prate ih jednako nevažne za širu javnost najave tekstova o 15 godina dugoj ljubavi glumačkog para – Zorane Bečić i Igora Đorđevića, zatim o glumcu Nebojši Dugaliću koji je „šef porodičnog kvinteta“, i glumcu Goranu Kičiću „koji je poslušao suprugu i nije pogriješio“. Posljednji primjer možda najbolje oslikava stanje društva, jer valjda obično poslušati suprugu istovremeno znači i početak puta do pakla.

Kada bismo sudili na osnovu dominantne medijske i online prezentacije braka i porodičnog života, mogli bismo zaključiti kako su sve sretne porodice u šarenim novinama jednako sretne, samo je svaka nesretna porodica nesretna na svoj način, u svoja četiri zida, ako ih ima.

Jer tamo nema jednoroditeljskih porodica, nema zagovaranja roditeljstva istospolnih parova, nema tekstova o iscrpljujućoj borbi za starateljstvo i mogućnosti, tako izvjesnoj za domaće prilike, da vam niko ništa ne kaže dok ne stignete do dobnog limita za posvojenje – onda kažu da je kasno.

Priča o medicinski potpomognutoj oplodnji, istina, stigla je i do šarenih medija, ali najčešće ne znamo njeno naličje. Ponajmanje znamo kolikim rizicima se izlažu žene tokom hormonske terapije. O „nesretnim porodicama“ najčešće čitamo tek kada vijesti o njima dospiju do crne hronike. Pa se pretvore u porodičnu tragediju.

A između terora fotošopirane idile i porodične tragedije postoji jedno cijelo nedotaknuto polje. Nevidljivi ljudi. Koji u svojim tišinama i potištenostima sanjaju neki satenski život sa naslovnica.

Vjenčanice, velovi, krune i prateći patrijarhalni mobilijar

U mnogim evropskim državama nasilje u porodici ni na koji način ne utiče na odluku o pravima na skrbništvo nad djetetom i susrete, otkrio je u izvještaju za 2021. godinu GREVIO, ekspertska skupina Vijeća Evrope (VE) koja nadgleda implementaciju Konvencije VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulske konvencije) u zemljama potpisnicama.

Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS, telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji, kaže da u Albaniji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Sloveniji i Srbiji suci i sutkinje pri utvrđivanju da dijete ‘mora imati kontakt s oba roditelja’ ne provjeravaju da li se protiv jednog od roditelja vodi ili je vođen postupak za nasilje u porodici.

Rizik od nasilja sudovi ne provjeravaju, objašnjava Zablocki, niti takvu informaciju traže od nadležnih institucija, da bi na temelju nje „istinski odlučivali u najbolju korist djeteta (kojom strašno vole da se diče)“.

„Nakon što smo nebrojeno mnogo puta čuli floskulu da dijete mora imati oba roditelja (pod uslovom da su roditelji heteroseksualni, a poželjno je i da je heteroseksualna veza ozvaničena), bilo bi lijepo da konačno čujemo i koju tačno korist ima dijete od kontakta s roditeljem zlostavljačem, kako tačno takav roditelj pozitivno utiče na razvoj i dobrobit djeteta“, kaže Zablocki.

Objašnjava kako izvještaj GREVIA precizno pokazuje da nam je od sretne i zdrave porodice u kojoj stasavaju novi članovi i članice društva daleko važnije održavanje statusa quo nasilja i pridruženih mu privida idealne heteroseksualne porodice (s barem dvoje djece).

„Taj teror ‘porodičnim vrijednostima’ među kojima su vrhovne podređivanje i nasilje, ne postoji samo kod crkvenjaka i opskurnih gospođa s radikalne desnice, već i u najvažnijim institucijama države, među ljudima koje svi zajedno plaćamo da budu dio rješenja i da bdiju nad dobrobiti najranjivijih.

Zato su sretne porodice koje nam se – uz pripadajuću ikonografiju vjenčanica, velova, kruna, novorođenčadi, zlatnih burmi i drugog patrijarhalnog mobilijara – zadovoljno smiješe sa naslovnica, samo nus-proizvod društva koje ignorancijom i nečinjenjem u nasilju saučestvuje“, objašnjava Zablocki.

Podsjeća i da društvo i naslovnice uspješno ignorišu i apsolutnu većinu porodica, a to su porodice sa pridruženim starijim članovima, jednoroditeljske porodice, porodice bez djece, patchwork-porodice sastavljene od novih partnera i njihove djece iz prošlih veza, istospolne porodice, veće zajednice koje zajedno brinu o domaćinstvu i potomcima – komune.

„Patrijarhat je, naime, rigidan: ne voli brisanje granica, mekoće i senzibilnosti se gadi, a promjene ga užasavaju, pa se poslužuje – ignorancijom. Slično kao dijete koje u strahu rukicama prekrije oči i misli: Ne vide me“, zaključuje Zablocki.

U tekstu objavljenom na portalu eTrafika jasno je predočena dimenzija postojećeg problema o životima onih koji egzistiraju van „svila i kadifa“ novinskih prikaza.

„Oko 70 odsto roditelja u Republici Srpskoj nikad ne uplati alimentaciju za svoje dijete. Tek sedam odsto njih redovno izvršava svoje obaveze, pokazalo je istraživanje udruženja samohranih roditelja ‘Ponos’ iz Banjaluke“, navodi se u tekstu objavljenom povodom Nacrta zakona o Alimentacionom fondu koji bi trebao da riješi ovo pitanje.

Postoje dobri umjetnici koji imaju djecu i zovu se muškarci

Književnica Senka Marić dijeli mišljenje sa Tamarom Zablocki da je prisutna nerealna ideja sretne porodice koju čine tata, mama i djeca, te da nas diktatura te slike „tjera da se osjećamo neuspješnim ako je ne ostvarimo“. Kao i, da su drugi načini formiranja porodice – bilo da se radi o istospolnim zajednicama, samohranim majkama ili očevima, ili ljudima koji ne mogu imati djecu ili ih ne žele – skrajnuti, izbačeni iz mainstream slike.

„Za sve njih veže se stid ili sažalijevanje. Jednak je odnos i prema ljudima koji se odluče biti sami ili igrom slučaja ne nađu partnera ili partnericu koja im odgovara. Tema je ogromna i jako kompleksna, najlakše je mogu pojednostaviti riječi: dragi ljudi, 21. je vijek, hajmo dalje“, kaže Marić.

Iza medijski oblikovane stvarnosti koja isključivo podrazumijeva sretne majke sa dočekanim ili iščekivanim potomstvom, postoje i one žene koje su odlučile da ne žele imati djecu. I one koje djecu ne mogu imati. Tretman društva prema njima razlikovaće se samo u tome što će prve osuđivati, a druge sažalijevati.

Izjava umjetnice Marine Abramović koja je odabrala tri abortusa, a ne potomstvo jer je smatrala da su djeca kočnica svakoj ženi u umjetnosti, dočekana je kao najveće bogohuljenje. Abramović je tom prilikom podsjetila na izjavu britanske umjetnice Tracey Emin koja je rekla: „Postoje dobri umjetnici koji imaju djecu. Naravno da postoje. I zovu se muškarci.“

Ovakve izjave najčešće podrazumijevaju arsenal suprotnih primjera, koji se rado vade, kako bi se pokazalo da ipak može. Uz izostanak preispitivanja po koju cijenu, i da li žena ima pravo da je ne plaća. A pomalo se i zaboravlja da barem u balkanskom kontekstu imamo malo karijera kakva je Marinina. Tačnije nijednu osim njene u umjetnosti performansa.

Patrijarhatu, kao i medijima koji ga podržavaju, nema ništa draže nego zaviriti u reproduktivne organe i na temelju imanja ili nemanja potomstva donositi sudove o ženi, koja će, kad je „nemajka“ biti diskreditovana sve da je istovremeno i na čelu svemirske posade. Jer se u našem društvu majka ne postaje, nego se ostvaruje, jednako kao što se žena ponovno ne udaje, kada se jednom ili više puta razvede, nego preudaje.

„Pitanje majčinstva u okorjelom patrijarhatu poput našeg jeste intimno ali i snažno političko pitanje. Jako je teško govoriti o njemu jer je naša ‘javnost’ ipak provincijalna, mala i incestuozna, pa se stvari odmah komplikuju na ličnom nivou. Zato, svaki put kad javna ličnost, žena, progovori o majčinstvu na način koji nije standardni – a standardni način je da se žena ‘realizirala kroz majčinstvo’ – ona doživi ogromnu osudu od javnosti, ali i od svojih bližnjih.

Žene koje nemaju djecu iz bilo kog razloga doživljavam kao posebno snažne, jer se istovremeno moraju boriti s tradicijom cijele civilizacije koja ih posmatra isključivo kroz prizmu majčinstva, kao i s pritiskom porodice i svog okruženja“, rekla je književnica Rumena Bužarovska u tekstu Tamare Zablocki objavljenom na portalu Feministika.ba.

Potpisnicu ovih redova, nakon drugog porođaja 2021. godine (od tada valjda ta praksa datira), u porodilištu je „saslušala“ socijalna radnica jer je dijete rođeno u izvanbračnoj zajednici.

I „na prvu“ možda to i ima nekog smisla, možda je dijete neželjeno, možda bi mogla službenica naslutiti naznake potencijalnog čedomorstva, suicida ili nečega trećeg. Ali šta je od svega ovoga garancija da se isto ne može desiti i u brakovima. A crna hronika nam zorno svjedoči da se dešava i da će se zbog izostanka prevencije i poliranja naslovnica dešavati i dalje. Jednako kao što niko ne vodi računa o mentalnom zdravlju i buduće majke i one koja je to postala.

Jasmina Čaušević, istraživačica i feministička teoretičarka, kaže da se tradicionalni koncept braka i porodice polako mijenja i da su promjene ipak vidljive.

„Poslovi u domaćinstvu se češće nego ranije dijele, nasilje u porodici nije privatna stvar, otac može otići na roditeljsko odsustvo itd. Ipak, različite uloge, pa i značaj muškaraca i žena u braku aktuelna je tema, a poremećaji bračnih odnosa, bračne neuroze i njihove posljedice svakako jesu povezane sa njom. Društvo je postavljeno tako kao da nema alternativa braku, a zapravo ima nekoliko opcija u kojima je sasvim lijepo živjeti: samoća, život u većoj ili manjoj grupi, ostanak u primarnoj porodici, neke forme zajedničkog života u koje spada vanbračna zajednica, roditelji koje veže isključivo ljubavnički odnos itd“, objašnjava Čaušević.

Brak se, kako kaže, i dalje povezuje sa heteroseksualnim parovima, iako se to pravo proširilo i na istospolne zajednice.

„Mnogi LGBTI parovi se protive instituciji braka, jer je povezana s konzervativnim i homofobnim društvenim sistemom, ali je važno da ovaj set građanskih prava svi ljudi imaju, pa makar ih nikad i ne iskoristili“, kaže Čaušević.

Kada bi nam bila namjera fokusirati se na medijske besmislice u službi patrijarhata i „podjele poslova“, mogli bismo tako u nedogled. Primjera poput „vijesti“ o muževljevom kuhanju graha ima na pretek.

Jedni ih koriste za popunjavanje prostora u nedostatku vlastitih sadržaja, drugi jer u tome ne vide ništa pogrešno, treći zato što ne znaju da je pogrešno. Najčešće je riječ o spoju svega navedenog čemu pogoduje manjak novinarskog vremena i manjak pažnje publike.

I u slučaju sjaja bračne sreće na naslovnicama kao i na nekim drugim primjerima, ostaje temeljno pitanje – šta je od objavljenog od stvarnog javnog interesa. Kada bi medijski radnici sebi češće postavljali to sasvim jednostavno pitanje, bio bi to veliki korak i za njih a i za njihovu publiku.

1. Za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda.

2. Za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru.

3. Za prestanak predbračnih odnosa, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova.

4. Za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu.

5. Za beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja.

6. Za duše u čistilištu.