Pričali su mi da se od ljubavi ne živi sa sve usputnim savjetima o hvatanju bogatih, osiguranih, zbrinutih. Pričali su mi da onog momenta kad sirotinja uđe na vrata, ljubav se da u trk kroz prozor. Vele da prhne k'o uplašena sjenica pred zvukom ili pucnjem. A ja ih pitam šta je onda ono što viđam u jednosobnim stanovima, u žuljevitoj ruci koja nosi kesu da prehrani obitelj, u samohranoj majci koja radi na 3 posla da djeci napravi ručak, osigura odjeću i školovanje ili u muškarcu koji zadnju paru da da kupi dragoj knjigu koju je, eto, dugo tražila.

Šute.

Pričali su mi kako ljubav iščezne s vremenom, kako izgubi na sjaju, na jačinu, na boji, zaturi se negdje između primopredaja djece u hodniku i istrčavanja iz kuće za obavezama, između „kasnit ću danas“, i prebacivanja odgovornosti, pranja i čišćenja i rondanja. Između godina proživljenih zajedno. Ili pretrpljenih zajedno. A, ja gledam starce koji grčevito drže jedno drugom ruku, grčevitije nego što mladi znaju da je moguće. Pa ih pitam šta je onda ono kad odem kod amidže i strine, ona ima šećernu bolest i bolne noge, teško se kreće, a on sa osmijehom kuha kafu, iznosi poslastice i gledaju se i šale nekako tako da te toplina obuzme. I smiješi joj se i zadirkuje je i ponaša se kao tinejdžer zateleban preko ušiju.

A ja ih pitam šta je onda ono što viđam u jednosobnim stanovima, u žuljevitoj ruci koja nosi kesu da prehrani obitelj, u samohranoj majci koja radi na 3 posla da djeci napravi ručak, osigura odjeću i školovanje ili u muškarcu koji zadnju paru da da kupi dragoj knjigu koju je, eto, dugo tražila.

Šute.

Pričali su mi da ljubav pobjegne pred bolešću. Skrije se k'o upišano dijete i čuči, čeka da prođe, da se zaboravi. Ali, nigdje toliko ljubavi nisam vidjela kao u bolnicama i bolničkim posteljama. Pitam ih šta je onda ono kad je pazi i tetoši, obilazi i presvlači i izdržava kad je zaista teško, preteško i zna da najteže tek dolazi. I sve to radi sa osmijehom uz šalu, ne bi li prikrio izdajničke suze koje se kao u inat sakupljaju u kutu oka. I teku prema unutra, teku nepovratno.

Šute.

Pričali su mi da je ljubav ograničena bojom, vjerom i nacijom. Pitam ih kako onda ne viđoh da je iko s toliko žara brani i bodri kao baš takvi, različito obojeni, sa različitim molitvama, privjescima na lančićima, držeći krst i polumjesec i moleći Boga, njenog ili njegovog da ih sačuva, štiteći je od očeva, majki, komšija i osuda i neshvatanja.

A ja gledam starce koji grčevito drže jedno drugom ruku, grčevitije nego što mladi znaju da je moguće. Pa ih pitam šta je onda ono kad odem kod amidže i strine, ona ima šećernu bolest i bolne noge, teško se kreće, a on sa osmijehom kuha kafu, iznosi poslastice i gledaju se i šale nekako tako da te toplina obuzme. I smiješi joj se i zadirkuje je i ponaša se kao tinejdžer zateleban preko ušiju.

Šute.

Pričali su mi kako i ljubav umre sa smrću ili odlaskom voljene osobe. Kao daleko od očiju, daleko od srca. Pitam ih šta je onda ono što vidim u pogledu onih koji su ostali i čekaju. Čekaju po 25 godina. Gledaju kroz prozor u nepreglednu daljinu i skaču na svako kucanje na vrata. Koji sa suzama u očima posmatraju izblijedjele fotografije, izgužvane i po stoti put izvađene iz kante za smeće i ispravljane i peglane dlanovima, prekorijevajući se i pitajući gdje im je pamet bile pa je baciše. Ljube fotografije i uzdišu. Miluju drugu stranu kreveta, još uleglu od tijela koje je nekoć tu ležalo i ne mogu da bace nošenu odjeću od straha da neće više nikad osjetiti miris koji se uvukao u svaku poru džempera. Koji stavljaju peti tanjir prilikom služenja ručka, pa se pogledaju i rasplaču kad se sjete da ih je četvero za stolom.

Šute.

Zbog silne i materinske ljubavi prema sinu, daruješ mu bubreg.

Iz nesebične ljubavi prema majci, odrekneš se svega što je unosilo radost i kvalitet u tvoj život i svaki svoj dan posvetiš tome da uneseš radost u njene posljednje dane.

Iz ogromne ljubavi prema ocu, čak i 15 godina poslije njegove smrti ti fali istim žarom i potrebom.

Iz čiste ljubavi prema partneru, opeglaš mu košulju ili ti on skuha večeru, kad je sebi ne bi opeglala, a on kuhao ni za sva blaga svijeta.

Iz neopisive ljubavi te snenu i uspavanu zagrli onim najjačim, što kosti lomi i dušu hrani, zagrljajem, pa ti u polumraku i tišini noći šalješ još tišu zahvalnost Bogu na tome što ti je podario.

Pričali su mi kako i ljubav umre sa smrću ili odlaskom voljene osobe. Kao daleko od očiju, daleko od srca. Pitam ih šta je onda ono što vidim u pogledu onih koji su ostali i čekaju.

I džaba ti bankovni računi sa 5 cifara, nakvarcani osmijesi, poršei, ajfoni, tableti, trice i kučine, kad uđeš u stokvadratni stan poslije posla, a nema ko da te dočeka, zagrli, shvati i opravda.

Džaba ti kese pune markiranih stvari kad nema ko da ih skine i razbaca po podu u neznanju i strasti.

Džaba ti klišejizirani korzeti ako te nije vidio u stanju tasmanijskog čudovišta u PMS-u, u prevelikoj majici, s repom na vrh glave i na WC šolji. I nekim čudom te opet i želi i voli i grli.

Kažu da novac pokreće svijet. Nije. Ljubav pokreće svijet. Raznolika. Prema ribolovu, knjizi, cvijeću, sportu, kafani, psima, hrani, planini, vodi, adrenalinu, ljudima. Ili novcu, jer je i to ljubav, makar opsesivna.

I džaba ti bankovni računi sa 5 cifara, nakvarcani osmijesi, poršei, ajfoni, tableti, trice i kučine, kad uđeš u stokvadratni stan poslije posla, a nema ko da te dočeka, zagrli, shvati i opravda.

Meni vala nema pare koja bi mogla zamijeniti momenat kad sam tjeskobna i luda i suze liju k’o novembarske kiše, život me otres’o i razlijepio k’o palačinku, pa me On zagrli zagrljajem koji traje pola sata i poslije toga sam izliječena, jeb’o Leksilijum i Torabijevu vodu. MI je uvijek bolje nego JA.

I sve mi je jasnije da je istina ono što su govorili da se od ljubavi ne živi.

Od ljubavi se preživljava.

Poput mnogih njihovih rođaka pingvina, pare se doživotno; stvaraju duboke i trajne veze sa svojim izabranim partnerima. Ali ono što ih izdvaja je njihov dirljiv način izražavanja ljubavi – oblutak.

Tokom sezone parenja, mužjak papuanskog pingvina će tražiti najglatkiji, najsavršeniji kamenčić koji može pronaći. On poklanja ovaj kamenčić svojoj odabranoj partnerki u znak naklonosti. Ako ona prihvati, kamenčić postaje temelj njihovog gnijezda i simbolizuje početak zajedničkog života, piše Psiholodži tudej (Psychology today).

Ovaj ritual govori o dubokoj povezanosti ptica, ali možda nije ograničen na pingvine. Kako navodi psiholog Mark Travers, i mi ljudi imamo svoje verzije davanja oblutaka: jednostavne, promišljene geste koje koristimo da pokažemo svoju ljubav i naklonost — ponekad i ne shvatajući.

Kako ljudi koriste „oblutak“?

Ovaj šarmantni koncept je očarao mnoge i podstakao razne razgovore na mrežama o načinima na koje izražavamo naklonost malim, promišljenim gestovima.

Dat mu je i naziv „Pebbling“.

On se sada vezuje mahom za dijeljenje mimova, video zapisa i linkova kao najprikladniji i najrasprostranjeniji oblik „poklanjanja oblutka“, tj. poklanjanja pažnje.

Dijeljenje mimova je najčešći ekvivalnet u današnje vrijeme. Umjesto da skupljamo grančice, bobice ili lijepo kamenje, dijelimo fotografije, TikTokove ​​ili smiješne tvitove u kojima bi naša voljena osoba uživala. To je naš moderan, ljudski način da kažemo:

„Pronašao/la sam ovo i želim da ga ti imaš“.

Studija komunikacija iz 2023. godine pokazala je da se dijeljenje mima često dešava u bliskim odnosima i da igra značajnu ulogu u širenju radosti onima do kojih nam je stalo.

Ovaj čin dijeljenja je više od pukog prenošenja sadržaja; to je promišljen, namjeran način da se povežemo, da pokažemo da mislimo na njih i, nadamo se, da im izmamimo osmjeh na lice. Međutim, „oblutak“ se može manifestovati u našim odnosima na razne druge iskrene načine:

1. Dijeljenje muzike

Dijeljenje muzike, bilo da se radi o pažljivo pripremljenoj listi za reprodukciju ili o staroškolskom miksu – sve se prihvata. Čin biranja pjesama uključuje pažljivost i obzirnost, pri čemu svaka kaže: „Kad ovo čujem, pomislim na tebe“. Bilo da predstavljaju dragu uspomenu, poruku ili jednostavno odslikavaju ljepotu primaoca, svaka pjesma se transformiše — kroz ljubav i rad — u ponudu za povezivanje.

Svaka odabrana pjesma je muzički kamenčić — ručno odabran da izazove emocije, podijeli uspomene i učini naklonost i zaljubljenost opipljivim.

2. Davanje poklona

Tradicija davanja poklona, bilo da se radi o sitnici ili velikom gestu, duboko je ukorijenjena u ljudskom ponašanju — i veoma podsjeća na ritual poklanjanja oblutaka papuanskih pingvina. Ova praksa se odnosi na više od samo fizičkog predmeta; simbolizuje pažljivost i naklonost i pokazuje primaocu da njegove želje, potrebe i ukusi nisu neprimijećeni.

3. Rukopisi

U doba u kome dominira digitalna komunikacija, rukom pisana pisma zauzimaju posebno mjesto kao sentimentalni oblik kamenčića. Čin stavljanja olovke na papir—i pažljivog odabira riječi za koje mislimo da primalac želi ili treba da čuje od nas—jeste najizrazitiji i najsmišljeniji način izražavanja naše ljubavi prema drugima.

4. Uslužnost

Uslužnost je još jedan način da se nekome „pokloni oblutak“. Ova djela, vođena „saosjećanjem i ljubavlju“, pokazuju duboku brigu za dobrobit drugih i želju da se poboljša njihovo blagostanje — ne očekujući ništa zauzvrat.

Kao što je definisano istraživanjem iz časopisa Journal of Social and Personal Relationships, takva ljubav uključuje „brigu za dobrobit drugih, bez obzira na to da li se smatra da ti postupci rezultiraju budućim dobrobitima za sebe“.

Bilo da se radi o jutarnjoj šoljici kafe, obavljenom sitnom poslu ili popravci bez pitanja, ova djela služenja su nesebične ideje koje grade i jačaju temelje ljubavnog odnosa — baš kao kamenčić u antarktičkom gnezdu, prenosi RTCG.

“Izuzetno visoke temperature mogu ozbiljno ugroziti zdravlje ljudi, te apelujemo na građane da izbjegavaju dug i nepotreban boravak na suncu, kako bi se zaštitili od sunčanice i toplotnog udara”,  naveli su iz Civilne zaštite.

Kako su kazali visoke temperature pogoduju i izbijanju požara, te su apelovali da se ne pali vatra na otvorenom i da se poštuju mjere opreza, kako bismo zaštitili i sebe i svoju okolinu.

Imajući u vidu da izuzetno visoke temperature predstavljaju ozbiljnu prijetnju po zdravlje, potrebno je pridržavati se sljedećih preporuka:

– Pijte dovoljno tekućine i rashladite tijelo.

– Pijte redovno negaziranu vodu, te niskokalorične napitke bez kofeina, alkohola i šećera da njima ne izazovete jaču dehidraciju.

– Izbjegavajte boravak na direktnom suncu u periodu od 10-17 časova, posebno djeca, trudnice, starije osobe, srčani bolesnici i bolesnici sa hroničnim bolestima.

– Ne ostavljajte djecu, niti životinje u parkiranom vozilu.

– Osobe koje rade na otvorenom trebaju se češće odmarati, skloniti u hlad i piti dosta vode.

– Nosite laganu, široku i svijetlu odjeću od prirodnih materijala.

– Nastojte rashladiti prostor u kojem boravite.

– Koristite hladniji noćni zrak da rashladite svoj dom.

– Izbjegavajte izlazak u najtoplijem dijelu dana.

– Izbjegavajte naporan fizički rad, a ako morate naporno raditi, činite to u najhladnije doba dana, što je obično ujutro Između 4.00 i 7.00 i poslijepodne nakon 17.00 časova.

– Potražite hlad – sjenu.

– Redovno koristite sredstva sa zaštitnim faktorom od štetnog UV zračenja.

– Prilagodite svoje izlaganje sunčevom UV zračenju uvažavajući dnevne promjene vrijednosti UV indeksa.

– Ako vozite, izbjegavajte putovanja u najtoplijem dijelu dana

Ako imate zdravstvene probleme:

– Držite lijekove na temperaturi ispod 25 stepeni celzijusa ili u frižideru (pročitajte uputstvo o čuvanju lijeka).

– Tražite savjet ljekara ako imate neku hroničnu bolest ili uzimate više lijekova.

– Savjetujte se sa ljekarom u slučaju tegoba.

Građani i nadležne službe treba da preuzmu neophodne mjere kako bi spremno dočekali najavljene vreline u Srpskoj, rečeno je i iz Uprave civilne zaštite Republike Srpske

U saopštenju se navodi da će Republička uprava civilne zaštite pratiti situaciju i biti pripravna za angažman u okviru svojih nadležnosti.

Hidrometeorološki zavod Republike Srpske izdao je upozorenje zbog najavljene visoke temperature vazduha od danas do subote.

Maksimalna temperatura vazduha za danas predviđa se do 36 stepeni Celzijusovih, za srijedu i četvrtak do 38, a za petak čak do 40 stepeni Celzijusovih.

Prema aktuelnim predviđanjima, blagi pad temperature vazduha očekuje se u nedjelju , a znatnije osvježenje u ponedjeljak.

Preporuke Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske

S obzirom na visoke temperature vazduha u ovim danima, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske podsjeća građane na mjere predostrožnosti i zaštite koje se mogu preduzeti tokom perioda vrućina.

“Visoke temperature vazduha mogu uticati na većinu populacije, zbog čega se svim građanima preporučuje da što je manje moguće vremena provode na otvorenom, na direktnom suncu, a posebno u najtoplijem periodu dana od 10.00 do 17.00 časova. Takođe, savjetuje se boravak u zatvorenim i rashlađenim prostorijama, izbjegavanje većih fizičkih napora, češće tuširanje mlakom vodom i ravnomjerno uzimanje što više tečnosti”, navode oni.

Ove preporuke posebno se odnose na trudnice, starije osobe i osobe koje imaju hronična oboljenja, a kod kojih se mogu javiti pojačane tegobe, ali i simptomi poput glavobolje, opšte slabosti, razdražljivosti, iscrpljenosti, kao i problemi sa spavanjem. U slučaju pojave težih tegoba, obavezno se treba javiti ljekaru.

Prilikom izlaska na otvoreno, preporučuje se maksimalna zaštita od UV zračenja, boravak u hladu kada god je to moguće, uzimanje veće količine tečnosti uz izbjegavanje alkohola i napitaka sa puno kofeina i šećera, manji laganiji obroci tokom dana, kao i korišćenje široke, svijetle i lagane odjeće od prirodnih materijala, te kapa ili šešira sa širokim obodom i sunčanih naočara.

Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske posebno apeluje na roditelje da, u ovom periodu, zaštite djecu tokom njihovog boravka napolju, odnosno da se pridržavaju svih preporučenih mjera za zaštitu od visokih temperatura, a posebno da obrate pažnju na opasnost od ostavljanja djece u parkiranim vozilima, čak i na kratko.

Kada se posvetimo nekome, oni će procvjetati kao cvijeće. – Thich Nhat Hanh

Bilo je to početkom 1970-ih. Doživjela sam nesreću u blizini mog doma u Sjevernom Londonu, Engleskoj. Imala sam samo 8 godina.

Iako nisam bila vična budalaštinama, prijateljica me ubijedila da se popnemo na žičanu ogradu. Okliznula sam se i posegnula za oštrom žicom. Žica mi je probila kažiprst i ostala sam da visim.

Ona je uznemireno otrčala svojoj kući i od straha nije nikome rekla šta se desilo.

Na moju sreću, moja majka je čula urlike i potrčala prema meni.

Brzo su mi umotali ruku u peškir i po hitnom postupku sam prebačena u lokalnu bolnicu. Bilo je mnogo boli, suza i galame taj dan.

Načula sam doktora kako govori majci da više neću moći da koristim svoj prst zbog nanesene povrede. Razmišljali su čak i o amputaciji, ali su odlučili da bi za mene, psihološki i estetski, bilo bolje da živim s takozvanim ,,vještačkim prstom’’.

Igrom slučaja, doktor nije bio u pravu. Hvala Bogu da mi nisu amputirali prst jer ga sada potpuno koristim i jedini znak da mu se ikad išta desilo su dva mala ožiljka.

Tada to nisam znala.

Vratila sam se kući iz bolnice isti dan. Bila sam još uvijek u šoku – ranjena, traumatizovana i u ekstremnoj boli.

Moji roditelji su bili radnička klasa; imali smo sve što nam je bilo potrebno, ali ne preko toga. Događaj godine je bila žurka na maminom poslu.

Kupovala se haljina ili posuđivala ili reciklirala. Moj otac bi nosio svoje najbolje odijelo.

Bilo je mnogo uzbuđenja i priprema u našem domu u iščekivanju zabave. Moja majka je samo o tome pričala. Ovo je bila njena noć.

To je, takođe, bilo i veče moje nesreće. Moji roditelji su planirali da izađu to veče.

Kada sam se vratila iz bolnice, sjela sam na kauč i stavila moju umotanu ruku na jastučić, koji sam postavila sebi u krilo. Mama me je čvrsto držala.

Bila sam na sigurnom. Moja majka je bila uz mene. Smirivala sam se.

Komšinica je čula za nesreću i došla mi je u posjetu. Predložila je da ostane uz mene tu noć, a da roditelji odu na zabavu.

Skamenila sam se i počela da paničarim.

Mama me napušta? Šta da radim bez nje? Htjela sam da plačem, ali bila sam hrabra.

Onda je rekla, sjećam se kao da je bilo juče: ,,Ne idemo nigdje. Ne mogu ostaviti Claire’’. Dok je pričala, čvrsto me grlila.

Plačem dok pišem ovo, iako sada imam 60 godina.

Moja majka je ostala sa mnom. Bila je tu.

Ovo je ljubav, zar ne?

Koliko često nam se desi da ne uradimo ništa kada vidimo voljenu osobu da pati? Ne uradimo ništa jer ne znamo šta da kažemo i jer se bojimo da ne pogoršamo situaciju.

Koliko puta smo mislili da naše prisustvo ne može biti od pomoći drugoj osobi?

Koliko puta smo cijenili trenutke kad je neko zaista bio uz nas? Možda nisu rekli ništa dubokoumno i možda tehnički nisu bili od pomoći, ali bili su tu kad nam je to bilo potrebno.

Ponekad, dovoljno je samo biti tu.

Prevela: Iris Janković

Iz roditeljske brige pokušavamo da svojoj deci obezbedimo što više, a ipak, kopka nas osećaj da ni to neće biti dovoljno.

„Recepti za uspeh“ koje su nam ostavile prethodne generacije nisu primenjivi u vremenu koje je drastično drugačije, a šta je to novo što treba da pružimo nije potpuno jasno – novi modeli su često kontradiktorni, a poruke „eksperata“ zbunjujuće što sve još dodatno podgreva roditeljsku nesigurnost.

Nekada zbog preplavljujuće brige i doživljaja da ne možemo da kontrolišemo nepovoljne životne okolnosti izaberemo potragu za uspehom i prestižom kao rešenje i put obezbeđivanja sigurnosti, a ovakva potraga onda najčešće uključuje i našu decu. Na neki način, mi kreiramo ličnu „formulu uspeha“, koja postaje vodilja naših vaspitnih nastojanja.

Cilj može biti bilo šta: uspeh u školi, sportu, izuzetan talenat ili lepota, ali to mogu biti i različite porodične vrednosti (apsolutna dobrota, poštenje, ljubaznost, itd.), idiličan odnos između roditelja i deteta ili neostvarene roditeljske ambicije…

Kada je ova zagledanost u ideal prejaka, govorimo o roditeljskom narcizmu. Njegova suština su visoka i isključiva očekivanja i preokupiranost idealom koji poput filtera zamagljuje pogled na dete kakvo jeste.

Prejaka usmerenost na ideal nam onemogućava da prihvatimo razočaranja i odstupanja – tada ne postoji mala greška, a iz oblaka se pada pravo u blato. Kada podelimo svet na 2 pola: savršeno ili bezvredno (uspeh ili neuspeh, peticu ili keca, najbolji ili poslednji) – onda ne postoji sredina, a samim tim ni doživljaj „običnog“, ali „dovoljno dobrog“ koji su zapravo dragoceni za dečiji razvoj.

Roditeljski narcizam nas sprečava, delimično ili potpuno, da vidimo ono što ne želimo da vidimo, a što je često vrlo očigledno okolini – školski neuspeh, neprihvatljivo ponašanje, pa čak i razvojne poteškoće.

S druge strane, ova težnja za „nepogrešivošću“ može kod dece proizvesti preveliku opreznost, zbog koje se u životu neće usuđivati da preduzmu neophodne i neizbežne rizike, upravo zbog straha od greške i neuspeha.

Posledice po dečiji razvoj – cena roditeljskog narcizma

Kada roditeljski narcizam uzme svoj zamah, adekvatne granice u našem odnosu prema detetu bivaju poljuljane i dete postaje produžetak naše ličnosti umesto biće za sebe. Ono što je najveći rizik za odnos sa detetom i njegov razvoj je to što dete tako uči da su neki delovi njegove ličnosti nepoželjni i da je bolje da ih sakrije.

Primarno iskustvo deteta u ovakvom odnosu jeste da nije viđeno niti prihvaćeno onakvo kakvo jeste. Javlja se doživljaj stida koji čini pozadinu svih iskustava. Preterana usmerenost na uspeh, stvara atmosferu stalne procene koju odlikuje smenjivanje divljenja i grdnje, ponosa i razočaranja.

Čak i kada roditelji nisu „strogi“, tj. ne kažnjavaju oštro niti očigledno, deca postaju hipersenzitivna na naznake razočaranja kod roditelja, znake koji su često neverbalni (pogled, izraz lica…).

Paradoksalna je istina da konstantne hvale i aplauzi proizvode sličan efekat kao i stalna kritika – dete je uvek svesno da je procenjivano, pa čak i kad je ocena pozitivna. U tom slučaju, ono izrasta u naizgled preterano samopouzdanu, čak arogantnu osobu, ali uz osećaj stalne pritajene brige da je prevarant, da ne zaslužuje iskazano divljenje.

Zbunjujuća poruka da su vrednovana samo zbog uloge koju igraju za roditelje čini da deca brinu da će biti odbačena ili ponižena ako učine vidljivim svoja prava osećanja, posebno agresivna ili sebična.

Ovo podržava razvoj „lažnog“ dela ličnosti – maske, fasade, prezentacije onoga što su u porodici naučila da je prihvatljivo i cenjeno.

Kako ka realnijem i empatičnijem odnosu sa decom?

Koristan roditeljski narcizam koji se ispoljava kao ponos zbog postignuća naše dece i želja da uspeju u životu, neodvojiv je i neophodan deo roditeljstva, komponenta svakog odnosa roditelj-dete.

Tako većina roditelja decu doživljava kroz kombinaciju narcističkih potreba i istinske empatije. Pitanje je, kao i obično, stepena i ravnoteže. Malo zdravog narcizma je potrebno i poželjno, ali je važno da prepoznamo trenutak kada nas roditeljska anksiznost povuče da dobrano zagazimo u narcističku krajnost.

Tada je dobro da se zapitamo: Da li dete dobija pažnju nezavisno od toga da li ostvaruje naše roditeljske ciljeve?

Šta je ono što je našem detetu realno potrebno?

Ko je ono zapravo, nezavisno od naših interesa?

Za potpun psihički razvoj deci nisu potrebni stalno usmeravanje niti savršenstvo, nego sloboda i naše autentično prisustvo.
Setimo se da je narcizam zapravo odbrana od sopstvene ranjivosti, od svog stida i generalnog doživljaja da nismo „dovoljno dobri“, pa tako ni u roditeljskoj ulozi.

Umanjivanje uticaja roditeljskog narcizma na decu zahteva da se prvo pozabavimo sobom – ono što ne možemo da pružimo sebi, teško da ćemo moći svojoj deci. Ovo su neke od mogućih smernica za proces osvešćivanja sopstvenog narcizma i izgrađivanje autentičnijeg odnosa sa decom:

~ Prihvatimo svoju ljudskost – što znači svoju nesavršenost, pogrešivost i ranjivost. Nekada su standardi koje postavljamo sebi previsoki i neumoljivi. Pokušajmo da iskreno damo odgovor na pitanje: koji su to delovi sebe koje ne želimo da ugledamo, kojih se stidimo?

Obično su to delovi naše ličnosti koji su za nas simbolično nedopustivi ili opasni (npr. agresija, tuga, zavisnost, pogrešivost…). Važno je da ih prepoznamo, posebno zato što je vrlo verovatno da slična očekivanja projektujemo i na svoju decu.

~ Nastojmo da budemo „dovoljno dobri“ umesto „savršeni“ roditelji. Svi stalno grešimo, a savršeni roditelji ne postoje. Prepoznajmo kada nas ovaj mit o savršenom roditeljstvu zavede i kada se isuviše prekorno upoređujemo sa idealom.

Paradoksalno, u pokušaju da nepogrešivo obavljamo roditeljski posao, zakidamo na autentičnosti našeg odnosa sa detetom, i tako u želji da im pružimo ono najbolje, ne pružamo im ono što im je zaista potrebno.

Čak i da je to moguće, našoj deci nije potreban savršen roditelj, nego mi onakvi kakvi jesmo u potpunosti. Sem toga, tako ćemo i svojoj deci biti dobar model u prihvatanju sebe onakvim kakvi jesmo.

~ Prihvatimo da ne možemo da kontrolišemo budućnost svoje dece. Jedna od najtežih stvari jeste suočiti se sa strahovima koje imamo u vezi sa njihovom budućnošću, ali kao što zna svaka mama koja je održavala rizičnu trudnoću ili svaki roditelj koji je zabrinuto čekao tinejdžera iz noćnog provoda, suštinski smo nemoćni da ih u potpunosti zaštitimo, a kamo li garantujemo uspeh.

Mnogo toga ne zavisi od nas, i prihvatanje ove jednostavne istine omogućava realniji pristup roditeljstvu. Prepoznajući granice svoje moći, mi se odričemo svoje zamišljene roditeljske svemoći, i tako im umesto grčevite kontrole dajemo slobodu.

~ Razvijajmo svesnost o svojim potrebama. Što smo svesniji svojih (posebno neispunjenih) snova i ambicija, moći ćemo da za njih preuzmemo odgovornost i ili dalje radimo na njima ili odustanemo od njih i odtugujemo gubitke i razočaranja koje život nosi, umesto da očekujemo od dece da svoje živote posvete njihovom ispunjavanju.

~ Prihvatimo da je naše dete samo jedno obično dete. Kao što je to nama potrebno, i detetu je potreban doživljaj da je „dovoljno dobro“, da zna da je prihvaćeno u potpunosti onakvo kakvo jeste, da je voljeno u svojoj nesavršenosti i da ne mora biti izuzetno niti nepogrešivo.

~ Ne procenjujmo neprekidno detetovo ponašanje. A kada to radimo, budimo realni – važno je da naša očekivanja budu primerena detetovim mogućnostima i realnosti. Takođe, nađimo razuman i adekvatan odnos pohvale i kritike. Primetimo ako nam se sve procene svode na ili „sjajno“ ili „užasno“, to je obično znak da smo isuviše subjektivni. Ne budimo nekritični u odnosu na njihova neprihvatljiva ponašanja – stari dobar savet jeste da kritikujemo ponašanje, a ne dete. Čak i za pohvale je korisnije da budu konkretne, a nešto ređe generalizovane na čitavu ličnost.

~ Naučimo decu da prihvate greške kao neizostavan deo svakog procesa učenja i razvoja. Umeće preuzimanja rizika, upornost i neodustajanje uprkos preprekama biće im znatno korisnije u životu od očekivanja da budu besprekorni ili izuzetno uspešni bez truda. Da bi ovo razvili, umesto kontrole, potrebno je da se povremeno izmaknemo i obezbedimo im prostor da prave svoje greške i uče iz njih.

~ Naučimo decu da ne moraju uvek i po svaku cenu da budu “srećna”. Naučimo ih da postoje pravila koja važe za sve i ne izbegavajmo po svaku cenu da ih frustriramo kada je to adekvatno. Za decu je neophodno da razviju kapacitet za prihvatanje i prevazilaženje neispunjenih očekivanja. Važna lekcija je da život nije uvek idealan, ali da se u njemu i dalje može uživati, a da su obične, svakodnevne stvari i dalje vredne.

~ Prihvatimo nesavršenost našeg odnosa. Naučimo da se naljutimo, posvađamo i oprostimo, a da to ne bude uvek preterano dramatično. Važno je da deca od nas nauče da je ovaj proces „prekida i popravki“ prirodan i neminovan i da dožive snagu i vrednost autentičnog a ne idealizovanog odnosa, što će im značiti za izgradnju dobrih odnosa u budućnosti.

Jedan od najlepših prikaza nesebične roditeljske ljubavi je pesma Kalila Džibrana u kojoj nas podseća da naša deca ne pripadaju nama, niti treba da ih oblikujemo prema sebi: „jer njihove duše obitavaju u domu sutrašnjice koji vi ne možete pohoditi čak ni u svojim snovima”.

Kada se malo odmaknemo, možemo pustiti dete da se pokaže onakvo kakvo jeste i da ga ugledamo onakvo kakvo je realno i u celosti, nezamagljeno našim potrebama, strahovima i snovima. Tek tada ga možemo voleti u njegovoj potpunosti, nesavršenosti i običnosti.

Ne pretpostavljajmo da znamo kakvo naše dete tačno jeste, a posebno ne kakvo tačno treba da bude – radujmo se iznova otkrivanju i upoznavanju svog deteta!
Dok je za uspeh u životu potrebno mnogo toga, za dobar psihički razvoj dovoljno je upravo ono što čini običnu svakodnevicu – menjanje pelena, preživljavanje napada besa u supermarketu, pomaganje oko domaćeg, svađe oko nereda u sobi… i posebno zagrljaj i sjaj u našim očima kada se sretnemo ispred kapije škole ili vrata sobe u vrtiću… i – to je to.

Dopustimo da naš odnos bude jedna obična roditeljska ljubav, puna pukotina i popravki, i prigrlimo i uživajmo u nesavršenom i divnom odnosu. Mi smo dovoljni, a oni će biti ok.

Možda ne sjajni ili veličanstveni ili najbolji – ne samo da to ne možemo da im garantujemo, nego im to ionako nije neophodno, svakako ne za sreću ili mentalno zdravlje – ali dajući im prostora, dajemo im dozvolu da budu ono što jesu i mogućnost da za sebe otkriju, zamisle i konstruišu „dom sutrašnjice“, kakav mi sami ne možemo ni da zamislimo.

~ Ksenija Perišić, psihoterapeut

Roditelji se sve češće osjećaju kao da gube kontrolu, te da je pažnju njihove djece gotovo nemoguće zadržati.

Kao i za svaki drugi problem, postoji rješenje, tvrdi Katarina Bajrić, voditeljica Brainobrain centra u Banjaluci.

Ova metoda je prepoznata u preko 40 država širom svijeta, a djeci u Banjaluci će biti dostupna od aprila.

Cilj programa je da omogući djeci da uz inovativne tehnike i korištenje abakusa nauče razvijati i koristiti svoje potencijale. Kroz deset do dvanaest nivoa, koliko traje čitav program, djeca steknu osobine i vještine koje bi svaki roditelj poželio.

U čemu je trik?

Uz Brainobrain program potičemo razvoj obje hemisfere mozga, i lijevu i desnu, te na taj način podržavamo razvoj mentalnih i intelektualnih kapaciteta svakog djeteta, kaže nam Katarina.

Čitav program se zasniva na radu djece na abakusu – drevnoj azijskoj tehnici računanja, neurolingvističkom programiranju, te VAK metodi, metodi  istovremenog angažovanja sva tri čula – čula vida, sluha i dodira – u učenju, što omogućava dugoročno memorisanje naučenog gradiva.

Po čemu se razlikujemo od drugih?

Primjena NLP-a u radu sa djecom, kaže Anja Delić, certifikovana trenerica i diplomirani psiholog. “Koliko puta ste čuli za izraz NLP i pitali se o čemu se zapravo radi. Ako ipak kažemo da je NLP skraćenica od Neuro-Linguistic Programming sigurno vam ništa nije jasnije. Ali ako kažemo da NLP podržava emocionalno-socijalni razvoj ličnosti, onda je to već nešto mnogo lakše razumjeti”, kaže Anja.

U radu sa djecom, za NLP kažemo da je to jedan pravac psihologije, gdje koristimo znanja dobijena iz vlastite okoline, iz ponašanja i odnosa drugih ljudi kako bi izgradili bolje i kvalitetnije odnose sa okolinom. Pojasnila nam je da je NLP odličan alat za izgradnju samopouzdanja.

Brainobrain je jedini edukativni program za djecu koji u svom radu koristi NLP tehnike.

Dijete koje je svjesno sebe, svoje okoline, uticaja svog ponašanja i govora na okolinu mnogo će lakše prebroditi periode izazova u školi, nego dijete koje se bori sa svojim samopouzdanjem.

Koje sve vještine djeca razvijaju?

• Fotografsko pamćenje
• Brzo usvajanje novih informacija
• Bolja koncentracija
• Bolje pamćenje
• Samopouzdanje
• Bolje razumijevanje sebe
• Lakša komunikacija
• Usmjereno ponašanje
• Kreativnost
• Lakše donošenje odluka
• Liderstvo
• Multitasking

Program je namijenjen djeci od 4 do 14 godina, časovi se održavaju jednom sedmično, a sa djecom, tokom tri mjeseca, koliko traje jedan nivo, rade licencirani treneri.

Uz samo jedan čas sedmično, i uz 10 minuta svakodnevnog vježbanja kod kuće, djeca postižu bolju koncentraciju i memoriju, brže i samostalnije izvršavaju svoje obaveze i imaju više slobodnog vremena.

Cijeli program je osmišljen tako da se djeca tokom časova dobro zabavljaju i uče, pritom je program dvojezičan, pa djeca steknu i znanje iz engleskog jezika. Nivo i brzina predavanja su prilagođeni svakom djetetu i njegovom predznanju.

Brainobrain akademija u Banjaluci će biti otvorena u aprilu na lokaciji Duška Koščice 38. Upis je već počeo, a roditelji sve potrebne informacije o Brainobrain akademiji mogu pronaći na Instagram instagram.com/brainobrain_banjaluka ili FB stranici facebook.com/brainobrainBL, te slanjem e-maila za sve dodatne informacije na banjaluka@djeca.eu.

Već trinaest godina Brainobrain uspješno unaprijeđuje i poboljšava živote više od 650.000 djece širom svijeta, a ima 900 licenciranih centara u više od 40 zemalja među kojima su Indija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Velika Britanija, Saudijska Arabija, SAD, Švedska, Katar, Kanada, Austrija i brojne druge.

Anja Delić, certifikovana

trenerica

Katarina Bajrić, voditeljica

programa

Ironija današnjeg vremena je što na svakom ćošku imate savjete o voljenju, kako da se volite, s kim da se volite, što se ljubav ove ili one vrste kvalifikuje kao (ne)ispravna, što ljubav trpaju u sve, pa i u reklamu za apoteku. A nikad manje vremena za voljenje nije bilo. Ne mogu vam reći kako da sredite svoj emotivni život u zrelim godinama, jer za tim čarobnim receptom i sama tragam. Ali ja znam da korijenje mog problema čuči u djetinjstvu. Zato volite svoju djecu svaki dan. Znam da ih volite, ali da li im to dovoljno pokazujete?

Iza sebe imam djetinjstvo koje je proširilo svoje pipke na mene danas, na mene danas sa kojom se svaki dan borim i razgovaram. Ovaj tekst piše djevojčica ošišana na paž čiji roditelji nisu bili svjesni da je njihovoj djeci potrebno više pokazivanja ljubavi.

“Ja sam strog roditelj. Mora se znati ko je glavni.”

Zaustavite se na sekund. Udahnite tri puta i izdahnite. Sjetite se sebe kao djeteta. Da li je ljutnja vaših roditelja učinila išta sem toga da taj trenutak zapamtite kao onaj u kojem ste se plašili, gledajući u osobu koja vas je stvorila kao u nekog ko je potencijalno opasan, jer je glasan, namršten i priča nekim nerazumljivim jezikom koristeći (ponekad) psovke i mlateći rukama. Nema glavnih u roditeljstvu. Razgovor je rješenje. Dijete od malih nogu treba naučiti da je razgovor opcija riješavanja problema. Igrajte se igre vjerujem ja tebi, vjeruj ti meni. Podijelite sa svojim omladincem neku svoju grešku, da lakše shvati da to nije kraj svijeta. Da svi griješimo. Razgovarajte o nečemu što mislite da nije dobro uradio/la tražeći uzrok tome, a nakon toga razmtrajući posljedicu do sitnih detalja, kako bi dijete razumjelo zašto nešto nije u redu. Shvatate, vi i danas griješite? A oni, oni tek uče šta je ispravno.

“Ne mogu. Umorna sam. Razgovaraćemo/igraćemo/šetaćemo sutra.”

Izvinite, da vas pitam nešto, da li ste vi odabrali da se dijete rodi ili je baš ono odabralo vas da mu budete roditelj? Vjerujte, nekad se sutra ne desi, jer sutra dijete pronađe neku zanimaciju koja zamjeni vas u njegovom životu. Svaki trenutak koji propustite u odrastanju svog djeteta je ne na do kna div. Gubite priliku da ga upoznate, gubite priliku da mu postanete prijatelj. Živimo u vremenu kad je neophodno da radimo i mnogo više od 8 sati dnevno da bi svi mi, pa i vaša djeca, imali onaj minimum neophodan za osmijeh na licu i miran san. Vaše raspoloženje je i njegovo raspoloženje. Ono je raslo u vama, ono se hranilo vašom hranom, vi ste ga stvorili, vaše raspoloženje formira njegovo. Ako radite 10 sati, spavate 6, ostaje vam osam sati. Neka potrošite 2 sata na ručak, sat vremena na higijenu. Ostaje vam 5. Budite fer i prema sebi i prema djetetu. Pola vremena potrošite na sebe (to uključuje i vaš brak), a pola na dijete. Ili ga uključite u neke stvari na koje trošite taj ostatak vremena. Kuvajte zajedno. Niste svjesni, ili ste zaboravili, kakav je osjećaj ući u kuhinju, to neprikosnoveno carstvo majke u kojem nastaje sve ono što obožava da jede, i ono od čega pozeleni. Prvi dodir mekanog brašna iz kojeg ne želite da izvadite ruku, lomnjava jaja u kojem se nalazi žuto oko i razgovor o tome da li bi to jednom postalo pile. Gledanje buhtle, suflea ili hljeba kako u rerni mijenjaju boju i veličinu, i samo postavljanje stola. Tako se bude porodica.

“Neću da ga hvalim, uobraziće se. Zato je kritika iz raja izašla.”

Oh, kakva greška. Jedna od mojih najvažnijih osoba, Jelena, u svijetu je jedna od divnijih majki koje poznajem. Upravo na njenom primjeru sam gledala koliko dijete može odrastati na lijep i zdrav način, vjerujući u sebe, svoju okolinu i forsirajući svoje dobre strane. Ne, nije hvaljenje ona priča pred prijateljicama u kojima je svačije dijete najljepše i najbolje. Ne, nije hvaljenje kad je sve što vaše dijete uradi savršeno i bezgrešno. Hvaljenje je kad posmatrajući svoje dijete shvatite da radi nešto bolje od očekivanog (iako su očekivanja majka svih zajeba). Hvaljenje je ono kad dijete iz teškog kontrolnog iz matematike dobije 4, pa vi kažete “Svaka čast, pa to je već pobjeda.” pa poslije s njim, smirenim zbog neuspjeha koji u njemu izgleda kao erupcija Vezuva, možete razgovarati o tome šta mu je falilo do petice, pritom ne praveći od petice trčanje maratona. Ocjene su ionako stvar trenutka, ne opšteg i primjenivog znanja nužno.

Ja i danas, rastem od pohvala, ali pohvala ljudi koji su mi važni, a porodica to mora biti.

Posmatrajte to ovako: Ako moji roditelji i uža porodica, te moji prijatelji, ne vjeruju u mene, kako da očekujem da okolina primjeti koliko se trudim i koliko sam dobar/dobra u nečemu? Tako se gradi samopouzdanje. Tako što slabe strane jačate zajedno, iznoseći argumentovanu kritiku, smještenu u formu prjateljskog razgovora, ne urlanja i kažnjavanja, a kad jake strane bodrite zajedno. A pogledajte oko sebe koliko je uplašenih ljudi, bez mrve samopouzdanja, koji čitajući knjige za samopomoć pokušavaju da poprave što se popraviti da.

“Ne budi dosadna, ne možemo sad.”

Djeca nisu dosadna, samo ih je lakše oduševiti. Njima 100 puta ponovljena pjesmica ne dosadi zato što su oduševljeni činjenicom da nešto što su pročitali, nešto što piše u nekoj knjizi, mogu naučiti napamet. Njima padanje prvog snijega ne znači da će ujutru čistiti auto, grijati auto, bljuzgavicu i pitanje “Hoće li pokvasiti noge” nego znači iskonsku radost, sreću, mogućnost da vrhom jezika uhvate koju pahulju, i ako bude sreće, pravljenje Snješka i spuštanje niz obližnje brdo. Njima čitanje uvijek iste slikovnice ne znači čitanje uvijek iste slikovnice, nego oduševljenje, jer unaprijed znaju šta će se desiti na sljedećoj strani i prije nego je okrenete. Male, slatke vidovitosti jednog malog vilenjaka kojem morate sačuvati sve te male radosti od ružnoća koje vrebaju sa svih strana. Budite vi to lijepo u njegovom svijetu, jer će mu biti lakše da to lijepo poslije nađe u nekom drugom. Nisu dosadna djeca, dosadni ste vi. Pomirite se s tim.

NIKAD

Nikad nemojte reći djetetu da je glupo. Glup je samo onaj ko nekom slabijem od sebe kao jedini argument u raspravi iznese njegovu potencijalnu glupost za koju nema dokaze, jer je vjerovatno on gluplji.

Nikad nemojte dijete uključiti u raspravu sa mužem/ženom, rodbinom, samom sobom. Jer oni ne mogu biti krivi ni za šta u vašem životu. Krivicu za njegov razvoj kao čovjeka možete snositi vi, on za teške situacije u vašem ne može.

Nikad nemojte zaboraviti da im kažete koliko su lijepi, kako im divno stoji nešto novo što su obukli, kako su mirišljavi okupani i koliko su lijepo napisali tu rečenicu.

Nikad nemojte prestati da ih obožavate, od glave do pete, da im pripremite omiljeno jelo kad se najmanje nadaju, da im napravite poklon svojim rukama, nešto što sam vi znate da ono voli i iznenadite ga na važan dan.

Nikad nemojte preskočiti da se svakom uspjehu obradujete kao da je najveći na svijetu i kao da taj dan treba slaviti kao nacionalni praznik. Sjetite se tih uspjeha u danima kad vam raspoloženje nije dobro, pa iz njih izvlačite osmjehe za svaki dan.

Nikad nemojte biti ljuti na svoje dijete duže od 20 minuta. Jer svaki minut je kao godina. Svaki minut je kilometar izgrađenog puta između vas.

Nikad ne upoređujte svoju djecu s drugom. Jer ono ne može biti kao Marija, Saša, Jelena ili Teodora. Jer i Marija, Saša, Jelena i Teodora imaju svoje loše i dobre strane. Baš kao vaše dijete. I ono je najdivnije od sve djece. I vi ćete od njega napraviti dobrog, divnog, pametnog, mentalno zdravog čovjeka.

Itd, itd. I samima će vam već doći stvari i situacije koje možete učiniti ljepšim i boljim. A to će se desiti onda kad shvatite da i vama treba ljubavi. Sve je to začarani krug. Opustite se, ovo je ionako samo jedna dugačka vožnja vozom. Hoćete li uživati u predjelu kroz koji prolazite, ili ćete se nervirati jer je sjedište neudobno a pušenje zabanjeno, vi odlučite.

Najljepše kod mogućnosti da budete roditelj je činjenica da upravo vi stvarate generacije koje dolaze. Istina, svijet ih gradi, ulica ih začini, škola izbriše neke momente koje ste mislili da ste im zauvijek ucrtali, ali korijen, suštinu bića, brusite vi.

Volite svoje dijete. Svaki dan. Jer on boljeg, iskrenijeg i važnijeg prijatelja od vas ne bi smio imati. Neka svijet stane na trenutak da zagrlite svoje dijete, jer je to hrana i njemu i vama. Ponekad je i samo zagrljaj dovoljan da se oboje odmorite.

ADHD ima puno simptoma. Neki simptomi u početku mogu izgledati kao normalno i uobičajeno ponašanje djeteta, ali ADHD ih učini mnogo težim i učestalijim. Djeca imaju ADHD, ako pokazuju bar šest simptoma. Mogu se javiti u petoj ili šestoj godini njihovog života.

Djeca sa ovim poremećajem

– Lako budu ometeni i često zaboravljaju stvari,
– Prebacuju se brzo s jedne aktivnosti na drugu,
– Imaju poteškoća sa praćenjem smjera,
– Previše sanjare,
– Ne mogu završiti zadatke, poput zadaće ili nekih drugih poslova,
– Gube često igračke, knjige i školski pribor,
– Vrpolje se puno i ne mogu sjediti mirno,
– Non-stop pričaju i prekidaju druge u razgovoru,
– Veoma puno trče,
– Dodiruju i igraju se sa svim što vide,
– Veoma su nestrpljivi,
– Često brbljaju neprimjerene komentare,
– Imaju poteškoća sa kontrolisanjem emocija.

Nije rijetkost da pedijatar uspostavi dijagnozu kod djeteta, iako se preporučuje posjeta specijalisti koji ima više iskustva sa ovim poremećajem. Međutim, važno je znati da ne postoji jedan test koji vam može reći da li vaše dijete ima ADHD ili ne. Djeca sa ovim poremećajem uz određeni tretman mogu biti bolje, ali se treba znati da ne postoji lijek.

Tretmani

Postoje tri vrste tretmana. Medicinski ljekovi mogu pomoći, a najuobičajeniji među njima se zove stimulans. Pomaže djeci da se bolje fokusiraju, uče i budu mirnija. Ali, kao i bilo koji lijek sa sobom nosi nus pojave, a u ovom slučaju su to problemi sa spavanjem i mučnine. Druga vrsta tretmane su terapije, tj. psihosocijalne intervencije. Bihevioralna terapija može pomoći djeci da bolje kontrolišu svoje ponašanje, kako bi im bilo lakše kod kuće i u školi. Najbolja solucija je kombinacija ljekova i terapije i do sada se pokazalo kao najbolje rješenje.

Predskolska.ba

Foto: Pixabay

U martu sam sticajem okolnosti provela dan u kampu sa izbeglicama iz Sirije u Holandiji, gradu Nijmegenu! Osmi mart, dan žena, organizovana je klopa, muzika i šta svako od nas može da im ponudi da se žene u kampu osete kao žene vredne pažnje. Ja sam mogla da ponudim masažu ruku, manikir i moju energiju.

Ulazak preko gvozdene ograde, 35 minuta iz centra Nijmegena bajsom, u sred šume…tristotine i nešto duša našlo je krov nad glavom u tom prostoru. Žene sa decom, bez dece, stare, mlade, devojčice i tinejdžerke. Prvo su bile zbunjene, šta mi nudimo to, zašto im dobrovoljno dajemo išta…poput uplašenih srna polako su prilazile i pitale šta mogu da dobiju. Neke su pričale jako malo engleskog, neke nisu znale ništa, ali jezikom tela sve smo se lako sporazumele. A onda, kad su se malo otvorile, napravio se red za sve „usluge“, pogotovo moju, manikir i masaža, sve su htele nalakirane nokte, dodir ulja, masažu i energiju.

Od 13 do 17 i 30h, sedela sam i masirala ih, potpuno izgubivši pojam o ličnim potrebama i vremenu. U tom trenu i ogromnom prilivu različitih energija vreme je stalo. Neke su se “tukle” oko reda, neke su mirno stajale i strpljivo čekale, a neke su samo suznih očiju pitale mogu li i one da dođu na red…bilo je i onih čija duša je bila na tom dlanu koji sam masirala. Poput slomljenih breza, tek umivenih lica punih briga i ožiljaka, pričale su sa mnom bez i jedne reči. Samo dodirom dlana o dlan i očima.

Nismo znale isti jezik, ali smo se razumele!  Jednu ženu neću zaboraviti, suze mi teku i danas kada je ugledam u mom sećanju. Negovane ruke, divno negovano lice, ali puno tuge, topli dlanovi, elegantna kosa i vidljiva muka i grč.  Iz priče saznala sam da ima oko 50 godina…sama je u kampu…želi da se vrati, ne želi da živi bez porodice i prijatelja koje je negde usput izgubila. Shvatila sam da su nju prvu dovezli u kamp, a da joj je rečeno da će joj muž doći istog dana, ali nikada se nije pojavio. Decu nije pominjala, kao da je i to jedan tužan deo njenog života koji nije želela da otvara…ali njena energija je bila toliko čista i divna da sam se posle osetila kao nakon kupanja u moru. Divnih otvorenih dlanova, koji pričaju svoju priču samo vibracijom, ona je meni pružila više nego ja njoj.

Većina žena je dolazila i grlila nas, iznenađene, srećne i tog dana vesele.

Sve od pribora koji sam ponela, moja kolekcija lakova i makazica za nokte, mirišljavih ulja, sve sam im dala kao omađijana, jer šta će meni…i šta će mi! Njima je to bilo kao kuća! Kao mali znak pažnje i simbol da su i dalje žene, vredne poklona i nege.

Izašla sam iz kampa umorna, srećna, tužna i puna neke čudne energije…vožnja bajsom nazad me je probudila, počela je i kiša, ali ništa mi više nije smetalo. Ni te kapi u mojim očima dok sam vozila, glad koju sam osećala, žeđ, bol u nogama od bajkinga i sedenja. Ništa me nije bolelo i sve sam mogla…45 min mi je trebalo do kuće.

Čekao me ON, sa šoljom tople kafe, zagrljajem i širom otvorenih očiju videvši moje lice. Samo sam skinula sve sa sebe, obukla široku majicu i legla pored njega…tog trena na tom kauču sve moje brige su nestale. Bila sam zahvalna na svemu što imam, bilo mi je žao što sam ikada i pomislila da mi treba više.

Kroz glavu mi je samo prolazilo : „Hvala živote na svemu…hvala na ovom danu, hvala na njegovom zagrljaju, hvala na ovoj kafi koju pijem sada, hvala na kiši I suncu, hvala što mi je toplo i hvala što dišem, hvala što osećam moje telo, hvala što me sve boli, hvala što imam kijavicu…to su sve podsetnici da si živ ovde i sada. Hvala, oprosti i izvini„.

Autorka teksta: Mina Kalina

Ovo istraživanje je sprovedeno na nekoliko stotina učesnika, muškaraca i žena. Zaključak je da žene imaju razvijenija osjetila, kao i da bolje razlikuju mirise od muškaraca. Oni su poredili vid osoba starijih od šesnaest godina, kao i one koji nose naočale ili leća. U prvom dijelu istraživanja zatražili su od volontera da opišu različite boje koje im pokazuju. Shvatili su da muškarcima treba više vremena da identifikuju od žena, kao i da im je teže da primijete razliku između nijansi. Zato ne trebate brinuti ako on ne primijeti vašu novu boju kose, koja je platinasto plava za razliku od prošle. Vjerujte, on to i ne vidi.

Istraživači su međutim takođe shvatili da brzina percepcije dok se fotografije izmjenjuju varira. Muškarcima je jednostavnije da uoče brze promjene, kao i detalje na pokretnim slikama pa gledajući TV lakše mogu “uhvatiti” šta se tačno događa na fudbalskom terenu za vrijeme utakmice. Abramov je objasnio kako je to povezano sa talamičnim neuronima u primarnom korteksu mozga. Razvoj ovih neurona se kontroliše muškim hormonima, androgenima, koji počnu sa razvojem kada se embrion razvija u fetus.

Profesor Izrael Abramov zaključio je da različitost boja koje vide muškarci i žene nema veze sa strukturom oka. Do razlika dolazi jer testosteron utiče na proces obrade podataka u mozgu muškaraca, ali nije sigurno koliko su jake razlike u stvarnom svijetu, izvan laboratorija. Prethodno istraživanje je dovelo do zaključka kako muškarci i žene takođe imaju različit fokus. Istraživači sa Univerziteta u Južnoj Kaliforniji zaključili su da muškarci duže zadržavaju pogled na usnama osobe sa kojom pričaju i brže ih se ometa ako se osoba pomjera dok razgovara. U međuvremenu žene gledaju u oči i tijelo, prateći kompletnu gestikulaciju, a njih pometaju druge osobe koje se pojave u okruženju.

Dakle, bez brige. Dok vi pričate s njim, on zaista ne vidi drugu. Možda i bi, ali jednostavno ne može, za razliku od nas, kojima će mnogo toga promaknuti pred nosom, ali zato ćemo vidjeti ko je ušao u lokal, šta je naručio i još važnije, pogledao prema našem stolu. Svijet je zaista drugačiji iz ugla muškaraca i žena, zato im olakšajte i jednostavno recite ono što vidite, ali i osjećate. U protivnom, neće shvatiti.