O razlozima pokretanja ove inicijative, reakcijama građana, ali i očekivanjima od gradske i republičke vlasti, razgovaramo sa Draganom Stanković, advokaticom iz Banjaluke, inicijatorki peticije za rješavanje problema zagađenja vazduha u našem gradu.

Pokrenuli ste potpisivanje peticije da se u Banjaluci počne nešto raditi na institucionalnom nivou po pitanju zagađenja vazduha?

Pozvala sam mame koje su se brinule zbog toga što im djeca udišu opasan vazduh, da mi se jave, kako bismo djelovale zajedno, jer mi je bilo jako čudno da se danima izvještavalo o jakom zagađenju vazduha, a da se život odvijao sasvim normalno, i da se ne preduzimaju nikakve mjere u pravcu smanjenja zagađenja. Pratila sam izvještavanje o zagađenosti, koje se i osjećalo, a u isto vrijeme su se organizovala dešavanja na otvorenom u gradu, na koja su bila pozivana i djeca, političari su se osmjehivali, fotografisali, dok mi živimo u nenormalnim okolnostima.

Po mome viđenju normalnog postupanja, neko je trebalo da pozove stručnjake i objasni građanima šta su uzroci zagađenja, i koje mjere će se preduzimati po tom pitanju. Kako se međutim ništa nije dešavalo, pozvala sam zabrinute mame, da mi se jave, jer je neprihvatljivo da nam djeca ovako odrastaju. Obratila sam se nepoznatim osobama, putem Fejsbuk grupe, koja okuplja mame, i javilo mi se pedesetak osoba, koje su mi uglavnom saopštile da ih pitanje vazduha teško muči, u smislu brige za zdravlje djece, i da im je ovakvo stanje nepodnošljivo.

Mi smo se odmah nakon tri dana i sastale. Toga dana se oglasio i Gradonačelnik Grada Banjaluka, i saopštio da će Grad preduzimati mjere. Međutim, Gradonačelnik nije konkretizovao kada će se mjere preduzimati, i koje tačno mjere, niti na koji način i u kojem roku će se mjere sprovesti. Do tada niko nije ni obustavio nastavu, niti na ozbiljan način upozorio roditelje na opasnost boravka djece vani. Niko nije ni demantovao razne informacije na Internetu i u medijima, da nije opasan boravak djece vani, i da vazduh nije toliko zagađen. Dakle, sa jedne strane imamo informacije o ekstremnom zagađenju i opasnosti koju ono nosi, a sa druge strane nemamo nikakve mjere, niti promjene režima svakodnevnog života, a ni demante takvih informacija.

Imajući sve to u vidu, na sastanku smo odlučile da uputimo dopise, i jednu peticiju, kojom mi ne predlažemo da se uvede mjera „ta i ta“, nego da se organi Grada izjasne u smislu donošenja preliminarnog plana otklanjanja i umanjenja zagađenja, koji bi se donio sa stručnim licima. Takođe, peticijom smo tražili odgovor na pitanje šta je sa preporukama Studije javnog prevoza iz avgusta 2023. godine, jer koliko je poznato do poboljšanja javnog prevoza nije došlo, a barem je to stavka koju bi Grad mogao da uredi.

Mnoge mame sa kojima sam razgovarala su mi se žalile da ne mogu da koriste javni prevoz, jer autobusi jako kasne, nema potpunih obavještenja o redu vožnje, i da nema ni linija kojima bi se prevezle do potrebnih destinacija. Jedina preporuka koja je stavljena u peticiju je da se obezbijedi besplatan prevoz o trošku grada u danima zagađenja, sve dok se kvalitet vazduha ne ustabili na normalan. Vjerujemo da je značajan uticaj vozila na zagađenje, ali s tim problemom se ne može obračunati ako građanima nije obezbijeđen kvalitetan javni prevoz. Podsjećamo, Studijom je predviđeno i značajno pojeftinjenje cijene karte, ali i povećanje ponude, što znači više linija i više autobusa, na šta se i dosta mama žalilo. Zahtijevano je i da se javnost informiše potpuno i svakodnevno o nivoima zagađenja.

Da li nadležne institucije dovoljno rade po pitanju zagađenja vazduha i zašto građani smatraju da to nije dovoljno?

Nisam primijetila da se po pitanju otklanjanja i smanjenja zagađenja preduzima bilo šta, ali možda nisam dovoljno informisana. Zato se nadam da će Grad i ostale institucije kojima ćemo se obratiti dopisima odgovoriti na pitanje šta se konkretno poduzima i koji su planirani rokovi. Građani sa kojima sam komunicirala su očajni i u brizi, pojedini su naveli da su u „kućnom pritvoru“, tako da u situaciji kada se mi zbog zagađenosti vazduha suzdržavamo da izlazimo vani, jasno je da ne da nije dovoljno, nego da situacija u kojoj se nalazimo nije normalna.

Jedna od stvari kojom treba da se pozabavi je, na primjer, i adekvatnost samog sistema mjerenja kvaliteta vazduha. Zakon o zaštiti vazduha npr. predviđa Republičku mrežu mjernih stanica. Ako na jednoj, za lokalnu zajednicu može se reći i ogromnoj teritoriji Grada Banjaluka, koji broji 200.000 stanovnika, imamo dvije mjerne stanice, da li je to adekvatna „mreža stanica“? Možemo li mi sa takvom „mrežom“ uopšte znati u kolikom smo zapravo problemu?

Koje su kratkoročne i dugoročne mjere koje predlažete da poboljšamo kvalitet vazduha?

Ni ja, niti bilo ko iz naše grupe, nismo pozvani da predlažemo stručne mjere, jer to treba da čine stručna lica, a građani na te prijedloge mogu uticati i u istima učestvovati na način da se javnosti učine dostupni planovi, izvještaji i planirane mjere u vezi sa zagađenjenm vazduha. Onda bi građani kroz javnu debatu mogli doprinijeti, jer će se i među građanima naći stručnih lica, a koja neće biti anagžovana od strane javnih vlasti. Međutim, na vlastima je da izađu sa planom.

Kakav uticaj bi potpisivanje i slanje peticije moglo imati na širu zajednicu i zdravlje građana?

Ustav Republike Srpske predviđa peticiju kao vid direktne komunikacije između građana i javne vlasti, i propisuje pravo građana da dobiju odgovor na nju. Očekujem da Grad Banjaluka i ostale institucije, poštuju Ustav Republike Srpske i da u kratkom roku dostave svoje odgovore.

Nadam se da će odgovori očitavati da je ova situacija ozbiljno shvaćena, jer situacija je vrlo ozbiljna. Zbog prirode moga posla komuniciram sa velikim brojem ljudi i ljudi su uznemireni i ljuti. Naročito su očajne majke, koje ovih dana mahom razmišljaju kako da djecu sklone iz Banjaluke. Ukoliko bi građani u velikom broju zatražili djelovanje, vjerujem da bi rezultata bilo brzo. Građani mogu da zaustave sve, ako su voljni.

Šta građani u ovom trenutku mogu uraditi?

Građani mogu za početak da pišu Gradu Banjaluci i njegovim organima. Bez obzira na njegove nadležnosti, ovo se dešava na teritoriji Grada Banjaluka, i dešava se njegovim građanima. Neka izađu sa preliminarnim planom i kažu šta je u njihovoj nadležnosti, šta će učiniti i u kojem roku. Ne uopšteno, nego konkretno i sa definisanim rokovima. Za ono šta nije u njihovoj nadležnosti, mogu i treba formalno da se obrate nadležnim republičkim organima u interesu svojih građana. To, dakle, građani mogu da traže od svog Grada. Za početak, dakle, neka pišu Gradu, i to poštom, preporučenim pošiljkama. U peticiji smo iznijeli i neke konkretne korake koje Grad može da preduzme, a koji jesu iz njegove nadležnosti, i za koje se već i sam obavezao da će ih preduzeti.

Na koji način se može potpisati peticija i gdje?

Peticiju su mame koje su se sastale već potpisale, i ostavljen je prostor za potpis još nekima koji nisu mogli toga dana fizički prisustvovati, i peticiju šaljemo, a ukoliko bude postojao interes za „dopunsku“ podršku peticiji , objavićemo njen obrazac da svako može da je potpiše i pošalje na relevantne adrese. Osim peticije, pripremili smo podneske i drugim institucijama.

Izvor: Buka

Važno je da porodilje nisu same!

Za pozitivno porođajno iskustvo, pored stručnog, prijatnog i posvećenog osoblja, neophodno i prisustvo osobe koja će biti uz porodilju tokom poroda u svojstvu podrške.

Pratnja na porodu podrazumijeva prisustvo oca djeteta ili druge osobe, po želji porodilje, tokom cijelog trajanja poroda – ne samo na izgonu. Porodilji treba istinska, iskrenapodrška tokom cijelog procesa porođaja, a ne samo dodatni posmatrač u posljednjim trenucima poroda.

Dozvoljavanje pratnje na porodu utiče na poboljšanje uslova u porodilištima, a time direktno utiče i na smanjenje stope korupcije – kada porodilja uz sebe ima blisku osobu tokom poroda, eliminiše se pritisak na porodicu da osoblje porodilišta potkupljuje u nadi da će time poboljšati šanse za bolji tretman tokom poroda.

Potpišite peticiju i recite DA boljim i humanijim uslovima poroda, budite uz glas 10.000 majki , trudnica i budućih porodilja jer ovo je borba svih nas!

babysteps.ba/peticija/

Udruženje “Baby steps” u okviru projekta “Borba protiv korupcije u porodilištima”kojeg finansira Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) sprovelo je opsežno istraživanje o korupciji u domaćim porodilištima.

Mislite da će ljudi koji gledaju rijaliti emisije preko noći postati kulturniji, pronaći vrijednost u nekim drugim stvarima ukoliko se više ne budu emitovale? Teško, rekla bih. Meni rijaliti emisije ne smetaju. Zašto? Zato što ih ne gledam. Takve emisije se emituju na dva-tri kanala koje svakako i ne pratim. U novinama o tome preskačem da čitam. Moji prijatelji takve emisije ne gledaju, pa ih u svakodnevnom razgovoru i ne pominjemo. Spomene se tu i tamo poneka glupost koje vrišti sa naslovnih strana novina.

Kada ljudi ne bi gledali takve emisije one ne bi ni postojale. Postoje u tolikoj mjeri upravo zbog publike koja je voljna da im pokloni pažnju i zašto bih im ja branila ili ih sprečavala da gledaju ono što žele i očigledno vole.

Pročitala sam tako u komentarima na društvenim mrežama kako ljudi na televiziji više nemaju šta da pogledaju i kako je sve postalo reality. U svijetu interneta, kablovke televizije, stotina stranih i domaćih programa reći da nemate šta da pogledate osim rijaliti programa je stvarno ludost.

Čitajući neke od komentara ovih boraca za ukidanje ovakvih medijskih sadržaja sam shvatila da televizor nisam upalila od ponedeljka, a danas je četvrtak. Pa čak ni onako da se nešto bezveze vrti dok spremam ručak ili sređujem kuću. Vijesti ne gledam, pošto u njima odavno nema šta da se čuje, a ni vidi. Da nije dnevne štampe koju redovno čitam vjerovatno ne bih ni primijetila da se te emisije emituju u tolikoj mjeri. Ja svoje potrebe za dokolicom, kulturom, informisanjem zadovoljavam uglavnom jednim klikom miša. Tako pronađem emisije koje želim. Filmove koje volim. Knjige koje me raduju. I ignorišem rijaliti.

To što ćemo zabraniti nekoj djevojci da pokazuje grudi na TV-u neće promijeniti činjenicu da će ih stotinu sličnih, sa vještačkim grudima, usnama i mozgovima večeras prošetati Beogradom, Novim Sadom ili u malo manjem broju Banja Lukom. I to je isključivo njihov problem. Nije njih na takav način odgojio televizijski program. Trebale su biti odgojene mnogo prije rijalitija.

Razlog zbog kojeg sam se jutros dovoljno naljutila kako bih napisala ovaj tekst ne leži u tome što mi smetaju peticije za ukidanje ovakvog sadržaja na TV programu, već oni koji tvrde da nam to oblikuje omladinu, odgaja djecu, preoblikuje njihova razmišljanja.

Evo na primjer kada je počeo prvi rijaliti na jednoj hrvatskoj televiziji ja sam ga gledala. Bilo mi je interesantno. Da li sam zbog toga poželjela da i ja budem rijalitizvijezda – ne? Da li sam promijenila svoje životne navike – i dalje ne?! Da li sam poželjela da ugradim silikone, ljubakam se i vodim ljubav pred kamerama – odgovor bi i dalje bio ne?! Zašto? Zato što su me odgojili moji roditelji, a ne televizija.

Mi smo na televiziji gledali Branka Kockicu, Minju Subotu i Ljubivoja Ršumovića, a današnja djeca gledaju izopačene i operisane tete i neke agresivne tipove, ukazuje jedna fotografija koju vidjeh na društvenoj mreži. E pa ja sad postavljam pitanje kako ti koji su gledali Kockicu svojoj djeci dozvoljavaju da gledaju takve sadržaje na televiziji? I pitam se kako su tako ispravno odgojena djeca mogla da postano tako neodgojeni odrasli? Kako ti koji su odrastali uz čika Ljubivoja ne znaju svojoj djeci da skrenu pažnju da je kulturno i ljubazno da se starijoj osobi kaže dobar dan u prolazu. Da se sa starijima ne raspravlja. Da dijete od 8 godina nema šta da traži samo ispred zgrade u 22h.

Ja to gledam svaki dan i mnogo više mi smeta od rijalitija! Ne mogu da isključim jer je svuda oko mene!

Pa se eto pitam kako ti koji su gledali čika Minju danas svoje dijete uče tekstove pjesama zvijezda turbo folka, kojih danas ima toliko da ne mogu ni imena da im popamtim. Nemam ništa protiv takve vrste muzike samo mislim da nije primjereno da dijete konstatuje da su „kod njega njene gaćice“ i sl.

Ti isti koji su živjeli u „vrijeme Jugoslavije, bili pioniri, imali jedan kanal i srećno djetinjstvo“ danas svoju djecu oblače u tigraste helanke i uče ih kako da poziraju za facebook i instagram.

Presvlače tu djecu u deset različitih kupaćih kostima, koji se slažu sa dezenom stolica u kafiću kako bi napravili adekvatne fotografije sa godišnjeg odmora.

Biraju kolače na osnovu boje fila koji se slaže sa trakicom za kosu djevojčice od osam godina jer će to biti dekorativno na društvenim mrežama!

Meni to smeta! Smeta mi što što se odgovornost sa roditelja prebacuje na škole, televiziju, internet! Što nemamo petlje da priznamo da je problem u ljudima. Da vi ne radite dobar posao. Da se djeca odgajaju da budu bahata i razmažena. Da su naučena da će sa arogancijom i nasiljem dobiti ono što žele. Da je vaspitanje i kulturno ponašanje nepoželjna karakteristika neke ličnosti. Klasifikuje vas kao slabića.

To meni smeta.

I, kome da pišem peticiju protiv toga? Na koje dugme da ovu stvarnost oko sebe prebacim na neki drugi kanal?