Sada kada imamo cijeli svijet na dlanu, više nego ikada trebamo dom. A dom za većinu nas ima upravo okus Cedevite. Svaki odgovor oboje nagradili su upravo Cedevitom.

Donosimo vam neke od odgovora koji možda i vama budu inspiracija da nikad ne zaboravite da upravo ONO NEŠTO čini naš život ljepšim.

Koliko smo se samo puta u životu našli u situaciji da nam fali ono nešto?

Ono nešto posebno je Sarajevo, zato što sam se ja odselila iz Sarajeva i sad mi je ovo najposebnije nešto.

Ko čita tvoje misli, ali bez da ih pročita?

Mama

Da li ima ono nešto u životu na šta ste vi ponosni?

Imam, imam, na svoju djecu, na porodicu kompletnu, na sve. To je osnov života.

Na šta vas podsjeća kad vam neko kaže ono „Gdje god da sam kod kuće sam“

Kada dođeš ponovo u svoj kraj.

Na šta vas podsjeća kad vam neko kaže ono „Gdje god da sam kod kuće sam“

Na svoj grad. Nisam odavde.

A tvoj grad je ?

Cazin, tu sam odrasla, tu sam se obrazovala. To je neposivo nešto, srce vuče tamo.

Šta je ono nešto što imate svaki dan, a nekako vam se podrazumijeva i zaboravite da budete zahvalni za to?

Neki od odgovora su bili:

A to je zdravlje i posebni ljudi oko mene, posebni prijatelji oko mene.

Moji roditelji. Sigurno

Zašto?

Podrška koju mi pružaju, emotivna podrška, finansijska, svakako.

Moja žena.

Već znamo da je Cedevita omiljeni napitak svih generacija. Uz nju smo se smijali, plakali, veselili, dijelili ljubav i radost sa svojim najmilijima.

U svijetu kada smo povezaniji ali usamljeniji no ikada, Cedevita je oduvijek bila ONO NEŠTO što nas je povezivalo.

Nemojte zaboraviti, uz omiljeni Cedevita okus, da budete zahvalni baš za ONO NEŠTO.

Pričao bih ja o životu, znajući da ću preplašiti smrt.
A ovako, nečija smrt, prepala sav život u meni.

Pričao bih o radostima koje sam planirao do kraja ove godine negdje pod rebra sebi smjestiti, a ovako, ugostih ja tugu u ovih svojih nekoliko kvadrata srca i duše i prigrli je kao da mi je rođena mati.

Šta ću, ne znam drugačije
…
Negdje na početku jeseni, 2022. godine, stigla je zima.
Kako kažu, u Hercegovini nikad ranije. I po svemu sudeći, nikad duže neće ostati.

Negdje na samom početku, ja odmah o kraju.
Nečijeg života, nečijeg postojanja, nečijih snova, jedne obične obiteljske vožnje kući.
Da se odmoriš, zagrliš one koje voliš, poželiš im laku noć i obećaš da će vam nedjelja biti najbolja ikada!

A, zapravo, sve nedjelje u jednoj suboti ostale.
Tri života, jedna smrt postade.
…

Oprostite mi što na kraju vaše subote, ja o početku svoje nedjelje.
Oprostite mi što zbog vaše tišine, ja nikad glasnije nisam izgovarao: volim te i oprosti.
Sebi, a onda i svima oko sebe.

Oprostite nam sve jeseni i zime, ljeta i proljeća koja smo vam ostali dužni. I one selidbe, što na adrese, što u nečije srčane komore, sve obiteljske vožnje, čudne playliste na radiju, destinacije koje ćemo umjesto vas posjetiti, rodbinu čija ćemo leđa umjesto vas grliti, slučajne prolaznike kojim će mahnuti, slavlja na kojima ćemo u vaše ime nazdraviti i život koji ćemo bez vas živjeti.

Oprostite nam što vjerojatno nećemo biti dobri u čuvanju kćerke, ali dat ćemo sve od sebe.
To je najmanje što vam dugujemo.
…

Mirno i sigurno Nebo dragoj Marijani, Borisu i Robertu.