Izvor: euronews.ba

„Ne slavim rođendane, ali 50 godina Bijelog dugmeta mi se nekako slavi. Ima nešto što mi se sviđa u tome. Da nakon 50 godina još uvijek je meni lijepo da to sviram, a i da ima publike koju to interesuje“, rekao je Goran Bregović  Brega za Nedeljnik.

Bijelo dugme je bend koji je svoj vrhunac dostigao u periodu od 1970-ih do sredine 1980-ih. Osnovana u Sarajevu 1974. godine, grupa je predstavljala kombinaciju različitih muzičkih uticaja, od rocka i bluesa do folk i etno elemenata.

Bijelo dugme je brzo postalo popularno, zahvaljujući energičnim nastupima i hitovima. Njihov zvuk je karakterizirao fuziju rock energije, istočnjačkih melodija i tekstova koji su odražavali društvene i političke teme tog vremena.

Njihov uticaj na muzičku scenu bivše Jugoslavije bio je ogroman, a njihovi albumi su postali klasici modernog roka u bivšoj zemlji. Iako je grupa prestala sa aktivnim radom 1989. godine, njen uticaj se i dalje osjeća u muzici regiona, a pjesme Bijelog Dugmeta ostaju omiljeni hitovi među ljubiteljima rok muzike širom bivše Jugoslavije.

Zadubljen u igru s mojim Igorom, krene on da pevuši:
“mala voli dolare, mala voli evre, penje se na stolove, voli separee…”

Mislila sam da nisam dobro čula, ali me je razuverio za tren:

“Samo daj, daj, daj, daj…

samo lova, samo skupo, samo naj, naj, naj…”

Slušam i ne verujem. Niti onome što čujem da izlazi iz njegovih usta, niti ideji da mu to roditelji slušaju kod kuće. Dođem sebi i pitam ga gde je čuo tu pesmu? I znate šta mi je dete reklo?

U IGRAONICI.

?!?

Gde?

“Pa to mi slušamo na rođendanima.”

!?!

Divno.

Neopisivo krasno.

Pedagoške metode 21. veka, nema šta.

“Jeste, mama, bila je i ona pesma ‘Moja gajba piva i ja’”! smeje se i dobacuje moj Igor.

Kod mene prekid filma.

Odlazim na You Tube da ukucam reči da vidim šta se krije iza ovih erotsko-alkoholnih stihova, i vidim milionske preglede. Jasno mi je da su tinejdžeri uglavnom muzički neobrazovani, da je taj neki “pevač” jako popularan, da ga sluša pijana i drogirana srpska omladina, ali ZAR U IGRAONICI? Na dečijem rođendanu?

Pa gde su ti roditelji?

O čemu misle vaspitači i animatori dok to puštaju deci?

Lepa melodija, je l’?

Deca ništa ne kontaju?

Možda to?

Uključi li iko od odraslih mozak pri organizaciji rođendana?

Ili je dovoljno primaći se za pun sto, a deca…”neka se igraju”…

Samo što se u ovoj igri ne igraju deca.

Nego se igramo mi.

I to sa njima.

Na vrlo neozbiljan, nezreo i neodgovoran način.

Sigurna sam da će nekima ovo sve zvučati pretenciozno i preuveličano, ali mala je razlika između “mala voli BMW” i “daj mi vutru, daj mi rizlu, daj mi duvan, dodaj mi upaljač, hoću sad da duvam”. Vrlo mala. Jer je melodija toliko primamljiva i zapamtljiva, da će se bilo kome uvuči u uši za čas. Posebno deci.

Hoću da kažem da malo zlo vodi većem, pa još većem i tako u nedogled.

Ovo jeste trendi pesma i neće naterati moje dete da odmah krene s pivom i duvanjem, ali će mu okrenuti muzički ukus u tom pravcu. To je dovoljno da ono mladalački poveruje u stihove te vrste muzike, da se saživi s njima, i, kako vreme prolazi, automatski želi da tako živi i da se tako ponaša. Da bude u trendu.

Studirala je svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a zatim radila u struci sve do penzije, u nekoliko gradova Jugoslavije. Bila je članica Srpske akademije nauka i umetnosti.

Njene pjesme većinom govore o dobroti, ljubavi, rodoljublju, ponosu, hrabrosti, plemenitosti… Umrla je u 95. godini u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.

Nemam Više Vremena

Nemam više vremena za duge rečenice,
nemam kad da pregovaram,
otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,
sad zaprećem šake zgorela žara.
Nemam više vremena za hodočašća,
naglo se smanjuje putanja do ušća,
nemam kad da se osvrćem, da se vraćam.

Nemam više vremena za sitnice,
treba sad misliti na večno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,
nemam vremena sad za analize,
za mene je voda sada samo voda
kao da sam je pila sa kladenca;
nemam kad da razlažem na sastojke nebo,
vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

Nemam više vremena za bogove tuđe,
ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
mnogo mi je i starih deset zapovesti.

Poezija u „Imeniku Laure Carvalho“ nastala je kao omaž manje poznatim pjesnikinjama dvadesetog vijeka, kao što su: Mercedes de Acosta, Margarita Paz Paredes, Amparo Dávila, Rosario Castellanos.

Književnica Tanja Stupar Trifunović o knjizi je navela sljedeće: Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije. Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja.

Razgovor s Mihaelom Šumić vodiće urednica Marija Pejić.

Mihaela Šumić je rođena 1998. u Banjaluci. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu.

Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, te zbirku priča „Herbarij svete smrti”, za koju je nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek”. Zbirka poezije „Imenik Laure Carvalhoˮ njena je treća knjiga.

“Ovo je draga uspomena na jedinog na svijetu prijatelja do kraja života, najboljeg, najpoštenijeg, najdražeg, najvjernijeg Adnana kojem posvetih najljepši i zadnji ljubavni sonet ‘Da nema tvojih očiju’. Devet godina kod mene je živio, pisao pjesme, slikao, kuhao mi, liječio me u bolesti. Bio mi sve.”

Rečenice su to ispisane na koricama pohabane narančaste bilježnice iz matematike, koju prevrćem po rukama u Hrvatskom državnom arhivu. Radi se o osobnom fondu Vesne Parun koji je Državni arhiv otkupio od nje u dvanaest navrata.

O Sirijcu Adnanu Al-Marzukiju uglavnom se zna i piše jako malo. U tekstovima o Parun često je sveden na nekoliko rečenica o “mlađoj misterioznoj ljubavi”. Marzuki je rođen 1958. na jugu Sirije, a u Zagreb dolazi krajem 1970-ih na studij medicine. U trenutku kad upoznaje Parun njemu su 22, a njoj 58 godina.

U arhivu nalazim i pozivnicu za književni susret u knjižnici Bogdana Ogrizovića 29. svibnja 1980., nakon kojega je Parun prvi puta srela Adnana (na marginama pozivnice ispisana je bilješka “taj četvrtak svibanjski”).

U kakvom je trenutku života Parun upoznala Marzukija ilustrira citat iz intervjua tjedniku Oko 1976., u kojem kaže: “Kad me hoće nekome predstaviti ili se pohvaliti da me znaju, otkrije mi se da to čine kao da je u pitanju neka pripitomljena zvjerka ili rijetka ptica. Neću i ne želim nikome biti njegova bizarnost, dodatak njegovom meblu, njegovim vikendima i ostalom čime je ispunio svoj život.”

Adnan joj je od prvog susreta djelovao drugačije, zainteresirano i zaneseno. U arhivu su sačuvane njegove skripte sa studija, podcrtano gradivo o metabolizmu proteina, ali i o razvoju sudjelovanja radnika u upravljanju, iz vremena kad je bio upisao i političke znanosti. Uz skripte stoji i Vesnin komentar: “Adnan je učio za ispit, a ja sam ga s užitkom ispitivala, naučivši pritom podosta.”

Na njegovoj skripti o mozgu, uz pojedine regije mozga ispisala je: “ovime pišem pjesme”, “ovime slikam”, “ovime rješavam sportsku”. Oboje su strastveno pratili nogomet, zajedno često išli u kladionicu i na utakmice.

I Adnan je pisao poeziju, u arhivu su sačuvani njegovi koncepti pjesama na arapskom i hrvatskom, kao i mala zbirka “Mjesec u tuđini”, objavljena 1983. godine, kojoj je izdavač bila sama Parun. Učila ga je njemački i hrvatski “koji je već znao, ali sam ga učila ljepšoj varijanti”. Iz načina na koji opisuje te procese vidljivo je da se Parun nikad nije sramila svoga znanja, rado ga je imala i rado ga je dijelila. O arapskom pismu zapisala je: “Ni za sto godina ne bih mogla naučiti to prelijepo pismo. U ovim godinama mi je isuviše i glagoljice i latinice.” U pjesmi “Škola života” Adnan pak piše: “Poslali su me u drugu zemlju da naučim kako se skelet sklapa / Ja slušah i naučih kako se melodija drugog jezika s mojim jezikom stapa.”

Pisao je i o nemirima na Bliskom istoku, progonima i prognanima. U pjesmi “Miris istoka” piše: “Ponio sam sa sobom mirise / Ponio sam sa sobom sunce / Ne ponijeh s majčina grla biser / suzu Mjeseca u ružičnjaku.” Uz njegovu pjesmu “Golanski vjetar” stoji Vesnino pojašnjenje: “Tada su s Bliskog Istoka dolazile loše vijesti, uglavnom o Libanonu. Gledali smo i slušali na TV-u što se događa. Kad je otišao, slične sam vijesti gledala i slušala ovdje sama, o nama.”

Adnan je imao 24 godine kad je pisao zbirku, koliko i Vesnin brat kad je “odlazio zauvijek, u Drugi svjetski rat, iz Sesveta, preko Ivanje Reke”. Pjesmu “Ivanja Reka” Parun je posvetila bratu koji je poginuo u pokretu otpora, a u njoj piše: “A ima neka tajna / Koju si samo ti / Nemirni dječače / U tom čudnom carstvu jegulje / Načeo srcem reflektora.” Vesna je znala reći da vjeruje da je Adnan oblik reinkarnacije njenog brata, pustolov sa srcem djeteta, čovjek koji je pripadao njenim ljudima.

Skupa su i prevodili poeziju, najviše sirijskog pjesnika Nizara Kabanija. Adnanov prijevod Kabanijeve pjesme “Pismo ispod vode” objavljen je u tjedniku Oko. Vjerojatno nisu mogli ni slutiti koliki će se izbjegli s Bliskog istoka utapati u Mediteranu par desetljeća nakon što su prevodili Kabanijeve stihove: “Da sam znao da je more tako duboko / Ne bih plovio / Da sam slutio svoj kraj / Ne bih ni započeo.”

Oko 19 tisuća izbjeglica i migranata utopilo se u Mediteranu u posljednjih osam godina, od kojih mnogi iz Sirije. Nije slučajno da je Adnan prevodio upravo Kabanija. Kabani je bio jedna od najvećih zvijezda arapske poezije 20. stoljeća, a kako je poezija u arapskom svijetu puno više od “lijepih stihova” i često široko raširen izraz borbe, nije pretjerano reći da je bio revolucionaran. Palestinski pjesnik Taha Muhammad Ali svoje je prvo dijete nazvao Nizar, po Kabaniju čije je stihove iščitavao u maloj suvenirnici u Nazaretu.

Jedna od rijetkih ulica u Bejrutu, glavnom gradu Libanona, koja ima ime (a ne broj), ona je nazvana po Kabaniju, a vodi iz osinjaka nebodera direktno na Mediteransko more.

Tvrdio je i da je tek nedavno naučio pjevati.

Bono Vox (pravim imenom Paul Hewson) nastavio je s ispovijesti i rekao da mu se “još uvijek” ne sviđa ni ime benda U2. “Stvarno mi se ne sviđa. Ali kao da imam neku vrstu naknadne disleksije”, rekao je i dodao: “Nisam shvatao ni da je The Beatles loša igra riječi.”

“U našim glavama to je bilo kao špijunski avion, podmornica, bilo je futuristički – kako bi se pokazalo da implicira neku vrstu pristanka, ne, ne sviđa mi se to ime. Ime benda mi se još uvijek ne sviđa. Paul McGuinness, naš prvi menadžer, je tada rekao: ‘Vidi, to je sjajno ime, dobro će izgledati na majici; samo slovo i broj.”

Objašnjavajući svoje vokalne dionice, ironično je rekao da je ‘posebno ponosan’ na pjesmu “Vertigo” jer osjeća da se s njom posebno dodvoravao publici, a rekao je da je jednom vozeći se u automobilu osjetio nalet srama kad je puštena u eter jedna starija pjesma grupe U2.

Osvrćući se na 1980-te, Bono se prisjetio kako je pokojni Robert Palmer jednom prilikom rekao basistu Adamu Claytonu: “Bože, bi li ikada rekao svom pjevaču da samo nekad ode u niži ključ, učinio bi sebi uslugu i učinio bi uslugu svima nama koji ga moramo slušati.”

“Ali mislio sam izvan svog tijela. Nisam razmišljao o pjevanju. Nisam baš razmišljao o promjeni ključeva. Jesmo li ikad promijenili ključ?”, rekao je Bono Vox i na kraju uputio pitanje Egdeu.

Bono je rekao da je debitantska ploča U2 iz 1980. “Boy” sadržavala “vrlo jedinstven i originalan materijal” u smislu stihova, kao i neki “drugi albumi” koji su uslijedili. “Ali mislim da nisam popunio detalje”, nastavio je, “i kad pogledam unazad kažem: ‘Bože’.”

Dodao je da misli kako je U2 često ljuljao brod vlastite sramote i zaključio: “Možda je to mjesto za umjetnika – biti na rubu svoje sramote.”

Preuzeto sa: ravnododna.com

Sama za sebe je u nekoliko intervjua rekla: “Sačuvala sam dijete u sebi i ostala neposredna, iskrena i zaigrana.” Kontraalt, po definiciji koji dotiče muške baritonske dubine, a i ženske sopranske visine. Rođena prije šezdeset i šest godina, negdje oko četrdeset i pete paralele (sjeverne geografske širine) i šesnaestog meridijana, u Zagrebu, gradu u kojem živi i danas. I muzika je s njom, oko nje, u njoj, čini se svih tih šezdeset i šest godina.

Svoju karijeru počela je u horu HRT-a, stara tek deset godina, ali se rokenrolu okrenula već sa sedamnaest godina i to pjevajući u, tada vrlo popularnoj, rok grupi O'hara. Tada je već publika znala da pred njima stoji talenat na dvije noge, djevojka koja je svojom pojavom, glasom i energijom najavila karijeru jedne dive.

Onoliko koliko su ljudi bili zaljubljeni u njenu muziku, toliko je ona bila i ostala zaljubljena u ljubav svog života – Karla Metikoša. Njihova ljubavna priča zaslužuje poseban tekst, za koji će se Lole pobrinuti, jer taj tekst će kroz njihovu priču dokazati da životne ljubavi postoje. Ali pričati o Josipi, bez pričanja o Karlu, bilo bi kao pričati o nebu bez priče o zvijezdama.

Već prvog dana, kad su se sreli u Petrinji na nekom zajedničkom nastupu, kad je Josipa imala dvadeset i jednu godinu, Karlo je rekao: “Pa što ja tu uopće tražim, pitao sam se kad sam je prvi put čuo… Onda sam se do ušiju zaljubio i tako… Osjetio sam da postoji netko izvanserijski, tko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rock'n'rolla…”. A ona, ona i danas priča o njemu. Njemu pjeva. Rekla bi sama, s njim i živi, iako je umro prije tačno dvadeset i pet godina. Nikada se nisu vjenčali.

Karlo i ja smo se voljeli. Nije nas povezivao brak, nisu nas povezivala ni djeca ni bilo kakvi interesi − samo ljubav. Jednostavno je. Naravno da papir koji potpišete nije nikakva garancija ljubavi, kao što to često nisu ni djeca.

Hroničari vremena rekli bi da je Karlo upravo bio taj koji je uobličio Josipu u istinsku umjetnicu, ali mi mislimo da je to tek do pola tačno. Oni su na jedno drugo uticali na najljepši mogući način, onako kako ljubav to može. Od toga je rasla Josipa, ali i Karlo. Zajednički rad na muzici, njihovoj zajedničkoj ljubavi, bio je neizbježan. I prvo pa čudo.

Te 1973. godine, niko ni slutio nije da će se jugoslovenskoj sceni desiti jedno od najboljih konceptualnih rok ostvarenja ikad, zajednički LP Karla i Josipe “Dnevnik jedne ljubavi.” Kritičari i danas ističu da je to bio bio trenutak u kojem je naš rok izjednačen s vrhunskom svjetskom produkcijom svoga doba. Taj album je okupio neka od najvećih imena tadašnje zabavne i rok muzike: Slobodana ‘Bodu’ Kovačevića iz Indexa, Miroslava Sedaka – Benčića, saksofonositu koji je gostovao na Azrinim pločama, gitaristu Vedrana Božića koji je svojevremeno svirao s Hendriksom, a Dado Topić je lupao defom.

Sreća… Što je sreća, sada znam ‒ to je svaki susret s njim…

Mimo muzike, Josipa je obožavala i glumu te se nekoliko puta vrlo uspješno pojavljivala na daskama koje život znače. Odigrala je oko 150 predstava, a istorijski trenutak u kojem je spojila te dvije ljubavi – pozorište i muziku, u rok operi, prvoj u Hrvatskoj, a petoj u svijetu po imenu “Gubec beg” u kojoj je igrala vrlo zahtjevnu ulogu djevojke Jane.

Josipa se pojavila i u američkim filmovima “Izgubljeni heroj” i “Dvanaest žigosanih: konačna misija”. O tim ulogama najbolje je pričala ona sama: “Znači, nema malih i velikih uloga, nego kakav utisak ostaviš. To važi i za muziku i zato se uvijek treba truditi da budeš što bolji danas, kako bi te sutra opet pozvali.”

Mnogo je stvari, pjesama, situacija i trenutaka po kojima je poznata Josipa, a moda je svakako u top pet obilježja ove nevjerovatne žene. Svako njeno pojavljivanje privlačilo je i privlači pažnju. Muzička prepoznatljivost koju je gradila bila je praćena i vizuelnom originalnošću koja je predmet pažnje čak i danas.

Festivalski nastupi u oslikanoj haljini ili togi na početku karijete, zatim perike od papira, frizure koje su podsjećale na ikebanu i haljina kojom je zagrlila cijelu pozornicu, potom ljubičasta kosa i otmjene haljine devedesetih, do haljine-skulpture od aluminijuma i tirkizne kose samo su neki od momenata po kojima ćemo Josipu uvijek svrstavati u najhrabrije i najoriginalnije žene naših prostora. Njena omiljena boja je crna, iako to mnogi ne bi nazvali bojom, ipak ona je o njoj pričala kao da joj je po rođenju dodijeljena. Na prvom televizijskom nastupu na sebi je imala crnu suknju i crnu dolčevitu. Druga omiljena boja joj je – fuksija. Znala je kosu da ofarba temperama, kako bi boja što bolje izgledala. Omiljeni parfem joj je Bois du Portugal. Nosi frotirne pidžame, a naljepše mjesto u njenoj kući je – toalet. Omiljena hrana joj je – salata. A krajem osamdesetih osmislila je čak i svoj dresing za salatu sačinjen od osamnaest sastojaka.

O tom dijelu svoje ličnosti Josipa je rekla:

“Sve što je novo i drugačije u konzervativnoj sredini kakva je naša, obično postane predmet izrugivanja pa je tako bilo i s nekim mojim vizuelnim predstavljanjima, dok su druga dočekivana sa divljenjem. Vode me ideje i zato nikada ne koristim usluge modnih stilista. Na početku karijere, časopisi Burda i Life osvježavali su, na neki način, moju kreativnost, mada sam većinu svari, kada je riječ o izgledu, sama osmišljavala.”

Josipa Lisac, vaša i naša omiljena umjetnica, pjevala je čak i Meši Selimoviću:

“Sjećam se kako je Meša Selimović pustio suzu dok sam mu pjevala ‘Omer beže’ u jednoj televizijskoj emisiji… Ja vidim publiku, pola njih vadi ‘rupčeke’ i – plače. Kako se publika može rasplakati ako i ja ne plačem? Plačem, dušo, plačem i ja… Ali dolazi ta strašna kontrola: ne smiju mi suze doći na oči. Ne mogu pjevati i plakati. A, zapravo pjevam i plačem.”

Josipa danas igra – golf. O njemu priča na sebi svojstven način, jer tvrdi da taj sport najbolje prikazuje čovjekovu suštinu: “Kada odem na teren, srećem ljude koji su ljuti na čitav svijet i ispoljavaju svoje frustracije. Igram s ljudima koji imaju po dvadeset i pet godina manje od mene, ali zapravo sam ja mlađa od njih, budući da su oni već nervozni i isfrustrirani svojim navodnim problemima.”

Nikada se nije udala ni za Karlovog život, a na to nije ni pomislila nakon njegove iznenadne smrti. Djecu nije imala, jer, kako je sama rekla, nije mogla da uskladi karijeru i brigu o djeci, a nije htjela da to radi polovično. Iako je od Karlove smrti prošlo dvadeset i pet godina, Josipa tvrdi da i dalje živi s njim. Svake godine na godišnjicu njegove smrti priređuje koncerte u njegovu čast, na kojima okuplja brojne umjetnike, slaveći tako sjećanje na njega. Svoju ekscentričnost i dokaz da nije sa ove planete dokazuje i čestim medijskim istupima u kojima objašnjava javnosti da ona i dalje živi s Karlom. Prije desetak godina, napisala je karlu pismo u kojem mu je pričala baš o tome kako je upoznala smrt koja je “mlada i lijepa.”

Možda bi bilo najbolje da smo ovaj tekst objavile u februaru, jer sve važno u Karlovom i Josipinom životu dešavalo u februaru. Svoj privatni praznik ljubavi slavili su 6. februara, 8. februara se rodio Karlo Metikoš, 14. februara se rodila ona, a 28. se rodio “Dnevnik ljubavi”. “Mi smo Vodolije, ali je ‘Dnevnik’ u Ribama. Malo je nježniji, nije buntovan kao Vodolije”, rekla je Josipa.

Lola izdvaja još jedan dragulj Josipine ličnosti – način na koji ona pjeva i doživljava sevdalinke je ono što vas, taman kad pomislite da vas ona ne može više ničim iznenaditi, ostavi bez daha.

Josipa ne pije, ne puši, ne drogira se i nećete je naći u žutoj štampi, jer, kako kaže, “sporove rješava u četiri oka.”

“Ja znam da su mnogi mislili da sam ja narkomanka, pijandura, ekscesna osoba zato što me nisu razumjeli. Zato što bi me vidjeli s čudnom frizurom ili nastupom koji nisu do tada nikada vidjeli. Ja nisam ekscesna osoba, ja možda samo potražujem nešto drugo nego ti. Netko ne potražuje ništa, jer ga uopće nije briga. Ali ja razumijem da me ti ne razumiješ. Ustvari, ti koji si mene vezao za drogu samo zato što me ne razumiješ, ti si drogiran. Ljudi teško prihvataju promjene. Zašto nastojiš druge mijenjati? Mijenjaj sebe. Ljudi se pitaju zašto postaju dosadni. Pa napravi nešto sa sobom. Radi na sebi. Uzmi dva sata u tijeku dana pa radi na sebi”, rekla je za predivan intervju za Modakomoda portal. 

Josipa ne jede crveno meso, zaustavlja auto da pusti srnu da pređe put i priča s biljkama. Apolitična je, ali su joj političari, poput pokojnog Tuđmana, pisali pisma u kojima su se izvinjavali što nisu prisustvovali njenom koncertu.

Nema žanra u kojem je nećete naći, fank, rok klasika, pop, klapska ili božićna pjesma, etno, fado ili rep, nema muzičara koji je u određenim periodima razvoja muzičke scene nešto značio, a da nije dijelila binu s njim, nema boje koja se nije našla na njenoj kosi ili odjeći i nema njene pjesme koju možete da ne volite. Jer to je sve Josipa, žena čije ime danas možemo pronaći i u knjigama muzičke kulture za osnovne škole, žena koja se ne mijenja, mijenjaju se samo generacije koje je i dalje vole, slušaju, obožavaju. A to će raditi, sigurne smo, i naša djeca.

Osnovani 2011. godine sa svega dva člana u startu do današnje višečlane grupe. Kako je izgledao vaš razvojni put i kako je nastala ideja da „ničim izazvani“ osnujete bend?

Iako se pre formiranja benda nismo bavili muzikom, nekako je sve dolazilo prirodno. Bili smo potpuno samouvereni da ono što radimo je baš ono što bi trebalo da radimo  i da to radimo na pravi način. Tako funkcionišemo od samog početka i tako funkcionišemo i dan danas. Svi mi negde kao klinci sanjamo o tome da budemo rok zvezde. Iskoristili smo neku trenutnu ludost da ostvarimo klinačke snove, ispoljimo svoje kreativne ’’nagone’’ i odlučili da snimimo jednu pesmu. Nakon te pesme nam se taj način života osladio i taj sladak ukus i dalje traje.

Prepoznatljivost i autentični zvuk sa snažnim vokalima izdvojili su vas za kratko vrijeme, kao jedan od bendova koji podsjeća na ono kakva je kvalitetna muzika oduvijek bila. Poredili su vas sa Rundekom, a onda ste uspjeli i snimiti zajedničku pjesmu „Beskućnik“. Kako je došlo do saradnje i kako opisujete svoj stil?

Ništa nije čudno što ljudi imaju potrebu da nešto novo što čuju porede sa nekim zvukom koji već poznaju. To svi mi radimo. Darko Rundek je jedno od najvećih imena sa ovih prostora i bila nam je čast da sarađujemo sa njim. Upoznali smo ga na OK Fest-u na Tjentištu i porazgovarali sa njim i predložili mu saradnju što je on oberučke prihvatio.Eto, ako samom Darku Rundeku ne smeta što nas porede sa njim, onda je to verovatno ok.

Singl „O tebi“ proglašen je za singl godine 2012. na B92 radiju, a vaši veoma uspješni singlovi nastavili su donositi uspjehe bendu. Je li budućnost diskografije zapravo u izdavanju singlova i planirate li nastaviti sa snimanjima albuma?

Pokušavamo da nađemo neku sredinu. Nažalost, izdavanje singlova prati visoku brzinu današnjeg vremena a album je nešto posebno, što se preslušava ’’natenane’’. Mislim da ćemo nastaviti ovako kako smo radili – nekoliko singlova koji najavljuju album pa onda na kraju sam album.

Mnogobrojni festivali i gostovanja, omogućili su vam regionalnu prepoznatljivost i donijeli publiku koja pomno prati sve što ste uradili, ali i što tek pripremate. Koliko su vam ona značila i koja izdvajate kao posebno značajna za vašu karijeru?

Bend ‘’Ničim izazvan’’ je bend koji malim ali sigurnim koracima gradi karijeru i prepoznatljivost. Ne žudimo za nekim velikim ‘’BUM’’-ovima jer mislimo da sve što brzo plane brzo se i gasi. Mislimo da je svaki naš potez,svaki nastup ili gostovanje, svaka saradnja imala svoj neki sitan udeo u onome što nas čini onakvim kakvi smo danas. Bilo bi nefer izdvojiti bilo koji segment jer su svi jednako bitni.

 Zašto baš „Ničim izazvan“ i šta je to što tebe kao pjevača ipak izaziva u svakodnevnom životu i društvu?

Ne osećam se komotno kada me neko nazove pevačem, jer se ne osećam kao pevač – iako tehnički pevam. Fraza koju bih ja iskoristio je vokalni izvođač. Više se osećam kao neki običan čovek koji je uspeo da pronađe način da svoje svakodnevne izazove,emocije i misli sprovede u tekst i u muziku. Ništa mi ne promakne (iako se trudim da mi pojedine negativne stvari koje nas svakodnevno opsedaju promaknu ali mi ne uspeva uvek) i samim tim bivam izazvan da sve procesuiram i možda među tim milionima informacija pronađem inspiraciju.

Što se tiče imena ‘’Ničim izazvan’’ ,jednostavno je to nešto što nas najbolje opisuje. Ni sami nismo svesni zbog čega smo se upustili u celu ovu priču i ne znamo gde će nas odvesti, ali neka viša sila nas je pogurala u ovom smeru, izazvana apsoluno ni sa čim (ničim).

U grupi muškaraca našla se i jedna žena. Kako je raditi sa njom i jeste li uspjeli uskladiti energije, zna li se ko je lider čitave priče ili ste apsolutni timski igrači?

Mi sa Draganom nemamo nikakvih problema. Ima svoje ‘’bubice’’ kao i svako od nas ali smo toliko dobri prijatelji da uspevamo da tolerišemo to zarad višeg cilja. Siguran sam da zbog toga toliko dobro i funkcionišemo. U pitanju je devet kreativnih ličnosti i svako od nas učestvuje u stvaranju muzike i pesama i gore pomenuta tolerancija i tu ima veliku ulogu. Ideje se skupljaju na jednu gomilu a onda Bojan i ja kao osnivači i glavni autori preuzimamo odgovornost da te ideje provučemo kroz neki filter i donesemo konačnu odluku.

Sarađivali ste i sa grupom S.A.R.S. snimajući pjesmu „Glupost“. Šta je najveća glupost koju si ti uradio zbog ljubavi?

Saradnja sa grupom S.A.R.S. nikako nije bila glupost. Višegodišnje druženje sa njima je krunisano jednom sjajnom pesmom i jako smo ponosni na tu saradnju. Što se tiče mojih gluposti mislim da nemam toliko prostora u ovom intervjuu da bih vam sve izlistao.

Ko je zapravo Boris Bakalov, kada nije dio „Ničim izazvanog“ i koliko si naviknut na slavu koja vas je sve zadesila uspjehom grupe? Jesi li mogao očekivati takav uspjeh?

Boris Bakalov je uvek deo Ničim izazvan-a. Ne postoji trenutak u toku dana da ne razmišljam o nečemu vezano za bend. To je jedan veliki i jako bitan deo mene. Činjenica je da nas sve više ljudi prepoznaje i da kompletna priča svakim danom sve više i više raste ali smo daleko od takve popularnosti da se može nazvati slavom koja nije uvek tako prijatna. Uživamo u svakoj reči hvale kao potvrdi da radimo dobar posao i svakoj kritici da nas podseti da možemo biti još bolji. Ovaj nivo na kojem smo sada nismo nikako mogli očekivati. Stojimo čvrsto na zemlji jer to je jedini način za dalji napredak.

Vaše pjesme izdvaja i artistička nota čistog zvuka, akcenta na tekstu i emociji, a manje na komercijalnoj predstavi tijela i raskoša. Kakvo je generalno stanje na muzičkoj sceni danas u poređenju sa nekada?

Generalno stanje je katastrofalno. Ne samo kod nas nego u celom svetu. Opšta kriza nije zaobišla ni muziku. Vrlo lako se prelazi preko bilo kakvih moralnih i bilo kakvih standarda uopšte. Dostupnost modernih tehnologija svima je doprinela tome da smo dobili more proizvoda bez ikakve umetničke a ni bilo koje druge vrednosti. To je toliko daleko otišlo da bivamo konstantno obasipani sadržajem koji je nastao po principu ‘’što gluplje to bolje’’. Nisam pristalica teorija zavere ali neko se opasno igra sa svima nama. Ostaje nam samo da se borimo protiv toga i da se nadamo da će jednog dana biti sve u redu.

Ko su vaši muzički uzori i s kim biste voljeli sarađivati?

Mi nemamo konkretne muzičke uzore. Na nas su uticali i utiču svi muzičari i izvođači koje smo slušali i koje i dalje slušamo tokom naših života. Trudimo se da učimo od svakog od njih. Za sada smo imali tu sreću da s kim god smo želeli da sarađujemo – sarađivali smo. Za budućnost još uvek ne znamo ko će nam pasti na pamet.

Gdje vas možemo u budućnosti očekivati i je li Banja Luka na repertoaru?

Zimska pauza u koncertima je prošla i tek sada se zahuktava prolećna i letnja sezona. Već smo krenuli sa zakazivanjem datuma i ako se po jutru dan poznaje biće ovo još jedna veoma zauzeta sezona.

U Banja Luci smo prvi put svirali tek nedavno, zbog nekih čudnih i neobjašnjivih okolnosti. Znali smo da nas tamo ljudi čekaju i znali smo da žarko želimo tamo da odemo i nismo se prevarili. Bio je to jedan nezaboravan koncert što znači da jedva čekamo ponovo da se pojavimo u tom gradu.

Fotografije: Ničim izazvan

Naslovna fotografija: Ana Bačanin

Dolly Parton- “Just because I´m a woman”

https://youtu.be/lz_ejQbDoS0

“Yes, I´ve made my mistakes, but listen and understand, my mistakes are no worse than yours just because I´m a woman.”

Doli Parton je 1968. godine akcenat stavljala na dvostruke standarde koji omogućuju muškarcima mnogo toga što ženama uskraćuje. Pjesma sa njenog drugog albuma, postala je ženska himna u kojoj se mnoge žene mogu i danas pronaći.

Nina Simone- “Four women”

https://youtu.be/4grGAYx9koA

Ova pjesma govori o rasnoj diksriminaciji koja nažalost postoji i danas. Ženska himna koja govori o položaju crnkinja u Americi. Snažna poruka, sjajan vokal i univerzalna priča.

“My skin is yellow my hair is long. Between two worlds I do belong. But my father was rich and white. He forced my mother late one night. And what do they call me? My name is Saffronia.”

Lesley Gore- “You don´t own me”

https://youtu.be/4QEqLTbEXy0

“And don´t tell me what to do. Don´t tell me what to say. And please, when I go out with you, don´t put me on display.”

Dugo smatrana glavnom feminističkom himnom, ova pjesma je aktuelna i danas. Tome svjedoči kaver verzija australijske pjevačice Grejs sa Dži Izijem.

Rusty Warren- “Bounce your boobies”

https://www.youtube.com/watch?v=K_ejKJnNro8

Komičarka Rasti Voren ohrabrila je žene da skinu grudnjake i oslobode grudi. Zabavna, spontana i vesela otpjevala je upravo takvu pjesmu i vjerovatno navela i danas mnoge od nas da plešu u kući bez grudnjaka.

Gertrude “Ma” Rainey- “Cell bound blues”

Majka bluza, žena koja je oduvijek pjevala o ženskim pravima, Gertrud Rejni. U ovoj pjesmi iznosi problematiku nasilja nad ženama, nakon čega žena u samoodbrani upuca muža i završi u zatvoru. Godina je 1924. ali tema još uvijek aktuelna, nažalost.[nextpage]

Loretta Lynn- “The pill”

Jedna od kontroverznih pjesama 1975. godine. Govori o ženskom pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu i slobodu izbora da spriječi trudnoću. Pristup kontracepciji kao inspiracija za pjesmu.

Jeannie C. RIley- “Harper Valley P.T.A.”

https://youtu.be/4ivUOnnstpg

Priča o udovici koja ostaje samohrana majka, ali je društvo osuđuje zbog načina oblačenja. S obzirom na to da ima kćerku tinejdžerku, postoje prikladne i neprikladne stvari za nju. Zato ova pjesma daje lekciju roditeljima o tome kako su licemjerni, jer potiču svoju djecu da osuđuju isto.

Yoko Ono- “Sisters, o sister”

https://youtu.be/JPtPj2Himls

Borba i želja za borbom su glavni motivi ove pjesme. Sve žene trebaju da se ujedine i shvate da imaju zajednički cilj-borbu za ravnopravnost.

Billie Holiday- “You let me down”

Iako pjesma primarno govori o ženi koju iznevjeri njen ljubavnik, dublja analiza dovodi do zaključka da se radi o režimu, rasizmu i seksizmu.[nextpage]

Kitty Wells- “It wasn´t God who made honky tong angles”

Pjesma koja akcenat stavlja na muškarce koji uskraćuju ženama pravo glasa, ravnopravnosti i vidljivosti u društvu. Istovremeno pjesma o ženama koje sebi takvo nešto dopuštaju.

Bessie Smith- “Sam Jones Blues”

Pjesma o ženi koja se odvažila na slobodu. Onu u kojoj izlazi iz lošeg braka, kako bi sačuvala svoje dostojanstvo i ideale. Go girl.

The stony poneys- “Different drum”

Slava neovisnosti i samostalnosti. Podsjeća sve žene da se okrenu sebi i utjehu pronađu u duhovnoj ispunjenosti. Lični razvoj je najveći, a ujedno i najbolji.

Ethel Smyth and Cicely Hamilton- “The march of the women”

Himna sufražetkinja, nastala 1910. godine, slavi žensku slobodu, pokrete i zalaganja za svoja prava.[nextpage]

Helen Reddy- “I´m a woman”

Prije četrdeset i jednu godinu UN je proglasio Međunarodni dan žena, osmi mart. Ova pjesma je ujedno bila prva koja je slavila taj dan kao važan za žene širom svijeta.

Aretha Franklin- “Do right woman, do right man”

Pjesma koja podsjeća muškarce kako trebaju tretirati žene i koja opominje da ih se prestane iskorištavati.

Barbra Streisand and Donna Summer- “No more tears”

Ako vam ovaj duet ne pomogne, neće ništa. Žene koje glasno podsjećaju da imate pravo izaći iz loše veze i da niste dužne trpiti ništa. Volite sebe i krenite dalje.

Hazel Dickens, Don´t put her down

Muškarac koji poziva ostale muškarce da prestanu loše tretirati žene i da ih poštuju. Preteča muškog feminizma, rekli bismo.

Ako imate neke pjesme koje su vaš primjer feminizma, ostavite svoj komentar. U međuvremenu preslušajte cijelu plejlistu.