I tu negdje počinje problem. Jer većina nas je naučila da emocije treba držati pod kontrolom, a suze su rezervisane za privatne momente – ako uopšte i tada.

Slika “pravog muškarca” dugo je bila vezana za hladnoću, kontrolu i odsustvo slabosti. Ali stvari se mijenjaju, i to brže nego što većina priznaje.

Danas, sve više žena ne traži savršenog “tvrdog” lika koji ništa ne pokazuje. Naprotiv, emocionalna otvorenost počinje da se vidi kao prednost, ne mana. Suze u određenom trenutku ne djeluju kao slabost, već kao znak povjerenja i sposobnosti da neko bude iskren.

Jer kada neko može da pokaže emociju bez glume, bez zida i bez distance – to mijenja dinamiku odnosa. Odjednom postoji prostor za stvarnu bliskost, ne samo za površnu priču.

Zanimljivo je da ova promjena ne dolazi samo iz “romantičnih ideja”, nego iz realnih odnosa.

Sve više muškaraca danas pokušava da bude otvorenije, da ne igra ulogu i da ne krije sve što osjeća. I, prema istraživanjima, to im zapravo ide u korist – i u odnosima i u ličnom životu.

Naravno, postoji granica. Nije poenta da svaki problem rješavaš suzama ili da stalno tražiš emotivnu validaciju. Kontekst je sve. Postoji razlika između realne reakcije i konstantne potrebe za pažnjom.

Ali ono što većina ljudi pogrešno shvata jeste da su suze same po sebi problem. Nisu. Problem je kada ih nema uopšte. Jer kada muškarac ne pokazuje ništa, to ne znači da je stabilan.

Često znači da je naučio da potiskuje. A to obično izađe na drugi način – kroz nervozu, agresiju ili potpuni emocionalni zid. I to je već mnogo veći problem od jedne iskrene reakcije.

Izvor: Nezavisne

Možda je vaša ćerka htela roze, a ne žutu šolju za mleko.

Možda sin želi da pročitate još jednu priču (posle pet koje ste već pročitali).

Dešava se da se brat i sestra ozbiljno posvađaju – jer oboje žele istu igračku.

Šta god da je u pitanju, suze nikada ne govore o stvarima koje nama odraslima izgledaju tako beznačajno. Umesto toga, to je poput emocionalne kaskade – nagomilani manji stresovi koji iznenada pronalaze izlaz. Poput brane koja puca, ovi naizgled trivijalni događaji postaju kapija za isceljujuću poplavu emocija.

„Slušajte iskreno sve što vaša deca žele da vam kažu, bez obzira na sve. Ako ne slušate pažljivo male stvari kada su mali, oni vam neće reći velike stvari kada su veliki, jer za njih su sve to uvek velike stvari.“ Katrin M. Valas

I tako, kada im ne damo šolju u pravoj boji ili ne možemo da pročitamo drugu priču, oni vide vrata za oslobađanje… i to je dobra stvar (koliko god teško nama bilo).

Bez obzira na to šta je izazvalo emocije, deca od nas traže jednu stvar: da ostanemo sa njima dok doživljavaju ovaj nalet osećanja.

Potrebni smo im da budemo svetionik u njihovoj oluji. Da ostanemo sa njima dok prođu kroz sve to.

Naučili su nas da se stidimo zbog naših suza

Većina današnjih roditelja odrasla je u eri kada su uobičajeni odgovori na suze i preplavljujuće emocije bili: „prestani da plačeš“, „saberi se“ i „ne budi tako razmažen“

Većina nas je odrasla u porodicama koje nisu imale znanja da podrže naše suze. Da, naši su roditelji bili dobronamerni i hteli su da nas nauče da slabe trenutke pretvorimo u one koji nas osnažuju. Možda smo imali roditelje koji su mislili da je dobra stvar da nam oteraju suze tako što će nam kupiti sladoled ili novu igračku.

S druge strane, možda su neki od nas imali roditelje koji su bili strogi, pretili, posramljivali nas čuvenim: „Ako ne prestaneš da plačeš, daću ti razlog da plačeš!“

Bilo je (i još uvek je) uobičajeno verovati da je put do otpornosti ignorisanje, poricanje i odbacivanje naših ranjivih osećanja.

Dakle, kao roditelji, jasno nam je da smo potpuno „slepi“ kada je u pitanju modeliranje zdrave emocionalne svesti.

Možda smo naučili da nesvesno potisnemo tugu, bes i frustraciju dok smo bili mladi, pa sada osećamo strah kada se suočimo sa suzama sopstvene dece.

Možda ne znamo šta da radimo ili kažemo u takvim trenucima, jer nam to nikada nije pokazano. Ili smatramo, ako plaču mnogo ili često, to znači da nismo uspeli da ih naučimo da budu otporniji.

Nekad brinemo da previše „velikih emocija“ znači da smo podbacili kao roditelj.

Na nesvesnom nivou, mogli bismo očajnički da pokušavamo da izbegnemo da svoju decu učinimo nesrećnom, i to tako što ćemo uvek i svemu govoriti „da“. Ponekad će to značiti da se trudimo da naši mališani uvek budu nasmejani, kako ne bismo morali da osećamo neprijatnost osećanja na koje nismo navikli da osećamo sami.

Mi, kao i naši roditelji, možda mislimo da je nedostatak suza znak otpornog deteta. I tako dajemo, dovijamo se i trudimo se da ugodimo našoj deci da ostanu srećna.

„Nama vlada strah od ljutnje, besa, suza naše dece.“

Kao roditelji – pobrkali smo svoje uloge

Nije naš posao da decu činimo srećnom sve vreme.

Nije naš posao da zaustavljamo suze.

Naš posao je da sa njima „jašemo“ njihove talase emocija.

Naš posao je da detetu kažemo „potpuno je normalno da se ovako osećaš i ja sam ovde s tobom“.

Naš posao je da BUDEMO sa njima i stvorimo emocionalnu sigurnost da puste suze.

Tužno dete nije odraz naših loših roditeljskih veština. Nesreća, nezadovoljstvo, razočarenje, frustracija i bes su normalni delovi života. Nesrećno dete je jednostavno dete kome smo potrebni da mu pomognemo da se vrati u ravnotežu.

Sve dok ne naučimo da prihvatimo talase osećanja naše dece, balans i emocionalno zdravlje u našim porodicama biće narušeni. Naša deca imaju sposobnost da se isprazne i tako oslobode stresa i napetosti. Kada im dozvolimo da to urade, mi utiremo put ka ravnoteži. Ukratko, pomažemo im da izgrade otpornost koju tako očajnički želimo da im ugradimo u ličnost.

Kako da napravimo prostor za velike emocije našeg deteta?

Ako vas kao dete nisu saosećajno saslušali i bili vam podrška, može biti zaista teško da znate kako da se postavite prema svom detetu danas.

Međutim, kao i svaka nova veština ili izgradnja mišića, i učenje da budemo efikasan uzor zahteva vreme i upornost. Starim načinima razmišljanja i uslovljavanja je potrebno vreme da se promene. Ne očekujte da se desi preko noći, ali znajte da mali dosledni koraci u pravom smeru čine razliku za kratko vreme.

Kada naučite da se odnosite prema emocijama vašeg deteta na nov način, vežbajte jednu malu stvar i internalizujte je pre nego što pređete na nešto drugo.

Vremenom se naša tolerancija prema najjačim detetovim emocijama gradi kada se dosledno posvetimo mirnom prisustvu u prostoriji. Nećemo svaki put biti zen majstor, biće trenutaka kada nas preplavi čista veličina njihovih emocija. Ipak smo samo ljudi.

„Umesto da pokušavate da naučite svoje dete da duboko diše dok je uznemireno, usredsredite se na to da sopstveni savet primenite sami. Nemojte ni pomišljati da kažete svom detetu da duboko udahne osim ako to niste uradili sto puta kada gubite smirenost.”

Sledeći put kada budete sa svojim detetom kada je uznemireno, besno, tužno, pokušajte da sebi ponovite sledeće:

• „Moje dete mi ne zadaje probleme. Njoj je teško.“
• „Nije moj posao da popravljam njena osećanja.“
• „Osećanja isceljuju. Posle će se osećati bolje.“
• “Mir počinje sa mnom.“
• „Uspori. Ovo nije hitan slučaj. Ja sve mogu srediti.“
• „Ovde sam da podelim svoj mir, a ne da se pridružim njenom haosu.“

@babii93x♬ original sound – Abbie

Ona se u snimci na društvenim mrežama rasplakala i otkrila da još uvijek ne može svojoj djeci pružiti Božić kakav zaslužuju jer nema novca. Samohrana majka dvoje djece otkrila je da radi puno radno vrijeme kao voditeljica jedne korisničke službe, ali jedva može prehraniti djecu u dobi od 12 i 6 godina sa svojom mjesečnom platom od oko 1958 funti (2264 eura) ili 23.500 funti (27.175 eura) godišnje.

Trenutno ne radi jer je bolesna

Objasnila je da je trenutno na bolovanju jer vjeruje da ima anemiju – ali je dodala i da je previše uplašena da ode doktoru u slučaju da joj trebaju lijekovi, za koje vjeruje da si ih ne bi mogla priuštiti.

S obzirom na to da se Božić brzo približava, Abbie kaže da je morala otići iz jedne trgovine jer si nije mogla priuštiti hranu koju je mislila pripremiti za praznike. Ostaje joj, kaže, 600 funti (oko 695 eura) mjesečno nakon što su svi računi plaćeni – što joj nije dovoljno da preživi.

Ostaje joj 600 funti (oko 695 eura) za život

Mama dvoje djece kaže da obično potroši 300 funti (oko 347 eura) na svako svoje dijete za Božić, ali ove godine to je morala smanjiti na 100 funti (oko 116 eura) za oboje djece.

“Bila sam u Aldiju i razmišljala kako bi moja mama u ovo doba godine normalno napunila ormariće božićnim slatkišima. Onda sam odjednom shvatila da to neću moći ove godine. A čak ne kupujem na rate ili na dug, ne ulazim u minus. Živim u skladu sa svojim mogućnostima – ali to još uvijek nije dovoljno”, rekla je.

Abbie kaže da je “sramotno da zastupnici puno zarađuju i imaju tolike beneficije, a energetske firme nastavljaju zarađivati tolike milijarde dok toliko ljudi pati”.

“Nemam čak ni minimalnu platu”

“Ja nemam čak ni minimalnu platu, ali nakon što sam kupila hranu i natočila gorivo u auto, to je u suštini to. Doslovno samo mogu otići u pub, u kojem sam nekada radila, da dobijem besplatno piće ili da mi ga netko plati”, govori ona.

Abbie tvrdi da ne poznaje nijednu osobu koja se ne bori. Njena stanarina u socijalnom stanu iznosi 450 funti (oko 520 eura) mjesečno, dok plin i struja koštaju 150 funti (oko 174 eura), a hrana 400 funti (oko 463 eura) mjesečno. Takođe mora plaćati 130 funti (oko 150 eura) sedmično za doručak i klubove nakon škole za djecu.

“Pored toga im još uvijek želim dopustiti da se bave aktivnostima poput fudbala. To je potpuno neodrživo”, kazala je.

Neki na TikToku misle da joj ostaje dovoljno novca za život

Njen video na TikToku je postao popularan zbog njenih razmišljanja o trenutnoj situaciji u Engleskoj, ali i u svijetu, pogledan je više od četiri miliona puta i izazvao hiljade komentara.

Neki misle da pretjeruje te tvrde da bi 600 funti (oko 693 eura) mjesečno nakon plaćanja računa trebalo biti dovoljno za život. “Ako ostanete sa 600 funti mjesečno nakon računa i još uvijek se borite, predlažem vam pomoć u upravljanju novcem”, napisao joj je jedan TikToker.

Ali drugi kažu da suosjećaju s Abbie. “Ljudi propuštaju bit… to nije takmičenje… ljudi jednostavno nemaju dovoljno za život”, zaključili su.

Pitao sam ju da sama pređe preko parkinga, da ju ja ne nosim

Tata je pokušao da joj pročita knjigu. Ona je željela da mama to radi. Naslov knjige je „Samo moj tata i ja”

Zato što ljudi iz aviona na nebu nisu htjeli da joj mahnu

Nisam mu htio dozvoliti da umoči svoju četkicu za zube u moju čašu sa vinom 

Zato što ne može gledati tatu kako kaki 

Rekla sam joj da ne smije više koristiti maminu šminku 

Nismo ju pustili da izađe van bez cipela i hlača

Bilo je krema na obje polovice njenog Oreo keksa

“Najbolji tata” joj nije dozvolio da pojede daljinski upravljač 

Nisam mu dozvolila da pojede test za trudnoću koji sam tada radila

Bila sam i svjedok gdje otac sinu objašnjava da nikad ne smije plakati da je to za curice. Dijete je gutalo suze i ono što ga je boljelo, da ne iznevjeri oca, samo klimajući glavom.

Ostali ste bez druga, drugarice, ljubavi, posla, bilo čega do čega vam je iskreno stalo, ne plačete jer ima ljudi koji imaju veće probleme pa mislite da nemate pravo da se žalite!? Zaj..… to.

Skoro sam bila na pregledu štitne žlijezde, doktor mi iznenadjeno kaže da mi je štitna u idealnom stanju “Borjana ti se izgleda ne sekiraš?”

Na šta mi u sekundi prolazi kroz glavu zadnjih petnaest godina života, od neimaštine, gledanja velike patnje sestre moje i njezinog djeteta, moje borbe za normalan život do fizičkog nasilja.

Kažem mu: “ Dragi doktore ja to sve ispričam, isplačem, pričam sestrama, mami i tati, drugarici, poznanicima, ne biram kada mi je teško jer bih drugačije izludila”.

Nemojte molim vas učiti svoju djecu da se ne plače posebno mušku djecu, i plač je emocija, bar ja mislim da pola bola ako ne i više izadje sa suzama. Ne gušite svoju dušu, nekoga ćete i smoriti ali oni pravi će biti tu, slušati samo sat vremena na telefonu kako plačete jer želi da vam bude bolje poslije toga.

Niste jaki ako ne plačete nego ste surovi prema sebi, svom zdravlju kako fizičkom tako i psihičkom. Ako nemate podršku porodice psiholog je idealno rješenje vjerujte mi, trebate prebaciti u glavi da je normalno potražiti stručnu pomoć.

Pričajte i plačite kada vam je teško, ne dajte frustracijama da vas razdiru nakon sakupljanja tužnih emocija jer je neko tamo rekao da se morate izboriti sami sa tim.

Preuzeto sa: instagram.com

Neka deca postanu anksiozna u prisustvu  njima nepoznate osobe, a Deda Mraz, nesvakidašnja pojava duge brade i neobičnog kostima, jeste  mnogo više od stranca. On drugačije govori, drugačije se kreće, nosi odeću kakvu ne nosi niko drugi – drugim rečima, on je veći stranac od bilo kojeg stranca,  dr. Gail Saltz, psihijatrica iz njujorške Presbyterian bolnice.

Prvobitni  strah će se pojačati  ako  se mališan stavi da sedne u krilo Deda Mraza pre nego što je iz daljine proučio Deda Mraza i polako se rešio nelagode. Dodajte tome činjenicu da se Deda Mrazovo lice gotovo uopšte ne vidi od guste, bele brade i velike kape, te da vaše dete inače nikad ne sedi u krilu stranca, i imate recept za katastrofu.

Budući da mu dobro ne vidi lice, dete ne može proceniti u kakvom je Deda Mraz emocionalnom stanju: da li je ljut ili uznemiren  ili nešto sasvim treće, dodaje dr. Saltz.

Deca od 15 meseci starosti do 7. godine života nisu u stanju razlikovati maštu od stvarnosti. “Tokom tog razdoblja života deca se neretko boje čudovišta, a to može biti i Deda Mraz ili Mickey Mouse, figure koje odrasli smatraju izrazito dobroćudnima“, kaže dr. Ari Brown, pedijatar iz Teksasa, osnivač 411 Pediatrics.

Šta roditelji čija se deca boje Deda Mraza mogu da urade?  Nikada ne tražite od njih da budu čvrsti i savladaju strah. To će samo pogoršati celu stvar: dete će na susret s Deda Mrazom  gledati kao na nešto strašno.

Umesto toga, uzmite dete iz krila Deda Mraza i udaljite se od njega kako bi ga dete moglo posmatrati na „sigurnom“, kaže dr. Brown.

Ako se dete smiri, pokušajte se lagano približiti Dedu Mrazu, zaustavite se i opet ga posmatrajte. Cilj je umanjiti detetov strah puževim koracima kako ne bi došlo do napada panike. „Kad mališan prestane da plače, pitajte ga da li želi  stati u red i pokušati ponovno. Ako ne želi, nemojte ga prisiljavati na to“, ističe dr. Brown.

Stručnjaci savetuju roditeljima da pokušaju pripremiti svoju decu na susret s Dedom Mrazom uz pomoću knjiga, animiranih filmova, stripova. “Možete se i kod kuće maskirati u Deda Mraza da vidite kako će dete reagovati. Ipak, budite svesni da se neka deca nikada ne uspeju  rešiti straha od Deda Mraza, i to je sasvim u redu“, kaže dr. Brown.

Dragi roditelji, imajte u vidu da će Božić biti srećan i bez sedanja u Deda u Mrazovo  krilo. Dete će osetiti čaroliju praznika  čak ako i ne doživi bliski susret s Dedom Mrazom.

Preuzeto sa: mojpedijatar.co.rs

Ali samo saznanje o tome ne olakšava suočavanje sa ovim krahom u trenutku kada se dese. Vaše dijete leži na podu i vrišti i plače, a i vi se osjećate kao da biste mogli da počnete da vrištite i plačete svakog trenutka.

Tantrumi su obično izazvani glađu, umorom, nelagodnošću i frustracijom. Često se pojavljuju u drugoj godini života, kada se jezičke vještine djece počinju razvijati, ali izražavanje njihovih osjećanja – i upravljanje njima – to je borba.

“Maloj djeci nedostaju fizičke, motoričke i jezičke vještine da dobiju ono što žele, što razumljivo može dovesti do frustracije”, napisao je novinar Pol L. Underwood za New York Times. “Kako biste se osjećali da želite kašiku, ali ne možete da dođete do fioke za pribor, a svi su mislili da govorite ‘patika’?”

Mala djeca takođe žele da ispolje svoju nezavisnost, što može dovesti do borbe za moć sa roditeljima i starateljima oko odjeće, obroka, igračaka, vremena za spavanje i još mnogo toga.

Stručnjaci savjetuju roditelje da ostanu mirni pred ispadom bijesa. Vaša reakcija, međutim, možda nije tako zen. Možda imate naviku da povisite ton ili da ukorite svoje dijete zato što se tako ponaša, što samo pogoršava stvar.

Iznenađujuće jednostavna tehnika može pomoći i vama i vašem djetetu da se povratite u normalu: otpjevajte mu pjesmu. Cilj ovdje nije toliko u zaustavljanju bijesa koliko u tome da se umirite i povežete sa svojim djetetom tokom teškog trenutka.

“Pjevanje ima regulacioni efekat na mozak i tijelo i za pjevača i za slušaoca”, rekla je porodična terapeutkinja Cassidy Freitas, iz San Diega. “Pjevanje nam može pomoći da se regulišemo tokom ovih teških roditeljskih trenutaka, omogućavajući nam da modelujemo samoumirivanje svom djetetu, kao i da pristupimo našim vještinama komunikacije i povezivanja dok im pomažemo da se osjećaju bezbjedno i viđeno u teškom trenutku.”

Šta pjevate – ili koliko dobro pjevate – nije važno, rekla je Freitas. To može biti voljena pjesma koja već postoji ili ona koju ste izmislili za takve prilike.

“Pjesma može da sadrži riječi koje pomažu da ispričaju kroz šta prolaze, imenuju osjećanja, izazivaju smijeh, podsjećaju ih na njihovu dobrotu i stvaraju priliku za povezivanje”, rekla je ona. “Ljepota je u tome što u tom teškom trenutku roditelj pokazuje prisustvo, povezanost i način regulacije osjećanja.”

Bilo je nešto u tome kada je E.T. promijenio boju iz smeđe u pepeljastu, prešao iz živog u umirućeg, kako su njegovi dragocjeni geranijumi uvenuli. Plakala sam, toliko da mi je jecanje pomutilo vid, da me majka pitala da li želim da idemo.

Mislila je da sam nesrećna, ali nisam bila. Nimalo. Kada je E.T. konačno spašen i kada su Eliot, njegov brat i njihovi prijatelji plovili nebom, nastavila sam da plačem. Koliko su oni bili visoko, ja sam bila još više. Čim se film završio poželjela sam da ponovo osjetim šta god je to bilo.

Ono što sam tada osjetila je bila drevna moć umjetnosti da napravi od nas lokvu od suza. Zbog ovog filma sam osjetila ljubav prema plakanju sa strancima u mraku.

Htjela sam da kažem da smo u tom trenutku zajedno “svedeni na suze”, ali ne vidim smanjenje. Plakanje zbog umjetnosti je najveća čast, uzvišenje. To je aplauz suzama. Glumci nas štite od svakog stida koji bismo mogli imati zbog sopstvenog plača: u relativnoj anonimnosti zamračenog pozorišta, njihov plač nas oslobađa.

Uvijek sam se pitala kako uspijevaju. Na koje mjesto moraju da odu kako bi se vratili sa suzama? Među svim vještinama koje glumci posjeduju, nijedna nije tajanstvenija od plakanja. To je iskazivanje emocija koje samo tijelo može da potvrdi. Kako su u stanju da dovedu sebe do potpunog samouništenja čim neko vikne: “Akcija”?

Ljudi rijetko znaju šta da rade sa ispoljavanjem emocija. Ono često može da izgleda neiskreno, oportunistički. Politički. Već neko vrijeme živimo u ciničnom svijetu u kom se bilo koja javna suza posmatra kao laž.

Mogu li javne suze ikada biti iskrene? Da li ijedan vođa može da pokaže išta više od podrhtavanja glasa? Ženama se rijetko prašta i to.

Jednom je neko, tokom kampanje,  pitao Hillary Clinton kako joj sve to uspijeva, i suze su joj krenule niz lice, zajedno sa debatom da li je namjerno zaplakala da izgleda ženstveno i zašto nije ranije.

Ali čije suze zapravo ne izazivaju ničiju sumnju? Pitanja da li su one samo vapaj narcizma i pokušaj da se dobije nešto?

Isto sam se zapitala na jesen kada je U.S. Open završio jakim plačem Novaka Đokovića ispod peškira. Publika ga je obasula suosjećanjem, što ga je još više pogodilo. Njegova bol je u meni izazvala sažaljenje, dok mi skeptici govore da sam budala. Tip je proveo cijeli taj trenutak ispod peškira. Kako znamo da i on nije glumio?

 Javne suze često nailaze na osudu jer se posmatraju kao performans. Ali čak i kada je performans, nešto i dalje pokreće ove ljude. Žaljenje, stid, stres, sramota. Možda je tuga stigla prekasno.

 Mi kao ljudi smo katastrofalni simpatizeri, koji se plaše osjećanja drugih. Ona se gledaju kao uvreda. Moram da priznam da se osjećam paralisano kad god vidim nekog kako plače u javnosti – u sali za konferenciju, u metrou, na aerodromu, u baru. Možda zato što situaciju vidim izdaleka, sve dok me osjećaj voajerizma ne natjera ili da skrenem pogled ili da priđem osobi. Rijetka su pitanja gluplja od: “Da li si dobro?”.

To je pitanje koje obavezuje oboljelu osobu da pauzira svoju nevolju i kaže “Dobro sam”, što ponekad ima za cilj da me uvjeri da mogu da izbrišem sliku koje su mi njene crvene oči i natečeno lice dale. Ponude za pomoć se odbijaju sa ponosom, sa nježnom nesigurnošću jer smo nekako odgojeni da ponuda stranca i dalje predstavlja invaziju na privatnost. Zbog toga je lako gledati umjetnike kako plaču. Niko nije umiješan. Izdvojeni smo od potencijalne neprijatnosti pružanja utjehe.

Ipak, ove suze su ono što nam je potrebno da vratimo barem malo ljudskosti naizgled svemu neljudskom. Predugo smo se umrtvljivali. One su ono što nam je potrebno da se i sami osjećamo kao ljudi.

Plakanje može izgledati ubjedljivije nego riječi: djelo nadmašuje govor. Bez obzira što su prolivene suze izlivi ranjenih. Plakanje mi se čini kao predstava humanosti u pozorištu nečovječnosti.

Dječak je sam i dok hoda plače, a jedino što ima je zimska jakna i plastična kesa u kojoj nosi svoje stvari. Djeluje nevjerovatno maleno na tom pločniku, hodajući odvojeno od drugih porodica koje su izbjegle iz Ukrajine, pišu mediji.

Većina ljudi izbjegla je u Poljsku, dok su drugi otišli u Mađarsku, Slovačku, Moldaviju i Rumuniju.

Video možete pogledati ovdje.

Preuzeto sa: banjaluka.net

To „oplakat ćete“ moglo je značiti nekoliko stvari. Ili ćemo u svojoj žutoj minuti dječje sreće i nestašluka napraviti neku nepodopštinu i dobiti batine, ili ćemo pasti i ozlijediti se, ili ćemo jednostavno oplakati sutradan zbog nekog trećeg razloga.

Od malena nas uče da je biti sretan, sretniji i najsretniji potpuno neprirodno stanje nakon kojeg zasigurno slijedi jedna od tri opcije.

Ili ćemo dobiti batine od života jer smo u trenucima svoje sreće razbili neku kristalnu vazu, ili ćemo pasti i ozlijediti srce ili um, ili će nam život jednostavno sutradan prirediti nešto zbog čega ćemo plakati. Biti ravna crta ili plakati jednostavno je prirodnije, uče nas od početka.

Sreća je tako postala luksuz za razmažene koji, kako oni vole reći, nemaju pojma što je život.

Životna sreća i zadovoljstvo kod nas su u rangu najvećeg luksuza. Kada se priča o sreći kao da se priča o iživljavanju s novcem. Kad netko kaže „htio bih biti sretan“ kod nas je kao da kaže „htio bih večerati u Parizu, a doručkovati u New Yorku“.

Kod nas je sreća postala luksuz za razmažene koji su postigli sve ono što mi nikad nećemo postići, pa sada imaju vremena razmišljati o tom luksuzu o kojem pošten čovjek koji živi ovdje nema šta razgovarati.

Jeste li digli kredit? Jeste li podigli kat? Radite li na djetetu? Kad će posao? Kad će državni posao? Jel ti ga stavio jutros, jesu ti plodni dani? Jesi li se to ti udebljala? Kakva ti je svekrva? Misliš li ti išta radit od svog života? Kako to odgajaš djecu? Zašto ne dojiš? Zašto dojiš?

Sve su to kod nas pristojna pitanja, sve je to kod nas normalan život, za normalne ljude, osim pitanja o tome – jesi li ti sretan čovjek.

Probajte – pitajte nekog je li sretan. Reći će vam da su to nepristojna pitanja. Zato nisu nepristojna ova gore.

Istinska sreća potpuno je nedefinirana. Ne misli se o njoj kao o nesreći. Kod nas se srećom bave besposličari koji ne moraju dizat kredite i katove.

Zato se podigne kredit. Kat. Napravi dijete i posao. I državni posao. I stavi joj ga ujutro u plodnim danima. Smršavi se. Svekrva umre. Odgajaju se nova djeca kojoj se govori da će oplakati ako se previše smiju. Doji se i prestaje se dojiti.

I uvijek se izbjegava ono najnepristojnije pitanje. I odgovor na to pitanje.

Jesi li ti sretan u tom svom životu?