S obzirom na to da se bliže ljetni praznici, mnogi roditelji uskoro kreću u kupovinu kupaćih kostima za djecu, a stručnjaci upozoravaju da pri odabiru treba misliti i na sigurnost, a ne samo na izgled.

Jedan od ključnih faktora je upravo boja kupaćeg kostima, jer može značajno utjecati na to koliko je dijete vidljivo u vodi.

Stručnjaci za sigurnost u vodi ističu da se neke boje lako stapaju s okolinom, posebno u bazenima, jezerima i moru, što može otežati brzo uočavanje djeteta.

Prema dostupnim tablicama vidljivosti, bijela, plava, siva i zelena često postaju slabo uočljive pod vodom, dok se jarke nijanse daleko bolje ističu.

Kao najsigurniji izbor najčešće se izdvajaju ružičasta i narančasta, koje su najvidljivije u različitim vrstama voda. Žuta se također dobro vidi u prirodnim vodama, dok ljubičasta može biti uočljivija u bazenima.

Stručnjaci posebno naglašavaju da boja ne može zamijeniti nadzor odraslih, ali može pomoći da se dijete lakše prati i brže uoči u slučaju opasnosti.

Oslobođenje

Iako se čini da zima još nije završila, dani dovoljno topli za izležavanje na pijesku i kupanje u moru će opet doći. Zahvaljujući Tripadvisoru, sada znate i gdje da otputujete – bilo da ne planirate ljetovati u Hrvatskoj ili želite pobjegnuti zimi u toplije krajeve.

U okviru godišnjih nagrada Travellers’ Choice, ova platforma za putovanja odaje priznanje “najboljima među najboljima” kada su u pitanju plaže širom svijeta. Rangiranje se zasniva na svim obalnim lokacijama koje su u proteklih 12 mjeseci prikupile veliki broj sjajnih recenzija korisnika.

Najljepše plaže na svijetu za 2026. prema Tripadvisoru

• Isla Pasion, Cozumel, Meksiko
• Plaža Elafonisi, Kreta, Grčka
• Laguna Balos, Kreta, Grčka
• Eagle Beach, Aruba
• Praia da Falésia, Olhos de Água, Portugal
• Banana Beach, Phuket, Tajland
• La Jolla Cove, San Diego, Kalifornija
• La Pelosa, Sardinija, Italija
• Manly Beach, Sydney, Australija
• Boulders Beach, Simon’s Town, Južna Afrika
• Falassarna, Kreta, Grčka
• Platja de Muro, Mallorca, Španija
• Tobacco Bay, St. George, Bermuda
• Paleokastritsa, Krf, Grčka
• Kite Beach, Dubai, UAE
• Kelingking Beach, Nusa Penida, Indonezija
• Clearwater Beach, Florida
• Spiaggia dei Conigli, Lampedusa, Italija
• Bondi Beach, Sydney, Australija
• Playa de Maspalomas, Gran Canaria, Španija

Pobjednica iz Meksika

Na vrhu liste za 2026. godinu našla se Isla Pasion, privatna plaža s blistavo bijelim pijeskom u blizini Cozumela u Meksiku. Pristup je naplaćen, ali za posjetioce koji žele vožnju kajakom uz obalu i posmatranje raža, dnevna karta od 45 dolara i više predstavlja isplativu investiciju.

Tri plaže – tri potpuno različita iskustva

Od tirkiznog Mediterana, preko susreta s pingvinima u Južnoj Africi, do urbane obale Floride – tri od plaža s liste pokazuju koliko raznolika mogu biti najljepša morska odredišta.

Plaža La Pelosa na Sardiniji zauzela je osmo mjesto, a poznata je po kristalno čistom, tirkiznom moru i bijelom pijesku koji podsjeća na Karibe. Ulaznica košta 3,50 eura, što je izuzetno povoljno za ovakav ambijent.

Za potpuno drugačije iskustvo tu je Boulders Beach u Simon’s Townu u Južnoj Africi, dom koloniji ugroženih afričkih pingvina. Posjetioci mogu uživati na tri odvojene plaže ili na šetnicama predviđenim za posmatranje ovih simpatičnih ptica visine 60 do 70 centimetara. Stjenoviti formacije štite obalu od jakih struja, pa je ovo mjesto sigurno i za porodice s malom djecom.

S tim u mislima, u toku priprema za odmor, osim kupaćih kostima i krema sa zaštitnim faktorom, u potrazi sam i za novim letnjim štivom. Na sreću, upravo u ovo doba godine izlazi mnogo novih romana regionalnih i međunarodnih autora, tako da je moj kofer već gotovo spakovan, ostaje mi još samo da bukiram hotel. U nastavku donosim listu novih romana koje jedva čekam da pročitam ovog leta – na plaži, u sobi pod klimom ili u omiljenom kafiću.

Sestrinstvo loših kćeri, Vanessa Montfort

Nagrađivana španska autorka Vanessa Montfort donosi roman pun zapetljanih međuljudskih odnosa, protkan humorom i surovo realnim scenama. Roman Sestrinstvo loših kćeri donosi priču o komplikovanim odnosima između majke i kćeri. Sestre Mónica, Ruth i Suselen nikada se nisu osećale kao dovoljno dobre za njihovu majku, koja je važila za primadonu. Sve tri (a i njihov brat Gabriel) posvetile su život pokušavajući da se izbore sa posledicama koje je disfunkcionalan odnos sa majkom imao na njih. Jedna od njih trenira policijske pse, ali ne može da se odupre utisku da je i ona proizvod majčine stroge dresure, druga je postala psihijatar kako bi razumela sopstvene traume, a treća je od porodice pobegla u inostranstvo. Međutim, kada je u kadi njihove majke pronađeno beživotno telo lokalnog šetača pasa Orlanda, njihov život se pretvara u uzbudljivu pozornicu, okupljajući odlutale likove i oživljavajući njihove davne i bolne tajne.Ovim romanom, spisateljica postavlja pitanje da li je moguće pobeći od tih toksičnih uzoraka i najzad doseći neku harmoniju koja odgovara celoj porodici.

Toni, Rumena Bužarovska

Stigao je prvi roman renomirane regionalne autorke Rumene Bužarovske – Toni. Roman donosi priču o muškarcima kakve svi poznajemo – onim koji nikad nisu odrasli, imaju mišljenje o svemu (pa čak i o nijansi vašeg karmina) i ne čuju nikoga osim sebe. Spisateljica poznata po svom britkom stilu koji uvek dolazi sa dozom humora, poznata je po radovima u kojima je pričala o životima žena koje sputavaju društvena očekivanja. Sada u fokus stavlja „neprijatnu vrstu mušakrca“, ponovo disecirajući društvo i kritikujući tradicionalne norme. Protagonista Toni možda će vam zvučati kao muškarac koga ste već (nažalost sreli) – bivši je roker, emocionalni parazit koji još uvek živi sa majkom, uprkos t0me što je odavno prešao tridesetu. sredovečni muškarac koji i dalje živi s majkom. Pratimo njegov život u toku pandemije i izolacije, kada niz gotovo trivijalnih događaja učini da se njegov svet sruši.

Dani u knjižari Morisaki, Satoshi Yagisawa

Savremena japanska književnost pravo je osveženje za sve koji su u potrazi za dirljivim pričama zbog kojih ćete se osećati emocionalno razoreno, ali i ušuškano, kao da je neko odmah priskočio da vas uteši. Na dobar način, verujte ne samo meni, već i milijardi drugih ljudi koji obožavaju japanske cozy romane. Dani u knjižari Morisaki prati dvadesetpetogodišnju Takako, kojoj dečko nonšalantno saopštava da se ženi drugom devojkom – ukoliko ste već čitali neki od poznatih novih japanskih romana, ovakav koncept vam neće delovati neobično. Očajna, Takako putuje u predgrađe Tokija, gde počinje da radi u maloj knjižari svoga ujaka. U ovoj šarmantnoj knjižari Takako otkriva ljubav prema književnosti i upoznaje nove prijatelje. Ukoliko volite radnje postavljene u malom gradu, ova će vas oduševiti, osećaćete se kao da biste mogli da se snađete u ovom malom mestu i zatvorenih očiju prošetate od knjižare do lokalnog kafića u kome protagonistkinja provodi slobodno vreme. Ovo je priča o gubitku, ljubavi, novim počecima, ali i isceljujućoj moći knjiga.

Cure, Hana Tintor

Kada bi serija Sex and The City bila ilustrovana i odvijala se u našoj regiji danas, bila bi knjiga Cure Hane Tintor. Tintor donosi niz stripovskih epizoda koje nas vode kroz svakodnevnicu devojaka u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, čije muke su neodoljivo bliske našim. One razmišljaju o svojim ljubavnim odnosima, preispituju svoju sposobnost komunikacije, i pokušavaju da shvate koje su prave vrednosti u doba kada nam društvene mreže naizgled diriguju osećanja i postupke. Reč je o simpatičnoj knjizi punoj lepih i simpatičnih priča koje fokus stavljaju na žensko prijateljstvo, razumevanje i saosećajnost.

Lusi, Bojan Savić Ostojić

Ako ste se ikada zapitali kako bi manic pixie dream girl izgledala na ulicama Beograda, ne treba da tražite dalje od romana Lusi Bojana Savića Ostojića. Ostojić nas vraća u Beograd sa početka milenijuma, detaljno iscrtavajući mapu grada kroz uspomene na ljubav, odrastanje i sazrevanje. Studentski domovi i kafići su glavno mesto radnje gde se rađa Zoranova i Lusina nesvakidašnja ljubavna priča. Narator kroz nostalgiju i sećanja disecira svoj odnos sa neobičnom devojkom koju je nekada smatrao prijateljicom, pokušavajući da shvati gde je nestala i da odgovori na pitanje da li uopšte poznajemo one koje volimo. Ovo je roman o mladosti, prijateljstvu i ljubavi u poređenju sa kojom sve drugo deluje nevažno.

Never Flinch, Stephen King

Najnoviji roman Stephena Kinga Never Flinch stigao je i u regionalne knjižare. Iako Kingova dela možda nisu tipično letnje štivo, moj stav je da nikada nije pogrešno vreme za čitanje jednog od njegovih romana. Never Flinch donosi uzbudljivu priču o detektivki Izzy Jaynes, koja pokušava da odluči šta da radi po pitanju uznemirujućeg pisma koje je policijska uprava dobila. Reč je o pretnji da će anonimna osoba „ubiti trinaest nevinih i jednog krivca“ u „činu iskupljenja za besmislenu smrt nevinog čoveka“, a kako Izzy saznaje, autor je smrtno ozbiljan. S druge strane, roman prati i aktivistkinju Kate McKay koja započinje turneju kroz SAD, privlačeći pune dvorane obožavalaca i protivnika.  Neko ko žestoko osporava njenu poruku o osnaživanju žena počinje da je prati i ometa njene nastupe. U početku je to bezopasno, ali progonilac postaje sve smeliji. Ove dve žene spaja priajteljica Holly Gibney, a King donosi niz sjajnih novih i starih likova kroz dve paralelne priče koje se susreću u jezivom raspletu.

Imati sve, Marco Missiroli

Nakon hit romana Vernost, Marco Missiroli vraća se sa toplom pričom o ljubavi između oca i sina, koja bi mogla da bude savršeno letnje štivo. Sandro je u svojim tridesetim prokockao većinu imetka i time uništio dugogodišnju vezu, te odlučuje da se vrati u Rimini, grad u kome je odrastao. Međutim, povratak kući znači da će morati da se suoči s ocem Nandom, koji je teško bolestan. Svaki njihov razgovor deluje kao poslednji, a Sandro pokušava da se nosi s posledicama vlastitih izbora i očevim iščekivanjima. Ovo je topla priča o iskupljenju i o roditeljskoj ljubavi koja je tu čak i kada nije glasna. Missiroli otkriva kako je putem iskrenosti moguće vratiti poverenje bliskih osoba čak i nakon velikih životnih grešaka. Ovaj roman suočava nas sa pitanjem: Šta znači imati sve?, i vraća nadu čak i okorelim pesimistima.

Čudno cveće, Donal Ryan

Čudno cveće Donala Ryana je snažan, emotivno nijansiran roman o porodičnim vezama, gubitku i nadi, smešten u ruralnu Irsku 1970-ih godina. Kada dvadesetogodišnja Mol iznenada nestane iz porodičnog doma, njeni roditelji, tihi i odani ljudi iz sela, osećaju se poraženo i primorani su da se suoče sa životom ispunjenim tišinom i pitanjima bez odgovora. Pet godina kasnije, Mol se vraća, ali s njom dolazi i stranac koji zauvek menja dinamiku njihove porodice i zajednice. Roman istražuje teme otuđenja, prihvatanja i oproštaja, prikazujući kako ljubav, iako ranjena, ima moć da leči i povezuje.

Grande Casino, Lora Roglič Klinc

Dok ceo svet prati neverovatne uspehe Primoža Rogliča, Lora Roglič Klinc je ta koja ih uz svog partnera i proživljava. Grande Casino je brutalno iskrena, emotivna i duhovita autobiografska priča Lore Roglič Klinc, a donosi nam uvid u život partnerke vrhunskog sportiste. Kroz svakodnevne izazove porodičnog života i momente iz sveta profesionalnog biciklizma koji se dešavaju „iza kamere“, autorka razotkriva stvarnost u kojoj se svaki dan odvija nova drama, a svaki uspon  je nova borba. Roman je napisan dinamično, a pun je autentičnih dijaloga koji neguju na slovenačke dijalekte. Reč je o nežnoj, ali sirovoj introspekciji koja je osvojila publiku svojom hrabrošću i toplinom.

Amapola, Olja Runjić

Čak i ako niste ljubitelji poezije, dopustite da vam ovog leta Olja Runjić promeni mišljenje. Pesnikinja je nedavno objavila novu zbirku Amapola, koja donosi izuzetno čitljivu ali kompleksnu poeziju. Runjić oslikava dane provedene uz more, hrabre žene koje su na leđima nosile nezamisljive terete i decu koja traže svoje prostore slobode. Za čitaoca je zbirka Amapola uzbudljivo iskustvo koje nas vodi kroz različita mesta, prizore i vremena. Ako ste mislili da čitanje knjige na plaži ne može postati romantičnije, probajte da na sledeće kupanje ponesete zbirku poezije i osetite sve čari ove lirike.

Nisam znala šta nosim u sebi, Radmila Petrović

A ukoliko vam nije dosta poezije, nedavno je objavljena i zbirka Nisam znala šta nosim u sebi Radmile Petrović, koja spaja intimnu ispovest i društvenu kritiku, osvetljavajući žensko iskustvo u punom kapacitetu. Kroz stihove koji su istovremeno nežni i brutalno iskreni, Petrović govori o ljubavi između dve žene, klasnim razlikama, samoći, porodičnom poreklu i odrastanju u svetu koji retko ima razumevanja za ranjivost. Zbirka nas vodi od sela do grada, između zabranjenog i potisnutog, i otvara prostor za priče koje su često ignorisane – o telu, o boli, o prešutanim stvarima. Autorka nudi hroniku o životu žene u savremenoj Srbiji, bez ukrasa i bez iluzija, ali sa velikom emocionalnom snagom.

Izvor: vogueadria.com

Zvijezde su se posložile tako da smo u našoj vikendici sada već mjesec i pol, no kako je prvotni plan bio ostati samo 10 dana, tako sam nas i spakirala.

Lako za muža i mene, mi smo se snašli s dva para gaća i jednom i pol majicom, ali bez obzira na manjak prostora, u bebinu su se koferu našla čak dva badića.

Malo je reći da me muž pogledao u čudu jer su bebe na moru uglavnom gole, a ja sam si pak mislila da kao i obično nema pojma i kako će naša beba biti najslađa na plaži.

Realnost je, naravno, takva da se Uma na moru počela mahnito kotrljati, propuzavati i sve ostale bebeće radnje, stoga jedva podnese da joj promijenimo pelenu, pa je badić na plaži slovom i brojem nosila samo jedan (1) put.

U glavi mi je zvonio jedan razgovor koji sam imala s prijateljicom kada mi je napomenula: Nadam se da ćeš Umi na moru oblačiti kupaći, na što sam ja rekla: Naravno, a u praksi na koncu odlučila potpuno ignorirati, ali u ovih sam se mjesec i pol bome često pitala koji je konkretno razlog za oblačenje bebe na plaži u pelene ili kupaće, osim da budu najslađe.

Prvo i osnovno – higijena. Najiskrenije, meni je u moru punom ljudi (povremeno i psića, a sasvim sigurno galebova i riba) u koji svi piške, najmanja briga hoće li se neka beba nekoliko metara od mene popiškiti.

Ipak, neki roditelji za svaku slučajnost vole obući svojoj bebi plivaće pelene (koje zadržavaju samo kakicu) za “zlu ne trebalo”, no ja nisam jedna od njih.

Uma se, naime, skroz zaštopala otkad smo počeli jesti kašice, stoga bih njezino kakanje u moru, pa makar i po meni, trenutačno smatrala blagoslovom, a što se piškenja tiče, ako ga ne odradi u peleni, uglavnom ga voli obaviti po meni prije nego što uopće uđemo u more.

Ipak, moram je pohvaliti i reći da je već s nepunih osam mjeseci počela koristiti tutu (upravo zbog navedenih defekacijskih problema), pa kada je doma kupamo u bazenčiću, prvo piškimo u tutu pa onda ulazimo u bazen. U pelenu se tako u mjesec i pol pokakala sveukupno dva puta. Kako smo u moru svega desetak minuta, ako i toliko, smatram da zaista nema neke velike higijenske opasnosti (po druge) ako ona uđe unutra bez ičega.

Drugi problem zaista jest nešto ozbiljniji. Svjesni smo kako na plažama ima sve više zlonamjernih i bolesnih osoba koje se nisu došle kupati, već promatrati te, još gore, snimati i slikati našu djecu te kasnije svoje uratke prodavati ili koristiti za svoje perverzne potrebe.

Otud je došla i prijateljičina napomena za oblačenje gaćica, a i moram priznati kako ni meni samoj nije najugodnije vidjeti (veću) djecu golu na plaži, vjerojatno i zbog nekih mojih iskustava.

Živo se, naime, sjećam jednog ljeta kada su mi u nekom pretpubertetu počele rasti dojke i nema nijedne fotografije od te godine na kojoj ih ne skrivam rukom zato što mi je bilo neugodno da to itko primijeti.

Zato se i slažem kako bi djeca, čim to prilika dopusti, trebala biti obučena na plaži, što zbog vlastite sigurnosti i komocije, što zbog privatnosti druge vrste. Pa ipak, svoju djevojčicu ne oblačim.

Primarno zato što mi je teško natezati se s njom oko oblačenja, a i zato što se bojim da neke stvari jednostavno ne možemo spriječiti. Na kraju, čak i da je moje dijete posve obučeno dovoljno je da zlonamjerna osoba fotografira samo njezin gornji dio, a potom kompjuterski, pogotovo sad uz brzorastuću AI tehnologiju, donji dio doda po volji.

Naposljetku, vjerujem da kada bismo svi bili otvoreni priznali bismo kako je kupanje ipak najugodnije golo. Čak i ako niste ekshibicionisti, sigurno ste kojiput otplivali malo dalje i skinuli barem jedan dio kupaćeg kako bi curke ili guza uživali na otvorenom.

Teško mi je to uskratiti svojoj bebi, pogotovo kada uzmete u obzir da dobar dio dana sjedi ili leži u peleni u kojoj je po ovim vrućinama svakako neudobno. Zato smo mi ovog našeg prvog ljeta golaći, a kasnije se veselimo najslađim modnim plažnim kombinacijama.

Na ovu genijalnu ideju prvi na svijetu došli su Ruby i Igor Montanari, vlasnici crikveničke Monty's Dog Beach u sklopu koje se nalazi i bar, a sve je podređeno psima, koji se ondje sa svojim vlasnicima mogu slobodno kupati, izležavati u baru i uživati u slasticama pripremljenima posebno za njih.

Na stazi kućnih ljubimaca Memory Lane vlasnici mogu ovjekovječiti imena pasa koje imaju trenutno, ali i onih kojih više nema. Lijepa je to posveta našim dlakavim članovima obitelji, a za Crikvenicu velika stvar da prva na svijetu ima stazu kućnih ljubimaca.

Na plaži Monty's Dog Beach postoji i idiličan kutak za fotografiranje s ljubimcem, velika ljuljačka ukrašena cvijećem s pogledom na more.

Pošast zvanu “papučice za djecu na plaži” treba ukinuti, govorim to bez imalo drame. Dramu rade zapravo mame koje djeci obuvaju obuću za mjesto gdje bi trebali biti bosi, kako “jadnu djecu ne bi pikalo kamenje”.

Pišem ovo iz Komiže, tamo gdje su na plažama prekrasni mali oblutci, okružena djecom u tim grozotama na nogama. Da je moguće hodati bosonog, dokazuje moja Mina i još pokoji “divljak”, valjda tako na nas gledaju kad vide da nam djeca nemaju zaštitu na nogama. Mina me pitala zašto ljudi idu u more u cipelama. Rekla sam da ne znam i dodala kako su možda ozlijedili nogicu.

Znate, svega danas ima na plaži, objasnila mi je jedna mama koja je čula naš mali razgovor. Tu nema boca, ali zamislite da se ubode na ježa.

Malo sam zarolajzala ispod sunčanih naočala i prešutjela sarkastični odgovor koji sam vodila u svojoj glavi:

Zamisli, ne znam kako bi to preživjeli…

Mina mi je u tom trenu donijela pokazati novu školjkicu koju je našla. Mali prst na nozi bio joj je još crvenkast jer je ujutro udarila njime o kamen u moru. To smo riješile uz dvije suze, mamin zagrljaj i obećanje da će ubrzo proći.

Nevjerojatna je količina sve nesposobnije djece oko nas. Roditelji se trude zaštititi ih od bilo kakve neugode.

Pa ne daj bože da se popne na stablo i podere koljeno, ne daj bože da djetetu bude dosadno jednu sekundu, ne daj bože da mu nešto zasmeta dok hoda. Mame helikopteri tu su da podignu svaku neugodu i da popločan put do odrastanja prekriju mekanim perjem kako njihov pilić ne bi cijuknuo, pardon pijuknuo.

Sarkastična sam jer mi je to borba protiv gomile bedastoća koje svakodnevno viđam oko sebe. A ljetni hit svakako su papučice za plažu.

Biti bos najbolji je osjećaj na svijet. Slobodan si, dodiruješ tlo i osjećaš se fantastično – nije to bez razloga tako. Bosonogo hodanje ima toliko koristi za stopala i razvoj mozga da bi ga trebalo svakodnevno propisivati kao lijek.

Stopala su jedno od senzorno najbogatijih dijelova ljudskog tijela. Osjetljiva su na dodir, a na njima je toliko receptora koliko ih nema ni leđna moždina. A neurološki putevi grade se novim iskustvima.

Dopuštajući djeci da osjete različite terene i teksture svojim nogicama, učimo ih da budu svjesni svoje okoline, da uspostave ravnotežu i koordinaciju te da izgrade neuromišićnu snagu. Hodaju li bosi, morat će upotrijebiti cijeli spektar mišića, a to će pozitivno utjecati na zglobove, lukove i nožne mišiće. Osim što će dobiti divnu masažu stopala, tako će im stopala očvrsnuti, pa će i manje dolaziti do ozljeda!

Dodatna je prednost to što bosonogo hodanje opušta i smanjuje stres, a kad tome dodate miris i zvuk mora, došli ste u prirodni spa.

Bilo da se radi o pijesku ili kamenju, ne obuvajte djeci papučice na noge.

Boravak na plaži punoj ljudi u jeku sezone donosi sa sobom i jednu opasnost koje se užasavaju svi roditelji – a to je da se dete izgubi na plaži, u masi, u nepoznatom okruženju. Vrlo je važno da se u tom trenutku adekvatno reaguje i što pre kako bi se detetu ušlo u trag.

Nepotrebno je skretati pažnju roditeljima da manju decu uvek drže na oku, ali čak je i trenutak nepažnje dovoljan da se dete izgubi i da igrajući se odluta.

Prevencija je ključna

Kako prevenirati opasnost od toga da se dete izgubi na plaži? Razgovorom sa detetom – ukoliko je dovoljno veliko da razume i pamti i pripremom na scenario da se zagube ili odlutaju.

Pokušajte da, pripremajući se za letovanje, malo češće razgovarate o tome šta se sve dešava na plaži i na šta moraju obratiti pažnju, da će tamo biti puno ljudi i da će biti gužva – pogotovo u delu plaže gde se ulazi u more, da će biti puno dece koja se kao i oni igraju.

Osim toga da ne smeju da se udaljavaju od roditelja i da je važno da uvek budu na vidiku, decu bi trebalo naučiti i nekoliko ključnih stvari – šta da rade ukoliko dođe do toga da su se izgubili.

Šta da dete radi ukoliko se izgubi na plaži?

Starijoj deci objasnite da je potrebno da znaju:

• svoje ime i ime roditelja
• broj telefona
• da opišu kako izgledaju mama i tata

Najbolje bi bilo da praktikujete nošenje kartice sa vašim imenom i prezimenom i kontakt telefonom (možda lokalnom adresom na kojoj odsedate) koju će dete uvek imati kraj sebe dok ste na plaži. Na ovaj način ćete olakšati detetu snalaženje ukoliko ostane samo i izgubljeno. Karticu može držati u džepu ili zavetanu za pertlu ili oko ruke – bitno je samo da i dete zna gde se nalazi ukoliko mu zatreba.

Naučite dete da, kada shvati da se izgubilo ne ide dalje već da pokuša da potraži nekoga ko će mu pomoći da se vrati roditeljima. Upoznajte ga sa radom spasilaca ukoliko ih ima na plaži, kao i sa okruženjem – prodavnicama u blizini u koje može ući i zatražiti pomoć ukoliko mu je potrebna.

Osim u prodavnicama i baru, napomenite detetu da pomoć ukoliko mu bude potrebna može zatražiti i na primer od druge mame sa decom, ukoliko ih sretne.

Obiđite plažu prvih dana kako biste se upoznali sa svim što može biti prepoznatljivo – drvo, klupe, park, prodavnice, bašte kafića ili tome slično – i pomozite detetu da zapamti neke od smernica na plaži kako bi se lakše orijentisalo ako ostane samo i kako bi pronašlo nešto što već poznaje i smanjilo strah od nepoznatog ukoliko se izgubi.

Šta da roditelji urade kad se dete izgubi na plaži?

Ako se nalazite na plaži koja je uređena i na kojoj se nalaze spasioci – prvi korak je da spasiocima prijavite nestanak deteta koji će organizovati potragu.

Pored toga, obratite se ljudima iz svoje okoline koji su se našli na istoj plaži sa vama kada se to desilo i pokušajte da napravite mrežu ljudi koja će vam olakšati potragu. Od velike pomoći je i da pokažete sliku deteta i opišete šta je nosilo i radilo u trenutku nestanka.

Obiđite sva mesta na koja ste odlazili sa detetom i koja ste mu pokazali kao „sigurna“ ili mesta na kojima može zatražiti pomoć.

Uvek je tu lokalna policija i službe koje su u obavezi da vam pomognu.

Vrlo je jednostavno, ljudi sa djecom stalno uz sebe imaju dvije tone stvari. Kažemo “stvari”, iako bismo upotrijebile drugu riječ, manje finu. Oni sa sobom vuku lopte, lopate, kantice, one plastične stvari za pijesak u različitim oblicima, prenosni frižider, stolice, peškire i to u mnogo većem broju nego što im zaista treba, osam vrsta zaštite od sunca, kušobrane i jedno ogromno ćebe.

Ljudi bez djece imaju peškir, ležaljku i frižider. Nekad.

Ljudi sa djecom su frižider ispunili raznim sokovima, sendvičima, grickalicama, zlatnom ribicom, lubenicom, grožđem, vodom, kolačima, krekerima, sirom, jogurtom, jagodama i šunkom. Zapravo, u njihovoj kuhinji ništa nije ostalo, sve su strpali u frižider i ponijeli na plažu.

Ljudi bez djece imaju pivo, oni pametniji i vodu, te sendvič.

Ljudi sa djecom izgledaju izmoreno i kao da im je san prijeko potreban. San, kafa direktno u venu i možda boravak u bolnici.

Ljudi bez djece izgledaju kao da su mamurni ili dobro odmoreni. Nema sredine, samo krajnosti.

Ljudi sa djecom postavljaju stolice ali nikada ne sjede dugo u njima. Oni grade pješčane kule, daju djeci užinu, ganjaju djecu, smiruju ih ako plaču, mažu ih kremom… Doslovno nikada ne sjednu i zatvore oči, to nećete doživjeti. Oni su poput zatvorskih čuvara – uvijek gledaju.

Ljudi bez djece sjede, razgovaraju, piju pivo ili jednostavno gledaju talase. Neki od njih čak zadrijemaju.

Kad ljudi sa djecom odluče da je vrijeme za odlazak, to se obično desi kada djeca plaču ili se tuku, ili je nestalo grickalica pomoću kojih bi ih smirili. U prosjeku im je potrebno 45 minuta i 12 sekundi da se spakuju, a zatim idu svojoj kući da se odmore. Šalimo se, oni se nikad ne odmaraju. Kod kuće će okupati djecu, nahraniti ih iako su jeli cijeli dan na plaži, a zatim spremiti na spavanje. Tek onda će sami večerati, hranu koja se odavno ohladila.

Ljudi bez djece sklope svoju ležaljku i odu u kafić. Onda produže kući, uživaju u tuširanju i spavaju narednih 14 sati. Jer im se može.

Scarymommy.com