Prema informacijama koje je udruga jučer zaprimila iz bolnice, Petrova, koja djeluje u sklopu KBC-a Zagreb i ima status Središnje nacionalne bolnice koji joj je dodijelilo Ministarstvo zdravstva, privremeno je obustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Reagirali iz Centra

“Ova odluka ima posebnu težinu jer bolnica s takvim nacionalnim značajem ne bi smjela prebacivati odgovornost za pružanje rutinske i zakonom zajamčene zdravstvene usluge na druge ustanove, osobito zato što većina drugih bolnica nema njezine kapacitete ni stručni kadar”, poručili su iz Centra.

U priopćenju navode da se ovom odlukom ženama dodatno otežava pristup sigurnom i legalnom pobačaju te da su “povrijeđena temeljna ženska ljudska prava”. “Pobačaj na zahtjev mora ostati dostupan u Petrovoj bolnici”, istaknule su predstavnice udruge.

Centar za građansku hrabrost priopćio je da je uputio službene dopise Petrovoj bolnici i Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske, tražeći objašnjenje i jasne informacije o tome kada će usluga ponovno biti dostupna.

“Stojimo uz žene koje su ovom odlukom direktno pogođene i pozivamo nadležne institucije da hitno osiguraju pristup pobačaju kao zakonom zajamčenoj zdravstvenoj usluzi”, poručili su iz Centra, a vijest su potvrdile i Ženska mreža Hrvatrkse te Libela.

Izvor: index.hr

Ovih doktorkinih reči Dejana* se i dalje seća, iako je prošlo nekoliko godina.

Bila je to druga kontrola.

„Skoro sam ostala bez daha, kao da me je neko udario u stomak”, opisuje ona prvo osećanje za BBC na srpskom.

„Počela sam da plačem, tamo pred doktorkom i medicinskom sestrom, a one su tražile da se smirim. To mi je nekako izgledalo kao naredba, kao da mi nisu dale taj trenutak da se izduvam, koji mi je bio potreban”.

Kroz Dejanino ili slično iskustvo u Srbiji prolazi veliki broj žena, jer podaci Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut” govore o oko 4.000 trudnoća godišnje koje su se završile spontanim pobačajima, vanmateričnom trudnoćom ili drugim nepovoljnim ishodima trudnoće.

Na ove podatke treba dodati i broj spontanih pobačaja žena koje se leče u privatnim zdravstvenim ustanovama.

Kako žene prolaze kroz bolan gubitak pokazale su i nedavne burne reakcije na post na društvenim mrežama koji je objavila američka manekenka Krisi Tajgen, nakon što je imala spontani pobačaj.

Neki su joj aplaudirali na hrabrosti, dok su je drugi optuživali da previše deli intimu sa milionima nepoznatih, a rasprava je otvorila temu za razmišljanje – da li žene treba da dele sa drugima tužnu vest da su imale spontani pobačaj.

Stručnjakinje su za BBC na srpskom govorile da li je ženama i celokupnim porodicama potrebna pomoć u tim trenucima i da li je u Srbiji dobijaju.

Krivica: „Kao da sam pala vožnju, pa ću sledeći put da se spremim bolje”

Iako Dejanina beba „nije bila veća od zrna pasulja”, ona ju je već zamišljala u rukama.

„Pošto sam već imala sina od godinu dana, vest o drugoj bebi sam razglasila čim sam ugledala dve crtice na testu za trudnoću”, kaže ona.

„To je bio pogrešan korak, jer su me onda posle pobačaja, stalno pitali kako napreduje beba, a meni je bilo veoma teško da o tome pričam”.

Kada bi samo kratko rekla da je izgubila bebu, ljudi bi napravili žalostan izraz lica.

„Svi su govorili – mlada si, probajte ponovo”.

„To su govorili kao da sam pala vožnju, pa ću sledeći put da se spremim bolje i ne oborim čun na poligonu”.

Dejanin osećaj krivice – kao da se nije dovoljno pripremila za trudnoću i kao da ona sama ima neke veze sa pobačajem – oseća veliki broj žena koje prolaze kroz isti gubitak, kaže Jovana Ružičić, psihološkinja i direktorka Centra za mame.

„Spontani pobačaj je tema o kojoj se vrlo malo govori u Srbiji”, kaže Ružičić.

„Žene koje izgube dete nemaju kome da se obrate. Od lekara često dobijaju komentare – da je i bolje ovako jer im je organizam sam odbacio dete”.

Kako„nema veze”?

I ljudi iz ženinog okruženja često ne znaju kako da se ponašaju, dodaje psihološkinja, i kaže da često poručuju ženi da „nema veze”.

„Kako nema veze? U trenutku kada ste izgubili trudnoću – vi ste traumatizovani”, misli Ružičić.

„Planirali ste bebu i život unapred, neki parovi godinama pokušavaju i očekuju bebu sa ljubavlju, željom i nestrpljenjem.

„I te kako ima veze. ”

Prema podacima koje je Institut za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović Batut” dostavio BBC-iju, u Srbiji se godišnje dogodi oko 1.200 spontanih pobačaja.

Ipak, u pitanju su podaci samo za državne zdravstvene centre i za spontane pobačaje koji se evidentiraju u zdravstvenim ustanovama na osnovu Prijave prekida trudnoće.

Na ovaj broj treba dodati i još oko 2.470 drugih nepovoljnih ishoda trudnoće na godišnjem nivou, kao i oko 130 vanmateričnih trudnoća i 25 groizdasnih mola (trudnoće u kojima dolazi do promena degenerativne prirode) godišnje.

„Najveći procenat spontanih pobačaja se dešava u prvih deset nedelja trudnoće, dok se u preostalim nedeljama trudnoće broj spontanih pobačaja srazmerno smanjuje”, kažu iz Batuta.

Razlozi spontanog pobačaja su brojni, a u velikom broju slučajeva se ne zna šta je pravi uzrok, objašnjava za BBC na srpskom Tatjana Vesović, načelnica ginekologije u Vršcu.

„Najčešće su u pitanju infekcije, virusi, stres ali i mogućnost trombofilije”, kaže ona.

Trudnicama jako teško pada kada se dogodi da imaju više od jednog spontanog pobačaja, dodaje ona.

„To je ozbiljna tema jer se onda često govori o imunološkoj tolerancija na trudnoću”, kaže Vesović.

„Kada se tako nešto dogodi, potrebno je da se uključi stručni tim, koji će pored ginekologa, imati i endokrinologa i hematologa”.

Ako je došlo do spontanog pobačaja posle 16. nedelje trudnoće, roditeljima se omogućava da se oproste od ploda, kao i da ga sami sahrane, ako to žele, kaže Vesović.

Oproštaj Krisi Tajgen

Američka manekenka Krisi Tajgen i njen suprug, pevač Džon Ledžend objavili su da su iskusili „veliki bol” od kada je ona imala spontani pobačaj.

„Šokirani smo i osećamo veliki bol o kakvom smo do sada samo imali prilike da čujemo, kakav do sada nismo osetili”, piše Tajgen u dirljivom Instagram postu.

Ona je uz ove reči objavila i nekoliko crno-belih fotografija, među kojima je i njena slika kako plače u bolnici.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by chrissy teigen (@chrissyteigen)

„Nikada do sada nismo birali ime za dete, to smo ostavljali za poslednji trenutak, kada se rode, odlučivali smo pred izlazak iz bolnice”, napisala je.

„Ali onda smo, iz nekog razloga, bebu, koja je još u mom stomaku, rešili da nazovemo Džek. Džek je naporno radio na tome da postane deo naše porodice i zauvek će to i biti”.

„Žao nam je što su prvi trenuci tvog života bili puni komplikacija, što nismo uspeli da ti pružimo dom kakav ti je bio potreban da bi preživeo. Zauvek ćemo te voleti”.

Par živi u Los Anđelesu i imaju dvoje dece, a sredinom avgusta objavili su kako čekaju treće dete.

Korisnici društvenih mreža u Srbiji različito su reagovali na post manekenke.

Neki su osuđivali to što je Krisi Tajgen stavila fotografije na kojima je uplakana i čeka na intervenciju i aludirali da više nema privatnosti.

koliko mi je zao bas sam ovo ispratila a opet se pitam da li postoji ista sto je privatan dogadjaj za ljude https://t.co/RBHVztzVyl

— Monika Reljic (@MonikaReljic) October 1, 2020

Na zalost ovo je jos jedan pokazatelj da je zivot ljudi na drustvenim mrezama. Niko vise ne zivi realan zivot bez telefona, tuzno.

— Tatjana Stefanović (@Tatjana_Bg) October 2, 2020

Neki su je u potpunosti podržali, pogotovo što je kao javna ličnost otvorila temu o kojoj se jako malo govori i koja je stigma u Srbiji.

Ali ljudi koji osudjuju Kris i Dzona u komentarima jer su javno objavili da su izgubili bebu… Spontani pobačaj je jako česta i strasna stvar i mnogo žena je prošlo kroz to i definitivno je prekopotrebno da se o tome glasnije govori.

— TAMPON ZONA (@iva_par) October 1, 2020

Upravo. I ako je ženi lakše da podeli i ako je to njen proces što bi se reklo, to je sasvim legit.

— Dzenis Digitala (@Jenannah) October 1, 2020

Šta je pravi način za oproštaj

„Prava i jedina odluka o tome kako će se ponašati kada izgube bebu jeste ona koju donese sama mama i njena porodica”, kaže za BBC Jasmina Mihnjak, psihološkinja i urednica Roditeljskog portala Bebac.

„Ne možemo da znamo nečije sisteme vrednosti, nešto što je nekome normalno da podeli drugome nije”.

Ipak, Mihnjak kaže da je odluka Krisi Tajgen da podeli ovu vest važna jer je „pomogla mamama koje nikada ne bi tako nešto objavile – da znaju da nisu same”.

„Objava poznate ličnosti poručuje – to se ne dešava samo meni, ali i hajde da ne delimo na društvenim mrežama samo lepe trenutke i sreću”, dodaje ona.

Sama vest o trudnoći jeste nešto na šta žene različito reaguju.

Dejana je odlučila da odmah kaže prijateljima, a neke trudnice i njihove porodice čuvaju ovu informaciju neko vreme.

Psihološkinja Jovana Ružičić kaže da „može samo da aplaudira manekenki na hrabrosti”.

„Javne ličnosti kao što su njih dvoje [Krisi Tajgen i Džon Ledžend] imaju odgovornost da pokreću važne teme i da koriste svoju slavu u pozitivne svrhe”, kaže ona.

U Centru za mame, kaže Ružičić, postoji psihološko savetovalište.

„Iako je to je privatna komunikacija mama i psihološkinja, iz iskustva znamo da je ova tema posebno bolna za nekoga ko dugo iščekuje bebu”, kaže ona.

„Veliki problem je što u Srbiji nemaju kome da se obrate, što u bolnicama psiholozi nemaju kapaciteta da se bave svakom ženom ponaosob, a nemaju svi novac za psihoterapiju”.

U Srbiji se, dodaje ona, često događa da medicinsko osoblje nema razumevanja za bol porodice.

„Ženu često nakon intervencije zbog pobačaja stavljaju u sobu sa majkama koje su rodile bebu”, dodaje Ružičić.

„Slika jedne mame čije bebe više nema”

Dejana i dalje nema potrebu da govori o gubitku bebe.

„Onda otvorim bezbroj pitanja – da li je beba bila dečak ili devojčica, kako bi se slagala sa starijim detetom, kako bih ja sve to uspela da postignem, jer je tako mala razlika između njih ili kako bi se zvala….

„Jednostavno, ne diram tu ranu”, kaže Dejana.

Na tu ranu podsetila ju je Krisi Tajgen i njen način borbe.

„Mislim da je hrabra što je to uradila”, kaže ona.

„Takvu sliku ne možemo često da vidimo u javnosti. I to je slika jedne mame – samo mame čije bebe više nema.

„Treba da znamo da trudnoća može da ima i ovakav kraj”.

Izvor: bbc.com

Pad ovog broja pripisuju upravo besplatnoj kontracepciji za adolescente i obveznom polnom odgoju u školama.

I pilule za dan poslije dostupne su bez recepta od 15. godine života

Osim toga, Finska je 2022. donijela zakon za liberalizaciju pobačaja. Odlučili su se na takav potez bez obzira na to što su se širom Europe lomila koplja u vezi ovog pitanja. Istovremeno se u SAD-u milionima žena takođe ograničila mogućnost pobačaja.

“Možemo pretpostaviti da seksualno obrazovanje igra značajnu ulogu“, rekla je za Reuters Mika Gissler, istraživačica iz THL-a. Dodala je da je jednostavniji pristup kontracepciji od mlađih dana još jedan uzrok koji stoji iza ove promjene.

Žene u Finskoj ne moraju navesti razlog pobačaja

Naime, broj tinejdžerskih pobačaja među svim tinejdžerima u dobi do 19 godina 2000. je iznosio 2144. U 2023. je ta brojka iznosila 722, što znači da se dogodio pad od 66 posto. Pad je još strmiji kad u obzir uzmemo one mlađe od 18 u istom tom periodu. Ondje se, naime, bilježi pad od 78 posto, pokazala je statistika THL-a.

Mnogo manji pad primijećen je u broju pobačaja među finskim ženama svih dobnih grupa tokom posljednja dva desetljeća. Ono što je takođe važno istaknuti jest činjenica da je Finska od rujna 2023. prestala tražiti da žene navedu razlog pobačaja. On je dostupan na zahtjev trudnice tokom prvih 12 nedelja trudnoće.

Ne žele svi da vide svoje živo dete kao “dugu” ili dete koje su izgubili kao “oluju”. Neki roditelji ne žele da definišu svoje dete na osnovu gubitka.

Tugovanje može biti težak proces, posebno nakon što ste doživeli gubitak bebe (pobačaj, mrtvorođenče). Ponekad će roditelji pokušati ponovo da začnu bebu ili će se odlučiti da usvoje decu nakon što dožive takav gubitak, a ta deca se često nazivaju „duginim bebama“.

Ovaj izraz treba da se odnosi na nešto lepo posle mračnog vremena – dugu posle oluje.

Adina Kern-Goldberger, specijalista za ginekologiju i trudnoću, govori o tome šta možete očekivati kada očekujete “duginu bebu” i svu potencijalnu radost i izazove koji dolaze sa tim iskustvom.

Mnogi roditelji nalaze utehu u frazi koja je stekla popularnost na društvenim mrežama i veb stranicama o trudnoći. Ali ako vam termin ne prija, ne morate da se osećate pod pritiskom da ga koristite. Vaša osećanja su važeća bez obzira na to kako odlučite da komunicirate sa drugima o gubitku koji ste doživeli.

– Ne žele svi da vide svoje živo dete kao “dugu” ili dete koje su izgubili kao “oluju”. Neki roditelji ne žele da definišu svoje dete na osnovu gubitka. To je emocionalno teška tema i ne postoji pravi odgovor za sve. Termin treba da bude od pomoći onima koji se s njim povezuju, ali ga zanemarite ako izaziva stres ili tugu – savetuje dr Kern-Goldberger.

Srećan događaj, kao što je trudnoća ili usvajanje deteta nakon gubitka, može doneti snažne, istovremene talase radosti i tuge. Osećati ove dve suprotnosti u isto vreme ponekad može biti zbunjujuće. A mogu da se pojave i novi izazovi poput stresa, anksioznosti i depresije.

– Budite otvoreni sa svojim zdravstvenim radnicima o tome kako se osećate. Ovde smo da vas podržimo emocionalno, ne samo fizički. Niste sami. Iskustva poput ovih su toliko nijansirana da je važno napraviti prostor za svoje potrebe, dozvoliti sebi da se osećate kako god se osećate i ići korak po korak – govori dr Adina.

Suočavanje sa toboganom emocija dovoljno je opterećujuće, a komentari okoline dodatno otežavaju stvari.

– Mediji trudnoću prikazuju kao neku vrstu garancije, kao da se gubitak bebe nikada ne dešava. Ovaj popularni pogled na trudnoću još više otežava roditeljima koji dožive gubitak. Drugi ne razumeju kroz šta prolaze i mogu biti šokirani kada čuju o pobačaju ili mrtvorođenju. Tada ljudi govore stvari koje mogu biti duboko uvredljive za roditelje – primećuje Kern-Goldberger, a prenosi “Clevelandclinic”.

„Žao mi je, ali nema otkucaja srca“. Najčešće ovom rečenicom počinje jedno od najtežih iskustava u životu žene, iskustvo spontanog pobačaja.

Kad god da se dogodi, nikad nije jednostavno, jer je saznanje o trudnoći sigurno jedno od najljepših saznanja u životu jedne žene.

Zašto i kako dolazi do spontanog pobačaja, i postoji li odgovor na to pitanje uopšte? Imamo li pravo da tugujemo zbog tog gubitka? Kako to iskustvo izgleda?

Taib Delić, dr. med., specijalista ginekologije i opstetricije govorit će za Oslobođenu koji su to najčešći razlozi spontanog pobačaja, koji su preduvjeti za zdravu trudnoću čak i kod starijih parova, šta je to i zbog čega dolazi do spontanog pobačaja.

Žana Arsić će nam ispričati kako je ona doživjela iskustvo spontanog pobačaja u 19 nedjelji trudnoće, te kako biti “jaka žena” u tim trenucima ne znači puno.

Psihoterapeutkinja, Armina Čerkić, govori će nam o patrijarhatuu kojem živimo i kako se vrlo često unutar terapijskog prostora više bavi ženskim iskustvom, dok je muškarc marginaliziran jer nije ni njegovo tijelo, nije niti njegovo iskustvo. Zašto muškarci ne smiju tuguovati? Zašto društvo stvalja muškarce u određenu poziciju, a od žena ima određena očekivanja u tome kakve one trebaju ili ne trebaju biti, i jesu li neuspješne ako se nisu ostvarile kao majke?

“Objavila sam ovu priču na svom blogu prije nekoliko godina, ali sam je objavila pod privatno jer nisam bila spremna pričati o svojim pobačajima. Kada napišeš nešto i objaviš na Internetu, ta priča ostaje tamo zauvijek, a ja nisam bila sigurna da je to nešto što želim da cijeli svijet vidi. Sada sam shvatila da je tema pobačaja jedna od važnijih tema, a nažalost – još uvijek je jedna od tabu tema, posebno u manjim zajednicama poput moje”, napisala je ova mama i dodala kako se nada da će dijeljenjem svoje priče i stvarima koje je naučila iz nje – pomoći drugima koji su prošli ili će tek proći kroz slično iskustvo.

Udarac broj 1

“Suprug i ja vjenčali smo se 2009. godine. Željeli smo čekati barem godinu dana prije nego zaista pokušam zatrudnjeti unatoč činjenici da sam već imala 34 godine u to vrijeme. Nismo htjeli žuriti prema trudnoći samo zbog naše dobi”, objašnjava.

Nakon prve godine braka, počeli su ‘pokušavati’, ali nije zatrudnjela sve do siječnja 2011. godine. “Možete zamisliti kako smo se osjećali kada smo vidjeli pozitivan test na trudnoću. Bili smo tako uzbuđeni! Istovremeno, bili smo preplašeni oko svih stvari koje bi mogle poći krivo. Inače sam pomalo paničarka i imam strah od nepoznatog, a isto tako sam imala strah od pobačaja te sam pokušavala činiti sve prave stvari: uzimala sam sve potrebne vitamine, išla na redovite preglede i slušala sve savjete svog ginekologa. Sve se činilo dobro. Čak iznenađujuće lijepo i ugodno.”

U 7. tjednu trudnoće čula je prve otkucaje srca i osjećala se kao da stvari idu po planu i da će postati roditelji u listopadu te godine. Ono što nije znala je da će se za samo nekoliko tjedana kasnije dogoditi jedna od najvećih tuga u njezinom životu.

“Da ne ulazim predetaljno u priču, morala sam ići na Hitnu oko 12. tjedna trudnoće jer sam odjednom počela obilno krvariti. U tom trenutku sam znala da bebe više nema. Iako vam u bolnici nitko ništa ne govori dok liječnici službeno ne potvrde – znala sam. Bili smo shrvani. Sljedeći mjeseci bili su jako teški i mračni za nas oboje, ali nekako smo prošli i kroz to.”

Udarac broj 2

Negdje pred kraj jeseni te iste godine, otkrili su da je ponovno trudna. Bili su jako uzbuđeni, ali bilo je to drugačije uzbuđenje nego onaj prvi put. “Jednom kada iskusite pobačaj, nestaje jedan dio veselja u sljedećoj trudnoći. Pobačaj kao da ‘zamrlja’ trudnoću zbog vašeg prijašnjeg iskustva. Ne možete si pomoći, a da se se ne brinete kako će se sve to ponovno dogoditi. Ponovno sam radila sve ‘prave stvari’ i pokušala se što više opustiti.”

Nažalost, i ova trudnoća završila je pobačajem kada je nestao otkucaj srca na pregledu u 9. tjednu trudnoće. “Reći da smo bili izvan sebe bio bi potpuno ublažen izraz. Ponovno smo prolazili kroz teške i mračne mjesece. Zatvorila sam se u sebe, potpuno se zatvorila emocionalno i nesvjesno otjerala mnoge ljude od sebe dok sam se pokušavala oporaviti od dva pobačaja u godinu dana. Neki ljudi bili su jako susretljivi i puni razumijevanja, drugi su bili daleko od toga.”

Kad se sada prisjeća svega, ima nekoliko stvari koje je naučila. Iako ova mama naglašava da su to njezina mišljenja i njezina stvarnost, zna kako ima puno ljudi koji se neće složiti s njom, koji će se uvrijediti ili koji će sve to smatrati smiješnim. “To je vaše pravo, jednako kao i moje da podijelim s drugima svoju priču i svoje naučene lekcije.”

1. Nije vaša krivica

Zaista nije bilo ništa što sam mogla učiniti kako bih spriječila da se to dogodi. Mislila sam da ću, ako uzimam sve vitamine, pročitam svu literaturu, slušam svog ginekologa, ne pušim, ne pijem i ne naprežem se – spriječiti pobačaj. Mislila sam da se sve ne bi dogodilo da sam možda koju godinu mlađa. Kako je uopće moguće barem malo ne kriviti sebe? Ja sam bila ta koja je nosila bebu, sigurno je nešto što sam mogla učiniti drugačije kako bih sve to spriječila. Tek nedavno sam shvatila kako apsolutno ništa od toga nije moja krivica jer nad time nemam nikakvu kontrolu.

2. U redu je plakati

U mjesecima nakon naših gubitaka, sjećam se mnogih dana kada sam samo plakala bez posebnog razloga. Ponekad je bilo dovoljno samo vidjeti nepoznate roditelje i djecu na cesti i ja bih počela plakati. U jednom trenutku, počela sam čak skrivati objave trudnica ili ljudi koji su na društvenim mrežama objavljivali bilo što vezano za svoju djecu. Jednostavno se nisam mogla nositi s time. Bila sam sretna zbog njih, ali osjećala sam veliku tugu što ja ne mogu imati bebu. Plakanje je pomoglo zacjeljivanju jer sam tugovala i otpustila svoje emocije.

3. U redu je ako neka prijateljstva završe

Zbog pobačaja sam se zatvorila i povukla u sebe, ali i udaljila od svih prijatelja koji su bili negativni i nisu pružali podršku. Inače sam jako susretljiva osoba puna razumijevanja, ali tada sam ja bila ta koja je trebala susretljivost i razumijevanje, a neki ljudi jednostavno nisu bili tu za mene. Možda nisu znali kako da budu puni podrške kada nikada nisu prošli kroz slično iskustvo, ali ja se nisam mogla nositi s negativnošću kada sam se i sama osjećala kao da se raspadam. Srećom, imala sam druge ljude u svom životu koji su bili puni podrške iako nisu prošli kroz slično iskustvo. Upravo ta prijateljstva su ona koja njegujem i danas.

4. U redu je razgovarati o tome

Nakon što je prošlo neko vrijeme, trebala sam razgovarati o svojim iskustvima s drugima. Što sam više razgovarala, to sam više počela shvaćati koliko je pobačaj uobičajena i česta pojava. Možda je to zbog načina na koji su me odgajali ili zbog male zajednice iz koje dolazim, ali bila sam naučena da se ne govori o stvarima poput pobačaja jer su predstavljali svojevrsnu sramotu. Naučila sam da upravo zato trebam govoriti o tome. Kako bih pokazala da pobačaj nije nešto čega se treba sramiti ili bojati se govoriti o njemu kako bi ga se što prije zaboravilo. U razgovoru s drugima, shvatila sam da je puno žena u mojoj okolini doživjelo pobačaj, ali jednostavno se nikad o tome nije govorilo.

5. Svaka žena ima svoju priču o putovanju u majčinstvo

Samo zato što ste vidjeli nečiju snimku ultrazvuka prije nego što ste vidjeli svoju, ne znate koliko dugo je tom paru trebalo da dođe do trudnoće. Sjećam se da sam osjećala ljubomoru i jad kad bih na društvenim mrežama vidjela još jednu objavu trudnoće ili još jednu snimku ultrazvuka ili kad bih čula da je još jedna žena postala majka. Sada shvaćam da nikada, ama baš nikada, ne možemo znati nečiju priču do kraja. I drugi su možda imali problema s neplodnošću ili su pretrpjeli gubitak trudnoće. Jednostavno ne znam i nije moje da sudim, pretpostavljam ili mrzim. Ali, u tom trenutku, imala sam izbor i odlučila sam odmahnuti glavom na takve sretne vijesti. I vjerujem da to zvuči sebično, ali na taj način sam se nosila sa svojim gubitcima.

6. Snažniji ste nego što mislite

Shvatila sam da sam puno snažnija nego što sam mislila. Usred svega, osjećala sam se kao najveći neuspjeh i kao da ću se raspasti svakog trenutka. Ali, nisam se raspala. Prošla sam kroz sve uz podršku i pomoć supruga, obitelji i bliskih prijatelja, pa čak i potpunih stranaca koje sam upoznala na tom putu. Znam da ćete i vi proći kroz to. Samo si dajte vremena, korak po korak, dan po dan.

7. Bit će bolje…

Možda ne sutra ili prekosutra, možda ne nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, ali s vremenom će postati bolje. Ona poznata izreka o tome da vrijeme zacjeljuje sve rane istinita je. To zacjeljivanje možda neće izgledati kao što ste mislili, nećete zaboraviti traumu, ali ta trauma će postajati manja kako će vrijeme prolaziti. Bit će dana kada ćete se osjećati kao da se gubite, ali bit će i dana kada ćete se osjećati novo i normalno.

Za mene osobno, istinsko zacjeljivanje dogodilo se tek kad sam rodila zdravu bebu. Prije toga, trudnoća me je izliječila do neke razine, ali tek kad sam postala mama – stvarno sam se osjećala izliječeno i obnovljeno.

I zato, svim mamama koje ovo čitaju, a imaju slično iskustvo, znajte da će postati bolje. Snažniji ste nego što mislite. Zaista jeste. Sve smo u ovome zajedno, bez obzira jesmo li već majke s bebama u naručju, na nebu ili u trbuhu.

Sigurno si čuo za takva vađenja noktiju, zubi i slično, na selu, nekad i ne tako davno prije. Tzv. “kućna radinost” rješenja. I da je rakija za hrabrost, ali i kao analgetik i antiseptik uvijek negdje pri ruci. Svi smo se naslušali takvih priča, a nemali broj nas je sličnima i svjedočio.

Dobro, nije to ništa toliko dramatično jer hej, nokat naraste, zub zamijeniš ili ne pa imaš rupu, umjesto nekog čudnog madeža draže ti je imati ožiljak i tako. Svega ima. Pogotovo u manjim i ruralnim sredinama. Što zbog lijenosti, neznanja ili jednostavno zbog nemogućnosti.

Ali, zašto a priori misliš da je to tako samo u manjim sredinama? Živim u najvećem gradu u Hrvatskoj, jednom od većih i stanovništvom brojnijih u regiji pa je prekjučer bratova susjeda čekala hitnu pomoć sat i pol. DEVEDESET MINUTA čekalo se na kola hitne pomoći. Par tjedana ranije, sat vremena za frendovu baku. Još koji dan ranije, sat vremena za sanitetski prijevoz moje bake. I tako u krug. Glavni grad, manje-više širi centar grada, a ne neka zabačena četvrt.

Svaki put ti čekaš, a zoveš nešto što se, ironično zove HITNA pomoć.

Prije par godina, brat mi je obolio. Nije mogao na noge, još nismo znali što je posrijedi, ali tinejdžer od 17 godina ne može, preko noći, samostalno stajati na vlastitim nogama. Zvali smo Hitnu, došli su nakon 10 minuta (sreća u nesreći) i vidjevši brata kako stoji uz pomoć oca izderali su se da zašto zovemo kad ovaj, citiram, ČOVJEK stoji?! Da jesmo li svjesni da smo njihovim dolaskom možda odgovorni za nečiju smrt?

Stajali smo i nismo vjerovali vlastitim ušima. Znači, trebali bismo se osjećati krivima jer smo zvali Hitnu za mlado biće koje je preko noći ozbiljno oboljelo? Brat je kasnije par tjedana proveo po bolnicama i završio s dijagnozom autoimune bolesti. Nismo zvali bezveze, brat mi je bio u nezamislivim bolovima. Ne znam zove li ikad itko bezveze Hitnu (osim možda mog bivšeg koji je zvao zbog jačmenca – nije ni čudno što je bivši).

Zamisli sad drugu situaciju, još neugodniju. Trudna si. Znaš kako se dogodilo, nisi glupa, to je dosta jednostavna stvar, ali dogodilo se. Neplanski. Može biti čak i da ti doktor nije rekao da će ti antibiotici za sinuse biti kontraindicirani s antibebi pilulama, pa eto, izliječiš sinuse i ostaneš trudna. Da, ima i toga. Nije ti palo na pamet biti sad u drugom stanju, ponašaš se odgovorno, veza ti je ok, ali možda ipak niste spremni još se povezati neraskidivom vezom zvanom “dijete” i zajedno, a nekada ostaneš sama u svemu tome, odlučiš pobaciti.

U glavnom si gradu, bolnica ima na svakom trećem koraku jer je na svakom drugom neka crkva, i uvjerena si da će tvoja situacija uskoro biti riješena na dobrobit svih upletenih. Saznaješ da ipak ne izvodi svaka bolnica zahvat koji ti je zakonski omogućen jer nismo u srednjem vijeku, odlaziš u jednu od te tri jer je državna i nije baš da imaš jednu mjesečnu plaću za zahvat. Uostalom, da imaš i da se kupaš u lovi, vjerojatno do te odluke ne bi niti došlo. Ni ovo ti nije besplatno i jako će ti osakatiti ne samo budžet, nego i tijelo i srce. Ali svejedno, donijela si nelaku odluku i pomoć bi ti prema svim pravilima ljudskosti trebala biti pružena, no ti nailaziš na more ružnoga.

Prvo moraš proći pored molitelja ispred bolnice koji su oboružani fotografijama koje nemaju veze s mozgom jer su i oni otkrili internet i teorije zavjere pa su uvjereni ili barem pokušavaju druge uvjeriti da je abortus maltene sakaćenje fetusa veličine manje mrkve. A to veze s vezom nema.

Zatim dođeš na odjel i saznaješ da samo jedan liječnik izvodi taj zahvat što će reći da vjerojatno moraš malo dulje čekati jer i on je samo čovjek, a ako mu je stalo do svojih pacijentica želi biti odmoran i spreman za zahvate koji katkad mogu biti opasni po život. Njegovi kolege koji su donedavno izvodili isti zahvat odjednom su otkrili da imaju savjest i pozivaju se na “priziv savjesti“.

Pritom ti, vrlo vjerojatno, većina tih istih savjesnih doktora gura vizitku u ruku i zove k sebi u privatnu ordinaciju/ambulantu kako bi brže došla na red (jer, ponavljam, ovdje ih izvodi samo jedan liječnik) i kako bi sve što bezbolnije prošlo za tebe. I za njih jer će si osigurati barem jednu bolju plaću blagajnice bez da su to jutro morali do bolnice. Priziv savjesti??? Ne znam bih li se smijala ili plakala od muke.

U većini slučajeva savjest takvih liječnika ima svoju četveroznamenkastu cifru i ti liječnici umjesto da budu ovdje za dobrobit pacijenata, oni gledaju isključivo na svoju guzicu i novčanik. Nije da ti u tu cijenu uračunaju još i psihološku pomoć ili barem da te upute nekom stručnom jer nakon svega što prolaziš i što ćeš proći ti žudiš za razgovorom i zagrljajem. Bez osude. Samo da te netko sasluša i da isplačeš iz sebe što te život u ovu situaciju doveo.

Samo probaj zamisliti takvu priču. Ne možeš? Ne moraš jer ta i još deseci sličnih priča postoje.

Gotovo da su svakodnevica u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske, u 21. stoljeću, desetljećima nakon što je abortus legaliziran. Dapače, ne pamtim kada se glasnije protivilo tome nego zadnjih nekoliko godina otkako su se na političkoj i društvenoj sceni pojavile neke osobe za koje nitko ne zna otkud su izgmizale. Ali imaju moć, iza njih stoje velike farmaceutske tvrtke, Crkva i odulji popis utjecajnih ljudi. Sve kako bi lažno predstavljali savjest većine i punili džepove na teret žena kojima pomoć treba više nego ikad prije.

Ukinuli su seksualni odgoj u školama i prije nego što su ga uveli pa kad neka djevojka slučajno zatrudni (jer ne zna bolje, nije educirana, nema internet, iz malog je mjesta, odgojena je tako da se o seksu u kući ne priča…) onda je ona razvratna, glupa, neoprezna i što sve ne, pa neka sad “za kaznu” ima dijete. Ili neka plati više nego što njena mama u lokalnom kafiću zaradi u mjesec dana služeći pivu stalnim mušterijama/pijancima. I još neka ode u Zagreb, jer nema previše izbora.

Kao da joj nije dovoljno teško? Ajmo joj otežat već u osnovnoj školi i osigurat da joj se ovo traumatično iskustvo dogodi. Kakva edukacija, kad je ikome to pomoglo? Educiranjem većine njihovi su novčanici sve tanji.

Gdje je tu priziv savjesti? Humanost? Dobronamjernost? Ljubav prema bližnjemu? Neke stvari ne možeš kupiti niti platiti ako nisi s njima rođen. I gle, svi oni bez srca sjetili su se brojati otkucaje srca zrnu graška jer tako im je lakše i to im puni budžet. Koga briga za otkucaje srca neke bespomoćne djevojke, silovane žene ili siromašne domaćice?

Uvijek se sve svede na novac. Pretužno.

Do idućeg puta, prestanite zamišljati, otvorite oči, reagirajte.

Zagrljaj,

A.

1. Za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda.

2. Za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru.

3. Za prestanak predbračnih odnosa, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova.

4. Za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu.

5. Za beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja.

6. Za duše u čistilištu.

-Posljednjih nekoliko godina bile su u najmanju ruku mutne emocije, ali radost je ponovno ispunila naš dom i srca, započela je objavu.

-Milijardu udaraca kasnije (u zadnje vrijeme u nogu, kao što možete vidjeti!) imamo još jedno na putu. Svaki termin rekla sam sebi: “U redu, ako je danas zdravo, objavit ću”, ali onda odahnem kad čujem otkucaje srca i odlučim da sam još uvijek previše nervozna. Ne vjerujem da ću ikada izaći s dogovorenog termina s više uzbuđenja nego živaca, ali je sve savršeno i lijepo i osjećam se punom nade i nevjerojatno. Ok, bilo je jako teško zadržati ovo tako dugo, napisala je.

Naime, Chrissy se u svojoj objavi osvrnula na veliku tragediju koja je par zadesila u rujnu 2020. godine. Ona je tada doživjela spontani pobačaj i izgubila sina Jacka. To se dogodilo u petom mjesecu trudnoće uslijed komplikacija, a tada je objavila potresne crno-bijele fotografije iz bolnice zbog kojih su je neki na društvenim mrežama napali kako to čini samo zbog publiciteta.

I dok se i dalje nosila s velikom životnom tragedijom, Chrissy se našla na udaru nekoliko ljudi koji su tvrdili kako ih je zlostavljala online putem, toliko da su plakali svaki dan te čak razmišljali o samoubojstvu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli chrissy teigen (@chrissyteigen)

Upravo su joj zbog toga brojni sponzori i brendovi počeli otkazivati suradnje i ugovore. Na Twitteru su je proglasili ‘najvećom licemjerkom’ jer se borila protiv online zlostavljanja, a i sama je bila jedna od zlostavljačica.

Loši su je komentari pratili mjesecima, a onda su se javili oni vezani za njezin fizički izgled, točnije za ono koliko se on promijenio uslijed raznih korekcija. Sa svakim sljedećim pojavljivanjem u javnosti izgleda kao da je na sebi promijenila još nešto, a sada je mnoge šokirala novim objavama na Instagramu.

“Je li još netko na prvi pogled pomislio da je ovo Khloe?”, “Mislila sam da je ovo Khloe Kardashian”, “Na sekundu sam bila sigurna da je Khloe”, “Zašto u posljednje vrijeme svi izgledaju kao Kardashianke?”, glasili su samo neki od komentara ispod njezine objave, a realno gledajući, nisu daleko od istine.

U nedavnom se videu bivša manekenka čak i osvrnula na sve komentare koje dobiva, ali i dalje poriče bilo kakve promjene. “Imam novog šminkera tjedan dana i svi odmah mislite da sam se podvrgnula operaciji. Doslovno svaki dan objavljujem fotografije”, napisala je.

No, izgleda kako će nakon ovog lošeg perioda obitelj ponovno stvarati sretne trenutke.

Feminističke grupe i pojedine političke stranke pohvalile su odluku vlade da poduzme konkretne korake kako bi zaštitila žene od “apsolutne okrutnosti” kojoj su izložene na ulazu u bolnicu od strane “hordi fundamentalista.”

Voditelj međunarodnih odnosa u organizaciji 40 dana za život, Tomislav Čunović, izjavio je da ovaj zakon predstavlja “prijetnju demokratiji” te da “zadire u temeljna ljudska prava i slobode.”

Prisjetimo se, Španija je prošle godine započela reformu zakona o pobačaju s ciljem uklanjanja dosadašnjih prepreka u ostvarivanju prava na pobačaj. Reforme je pokrenulo Ministarstvo ravnopravnosti na čelu s Irene Montero kako bi adresiralo rastući broj prizivača savjesti u bolnicama.

Preuzeto sa: voxfeminae.net