Njeno putovanje snažni je podsjetnik da ožiljci, bili oni fizički ili emocionalni, ne znače sram. Nakon nekoliko mjeseci hemoterapija, operacija i postoperativnog perioda, konačno se riješila ove opake bolesti. Ali to nije bilo dovoljno. Nakon što je objavila fotografiju na Facebooku, odlučila je da pomogne drugim ženama, da pronađu način da se suoče sa traumama i odlučila je prepješačiti sav put otkrivenih grudi.

Nakon što je čuo njenu priču, producent Saša Solodukinja bio je inspirisan da snimi dokumentarac, prateći je na njenom putu. Tako je nastala priča „Scar Story“ iliti Priča o ožiljku, u saradnji sa režiserkom Emili Mekenzi. Vjerovali su da njena priča ima snagu i potencijal da promijeni svijest hiljadama žena koje su se suočile sa ovom bolešću.

U posljednje vrijeme američko društvo postaje sve otvorenije u razgovoru o raku dojke. Međutim, svjesnost se izražava na pogrešan način. Roze trake, fokus na problematiku samo u mjesecu svjesnosti, oktobru, nije dovoljan. Stiče se dojam aktuelnosti teme, koja treba biti konstantno aktuelna. Ono što se željelo postići ovim dokumentarcem jeste predstavljanje realne slike o tome kako rak izgleda, bez umotavanja u rozi celofan.

Priča o raku dojke puna je boli, patnje, ružna je i za nju je potrebna hrabrost,

ističe Liphart, koja je upravo takvu htjela predstaviti ovim dokumentarcem.

Današnje društvo uvjerava žene da su atraktivne upravo zbog određenih dijelova tijela pa se gubitak istih može odraziti i na njihovo samopouzdanje. Upravo se to desilo i Liphart, jer je nakon dvostruke mastektomije shvatila da nikada više neće imati grudi.

Prije operacije, pretraživala je fotografije drugih žena koje su imale isto iskustvo kao ona, međutim, nije nalazila ništa osim medicinskih prikaza postoperativnih zahvata. Shvatila je da ne može da pronađe sebe ni u jednoj od njih, a samim tim nije mogla zamisliti kako će da izgleda kasnije.

Odlučila je povećati vidljivost žena time što će prikazati realno stanje i naglasiti koliko je važno da se ne stide svog tijela. Predstavljanjem realnih slika može se djelovati preventivno i pomoći ženama da na vrijeme otkriju rak. Veoma je važno promijeniti svijest ljudi o ženama kao seksualnim objektima, koji gube na svom izgledu i značaju ako nemaju grudi.

U njenoj porodici nekoliko osoba je umrlo od ove bolesti, ali se nikada o tome nije pričalo. Zašto društvo stvara tabue od bolesti? O tome se treba pričati, javno govoriti i ne sramiti se pokazati svoje tijelo.

Tokom njenog putovanja, režiseri su odlučili da naprave kolekciju “Scar stories”, dodavajući priče i drugih ljudi koji su proživjeli ista ili slična iskustva. Razgovorom i međusobnim povezivanjem žene se mogu povezati, osjećati se manje izolovano i graditi samopouzdanje.

Dokumentarac je, između ostalog, imao za cilj i skretanje pažnje nadležnih organa na zdravstveno osiguranje, kao i na štetne materije koje svakodnevno prouzrokuju rak. Ono što je alarmantno jeste određivanje načina liječenja u skladu sa klasom i rasom.

Bijelci se češće tretiraju kao kategorija kojoj treba brža pomoć od, recimo, crnkinje kao što je Liphart. Da, istina je. Osim toga, troškovi liječenja su previsoki za nekoga sa slabijim finansijskim stanjem.

Udruženja žena zbog toga prikupljaju novac, kako bi pomogle osobama kao što je Liphart koje nemaju sredstva da sebi same obezbijede liječenje. Njena porodica uložila je sve kako bi pomogla, ali su nakon njene operacije ostali bez novca, što je dodatno otežalo period oporavka. Razloga za pokret je bilo i previše.

Osim što je pobijedila rak, ona je pobijedila samu sebe. Rekla je: “Ja to mogu!”, i 30. aprila, nakon godinu dana treninga, krenula na svoj dugi put.

Neustrašiva, istrajna i snažna, kako fizički, tako i psihički. Izjavila je kako je niko više ne može povrijediti, jer je već prošla najgore. Svako od nas ima neki ožiljak, ako ne fizički, onda psihički. Ali, ne trebamo ih se sramiti već ponosno nositi. Svaki od njih je dokaz jedne pobjede.

“Konstantno se bojimo šta će drugi ljudi reći, pomisliti. Hoće li nas osuditi?”, ističe Liphart. Upravo to je ono što je ona htjela promijeniti, naglasiti ženama širom svijeta da su jednako žene i bez grudi, jer se njihova ženstvenost ne krije u organima, već u psihi.

Jačanje samopouzdanja je neophodno, kako bi se period nakon operacije uspješno savladao. Njenu priču možete pratiti na stranici Scar Story, a njenu snagu doživjeti kao primjer da ne postoji bitka koju ne možete dobiti. Važna je volja za životom.

Postala je poznata tradicija da pobjednik Eurosonga bude domaćin takmičenja sljedeće godine, uz obezbjeđivanje određenih kriterijuma, uključujući osiguranje održivosti održavanja događaja i ispunjenje sigurnosti svih zainteresovanih strana, uključujući i javnost.

S obzirom na rat koji je u toku zbog ruske invazije na ovogodišnju pobjedničku zemlju, EBU je odvojio vrijeme da provede potpunu procjenu i studiju izvodljivosti sa UA:PBC i stručnjacima trećih strana, uključujući pitanja sigurnosti i sigurnosti.

Takmičenje za Pjesmu Evrovizije jedna je od najsloženijih TV produkcija na svijetu sa hiljadama koji rade na događaju i prisustvuju događaju i potrebno je 12 mjeseci za pripremu.

Nakon objektivne analize, Referentna grupa, upravni odbor ESC-a, je sa dubokim žaljenjem zaključila da, s obzirom na trenutne okolnosti, sigurnosne i operativne garancije potrebne emiteru da bude domaćin, organizira i producira takmičenje za pjesmu Evrovizije prema pravilima ESC-a ne mogu biti ispunio UA:PBC.

EBU želi da zahvali UA:PBC na njihovoj svesrdnoj saradnji i posvećenosti u istraživanju svih scenarija u nedjeljama od pobjede Kaluš orkestra 14. maja u Torinu i podijeli njihovu tugu i razočaranje što se takmičenje sljedeće godine ne može održati u Ukrajini.

EBU je podržavao UA:PBC u čitavom nizu područja od invazije. Osiguraćemo da se ova podrška nastavi kako bi UA:PBC mogao održati nezamjenjivu uslugu koju pružaju Ukrajincima.

Kao rezultat ove odluke, u skladu s pravilima i kako bi se osigurao kontinuitet događaja, EBU će sada započeti razgovore sa BBC-jem, kao ovogodišnjim drugoplasiranim, o potencijalnom domaćinu takmičenja za pjesmu Eurovizije 2023. u Ujedinjenom Kraljevstvu.Naša je puna namjera da se pobjeda Ukrajine odrazi u emisijama sljedeće godine. Ovo će nam biti prioritet u našim razgovorima sa eventualnim domaćinima.”

Staneš li da provjeriš?

Pitam tebe koja nisi stigla ovih dana da radiš na sebi, nisi otkrila šta te opušta, nisi ovo vrijeme iskoristila da postaneš bolji čovjek.

Uvijek me to zanimalo – bolji čovjek od kojeg čovjeka i ko to izmjeri?

Vidim te kako opet trčiš neke trke, čak i u policijskim satima, roniš u kadi.

Samo nek je neko takmičenje.

Da ti pokažeš drugima koliko ti možeš da po(d)neseš.

Bravo, bravo. Samo naprijed.

Čujem te kad pričaš kako kraće dišeš.

Ne plačeš ti, ne zato što ne želiš, nego ženo nemaš kad.

Ima jedna bolna istina: ne možeš ti biti najbolja u svemu što si zamislila.

De jedno odaberi. Šta god da je to.

U ostalim stvarima budi dobra.

Onoliko koliko ti ostane vremena i snage. U toj jednoj sijaj, jer ti treba to blještavilo. U ostalim se drži prosjeka.

Prosjek je odmor.

Jebla ga ti, sjedi da popričamo. Pobijedila si.

Još onomad kad si stigla prva, a oni svi ostali iza tebe da se zabave, odmorili, najeli se pa nastavili.

Nisu ni skontali da te nema. Pobijedila si i onaj put kad si ostala na nogama. I

čak i ono jednom kad si pala i sva se rasula. I tad si pobijedila.

Kako ne kontaš da te više ne zadovoljava kad te neko drugi pohvali, kad ti sebe rastavljaš i sastavljaš i uvijek neki dio zafali.

Kako nisi skontala, srećo moja, da ti sama sebi ne daš medalju, jer ti sebi nikako da budeš baš najbolja.

Kako si? Tebi je najteže, m?

Jeste, dragosti. Ali sa tobom samom.

ali eto ti trećeg. iz pizde materine.

sibira? sirije? srbije?

tako nešto. tamo i dalje traje rat, zar ne? umesto da uzme pušku u ruke i bori se za svoj narod, on uhvatio džadu i navalio na teniske turnire. i ajde što smeta, što je nepotreban, ne pripada nijednom shvatljivom klišeu, nego još i pobeđuje, osvaja turnire, najbolji je na svetu, budibogsnama.

dakle, da, u potpunosti razumem strance, on je njima razjebao stanje stvari koje im je odgovaralo i koje su razumeli. a ljudi ne vole da ih neko dovodi u poziciju kad ponovo moraju da preispituju svoje koncepte. oni više nemaju kontrolu nad situacijom u tenisu. neki ludak je došao i radi šta hoće, a oni nemoćno gledaju i ne mogu mu ništa. zato ga ne podnose.

ali, zašto ga ne podnose srbi? to sam već malo slabije razumela. kapiram da ga pola srbije baš voli. ali postoji mnogo njih koji ne mogu da ga smisle. neki mu zameraju da je premalo srbin, neki da je previše srbin. nekima se ne sviđa što sluša narodnjake, nekima smeta što ne ruši vučića, neke nervira njegova žena, neke nerviraju njegove pare…

meni je on super bre. hrabar, vredan, uopran, mentalno i fizički jak, srčan, spretan, skroman, stabilan, normalan. radi ono što voli i radi to najbolje na svetu. novak đoković je super. ne zanima me za koju zemlju igra, da li je veliki ili mali srbin, da li je klingonac ili marsovac, da li se bavi politikom ili ga politika ne zanima. gledam ga na terenu, kako stiže svaku lopticu i ne gubi samopouzdanje ni kad je najgore.

ni u jednom od njegovih, servisa, paralela i duplih greški ne piše koje je nacije, šta sluša i kakvu ženu ima. vidim samo ljudsko biće koje je uspelo da osvoji svet, a ostane sa obe noge na zemlji. i to ne mogu da ne obožavam.

kad bi publika širom sveta, kao i ova u srbiji, malo više pratila šta se zbiva na terenu, a manje sve ostalo, ne bi gubili vreme na nerviranje, dok gledaju najbolji tenis u istoriji. i sve bi im bilo potaman.

Preuzeto sa profila Frida Šarar

Heroji po šiframa su stvarni ljudi i njihove sudbine. Ljudi koji su jednog dana postali kombinacija brojeva i slova. Ljudi na meti predrasuda, crnih prognoza, malih procenata i žalosnih pogleda.

Ideja za istoimeni blog rođena je prije nekoliko mjeseci, četiri godine nakon što je kako dodaje “neozbiljna djevojka sa malim procentima pobijedila nepobjedivo, izlječila neizlječivo”. Željela je da se bori sa vjetrenjačama, da razbije predrasudu, da uvjeri ljude da je vjera i želja jedino što se u ovozemaljskom životu računa. I evo je, koji mjesec kasnije, ponosna je autorka bloga koji priča bajke.

Bajke sa sretnim krajem. Ili one čiji kraj je malo manje sretan, ali ipak nudi neki novi početak i nove prilike.

Blog sam po sebi ima za cilj prvenstveno da ispriča i pokaže da ljudi žive uprkos strašnim predviđanjima. Piše o životu koji ljudi vode paralelno sa liječenjem, o svemu što ih uveseljava i čini snažnim. Dajana dodaje kako piše o tome da je u redu živjeti i bez kose, obrva i trepavica, da je sasvim ok ako takvi hodate ulicom, idete u pozorište i bioskop, pokušava pokazati da je perika uvijek pogrešan izbor, a zatvaranje u kuću najgora opcija. “U redu je ako smo veseli dok nas restartuju pri svakoj novoj terapiji, u redu je da se ponekad i nezdravo hranimo. U redu je sve što nas čini sretnim. Jer sretni ljudi su zdravi, lekcija je koju sam jako dobro naučila.” Njeni heroji su ljudi različitih godina, vjera i zanimanja.

Različiti su po mnogo čemu. I isti u boli. Isti u samoći, samoći koju, kao orden, nose pokraj srca gdje god da ih stopala odvedu.

Pričajući o herojima, čini joj se da i sama sebe želi podsjetiti da priče sa početkom „bilo jednom“ nikada ne izumiru. I da „živjeli su sretno do kraja života“ ipak na tom istom kraju zavisi samo od nas. “Upustiti se u ovu avanturu za mene je bilo bolno na samom početku, jer sjećanje na sve one koji su otišli uvijek otvara rane, ma koliko vremena prošlo. Sa druge strane, sa svakim razgovorom koji započnem sa bivšim pacijentom, shvatam da nas je puno više koji smo ostali. I da smo ponosni, uzdignute glave i oporavljenih sudbina”.

Ona dodaje kako je svaka priča avantura za sebe. Svaki čovjek skup različitih iskustava i sjećanja na život prije i poslije velikog bola, jer svi oni, htjeli to ili ne, život dijele na period prije i poslije C.

“Život prije C je obično ono čega se odričemo. Život poslije je naša čast, ponos i razlog što ga slavimo. Moje C je moje čedo. Kamen spoticanja. I odskočna daska za život. Stradanje i nagrada. Jedno zlo za hiljade dobrih stvari. I tako je uvijek. U svakoj priči, bilo da mi je sagovornik tridesetih ili pedesetih godina, nekoliko godina poslije na životnim tasovima pobjeđuju sve godine prije… težinom buđenja, strahom sna, sretnim maskama i prikrivenim suzama.”

Njeni heroji kažu da čak i mjeseci bolesti nisu tako teški kao godine poslije, jer tada imaš cilj ka kome ideš i ništa drugo nije bitno, a godine poslije su period u kome se suočavaju sa svijetom koji je živio i bez njih, planetom koja se okretala i dok su oni stajali. I tada kako kaže postaju umjetnici preživljavanja kada je „gusto“, kraljevi samoodbrane od sopstvenog života.

“Moji heroji su opstajali i preživljavali zahvaljujući različitim ciljevima. Neki su imali avionsku kartu za Brazil. Drugi su željeli postati ljekari. Mnogi su znali da moraju opstati jer neki mali životi zavise od njih. Ja sam željela da se zaljubim. I znala sam da prije toga ne mogu da odem. Da moram da ostanem. I zaljubim se, volim, patim i budem sretna.”

A upravo jedan od heroja je divni Predrag Tošić, za kojeg ne biste ni vjerovali da je pobjedio opaku bolest, jer zrači energijom, kakva može biti primjer zdravima, podjednako kao i bolesnima. On ističe kako ih je Dajana sve povezala, kao zajedničke prijatelje u borbi protiv istog neprijatelja. Sve sa istom željom za životom.

Ove priče su nam puno pomogle. Znamo da nismo jedini prošli kroz pakao bolesti ali nam je drago da nismo ni jedini koji su je pobjedili. To je posveta za sve one koji su izgubili ovu bitku ali i za sve one koji se sada bore. Ne odustajte od života, ne odustajte od sebe!

Nekoliko godina poslije, Dajana živi jedan od najsrećnijih perioda svog života. Zadovoljna je, ispunjenog srca, mirnih misli. Pronalazeći svoje lične heroje, pronašla je ujedno i prijatelje, jedine koji mogu i znaju da razumiju. Od njih jedino može da uči kako dalje kada je život natjera da padne.

Naučila sam da je u redu biti usamljen poslije svega, jer svi heroji su uglavnom usamljeni, kao u stripovima – svi im se dive, a samo najhrabriji i oni slični njima se usude prići. Samoća nam je sjena, i to je u redu.

Upravo nam samoća prema njenom mišljenju određuje maske, koje stavljamo ujutru kada zakoračimo u svijet. I to je kako dodaje takođe u redu, jer nam ona određuje i koliko smo jaki, koliko smo u stanju izboriti se sa sopstvenim ožiljcima i koliko ih možemo živjeti iz dan u dan. “Često je kamen spoticanja u prevelikim cipelama kojima koračamo. Ali nas uči da idemo dalje. Često mi kažu da je teško. Ne poričem. Ponekad je i preteško, ali vrijedno svake bore lica. Jer kada ujutru otvorite oči znate da možete sve. Uvijek. Bez obzira na sve. Na juriš. Iz inata. I uvijek sa osmjehom.”

Zato nemojte odustajati, gubiti nadu i vjeru, jer heroji pobjeđuju i ono što je naizgled nepobjedivo. Ne postoji patnja veća od njihove želje za životom. Možete ih pratiti i na njihovoj fejsbuk stranici, gdje će vas svaka priča navesti da vjerujete u dobro znanu: “Živjeli su srećno do kraja života”.

Nekima je sam gubitak kose bio teži od činjenice da imaju rak. Ako vam to zvuči nevjerovatno, razmislite još malo. Žene se jednostavno boje gubitka svoje ženstvenosti, a ukoliko dođe do mastektomije i izgube grudi, one žele imati nešto što će ih i dalje podsjećati da su žene. Lijepe, privlačne i ženstvene. Upravo tu ulogu ima kosa. Zato ne čudi podatak da im gubitak kose predstavlja veliki problem.

U Britaniji su došli na sljedeću ideju. Pokrenuli su kampanju “Good Hair Day” sa ciljem prikupljanja novca za oboljele od raka. U saradnji sa Breast Cancer Now snimili su tutorijal, kako bi pomogli ženama da se nose sa gubitkom kose.

Kampanja pod nazivom You Are Not Defined By Your Hair pokazuje grupu žena koje su pobjedile rak dojke, a koje daju savjete o tome kako da prevaziđete nedostatak kose. Daju vam praktične savjete i zanimljive ideje kako da izgledate. Kao što sam naziv kampanje govori, niste određene prema svojoj kosi, a njen gubitak ne znači gubitak ženstvenosti. Naprotiv.

Denis Flet, specijalistkinja i doktorica koja je učestvovala u kampanji naglašava: “Radeći petnaest godina na polju raka dojke, svjedočila sam mnogim poteškoćama pacijentkinja, od čega je jedan od najvećih problema bio gubitak kose”. Kroz ovu kampanju omogućava se podizanje samopouzdanja ženama, koje su pobjedile mnogo teži gubitak od gubitka kose. Zato trebaju da nauče da se nose i sa ovim nedostatkom i nastave živjeti, baš kao ranije.

“Znam da će zdravi ljudi pomisliti kako nama u trenucima bolesti ništa nije važno, osim zdravlja. Ko bi se još zamarao izgledom”, govori Helen Veler, kojoj je dijagnostifikovan rak dojke 2014. godine. Ona dodaje da bez obzira koliko ste bolesni, jednostavno želite izgledati “normalno”.

Ja mogu izgledati dobro, čak i kad se sve u meni raspada. I želim da izgledam.

Indira Jajasurija, nakon dvije operacije dodaje kako se i dalje muči sa tim kako da izgleda kao ranije. Sasvim slučajno došla je na ideju marama i otada ih stalno nosi na mnogo različitih načina. Na taj način se osjeća sigurno, samouvjereno i zaboravlja na nedostatak kose. U svom tom šarenilu boja, kako ne voljeti ovakve marame?

“Tokom terapije prolazite izuzetno težak period, a morate brinuti o raznim stvarima, koje vas šokiraju, uplaše, ali i pokažu koliko možete podnijeti”, ističe Aleks Džouns, koja poput Indire čeka svoju drugu operaciju. Učestvovanjem u ovoj kampanji shvatila je da postoje rješenja, ideje, kao i druge žene kojima je glavni problem gubitak kose. “Manjak samopouzdanja utiče i na anksioznost”, dodaje ona, a upravo iz tog razloga važno je dati značaj i ovim naizgled “nevažnim” stvarima tokom bolesti.

Sju Stenard, kojoj je dijagnostifikovan invazivni duktalni karcinom dodaje kako joj je najteže bilo suočavanje sa gubitkom kose, kao i strah šta će se desiti nakon hemoterapije.

“Imala sam veoma malo sijedih dlaka prije terapije, ali kasnije mi narasla potpuno sijeda kosa. Saznala sam da se to često dešava ženama u ovakvim situacijama. Takođe, normalno je da se desi da naraste kovrdžava i drugačija kosa. Sada učim o tome kako da se nosim sa ovom novom kosom i napravim od nje najbolje moguće frizure. Kosa mi je veoma važna”.

Ono što ove žene, a i mnoge druge širom svijeta nastoje pokazati kroz ovakvu i slične kampanje jeste da ženstvenost nije samo jedan dio vašeg tijela. Kosa vas ne određuje i ne čini ženama, već se vrlo uspješno nadoknađuje i mijenja nečim drugim. Bilo da se radi o načinu šminkanja, maramama, nakitu, perikama ili jednom osmijehu koji će od anksiozne žene napraviti snažnu i samouvjerenu. U konačnici ove žene to i jesu, jer su pobijedile mnogo veću bitku od one sa kosom, pobijedile su bolest.

Kada i kako si se počela baviti crossfitom?

Crossfitom sam se počela baviti prije otprilike tri godine. Tad me drugarica povela na prvi trening. Prije toga sam igrala odbojku i bavila se fitnesom generalno. Od aerobika i teretane, do intrusktorice pilatesa i personalne trenerice, probala sam otprilike sve što se u gradu moglo naći. Međutim u jednom trenutku sve to postane pomalo monotono i dosadno. Prednost Crossfita u odnosu na druge vrtse fizičke aktivnosti je u tome što je beskrajno raznovrstan i prilagodljiv svim starosnim skupinama i svim razinama fizičke spremnosti.

Crossfit objedinjuje elemente gimnastike, atletike i olimpijskog dizanja tegova. Ovo ljudima zna zvučati strašno i strano, međutim osnovni cilj je pripremiti tijelo na izazove  svakodnevnog života. Vježbe su sasvim prirodne i moguće ih je prilagoditi svima. Klub u kom treniram, Hit Fit Sarajevo, i trener Adi Halepović, prvi licencirani Crossfit trener u BiH i profesor sporta i tjelesnog odgoja, u stanju je svakome približiti ovu vrstu vježbanja. I upravo u tome leži bit, ljepota i izazov, vraćamo se korijenima i onome za što nam je tijelo stvoreno: da bude brže, snažnije i bolje.

Koliko su žene zastupljene u ovom sportu i je li još uvijek apstraktno ljudima vidjeti ženu koja diže tegove?

Među razlozima zbog kojih me Crossfit i dalje svaki dan oduševljava je i činjenica da ne postoje kategorizacije po kilaži ili visini, niti postoje muški i ženski standardi. Treninzi su identični za muškarce i žene i čak ukoliko se radi o timskom takmičenju, muškarci i žene takmiče zajedno u timovima. Nisam nikad i ni u jednom drugom okruženju ili sportu vidjela više podrške i poštovanja. Ljudima jeste i dalje čudno kad me vide u teretanama. Čudno je što se ne bojim tegova i čudne su stvari koje radim. Međutim ja i u tome pronalazim motivaciju. Htjela bih da prvenstveno žene shvate da nema potrebe da se uklapaju u stereotipe ili da se boje biti drugačije da bi bile „ok“. Radi se o tome da budemo sretni s onim što jesmo i radimo, pa čak i ako to naizgled „nije za žene“.

Za veoma kratko vrijeme osvojila si čak tri prva mjesta: “Zagreb Throwdown 2014”, “Varaždin Throwdown 2016” i “Dalmatian Throwdown 2016” te treće mjesto na “Serbian Throwdown 2015”. Koliko ti ova priznanja znače i koliko rada i predanosti stoji iza ovih uspjeha?

Vrlo je bitno naglasiti da se takmičarski Crossfit, jednako kao svaki drugi natjecateljski sport uveliko razlikuje od rekreativnog. Treninzi su zahtjevni i duže traju, a čitava priprema iziskuje puno predanosti, odgovornosti i hrabrosti. Da nije bilo Adija koji je uvijek potpuno predano vjerovao u mene ja ne bih otišla ni na prvo takmičenje u Zagrebu, koje sam na kraju osvojila. Njemu dugujem beskrajno puno zahvalnosti. Na kraju napornog vikenda, koji me često tjera van sopstvenih granica, stajati na vrhu podija je osjećaj neuporediv sa bilo čim drugim. Takmičenja su me naučila da ukoliko istinski vjerujem u svoje sposobnosti mogu postići i ono što sam mislila da neću nikad. Naučila su me strpljvosti i upornosti. Osjećaj da sam do vrha podija došla sopstvenim radom i trudom uz nesebičnu podršku ljudi oko mene, učinio me ponosnijom i sretnijom nego ikad. Ali u suštini ne smatram najvećim uspjehom sve te medalje i osvojena prva mjesta. Često se i ne radi o tome. Radi se o tome da sam zbog toga u prilici motivisati ljude da budu bolji i da vjeruju u sebe.

Je li moguće balansirati sve obaveze i šta je najveći izazov u bavljenju ovim sportom, jesi li morala nešto žrtvovati?

Čvrsto stojim iza toga da u životu ne postoji ne može. Postoji želim ili ne želim dovoljno. Ukoliko nešto dovoljno želim, pronaćiću vrijeme za to. Izazov u suštini nije u samom treningu ili u tome da savladavaš nove vještine, nego u odlučnosti i istrajnosti koja ja potrebna da se dođe do nivoa na kom se ja danas nalazim. Takmičenja su izuzetno zahtjevna i takmičarke odlične. Pronaći želju i volju da ustanem u pet onim danima kad treba trenirati dva puta dnevno, ne odustati kad noge više neće poslije trčanja dionica ili se smiriti i duboko udahnuti kad gimmastika ne ide… to je najveći izazov.

Kako ocjenjuješ položaj žena u sportu u BiH, ali i generalno položaj žena u društvu?

Naivno bi bilo ignorisat činjenicno stanje i govoriti o tome da objektivne prepreke za ostvarivanje bilo kakvih sportskih ciljeva u BiH ne postoje. I tu se ne radi samo o ženama, nego o svim sportistima. Ja međutim nastojati ne tražiti izgovore i jednostavno dajem sve od sebe da u uslovima koje imam i sa ljudima koje imam ostvarim najbolje moguće rezultate. Sretna sam sto sam u životu imala priliku da upoznam jako puno upravo ovakvih žena. Pocevši od profesorica na fakultetu  koje su rušile predrasude o tome da ženama nije mjesto u politici ili IT kompanijama, do mojih sestara i prijateljica koje me svaki dan podsjećaju na to koliko istinske ljepote leži u predanosti, marljivosti i upornosti. Same smo odgovorne za to na koji način se doživljavamo. Vjerujem da ukoliko čvrsto vjerujemo da smo vrijedne i sposobne, prevazići ćemo i prepreke koje nam sistem u kom živimo nameće.

Na koji način razbiti predrasude i stereotipe o kategorizaciji muških i ženskih sportova i jesi li ti uspjela u tome?

Silno me boli što se žene u sportu još uvijek i prečesto srozavaju na ono kako im tijelo izgleda. Ljepota Crossfita je u tome što prevazilazi ograničeno razmišljanje ove vrste. Više primarna stvar nije koji je broj na hlačama ili vagi, nego koliko sam danas brža, bolja i spremnija nego juče. Privilegovana sam i počašćena što mogu da doprinesem tome da se žene osjećaju prirodnije i bolje u okruženjima koja su predugo nazivana “muškim”…u teretanama, na stadionima i na planinama. Sve dok budem mogla nastojat ću da pokažem ljudima da ne postoje prepreke te vrste i da niko nema pravo da im kaže da im negdje nije mjesto.

Podrazumijeva li ovakav životni stil veliku dozu hrabrosti (a možda čak i ludosti) s obzirom na to da je tvoj zvanični stav i misao vodilja “she who dares to win”. Odakle baš to?

She who dares wins za mene znači svaki dan iznova napuštati komfort zonu. A to je, iskreno, pomalo strašno. Strašno je pokušavati naučiti stvari kao što je hodanje na rukama, strašno je podići iznad glave kilažu veću od moje sopstvene, strašno je ispočetka kako se ljudi koji ne razumiju moj način života počnu udaljavati, strašno je trčati zimi u šest ujutro kad okolo nema nikoga i hladno je. Međutim zahvalna sam i sretna što sam dovoljno zdrava da budem sposobna pomjerati sopstvene granice. Kad se radi o takmičenju, tu nema više zadrški. U životu uvijek nekako nešto čuvamo. Čuvamo srca, čuvamo ruke, čuvamo novac, čuvamo vrijeme…. U trenutku kad sam ja na drugom mjestu i djevojka na prvom mjestu je ispred mene sa samo jednim bodom, vise nema čuvanja.  Tu se daje sve. Takvih je trenutaka vrlo malo u životu. I zato u njima iskreno uživam. Svi oni sati treninga su vrijedni tog osjećaja.

Koliko se ovaj dio tvog života prenosi na ostale i šta radiš kada se ne baviš crossfitom? Kako izgleda tvoj tipičan dan, a kako jedan trening?

Crossfit je za mene metafora svih izazova s kojima se srećem u životu, a kao takav se divno prenosi u sve njegove aspekte. Kad se sretnem sa situacijama u kojim ne znam kako da se ponašam ili ako naiđem na naizgled nepremostivu prepreku sjetim se da je bilo dana kad sam prevazišla objektivne, fizičke prepreke da bih postigla ono što jesam. To mi ulijeva nevjerovatnu snagu i samouvjerenost. Potpuno sam sigurna u svojoj sposobnosti da naučim i prevaziđem bilo šta.

Osim što treniram i takmičim se u Crossfitu, djevojka sam kao i svaka druga. Volim da vjerujem da sam dobra sestra i iskrena prijateljica, obožavateljica planina i vrijedna radnica. Sve se ovo nekako uklapa u moju svakodnevnicu. Zaposlena sam kao HR generalist u sarajevskoj IT kompaniji Mistral i sretna sam što i tamo imam potpunu podršku svih kolega i  kolegica s kojima radim. Moj dan počinje rano, ustajem u pet i šetam psa i spremam hranu za taj dan. Treniram prije posla pa radim od pola devet do pet. Poslije posla ponovo idem na trening i tad mi se na trenignu pridružuje i trener Adi. Oboje imamo poslove pored Crossfita, a Adi isto koliko i ja mora da balansira i žrtvuje stvari da bismo uspjeli. Beskrajno sam zahvalna što me trpi svaki dan, što svoje znanje dijeli sa mnom. Vikendi su posvećeni ljudima koje volim i zabavi. Obozavam planine, skijanje i planinarenje, puno vremena provodim tamo. Radi se o balansu i o tome da istinski volim ono što radim.

Sto se treninga tiče, sretna sam što ne moram da brinem o tome sta ću i kada raditi. Adi sastavlja program za mene, orijentisan ka tome da radim na svojim slabostima i svakodnevno napredujem. Ukoliko treniram ujutro i naveče, jutra su posvećena izdržljivosti i intenzitetu (trčanje, plivanje, ili veslanje) a večeri vještinama i snazi (gimnastika i tegovi).

Koja je tvoja poruka svima koji bi se željeli baviti ovim sportom, ali i svima koji tek pronalaze svoje interese?

Budite hrabri. Crossfit je divna prilika da sebe upoznate i zavolite malo bolje.

Those who dare win.

Društvo nameće standard ljepote i ideala žene. Međutim, ti svjedočiš da snažna, samouvjerena i sposobna žena uvijek osvaja svijet. Kakva treba biti savremena žena?

Svoja. Savremena žena treba da bude svoja. Voljela bih da žene prestanu da nastoje da se uklapaju u standard samo zato što misle da će biti odbačene i proglašene drugačijim. Za mene ne postoji ništa ljepše od osobe koja istinski zna ko je i vjeruje u sebe. Trebalo mi je dugo vremena da naučim da nema potrebe da ispunjavam tuđa očekivanja ili norme koje društvo nameće. Ali sam zbog toga danas sretnija nego ikad.

Računaj samo na sebe, jer možeš apsolutno sve pobijediti.

Upravo tako je mislila i Branka Galić, žena koja je pobijedila bolest svoje tromjesečne bebe i pokazala da, iako nam država ne daje mnogo, možemo sami, jer ponekad moramo.

Njena priča je zaokupila medijski prostor prošle godine, kada se i otkrila bolest malene Helene. Njoj je dijagnostifikovan hiperinsulinizam, koji označava manjak šećera u krvi. Kad imate manjak šećera u krvi, mozak ne dobija hranu, jer se mozak hrani isključivo glukozom iz krvi. Mozak onda usporeno radi, motorika slabi i dijete se ne razvija kako treba.

Problem s hiperinsulinizmom je, generalno, što pogađa jedno u 50 000 djece i svrstava se u jako rijetke bolesti, ne samo kod nas nego i u svijetu.

S obzirom da je kasno dijagnostifikovana bolest, nije preostalo ništa drugo nego tražiti pomoć dalje. U Beogradu su dva mjeseca pokušavali da uspostave dijagnozu, a Helena je sve vrijeme bila na infuziji. Čim bi je skinuli sa infuzije, šećer bi joj odmah pao. Dijagnoza je uspostavljena tek u Londonu – doktori su saopštili da Helena ima urođeni hiperinsunilizam. To znači da njen pankreas luči daleko više insulina nego što je potrebno pa, kako insulin raste, to odmah obara nivo šećera u krvi.

Međutim, to nije spriječilo Branku i njenog supruga Željka da budu jači nego ikada i krenu u borbu potpuno sami. To je bila borba protiv bolesti, ali i borba protiv sistema, nemara i neznanja kadra, koji bi o tome trebao znati. Nakon donatorske večeri, skupljeno je 900 000 KM od čega je dio iskorišten za Helenino liječenje, dok je ostatak proslijeđen drugoj djeci. U januaru kofere su spakovali, krenuvši put Njemačke na posve drugačiju proslavu prvog Heleninog rođendana. Dočekani su sa poklonom, odličnim uslovima i sobom za svoj boravak što je, kako ističe Branka, učinilo njihov boravak podnošljivijim i koliko toliko normalnim.

Kada nam je doktor rekao da će operacija trajati između deset i dvanaest sati, znali smo da će to biti najduži sati u našem životu.

U operaciji je učestvovalo trideset osoba, koji su držali maleni život u rukama. Sve što su mogli uraditi bilo je vjerovati da će sve biti dobro.

Dodirnuli smo joj nosić i rekli: “Vidimo se!” Znali smo da je to jedina opcija i nismo ni pomišljali da je moguć loš ishod.

Operacija je prošla u najboljem redu i shvatili su da je prvi rođendan Helene zapravo njeno novo rođenje. A kako to obično sa životom i smrti biva, ciklus se nekako u tom trenutku i završio. Radost i tuga plesale su u Brankinom životu, jer sudbina je tako htjela da njen otac nakon duže bolesti umre u periodu Heleninog oporavka.

Na posljednjoj fotografiji, koju imam iz tog perioda, nalazi se moj otac sa Helenom. Ona će mi ostati vječno simbol jednog početka i kraja. Novog rađanja i smrti.

U svemu tome Branka nije gubila nadu, žalila se i odustajala. Utjehu je nalazila na poslu koji je zaokupljao desetak sati dnevno. Na taj način je skretala misli sa svih teških svari i radila maksimalno dobro kako ništa ispaštalo ne bi. Najveća podrška bio je upravo njen suprug Željko.

“On nije samo partner. On je, prije svega, osoba prema kojoj osjećam poštovanje i koja je moj beskrajno dobar prijatelj. Bio je i ostao oslonac u svemu. Napustio je svoj posao, kako bi se brinuo za Helenu, mene i nosio teret na svojim leđima. Ponekad mislim da ne postoje ljudi koji se toliko mogu dati za druge. A onda shvatim postoji ON.”

Branka je žena koju možete slušati, gledati i učiti od nje satima, jer ona ne pristaje na kompromis. Ne odustaje pred preprekama, jer vjeruje da može sve. To ujedno govori i drugima.

“Naučila sam da su zdrava porodica i prijatelji najveće bogatstvo koje imam. To ništa ne može zamijeniti. Ne razmišljam o skupim stvarima, jer me ne usrećuju. Moja sreća stane u četiri zida našeg doma, gdje konačno živimo svoju idilu. Helena sada i puže, a to je ogroman napredak. Raste, razvija se i srećna je. Ne želim otići iz Bosne, iako su uslovi za obrazovanje i zaposlenje bolji. Mislim da obrazovanje ide prvenstveno iz kuće, a da i ovdje mogu živjeti od svog rada, a to je sasvim dovoljno.”

Kada se roditelj suoči sa bolešću svog djeteta, on ne bira sredstva, ne bira način. On se bori, jer zna da ima smisao. Tako je Branka prvenstveno naučila sve o ovoj bolesti, do te mjere da se u jednoj situaciji Heleninog napada sjetila da ponese još jedan rezervni epileptik. Kada je došla u bolnicu u Banjaluci doktor je tražio od nje upravo taj jedan, jer sam ga nije imao. U Beogradu je naučila, međutim, cijeniti dobijanje kreveta svake mame u Banjaluci, jer je za vrijeme višednevnog boravka tamo bila na plastičnoj stolici.

“Ni to mi nije smetalo. Danas to posmatram kao anegdotu, jer sam čak dobro i spavala na toj stolici. Ono što me zaista iznenadilo jeste uslužnost doktora u Berlinu. Mjesecima nakon operacije on zove i pita kako je Helena i planira je uvrstiti u studiju slučaja, kako bi se što više znalo o samom slučaju i bolesti. To, međutim, nije slučaj u Banjaluci. Ovdje niko ne zove, ne interesuje se i ne smatra da treba dodatno učiti. Idući mjesec idem na konferenciju u Pariz, gdje ću govoriti o ovoj bolesti i svom iskustvu. Dakle, tamo negdje je važno da se zna i uči, a ovdje nije?”

Država apsurda je BiH. Samo ovdje se ne podrazumijeva ono što bi trebalo. Loša ekspertiza, nemar i neznanje odnose ljudske živote koje je nemoguće vratiti ili novcem platiti njihovo liječenje. Ljudske tragedije su različite, svaka na svoj način teška i tužna, ali načini na koje se one liječe različiti su.

Ne želim otići iz BiH, ali ne želim se liječiti ovdje. Sada da se desi slična situacija, ne bih čekala, znam da bih pomoć potražila negdje drugo. Nisam ljuta na državu, jer od nje ne očekujem ništa. Od sebe očekujem mnogo i uvijek dolazim do cilja. Vjerujem da se do njega može stići, samo postoji nekoliko načina. Naš je, očito, bio teži.

“Biti prvi među dvadeset i pet fantastičnih timova sa fantastičnim idejama je nešto na šta smo izuzetno ponosni. Većina članova tima se okupila prije skoro godinu dana, u decembru prošle godine, na sastancima Preduzetničkog kluba Univerzitetskog preduzetničkog centra u Banja Luci. Tada smo odlučili da oformimo ekipu koja bi zajednički pokrenula posao u oblasti digitalnog marketinga. I tada je sve počelo”.

Tada su krenuli sa implementacijom vještina i znanja, koje je svako od njih imao i koristio tokom samostalnog rada u toj oblasti. Ideje su se rađale, razvijale i neke umirale, što je kako navodi normalan proces učenja i sticanja novih znanja i iskustava.

“Ideja sa kojom smo pobijedili je softver (mobilna i web aplikacija) koja pomaže pčelarima da unaprijede proizvodnju meda, skrate vrijeme praćenja podataka o košnicama i osiguraju svoje košnice od krađe”, ističe Ognjen.

Pobjedom ste uspjeli skrenuti pažnju na sebe i svoj rad, međutim koliko pažnje je posvećeno praćenju i podržavanju startup ideja generalno u BiH?

Startup kao model razvoja i uspostvaljanja biznisa je zadnjih dvije godine doživio svoju ekspanziju na našim prostorima, te svi veći gradovi, Sarajevo, Banja Luka i Mostar imaju mjesta za podršku razvoju startap ideja, takozvani inkubatori. To je zadovoljavajuće ako znamo da je startup metodologija ušla u upotrebu prije desetak godina na tlu Amerike. Upoređujući to sa drugim stvarima koje postoje  nekoliko desetina godina, koje su korisne za razvoj, a koje nismo uspjeli implementirati kod nas, startup sistemi su na zadovoljavajućem nivou.

Ideja sa kojom smo pobijedili je softver (mobilna i web aplikacija) koja pomaže pčelarima da unaprijede proizvodnju meda, skrate vrijeme praćenja podataka o košnicama i osiguraju svoje košnice od krađe

Ko su zapravo ljudi iz tima i šta vas je povezalo u ostvarivanju ideja?

Tim čine ljudi okupljeni u DigiVox-u (www.digivox.ba), agenciji za digitalni marketing, koja postoji i posluje nepunih godinu dana u Banjaluci. Na takmičenju su nastupili Gradimir Stanković, Aleksandar Čičić, Srđan Dukić i Ognjen Ranisavić i peti član tima Milica Jovičić, koja nam se pridružila u Novom Sadu, na samom događaju. Interes za nove tehnologije, interenet, preduzetništvo, razvoj novih modela poslovanja je nešto što je dio naše svakodnevice i ono na čemu radimo većinu vremena, a pored toga Gradimir se osim digitalnim marketingom bavi i pčelarstvom kao hobijem, te su nam njegova iskustva mnogo pomogla na samom takmičenju.

Sam startup vikend je dio IdeaLab projekta za razvoje preduzetništva mladih, te su sva neophodna sredstva obezbijeđena tim projektom, te nam stoga i nije bila potrebna podrška bilo koga drugog.

Biti dio pobjedničkog tima govori i o entuzijazmu grupe, kao i pojedinaca. Je li bilo neslaganja prilikom realizacije i može li pojedinac uraditi onoliko koliko tim?

Naravno, kad je tim dobar, mora doći do nesuglasica i različitih mišljenja. Odatle se crpi najveća snaga tima. Ono što je bitno shvatiti jeste da tim nije tu zbog nas samih nego zbog nečeg što je veće od svakog nas pojedinačno, a to je u ovom slučaju novi i bolji proizvod. Timski igrači moraju svesti ego na minimum ukoliko žele da naprave nešto što je kvalitetno, samo takvi timovi mogu da postignu neke uspjehe i napredak, i kao tim i pojedinačno. Dakle, svaki pravilno postavljen tim je na neki način veći od pojedinaca koji ga čine i može mnogo više da se postigne timski nego pojedinačno, to su do danas svi shvatili.

“Startup je način da se društva i države poput nas razviju na potpuno novim i drugačijim vrijednostima u poslovanju. Za većinu startup-a vam nisu potrebni veliki materijalni resursi, dovoljna je samo dobra ideja i plan realizacije. Globalno tržište je otvoreno da vas primi, a na taj način se povećava bruto proizvod društva i jača ekonomija. Mogu slobodno da kažem da će vrijeme startup načina poslovanja i razvoja tek doći i da će upravo društva i zemlje poput naše najviše koristi imati od toga”, poručuje Ognjen.

Timski igrači moraju svesti ego na minimum ukoliko žele da naprave nešto što je kvalitetno, samo takvi timovi mogu da postignu neke uspjehe i napredak, i kao tim i pojedinačno

O inovativnim idejama u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, kao i startupima koje vrijedi izdvojiti, Ognjen govori:

Ocijenjivati ideje i njihov potencijal je zaista nezahvalan posao. Mnogo faktora igra ulogu u uspjehu jedna ideje i njenom izrastanju u uspješan poslovni poduhvat. Najviše šansi za uspjeh imaju ideje iz obasti IT-a jer je ovo oblast koja bilježi najveći i najbrži rast. Sama ideja ne vrijedi mnogo, jer koju god ideju da imate, budite sigurni da je ima bar 50 drugih ljudi na svijetu. Bitna je realizacija, istrajnost, sposobnost tima i podrška. Naravno, i mogućnost komercijalizacije ideje i zarade, jer to je suština biznisa.

Kao svijetli primjeri toga da je i kod nas za kratak period moguće napraviti startup koji vrijedi milione dolara, mogu se navesti Nordeus, Seven Bridges, ManageWP, Loyalis, Content Insights, Themes Kingdom, Buildcon, ali i mnogi drugi.

Kakvi su vaši dalji planovi i šta savjetujete mladima, ali i onim starijima koji bi voljeli pokrenuti nešto svoje i osmisliti novu ideju?

Biti aktivan, to je savjet za sve. Izaći iz kuće, zgrade, radnog okruženja, iz svakodnevice i tražiti prilike da se nešto unaprijedi, stvori, popuni praznina u sistemu. Svoj fokus usmjeriti na priliku za stvaranje novih vrijednosti i kockice se počnu slagati same od sebe, otvaraju se vidici, uči se nešto novo, upoznaju se različiti ljudi i situacije, a ideje onda dolaze same od sebe i prosto ne možete da ih zaustavite. Neke se dobre, neke lošije, ali se pojavljuju, i svaka od njih je prilika za uspjeh, zar ne?!

Neka vas ovi entuzijasti inspirišu i motivišu da se pokrenete i krenete u realizaciju neke od svojih ideja, jer kao što vidite svaka može biti veoma uspješna, ako se tome predano posvetite.

Postoje intervjui na koje odete sa namjerom da dobijete odgovore, a dobijete emocije. Čiste, posebne, nadahnjujuće. Razgovor sa Laurom Mulom je bio takav. Njen neuništivi duh se bori sa anksioznošću i depresijom. Govorila je o bivšem, koji joj je slomio srce, razvodu, moći muzike da izliječi rane i o svojoj porodici. Bilo je nemoguće ostati imun. Plakala sam, dok me ona tješila i govorila da ne brinem. Nekoliko trenutaka kasnije i ona je plakala. Nikad ranije nisam plakala ni na jednom intervjuu. Plan je bio doći na Royal Academy u London, uživati u umjetnosti, pričati s njom o njenom novom albumu i vratiti se u kancelariju. Ali i najbolji planovi padnu u vodu, kada neko ogoli svoju dušu i pokaže vam kako se bori.

Intervjuisati Lauru je slično putovanju. Nikad ne znaš kakvo iznenađenje te čeka iza ugla, a ispunjen si, jer shvataš da je u pitanju velika avantura. Iako se čini neuništivom i snažnom, postoji ta ranjiva strana nje, koja u trenutku raznježi, iznenadi i obraduje. Njena pojava je njen odbrambeni mehanizam. Iako smo sjedile unutra, nije skidala ogromne Versace naočale, skrivajući svoj umor, ali i slabosti. Često se bori sama sa sobom u pokušajima da zaspi. Njena kratka kosa, neodoljiv make up i adidas patike sa uzorcima, čine njenu pojavu nevjerovatno upečatljivom. Međutim, ona i dalje ostaje enigma, za sve one koji je ne znaju.

Posljednje tri godine su bile značajne za ovu ženu. Prvo je izdala svoj debitantski album Sing To The Moon, koji joj je promijenio život na različite načine. Studirala je kompoziciju na Birminghamnskom Konzervatoriju, a za tren oka stigla do priznanja. Njena karijera je bila u usponu, ali privatni život u padu. Kada je imala dvadeset godina, njeni roditelji su se razveli. Tada je imala prvi napad panike. Izgubila je kontakt sa ocem, ali je ostala povezana sa majkom, bratom i sestrom. Nakon dvije godine, doživjela je svoj lični razvod, nakon što se udala kao studentica.

Mišel Vilijams iz nekadašnje grupe Destiny´s Child joj je ogromna podrška, jer se i sama borila sa depresijom. Neprestano su komunicirale dvije godine, a kada je došao trenutak da se i vide, Laura nije mogla ustati sa kreveta. Mišel ju je nazvala i rekla: “Razumijem te. Doći ću do tebe ili možemo da odemo zajedno u crkvu drugi dan.” Njena ljubaznost i razumijevanje su izgradile put prijateljstva i Laura je shvatila da je konačno neko razumije.

Svima je ponekad teško verbalizovati emocije, ali kada se borite sa anksioznošću, onda je zasigurno i teže. Ona to objašnjava riječima: “To je kao da nemam emocije. Nemam motivaciju da ustanem iz kreveta. Ne radi se o fizičkom umoru nego psihičkom. Jednostavno lako odustajem. Dogodi se da gledam u mobilni dok zvoni, ali da se ne želim javiti, jer ne želim pričati.”

Vidjeti zaljubljene parove oko sebe, nije nimalo jednostavno, jer pomisli: “O ne, imam trideset godina. Najstarije sam dijete u porodici. To što se bavim muzikom jednostavno nije dovoljno. Trebam se ostvariti i na emotivnom planu.”

The Dreaming Room je nastao kada je u razgovoru sa terapeutom shvatila da joj treba mjesto, koje će imati u svojim mislima, a gdje može biti autentična sa svim svojim manama i vrlinama. Tako su zajedno došli na ideju naslova albuma, koji je zapravo i njeno utočište. Anksioznost ju je oblikovala da bude ono što je danas. Njen terapeut joj je rekao da je treba prihvatiti kao sastavni dio sebe i živjeti s tim.

Anksioznost je način na koji se moje tijelo bori sa svim predivnim iskustvima, jer je moj um emotivno uništen.

U njenom životu sve je izgledalo kao domino efekat. Prvo su se njeni roditelji razveli, što je bilo dovoljno traumatično iskustvo. Da bi nakon toga i njen brak propao. Sada je, kako naglašava, jača nego ikad, ali sa nježnim duhom. Bila je prisiljena da odraste brže nego njeni vršnjaci, a svoje životno iskustvo metaforički objašnjava kao izbor između toga da potone ili pliva. A bila je primorana plivati.

Porodica joj je najveća podrška, jer u svakom trenutku zna da je njena mama voli i podržava, a to je dovoljno da napuni svoje srce i dušu. Mama joj je ujedno i primjer žene koja je uspjela da se izbori sa razvodom i nastavi živjeti život, odgajajući djecu. Odnos sa ocem je ipak trajno narušen, a na albumu mu je čak posvetila pjesmu Father Father, koja govori o njima.

“Još uvijek je veoma komplikovano izgraditi odnos s njim, iako ne gubim nadu. Pravimo male korake jedno prema drugom, ali se on ne trudi dovoljno. Bila sam veoma tužna kada se čak nije potrudio da bude na mom tridesetom rođendanu. To je bilo grubo sa njegove strane”, naglašava.

Proslava rođendana za nju je bila podsjetnik da je okružena ljudima koji je podržavaju i koji su tu bez obzira na sve. Osjećala se kao da nema probleme i sve se činilo jednostavno. Jednog dana dok se u glavi ponovo sukobljavala sa mogućnostima da nešto uradi ili da ostane u krevetu, čula je pjesmu Maje Engelu Phenomenal Woman. U trenutku ju je inspirisala da shvati da može mnogo toga, a da je depresija stanje, koje ona može savladati. Tako je nastala i njena istoimena pjesma, koja ju je okarakterisala kao osobu.

Druga pjesma, Kiss my feet, imala je veoma zanimljivu priču. Bila je ludo zaljubljena u svog partnera i nazvala je pjesmu po njemu, ali je on prekinuo s njom nekoliko dana prije izlaska albuma.

Trebalo je poslati stotine mejlova da promijenim ime pjesme i uspjela sam u zadnjem trenutku.

Ovaj album je njeno životno djelo. Na momente nije bila sigurna da može uraditi išta, a onda je uradila remek djelo, na koje je ponosna.

Svi bolni aspekti mog života su se nekako nadomjestili užitkom, jer da ih nije bilo nikada ne bih ispitala svoje granice. Koliko mnogo mogu podnijeti i koliko se dobro mogu nositi s tim?