Student medicine Smail Idrizović prošao je kroz teško i neizvjesno razdoblje nakon što su se, pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja, počele javljati prve zdravstvene tegobe. Ono što je u početku izgledalo kao izolirana nesvjestica ubrzo je preraslo u dugotrajnu potragu za odgovorima i suočavanjem s pogrešnom dijagnozom.

– To je sve počelo kada sam bio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kada se desila prva nesvjestica. Tada je, zapravo, počeo cijeli haos oko zdravlja, prisjetio se Smail.

Iako prva nesvjestica nije odmah izazvala ozbiljniju reakciju, četiri mjeseca kasnije situacija se ponovila. Nakon ponovljene nesvjestice uslijedile su pretrage i hospitalizacija. Tada mu je saopćena dijagnoza multiple skleroze, i to u teškoj fazi. Prema onome što mu je tada predstavljeno, postojala je bojazan da bi bolest mogla brzo napredovati, uz mogućnost gubitka vida i ozbiljnih posljedica po pokretljivost. Usprkos ozbiljnosti situacije, Smail je osjećao da dijagnoza ne odgovara onome što je primjećivao kod sebe. Odlučio je odbiti ponuđenu terapiju, vjerujući da je potrebno nastaviti potragu za pravim uzrokom njegovih tegoba.

– Svjesno sam odbio terapiju. Imao sam neki svoj instinkt i osjećaj da postoji nešto drugo. Završio sam srednju medicinsku školu, poznavao sam osnovne simptome i vidio sam da kod mene tih simptoma zapravo nema, kazao je Smail.

U tim trenucima veliku podršku pružala mu je majka. Smail je otkrio da se i prije zdravstvenih problema suočio s velikim životnim gubicima, među kojima je bila i smrt njegovog oca. Nakon što je odbio predloženu terapiju, odlučio je potražiti drugo mišljenje.

Pronašao je doktoricu koja se godinama bavila multiplom sklerozom, a ona ga je hospitalizirala i uputila na dodatne pretrage, uključujući lumbalnu punkciju. Na rezultate je čekao gotovo mjesec dana, u neizvjesnosti koja mu se činila beskrajnom.

– To su bile noći koje su bile preduge. Kasnije je stigao nalaz koji je pokazao da se ne radi o multiploj sklerozi i da je dijagnoza bila pogrešna, prisjetio se.

Kako navodi, bio je uvjeren da bi prihvatanje terapije namijenjene toj dijagnozi moglo imati ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje. Ipak, ni nakon što je multipla skleroza isključena, potraga nije bila završena. Ljekari su mu saopćili da zdravstveni problem postoji, ali da njegov uzrok još nije poznat.

– Doktorica mi je rekla: Smaile, vi imate nešto, ali mi ne znamo šta vam je. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji, ispričao je.

Suočen s novim pitanjima, Smail je odlučio samostalno istraživati. Naredna tri do četiri mjeseca posvetio je proučavanju stručnih medicinskih članaka i radova ljekara iz različitih dijelova svijeta, pokušavajući pronaći objašnjenje za ono što mu se dogodilo.

Tokom tog istraživanja posumnjao je na lajmsku boreliozu, odnosno neuroboreliozu, koja može zahvatiti nervni sistem. Rezultati su potvrdili prisustvo borelioze, a utvrđeno je i da je bolest bila povezana s lezijom na mozgu.

– Doktorica mi je rekla da sam došao na vrijeme. Da nisam, vjerovatno bi se promjene nastavile razvijati, kazao je Smail.

Smail se prisjetio da je prije petnaestak godina imao ujed krpelja, ali tada nije mogao pretpostaviti da bi taj događaj mogao biti povezan s kasnijim zdravstvenim problemima.

– Okidač za bolest je bio stres. Završetak srednje škole, prijemni ispit, upis na fakultet, a uz sve to ispratili smo i dvije smrti. To je posebno stresna situacija, ispričao je Smail, osvrćući se na period u kojem su se pojavili simptomi.

Prije prvih nesvjestica primijetio je da mu predmeti iznenada ispadaju iz ruku. Potražio je pomoć neurologa, ali je pregled bio uredan, kao i krvne analize.

– Držim čašu da se napijem vode i odjednom mi ispadne. To mi je bilo nevjerovatno, prisjetio se.

Iako je znao da borelioza postoji, priznaje da ranije nije bio svjestan koliko se često javlja u našem području.

– Znao sam da bolest postoji, ali nisam znao da je toliko rasprostranjena kod nas i da je toliki broj krpelja zaražen, kazao je.

Posebno težak dio njegovog iskustva bila je mogućnost da dobije terapiju koja nije odgovarala njegovom stvarnom zdravstvenom problemu. Doktorica mu je to objasnila slikovitim poređenjem.

– Rekla mi je da je to isto kao kada vozite automobil koji koristi benzin, a vi u njega sipate dizel, zaključio je Smail.

Oslobođenje

A ako ste u potrazi za podcastima koji su istovremeno korisni i zanimljivi, izdvojili smo pet aktualnih favorita koji pokrivaju sve od psihologije i odnosa pa sve do navika i mentalnog zdravlja.

5 najboljih self-care podcasta u 2026. godini

The Psychology of Your 20s

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Unbothered Podcast (@totallyunbothered)

Ako ste u 20-ima, The Psychology of Your 20s mogao bi vam poslužiti kao odličan vodič kroz ovu eru života. Projekt Jemme Sbegg nastao je na ideji da kroz psihologiju objasni iskustva poput usamljenosti, prijateljstava, dejtanja i općenito osjećaja da zaostajemo za drugima. Dakle, teme su bliske, a epizode dovoljno jednostavne da ih možete slušati i kad vam se ne da razmišljati o kompliciranim teorijama.

The Liz Moody Podcast

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели LIZ MOODY | Health Journalist & Evidence-Based Wellness (@lizmoody)

The Liz Moody Podcast odličan je izbor ako preferirate malo širi pristup wellnessu. Novinarka i autorica Liz Moody okuplja goste iz svijeta zdravlja, psihologije, wellnessa te s njima razgovara o mentalnom zdravlju, odnosima, prehrani, karijeri i svemu između. Ono što se nama posebno sviđa jest to što gotovo svaka epizoda donosi barem nekoliko konkretnih savjeta koje zapravo možete primijeniti u svakodnevici, pa ćete ih moći odmah uvrstiti u rutinu.

The Mel Robbins Podcast

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Mel Robbins (@melrobbins)

The Mel Robbins Podcast ne trebamo previše predstavljati, kao ni njegovu voditeljicu. Autorica bestselera “The Let Them Theory” u epizodama kombinira pomalo od svega: tu su osobne priče, razgovori sa stručnjacima i jednostavni savjeti vezano za samopouzdanje, stres, navike, motivaciju i mentalno zdravlje. A s obzirom na to koliko epizoda već postoji, sadržaja za slušanje vam definitivno neće nedostajati.

The Happiness Lab

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Dr. Laurie Santos (@lauriesantosofficial)

The Happiness Lab malo se više oslanja na psihologiju i znanstvena istraživanja kada je u pitanju self-care, a vodi ga profesorica psihologije s Yalea Laurie Santos. Kroz epizode istražuje što nas zapravo čini sretnijima, zašto često imamo potpuno pogrešnu predodžbu o tome što će nam poboljšati život i koje male promjene možemo uvesti u svakodnevicu kako bismo se osjećali bolje.

10% Happier with Dan Harris

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели rich roll (@richroll)

Ako vas zanimaju mindfulness i mentalni wellbeing, ali vam klasični wellness sadržaj ponekad djeluje malo previše, 10% Happier with Dan Harris mogao bi biti baš po vašem ukusu. Podcast kroz razgovore sa stručnjacima istražuje teme poput stresa, meditacije, emocija i načina na koje možemo biti malo prisutniji u svakodnevnom životu bez ideje da sve moramo raditi savršeno.

Ljepota i zdravlje

Gdje zapravo počinje, a gdje završava potreba za estetskom promjenom, šta zapravo znači prirodna ljepota u vremenu savršenih filtera?

Plastična hirurgija u javnosti se najčešće povezuje s estetskim zahvatima poput korekcije nosa, povećanja grudi ili liftinga lica. Međutim, kako je u Oslobođenoj istakao profesor dr. Karabeg, riječ je o mnogo širem i kompleksnijem medicinskom području koje obuhvata rekonstruktivne operacije, mikrohirurgiju i spašavanje funkcije dijelova tijela.

Prema njegovim riječima, najveći mit je uvjerenje da se plastična i rekonstruktivna hirurgija bavi isključivo estetikom.

-Naše polje rada je izuzetno široko. Bavimo se tumorima kože, melanomima, rekonstrukcijama nakon onkoloških operacija, ali i mikrohirurgijom koja je najzahtjevniji zahvat u kojem spajamo amputirane prste ili ruke, pojasnio je.

Naglašava i da veliki broj estetskih zahvata zapravo ima medicinsku, odnosno rekonstruktivnu pozadinu. Kao primjer navodi operacije nosa.

-Više od 85 posto pacijenata dolazi zbog problema s disanjem. Otprilike polovina njih toga uopće nije svjesna dok se ne uradi pregled, kaže.

Slična je situacija i kod smanjenja grudi, koje mnoge žene ne doživljavaju kao estetski zahvat, nego kao rješenje za svakodnevne zdravstvene probleme kao što su bolovi u leđima, upale kože ili ograničenja u fizičkoj aktivnosti.

U razgovoru o estetici i savremenim standardima ljepote, profesor Karabeg ističe da se pojam lijepe žene ne može svesti samo na fizički izgled i naglašava da ljepota nadilazi fizičke okvire.

-Lijepa žena nije samo ona sa savršenim proporcijama. To je žena koja ima svoju individualnost, ekspresiju, samouvjerenost. Na kraju, lijepa žena je sretna i oslobođena žena, objašnjava.

Prema njegovim riječima, upravo ta autentičnost i karizma često imaju veći uticaj nego sama fizička harmonija.

-Nekada žena koja nema idealne proporcije može biti privlačnija upravo zbog svoje energije i izražaja. Svaka žena je lijepa na svoj način, i nisu presudni samo detalji, dodaje.

Govoreći o ulozi estetske hirurgije, profesor ističe da ona može unaprijediti određene nedostatke, posebno s godinama, ali da mora postojati jasna mjera i opravdan razlog. Kada je riječ o pacijentima, primjetna je značajna promjena u odnosu na ranije godine. Dok su na početku njegove karijere žene činile oko 85% pacijenata, danas muškarci zauzimaju čak 30 do 35 posto. Muškarci se najčešće odlučuju za operacije nosa, koje su često povezane s funkcionalnim problemima poput otežanog disanja, zatim za smanjenje grudi, korekciju ušiju i liposukciju. Također, sve je veći interes i za minimalno invazivne tretmane poput botoksa.

S druge strane, profesor naglašava da je kod žena češće potrebno postaviti granice.

-Vrlo je važno znati reći ne. Dešava se da pacijentica, pod uticajem društvenih mreža i medija, traži zahvat koji joj objektivno nije potreban, ističe.

Savremeni pristup estetskoj hirurgiji, kako naglašava, mora biti zasnovan na odgovornosti, individualnom pristupu i očuvanju prirodne ljepote, a ne slijepom praćenju trendova.

Izvor: Oslobođenje

Roditeljstvo je prostor u kojem se ljubav često sudara sa strahom. U novoj epizodi Oslobođene ne govorimo o savršenim roditeljima, već o onima koji su umorni, zabrinuti i žele istinski čuti svoje dijete i o djeci koja prerano nauče biti tiha i jaka. Bez osude, uz mnogo razumijevanja, dječji psihijatar dr. Roberto Grujičić govori o granicama bez nasilja, strahovima koji se prenose kroz generacije i zašto je pomoć ponekad potrebnija roditelju nego djetetu.

Govoreći o tome šta bi volio da su ljudi oko njega znali dok je bio dijete, Roberto kaže da bi mu najviše značilo razumijevanje i podrška kakvu tada nije imao.

– Da je u mom djetinjstvu postojao jedan “ja” kakav sam danas, sve bi mi bilo mnogo lakše, kaže on, objašnjavajući da mu je to prva i najjača asocijacija.

Prisjećajući se puberteta, ističe da se tada gotovo ništa nije znalo o dječjoj psihijatriji.

– Nisam znao ni da ona postoji, niti da postoji opcija da se nekome obratiš zbog onoga što osjećaš, priznaje. Danas mu je, kako kaže, nevjerovatno da je kao dijete od 12 ili 13 godina kroz teške procese prolazio potpuno sam

Posebno naglašava da mu je ideja traženja pomoći izvan porodice tada bila nezamisliva.

– Često sam razmišljao šta bi bilo da sam se obratio dječjem psihijatru. Siguran sam da bih mnogo lakše prebrodio neke od najvećih životnih kriza, kaže Roberto, dodajući da je tada sve morao rješavati sam.

Osvrćući se na vlastiti profesionalni put, ističe da odluka da se bavi psihijatrijom nije slučajna.

– Često pitaju psihijatre zašto su izabrali taj poziv. Svi mi kažemo da to nikad nije slučajno ili pomažemo drugima ili pokušavamo izliječiti sebe. Možda sam želio stvoriti odraslog psihijatra koji će pomoći djetetu u meni, onom koje nikad nije dobilo odgovore na neka pitanja, iskreno dodaje, navodeći da pet godina lične psihoterapije. Zanima me šta se zapravo dešava u ljudskoj psihi. Kad svedeš medicinu na proste dijelove, svaka grana ima nešto konkretno za šta možeš da se uhvatiš. A psihijatrija je nekako neuhvatljiva, priča on.

Govoreći o trenutku kada dijete zatraži psihološku ili psihijatrijsku pomoć, Roberto kaže da roditelji to često doživljavaju kao lični neuspjeh, objašnjavajući da je to duboko ukorijenjeno u balkanskom modelu odgoja. Prema njegovim riječima, prva roditeljska reakcija često je pitanje: “Gdje sam pogriješio? Šta je pošlo po zlu u našoj komunikaciji?“ Razlog za to vidi u raširenom uvjerenju da je roditelj uvijek odgovoran, ne samo za odgoj, već i za psihičko zdravlje djeteta.

– To često jeste tačno, ali nije uvijek samo do roditelja. I to je jako važno naglasiti, upozorava dr. Grujičić.

Zbog toga apeluje i na kolege koji javno govore o roditeljstvu i mentalnom zdravlju da ne svaljuju svu krivicu isključivo na roditelje. Kaže da pripisivanje krivice jednoj osobi nikada ne donosi ništa dobro. Kao terapeut koji se bavi i porodičnom terapijom, ističe da savremena psihijatrija posmatra porodicu kao cjelinu.

– Svi članovi porodice međusobno utiču jedni na druge. Ne postoji jedna osoba koja je kriva za cijeli odnos ili za “propast” porodice. To je kao ljuštenje luka, ideš sloj po sloj i što dublje ideš, to više boli, kaže.dr. Grujičić.

Suština, dodaje, gotovo uvijek dolazi s jakim emocijama. Komentarišući sve češći trend da se roditelji i djeca predstavljaju kao “najbolji prijatelji”, dr. Grujičić upozorava da takav odnos može biti ozbiljan promašaj, naglašavajući da roditeljska uloga mora imati jasno mjesto. Prema njegovim riječima, problem nastaje u trenutku kada se u porodici izgubi hijerarhija i kada se svi stave na istu ravan.

– Ne možemo biti jednaki. Gubitak hijerarhije je veliki problem u porodičnim odnosima, ističe Grujičić.

Dodaje da ne zagovara autoritarno roditeljstvo, niti podčinjavanje djeteta, ali da su jasne granice neophodne.

Roditelji trebaju donositi odluke uvažavajući mišljenje djeteta u skladu s njegovim uzrastom. Ali odluke ne mogu donositi djeca, objašnjava. Pitanje koje djeca najčešće ne smiju izgovoriti roditeljima, ali ga terapeuti jasno vide u njihovom ponašanju, dr. Grujičić kaže da se pred njim stalno pojavljuju dvije tihe dileme.

– Kod starije djece, posebno u pubertetu i srednjoj adolescenciji, najčešće pitanje koje mi postavljaju ponašanjem jeste: “Da li je moguće da me ne razumiješ?”, kaže on i dodaje da je to vapaj koji rijetko dolazi riječima, ali se jasno vidi kroz povlačenje, bunt ili promjene u ponašanju.

Kod mlađe djece poruka je drugačija, ali jednako teška.

– Mislim da me najčešće pitaju: “Jesam li dovoljno dobar i kad nisam najbolji?”, kaže Grujičić, naglašavajući koliko je to pitanje univerzalno i bolno.

Govoreći o tome kako roditelji mogu odgovoriti na ta neizgovorena pitanja, ističe da je problem u tome što odrasli često uopšte ne prepoznaju poruku koju dijete šalje.

– Mi vidimo loše ponašanje. Vidimo neprihvatljivo dijete. Dijete kakvo nismo htjeli, objašnjava.

Umjesto razumijevanja, kaže, često dolazi poređenje s drugima i poruke koje dijete doživljava kao odbacivanje.

– Sve što poručujemo, često poručujemo pogrešno: zašto nisi kao onaj drugi, zašto se opet ponašaš tako, dodaje on.

Prema njegovom iskustvu, rijetko se dešava da roditelj zastane i zapita se šta dijete zapravo pokušava reći svojim ponašanjem. Mislim da u svojoj praksi nikada nisam sreo roditelja koji je rekao: “Čekaj da pokušam razumjeti šta mi moje dijete poručuje ovim ponašanjem”, zaključuje dr. Grujičić.

Upravo tu, u tom kratkom zaustavljanju i pokušaju da se dijete razumije, a ne popravi, dr. Grujičić vidi najveći potencijal za promjenu. Ne u savršenim odgovorima, već u spremnosti odraslih da čuju ono što djeca ne znaju ili ne smiju izgovoriti. Ova epizoda Oslobođene zato nije vodič za “ispravno” roditeljstvo, već poziv na više prisutnosti, manje straha i više pitanja koja počinju sa: “Šta mi moje dijete pokušava reći?”. Jer djeci, kako poručuje Grujičić, najčešće ne treba bolji roditelj već roditelj koji je spreman da razumije.

Izvor: Oslobođenje

Upotreba telefona u školama je jedno od najvažnijih i najosjetljivijih pitanja savremenog društva.

Kako pretjerana upotreba telefona i ekrana utiče na djecu, njihovo ponašanje, mentalno zdravlje i školski uspjeh? Gošće ove epizode Oslobođene su Andrea Tomašević Kolenda, novinarka i influenserica, ali prije svega majka, koja govori o greškama koje svi pravimo u digitalnom dobu i Melisa Mizdrak, psihologinja i šefica Odjela za dobrobit u Ministarstvu obrazovanja KS, s kojom razgovaramo o onome što se danas vidi u učionicama: padu pažnje, digitalnoj iscrpljenosti, porastu agresije i vršnjačkog nasilja, ali i o pritisku s kojim se nastavnici svakodnevno suočavaju.

Iako se u javnosti sve češće govori o potrebi zabrane mobilnih telefona u školama, Andrea ističe da problem ne nastaje isključivo u obrazovnim ustanovama, već da njegovi korijeni potiču iz kuće. Ipak, smatra da škole imaju ključnu ulogu u prevenciji posljedica koje digitalni sadržaj može ostaviti na djecu i mlade.

– Zabranom mobilnih telefona u školama ne rješavamo uzrok problema, ali možemo spriječiti njegove najteže posljedice. Upravo se u školama danas snima najveći dio sadržaja koji završava na društvenim mrežama, od TikTok videa do snimaka vršnjačkog nasilja, navodi Andrea.

Posebno upozorava na činjenicu da se takvi snimci brzo šire, postaju viralni i ostavljaju duboke psihološke posljedice na djecu koja se nađu u centru pažnje, često bez mogućnosti da se s tim nose.

– Sve češće svjedočimo tragičnim ishodima, uključujući i porast broja suicida među mladima, a veliki dio toga dešava se upravo unutar školskih zidova, ističe.

Dodaje da bi zabrana upotrebe mobilnih telefona značajno smanjila mogućnost snimanja konflikata, svađa i fizičkih obračuna među učenicima.

– Ako nemate telefon, ne možete snimiti tuču, provokaciju ili svađu i učiniti je javnom. I ranije je bilo sukoba među djecom, ali nije postojala mogućnost da se sve to zabilježi i postane viralno, kaže Andrea.

Zaključuje da je upravo u tome jedan od najvećih benefita zabrane mobilnih telefona u školama – smanjenje digitalne eksploatacije dječijih konflikata i zaštita mentalnog zdravlja učenika.

Melisa Mizdrak, ističe da se pitanje upotrebe mobilnih telefona među djecom ne može posmatrati isključivo kao školski problem, već kao zajednička odgovornost roditelja i obrazovnog sistema.

– Roditelji su ti koji djeci kupuju mobilne uređaje i oni imaju i pravo i obavezu da zaštite svoje dijete, naglašava Mizdrak.

Također ističe da su u brojnim školama već osigurana mjesta za odlaganje mobilnih uređaja, te da škole, u saradnji s vijećima roditelja, imaju autonomiju da definišu način njihove upotrebe.

– Zaista je neprimjereno da se mobilni telefoni koriste tokom nastave i oko toga mora postojati jasan dogovor, poručuje Mizdrak.

Ipak, upozorava da se problem snimanja i dijeljenja sadržaja ne dešava isključivo unutar školskih zidova.

– Djeca to rade i izvan školskog okruženja. Ne možemo ih držati pod staklenim zvonom i potpuno ih izolovati od izazova savremenog društva. Naš zadatak je da ih učimo rezilijentnosti, odnosno otpornosti na različite izazove, kaže ona.

Zaključuje da je postavljanje granica ključni cilj kojem treba težiti, uz punu svijest o pritiscima s kojima se roditelji danas suočavaju.

– Roditelji nose veliku odgovornost i moraju aktivno učestvovati u oblikovanju zdravog odnosa djece prema digitalnom svijetu, poručuje Mizdrak.

Govoreći o zabrani upotrebe mobilnih telefona u školama, Andrea ističe da ne vidi nijedan opravdan razlog da djeca tokom nastave nose mobilne uređaje. Kako naglašava, njen stav je po tom pitanju jasan i nepromjenjiv.

– Ne postoji nijedan opravdan razlog da djeca nose mobilne telefone u školu. Ja sam kategorično tog stava i neću ga mijenjati, poručuje, dodajući da postoje rijetki i jasno definisani izuzeci, poput djece koja zbog zdravstvenih razloga moraju imati određene aplikacije na telefonu, što zahtijeva dodatnu kontrolu i jasno utvrđene protokole.

Andrea upozorava da je uvjerenje mnogih roditelja da njihovo dijete telefon ne koristi tokom časa – velika zabluda.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Zaključuje da zabrana upotrebe mobilnih telefona u školama nije represivna mjera, već nužan korak ka vraćanju fokusa na nastavni proces, zaštiti pažnje učenika i stvaranju zdravijeg školskog okruženja.

Dugotrajna upotreba mobilnih telefona kod djece ostavlja značajne posljedice na fokus, koncentraciju i kognitivni razvoj, ali i na njihovo fizičko i mentalno zdravlje, upozorava psihologinja Mizdrak.

– Osim utjecaja na pažnju i kognitivne funkcije, primjećujemo i jasne fizičke simptome koji mogu predstavljati ozbiljne rizike za zdravlje djece, ističe, navodeći da dugotrajno sjedenje i nepravilan položaj tijela tokom korištenja telefona mogu negativno utjecati na razvoj kičme, dok je vid jedna od najčešće ugroženih funkcija. Mizdrak se osvrnula i na rezultate istraživanja koja pokazuju da djeca sve češće navode kako im je nastava dosadna.

– To možemo posmatrati iz dva ugla. S jedne strane, djeca su danas stalno izložena brzim informacijama, snažnim stimulansima i kontinuiranom prisustvu adrenalina, jer do sadržaja dolaze gotovo trenutno. Kada se nađu u učionici, taj tempo se naglo usporava, što im otežava zadržavanje pažnje, pojašnjava i dodaje da je moguće i da nastavni sadržaji i način predavanja nisu u potpunosti usklađeni s vremenom u kojem djeca odrastaju.

Zaključuje da je neophodno uspostaviti ravnotežu između digitalnog svijeta i obrazovnog procesa, kako bi se zaštitilo mentalno i fizičko zdravlje djece, ali i unaprijedila kvaliteta nastave i učenja.

Izvor: Oslobođenje

Devetogodišnji Inel iz Zenice preminuo je 2017. godine nakon iznenadnog gubitka svijesti tokom igre. Sanela Sarajlić, majka dječaka ispričala je za Oslobođenu kako se tog dana, koji je trebao biti običan početak školskog raspusta, njen život pretvorio u nezamislivu tragediju.

Sve je počelo tog aprila, kada se dječak igrao u dvorištu s prijateljima. Majka, koja se u tom trenutku vraćala s posla, čula je galamu i pozive da hitno ponese zdravstvenu knjižicu.

– Mislila sam da se samo onesvijestio. Nikad mi ne bi palo na pamet da je situacija toliko ozbiljna, kaže Sanela.

U obližnjoj ambulanti dočekao ju je šok: ljekari su pokušavali oživjeti njenog sina. Ambulanta, mala i bez opreme za reanimaciju djece, učinila je sve što je mogla do dolaska hitne pomoći, koja je primijenila elektrošokove i uspjela vratiti dječakov puls. Inel je potom prebačen u zeničku bolnicu, gdje je dodatno dva puta reanimiran.

Kako ni u zeničkoj bolnici nisu bili sigurni šta se dešava, dječak je hitno prevezen u Sarajevo. Ni tamo ljekari nisu mogli utvrditi šta se dogodilo. Sumnjalo se čak i na komplikacije tokom reanimacije, no dokumentacija iz Zenice pokazala je da je postupak pravilno urađen. Inel je stavljen u induciranu komu, a majka je dane provodila sama u sobi za roditelje, bez ikakve psihološke podrške, čekajući kratke, strogo ograničene posjete.

– U intenzivnoj njezi ležalo je osmero djece, sva na aparatima. Rekli su mi da ne smijem plakati i da mu se smireno obraćam jer me čuje, prisjeća se.

Agonija je trajala danima. Jedno jutro bolnica ju je pozvala na mobilni telefon. Kada je stigla na odjel, reanimacija je već trajala dva sata. Ljekari su je, nakon posljednjeg pokušaja, pustili da bude uz sina.

– Rekli su mi da neće preživjeti. Ostala sam s njim do kraja. Moje dijete mi je umrlo na rukama, kaže Sanela.

U Bosni i Hercegovini raste broj roditelja koji se suočavaju s nezamislivim gubitkom: smrću vlastite djece. Ipak, njihova bol ostaje gotovo neprimijećena u javnom prostoru. O tome rijetko ko govori, a roditelji koji su izgubili djecu nerijetko se osjećaju izolirano, prepušteno sami sebi. Upravo na to upozorava Sanela, majka koja danas otvoreno progovara u ime onih koji još nemaju glas.

Prema njenim riječima, društvo se često povlači pred tuđim bolom, posebno kada je u pitanju gubitak djeteta. Zbog toga se majke i očevi koji se suoče s tragedijom osjećaju nevidljivo, kao da za njih nema prostora niti podrške.

Sanela ističe da je jedan od prvih refleksa roditelja koji izgubi dijete potraga za iskustvima drugih.

– U očaju posegneš za Googleom, tražiš nekoga ko je prošao isto, samo da znaš da nisi sam, objašnjava.

Međutim, u BiH gotovo da ne postoji javna platforma na kojoj se o ovome govori. Nema podcasta, savjetovališta, niti prostora u kojem bi roditelji mogli pronaći priče onih koji razumiju njihovu bol.

– Danas govorim i u ime onih koji su izgubili svoju djecu, ali i u ime onih koji će, nažalost, tek proći kroz to. Nekome će trebati mjesto gdje može pronaći utočište i čuti da nije sam, poručuje ona.

Sanelina ispovijest otvara važnu temu o kojoj se rijetko govori: kako roditelji koji izgube dijete žive sa osjećajem krivice, i kako u toj borbi nijedan korak, ni trenutak, nije jednostavan. Ali upravo kroz dijeljenje svojih iskustava, kaže, pronalazi put ka iscjeljenju.

– Krivila sam sebe što mi je dijete umrlo. Jer ja sam majka, ja sam trebala da ga spasim. Ja sam ta koja je svemoćna, govori.

Nakon toga, kaže, počela je osjećati krivicu za svaki detalj njegovog života prije smrti: svaki njegov uzdah, plač, pogled, situaciju u kojoj mu nešto možda nije dozvolila. Taj osjećaj prerastao je u unutrašnji teret koji je nosila svakog dana.

– Nosila sam krivicu što živim i dišem. Idem kroz život, nasmijem se, nekad i potisnem sve što mi se desilo i odmah se javlja krivica. Kao da je pogrešno što sam ostala tu, priznaje.

Na pitanje kako se oslobađa te krivice, odgovara jasno: kroz govor, podršku i terapiju.

– Oslobađam se tako što pričam. Što idem na psihoterapiju. I što sam se okružila ljudima koji mi govore da je u redu sve što osjećam, da nisam kriva, kaže.

Napominje da proces tugovanja za djetetom nikada ne dobija svoj kraj i da ne postoji potpuno olakšanje. Dugo je, kaže, povezivala bol s krivicom.

– Vezala sam bol sa krivicom. Kao, ako nisam kriva, onda ne osjećam bol. A toliko sam se htjela držati za tu bol, jer mi je djelovalo kao jedino što je ostalo od njega, govori Sanela.

Tek kroz terapiju shvatila je da gubitak ne definiše njeno dijete.

– Moje dijete nije bilo bol, niti krivica. On je bio čista ljubav i sreća. I tako ga jedino mogu osjetiti. Sve ostalo nije on. To što se smijem – to je on. To što pomažem drugim ljudima – to je on, zaključuje Sanela.

Večeras će biti emitovana treća, ujedno i završna epizoda serijala „Ako ćutimo, one su same“, razgovora koji sa ženama žrtvama nasilja vodi Jelena Trivan, generalna direktorka kompanije m:tel. U ovom posljednjem susretu, publika će imati priliku da čuje još jednu tešku, potresnu i potpuno iskrenu ispovijest žene koja je preživjela nasilje u porodici.

Ovi razgovori otkrivaju surovu stvarnost o kojoj se najčešće ćuti, šta zaista proživljavaju žene koje svakodnevno trpe psihičko, fizičko i seksualno nasilje. Svaka epizoda otvara vrata u život koji je prepun straha, neizvjesnosti i borbe, ali i u hrabrost koja je potrebna da se o tome javno govori.

Serijal je donio tri priče, ali nažalost one su samo kap u moru, samo tri od mnogo žena koje širom zemlje trpe, ćute, preživljavaju i pokušavaju da nađu izlaz. Njihove priče moramo čuti, jer svaka izgovorena rečenica može značiti početak promjene za neku drugu ženu kojoj nedostaje podrška.

Pozivamo vas da pogledate završnu epizodu na YouTube kanalu m:tel BiH, danas – 9. decembra 2025. godine od 20 časova.

Pratite i ovu potresnu ispovijest koju je kompanija m:tel realizovala u okviru kampanje „Niste same, imate prijatelje“, a tokom 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, u saradnji sa Fondacijom „Udružene žene“ iz Banjaluke.

Premijerno pogledajte ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=-RaajnQQ8vE

Kakav je utjecaj svakodnevnice na mentalno zdravlje žene, koje su sve posljedice zanemarivanja mentalnog zdravlja i kako to zanemarivanje utječe na samopuzdanje?

U svijetu koji se neprestano mijenja, definicija uspješnog roditeljstva dobiva nove dimenzije. Jasna Bajraktarević, profesorica i doktorica psihologije, za Oslobođenu će pričati kako stvoriti emocionalno zdravu sredinu za našu djecu.

– Uspješan roditelj je onaj koji odgoji dijete koje nije anksiozno. E, to je nešto što vam prije pet godina sigurno ne bih tako odgovorila. Ali za pet godina se sve toliko promijenilo da ono što bih vam rekla prije pet godina, više nije aktuelno, deplasirano je. Znači, da biste odgojili dijete koje nije anksiozno, vi kao roditelj ne treba da budete anksiozni. Što znači da treba da riješite ta svoja očekivanja, ambicioznosti, pokušaj plasmana sebe kao savršenog roditelja ili savršenog biznismena, a roditelji pokušavaju da budu jedno i drugo, kazala je Bajraktarević.

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kroz prizmu posljednjih 20 godina, razgovarat ćemo kako su žene postale lideri u svim aspektima života, ali i kako se postavljaju nova pitanja o individualnim odlukama u braku i roditeljstvu. Otkrijte kako osnažiti sebe i druge dok se suočavamo sa preprekama i stereotipima.

– Danas žene preuzimaju kontrolu nad svojim životima i odlukama kao nikada prije. One više nisu samo dio patrijarhalnog sistema, ulazimo u novu eru matrijarhata, gdje finansijska nezavisnost omogućava emocionalnu slobodu, kaže Jasna Bajraktarević, te dodaje “Mi imamo talas, imamo tu vrstu velikog broja žena koje su zadnjih 20 godina napravile bum u svijetu u svakom smislu, u političkom, ekonomskom i akademskom. Ta vrsta nezavisnosti, ta vrsta nezavisne žene, s jedne strane je simbol onoga što treba da se dogodi. Finansijski nezavisna žena je žena koja neće biti emocionalno i finansijski ucjenjivana, kojoj se neće oduzimati dijete ako odluči da se razvede, kojoj neće govoriti da je glupa, ružna i da ne može bez nekoga. Žena koja treba da osvijesti to da li je sposobna i da li je dovoljno jaka da može da krene sama, bez obzira šta neko govori.”

Kako ćete znati da li ste na pravom putu i bavite li se poslom koji je dobar, jeste li dobar roditelj? Sve se svede na jedno, u čemu osjećate nepodnošljivu lakoću postojanja?

To što nam je neko prijatelj, rođak, što imamo isti ili sličan DNK, što dijelimo tu genetsku komponentu, uopšte ne znači da nam prijaju.

Genetska povezanost ne garantuje emocionalnu bliskost i zato je ključno preispitati svoje odnose sa partnerima i djecom. Razgovaraćemo o tome kako otvorenost, iskrenost i razumijevanje mogu transformisati naše međuljudske veze, a posebno u kontekstu modernog roditeljstva.

– Ponekad zaboravljamo da genetska povezanost ne znači nužno emocionalnu kompatibilnost. Za roditelje je važno da shvate da ljubav prema djeci ne garantuje lakoću u odnosima. S jednim djetetom ćemo se možda lako slagati, dok s drugim možemo imati izazove. Umjesto da krivimo djecu ili sebe, trebamo istražiti šta nas može povezati, a šta nas razdvaja. Slične promjene se dešavaju i u partnerskim odnosima – ljudi se mijenjaju, a ponekad je potrebno priznati da više nismo isti. Otvorenost i iskrenost su ključni za zdravu komunikaciju i napredak u svim vezama, istakla je Bajraktarević.

Cijeli razgovor pogledajte i poslušajte na našim platformama. Oslobođena – powered by dm BiH donosi priču o ženskom zdravlju.

Uskoro slijedi emitovanje prve epizode, čiji gost je bila Slađana Mandić, a već su snimljene epizode i sa spisateljicom Vesnom Dedić, ali i sa influensericom Naidom Pehilj, poznatijom kao Bojankova.

Ko je Eldar ispred, a ko kad se kamere i društvene mreže ugase?

– Eldar je jedan, prije svega emotivan “dječak”, koji uživa da provodi vrijeme sa prijateljima,  ali i da bude u miru i tišini. Neko kome je dovoljna kafa, dobra knjiga ili zanimljiva serija. Sanjar koji voli da mašta o svemu što može da uradi, ali i realista koji često sam sebi ističe mane.

Eldar je sin, brat, prijatelj i mega car (smijeh).

Šta je obilježilo tvoju karijeru novinara?

To da sam proglašen propalim novinarom, a da mi karijera nije ni krenula. Šalim se naravno. Moja karijera novinara tek sada, mogu slobodno da kažem, ide u pravcu u kojem sam želio. Na početku sam se pronalazio, kao što to rade vjerujem svi koji su tek ušli u ovaj posao. Tražio sam se, i onog trenutaka kada sam se pronošao, kockice su se slagale. Tako sam i napustio mediji gdje sam radio i zatvorio to poglavlje. Nakon toga postajem novinar Magazina Gracija i Naj portala, i mislim da je to najvažnije obilježje moje karijere, bar u ovom nekom trenutku.Ko su za tebe uzori u novinarstvu danas?

– Zaista sam neko ko nema uzore, nekako ne volim da slijedim ničiji put, jer smatram da velika novinarska imena u BiH možda ne bi bila toliko velika da su počeli da grade karijeru u vremenu kakvo je sada. Jedino koga slijedim, tačnije šta slijedim, jeste moje srce i intuicija. I tako i donosim odluke, i time se vodim. Jedini uzor sam sam sebi, a rad svih kolega, kako moje generacije tako i onih starijih, uvijek poštujem i pružim podršku.

Kako si došao na ideju za podcast i po čemu će se on razlikovati od ostalih koje imamo sad na sceni?

Ideja podcasta je uvijek bila u meni, tačnije to snimanje i kamera su nešto što me uvijek privlačilo. Međutim, ono što ja volim i da pratim, čitam ili gledam, nije toliko priznato na televizijama u Bosni i Hercegovini, a to je taj neki JetSet, estrada i zabava.

Neko sam ko voli da radi sa svima, ma čime se oni bavili. Jer smatram da dobar novinar mora da zna razgovarati i sa političarom, pjevačicom ili akademikom podjednako dobro.

Tako da ta ideja podcasta i ta sloboda koju bih ja imao došla je spontano i prirodno, a Gracija je to realizirala. Ono što će da izdvaja moj podcast, mada ja više smatram da je to emisija, jeste pristup. Tačnije, imat ću slobodu da i sam diskutujem sa gostima, da iznosim svoje mišljenje, jer svi znaju da novinar mora ostati suzdržan. Cilj koji želim da postignem jeste upravo da svaka emisija izgleda kao razgovor dvoje prijatelja na kafi. Isto tako, svi koju me poznaju, znaju da mogu očekivati od mene svašta, tako da možda jednu od emisija budem vodio u kostimu Superman-a, a možda o odijelu za vjenačnje – nikad se na zna!

I na svom Instagramu njeguješ trend istine koja nekad i zaboli. Hoće li tako biti i u podcastu?

– Znate kako kažu, prvi mačići se u vodu bacaju. Ono što ja želim da postignem emisijom “Pravo lice”, vjerujem da će tek do izražaja doći nakon nekoliko emitovanih emisija, jer dok se i ja opustim, dok budem vidio puls publike, mišljenje, komentare, vjerujem da će tu svoju zamisao tek iskristalistati kroz epizode. Zašto sam ovo sve rekao, pa baš iz razloga što sve ono što sam na instagramu, taj moj jezik i stav po kojem sam i poznat će biti prenijet upravo u emisiju, ali isto tako moramo biti svjesni da moj instagram je ipak Abaz Eldar, a moja emisija koliko god bila autorska, iznad sebe ipak ima brend s historijom od 19 godina, a to je Magazin Gracija.

Prema tome, nekada ću možda morati da se “ujedem za jezik”, ali to ne znači da ću da prešutim, jer ipak sam ja taj koji postavlja pitanja, a pitanja mogu biti jako, pa u krajnju ruku, zaninljiva.

Ko su gosti koje možemo očekivati?

– Sve! Od fudbalera, umjetnika, političara pa sve do estrade. “Pravo lice” i jeste emisija u kojoj poznati pričaju o svemu.