Kroz svakodnevnicu osjećamo pritisak da se od žena stalno traži da budu jake, sabrane i nasmijane, pa žensko prijateljstvo ostaje ono rijetko mjesto na kojem smijemo spustiti ramena i skinuti sve uloge.

Jer pred pravom prijateljicom ne moramo biti ni uspješne, ni dotjerane, ni produktivne. Dovoljno je da dođemo sa svim svojim verzijama – umornom, nesigurnom, ambicioznom, emotivnom i da znamo da ćemo biti dočekane bez pitanja i bez presude.

Koliko puta smo izgurale dan na autopilotu, a onda tek uz kafu priznale šta nas zapravo boli? I koliko puta nam je upravo taj razgovor vratio fokus, snagu i onu unutrašnju stabilnost koju nijedan planner, trening ni motivaciona rečenica ne mogu dati?

Ženska podrška nije samo druženje i popunjavanje slobodnog vremena. To je nježna ali moćna mreža koja nas drži iznad površine. Glasovna poruka koju preslušamo dva puta jer u njoj dobijemo razumijevanje. Pogled preko stola koji govori „tu sam“. Poruka koja stiže tačno u trenutku kada počnemo sumnjati u sebe.

To su naši mali, luksuzni rituali mentalne ravnoteže. Naši neformalni terapijski susreti. Naša sigurna mjesta u kojima ne moramo ništa dokazivati.

To nisu obični razgovori. To su razgovori koji liječe…

Prijateljstvo kao emocionalni ekosistem

Psihologija odavno zna da kvalitetni, bliski odnosi nisu samo lijep dodatak životu, nego su oni njegov stabilizator. Kada razgovaramo s osobom koja nas istinski razumije, naš nervni sistem se smiruje, nivo stresa opada, a osjećaj usamljenosti se topi. Nije slučajno što nakon jednog iskrenog razgovora kažemo: “Lakše dišem.”

rema brojnim istraživanjima iz oblasti mentalnog zdravlja, žene koje njeguju duboka prijateljstva pokazuju veću emocionalnu otpornost, manji rizik od anksioznosti i snažniji osjećaj vlastite vrijednosti. Bliskost ne djeluje samo na raspoloženje, ona djeluje na cijeli organizam.

Prava prijateljica je naš prirodni antistres mehanizam.

Ona koja zna kada treba govoriti i kada samo sjediti pored nas

Postoji posebna vrsta intimnosti u odnosu sa ženom koja zna našu životnu hronologiju – sve faze, sve padove, sve reinvencije. Ona zna kada nam treba savjet, a kada čaj i tišina. Kada da nas pogura naprijed i kada da nas zaštiti od nas samih.

Stručnjaci za mentalno zdravlje često naglašavaju koliko je važna emocionalna validacija, to je onaj osjećaj da su naše emocije prihvaćene i razumljive. Upravo to dobijamo u zdravom prijateljstvu. Ne rješenja. Ne analizu. Nego prostor. A prostor u kojem smijemo biti autentične postaje naša najvažnija psihološka zona sigurnosti.

Izabrana porodica

Porodica je naša polazna tačka, ali prijateljice su naš svjesni izbor. I upravo u toj uzajamnosti leži njihova snaga. To je žena koja će pričuvati djecu kada imamo važan sastanak. Koja će poslati poruku prije prezentacije: „Razvalićeš.“ Koja će smisliti poslovnu ideju za nas dok mi još skupljamo hrabrost. Koja zna koji poklon znači „vidim te“.

Ona ne mora biti tu, ona želi biti tu. I zato su ta prijateljstva često mjesto na kojem rastemo najbrže, najhrabrije i najiskrenije.

Mikrotrenuci koji nas vraćaju sebi

Mentalna ravnoteža ne dolazi iz velikih životnih promjena. Ona se gradi u malim, svakodnevnim gestama – u poruci poslanjoj bez razloga, u smijehu koji briše napetost, u rečenici: „Nisi sama.“

U tim trenucima luči se oksitocin – hormon povezanosti i povjerenja koji bukvalno smanjuje stres i vraća osjećaj sigurnosti. Zato je druženje s pravom prijateljicom mnogo više od izlaska. To je emocionalni reset.

Razgovori koji liječe: mjesto gdje skidamo sve svoje uloge

Zdravo žensko prijateljstvo je i utočište i vjetar u leđa. To je odnos u kojem nas neko podsjeća ko smo kada zaboravimo. U kojem se slavi naš uspjeh bez takmičenja. U kojem dobijamo hrabrost da pokušamo ponovo.

Jer ponekad nam je potrebna druga žena da bismo se vratile sebi.

Možda partner zna naše planove, porodica naše korijene, ali prijateljica zna sve naše transformacije. I voli nas u svakoj od njih. Zato ti razgovori uz kafu, u autu, preko telefona ili glasovne poruke nisu samo dijeljenje dana. To su naši mali rituali preživljavanja, rasta i nježnosti prema sebi. To je mjesto gdje prestajemo biti jake žene i postajemo stvarne.

To su razgovori koji liječe.

LjepotaiZdravlje

– Ja sam u tvojim godinama imala duži sako nego suknju. Pa šta?

Odrasla sam u selu u Sremu i, realno, sve različitosti su se bar pratile pogledom dokle ih pogled služi, ako ne i komentarom. Globalizam je stigao i do mog sela, pa se tako u osnovnoj školi već univerzalno slušala narodna muzika na svakoj proslavi ili rođendanu, a moda je bila copy-paste sa varijacijama na temu.

Mala darkerka u meni imala je ogromne poteškoće da se iskaže. Bilo je par nas “emosa”, nekoliko “repera”, pratilaca “Beyonce & Rihanna” talasa i svi ostali koji su bili preteče ovog današnjeg “gasa”.

Kako sam bila “neshvaćeni alternativac”, htela sam da probušim nos sa 12 godina. Roditelji su mi to i dozvolili, uz predavanje o zasluzi, ali i teretu koji nose oni koji su “drugačiji”.

A to ceo život kroz njihov primer gledam…

Moji roditelji su dugo bili “čudaci” u našem selu. Tatu je, sa crnom dugom kosom i bradom, policija zaustavljala čim pređemo Drinu, a ni ovde nije bio omiljen. Mama je bila večita crna ovca na roditeljskim sastancima. Zalagala se za našu slobodu, uz pritisak da to ocenama i ispratimo, i nije nam dozvoljavala da budemo deo stada. Ni u školi, ni u životu.

Probušila sam nos, imala prosek 5,00 i došla kući u suzama.

– Mama, svi pričaju da sam narkomanka zato što imam pirsing.

Vesti sa naslovne

– Pa šta? Ti znaš da nisi i to je jedino što treba da te zanima…

Šta pa šta? Kako pa šta? Pa to su moji drugari, njihovi roditelji, moji nastavnici… Kako da budem imuna na to?

Pa šta?

Kasnije sam u inat probušila i obrvu, tako potvrdila svoj imidž zasigurnog propaliteta i završila osnovnu s odličnim uspehom, ne želeći da budem Vukovac kako ne bih bila “štreber”.  Upisala sam gimnaziju u Mitraji i očekivala nešto… ne znam ni sama šta, ali neku otvorenost koju bi tako navikan Rimski grad, verujem, trebalo da ima.

Nisam naišla na to… Problem je biti drugačiji i tačka.

Svako leto provodila sam u Dalmaciji i navikla sam na polugole Poljakinje na plaži, vrele bikinije i proizvoljne nudističke plaže gde god postoji uvala i grm. Iako su Dalmatinke bile malo stisnutije, bilo je tu sasvim dovoljno različitosti koje turizam neminovno nameće. Vratila sam se kući, otišla u brazilian-cut bikiniju na plažu u Sremskoj Mitrovici i to je bilo to. Postala sam “razuzdana”, da ne koristim sada vulgarnije reči, i nije bilo mrdanja od te etikete. Taj kupaći su tada nazivali “tange”, iako nije bio ni blizu tome, i izazvao je pravi skandal.

Vilice su popadale po pesku i ostale su tamo sve dok nisam krenula kući.

Došla sam i požalila se mami.

– Pa šta? bio je odgovor.

– Nosile bi i one da smeju.

Naravno da su me mučili pogledi; i matoraca koji kao da žensko nikada nisu videli, i matorki čiji je oblik zadnjice udubljen već na klupi a mene gledaju sa takvim gađenjem kao da sam došla sve da ih odvedem u greh. U tim godinama. Pa i mojih vršnjakinja koje su sigurno želele da nose takav kupaći, ali nisu smele jer – šta će narod reći?

Danas sve one nose ovakve kupaće. I manje.

Danas plaža u Sremskoj Mitrovici leti izgleda kao Kopakabana. I to mi je baš drago, nedostaje nam i nudistička u okolini.

Danas nije važno šta drugi misle.

Ili?

Konzervativni 21. vek u digitalnoj verziji

Često sam razgovarala sa roditeljima o tome koliko smo tada, a i sada, “mi mladi konzervativni”. Mnogo više nego njihove generacije. Stidimo se svog tela, svojih potreba i želja, gušimo preglasan smeh…

A za sve to sam mislila da su boljke malog grada, dok nisam došla u Beograd i videla da je globalno selo stiglo i dotle.

Razbila mi se iluzija “odrasle zrelosti i prihvatanja” i shvatila sam da su mnogi odrasli ljudi i dalje iskompleksirani srednjoškolci samo u 2.0 verziji i ozbiljnijoj odeći. Iste muke ih i danas muče. Samo što ni danas ne umeju da ih prevaziđu.

Šta ako me neko vidi? Šta će mi reći ljudi? Da li sam dovoljno lepa?  Šta ako im se ne dopadnem? Možda sam rekla previše? Šta ako pomisle da tražim pažnju? Šta ako kažu da sam bezobrazna? Da li sam previše glasna?

Šta ako svi misle da nešto nije u redu sa mnom?

Šta ako nikad ne uspem da se uklopim?

– Pa šta? Ne treba ni da se uklapaš, ti si cela puzla.

Otkloni negativu iz života…

…budi svoja, autentična. Ne mari za tuđa mišljenja i samo teraj po svome.

Već su ovo izvikane fraze.

Ali ove mamine: “Ne krij se po budžacima da se ljubiš krišom, ljubi se na klupi. Nemoj da te dovoze kući negde sa strane, stani lepo na svoju ćupriju. Nemaš čega da se stidiš. Nosi sve što ti se nosi i u čemu se osećaš dobro, šta te briga. Za dobrim konjem se prašina diže, bilo je i biće”, su ipak lekcije koje nosim kroz život.

Koliko god da me je kao mlađu to “Pa šta” frustriralo i nije mi davalo instant rešenje,  na duže staze me je naučilo da je mišljenje okoline važno podjednako kao i lanjski sneg. Posebno ukoliko sam ja zadovoljna sobom. Nekada više obratim pažnju na to ko mi nešto kaže, nego na to šta mi je rekao. Tu već završim pola posla.

Dovoljno je zahvaliti se na komplimentu, ne primati ga k srcu kao ni kritiku, jer je ono što kažemo sebi u ogledalu, uvek bilo najvažnije.

Danas se ne stidim svojih izbora, odluka, mišljenja, pa ni grešaka, a jedini sudija kome dozvoljavam da mi kroji osećaj vrednosti sam ja. A čak i njemu nekada volim da kažem: Pa šta?

Ona.rs

“Poremećaj:vitiligo.Uzrok: nepripadanje. Osoba ima osećaj da se nalazi izvan svih i svega.”

To bi, ukratko, mogla biti jedna od definicija vitiliga.

Sa vitiligom niste sigurni ni u šta.
Niste sigurni zašto je došao, ne znate da li će se proširiti, ne znate kako da ga se rešite.

Ono što zasigurno znate je da okolina ne razume vitiligo. Primećujete poglede, primećujete
neznanje… A iz neznanja se rađaju teorije.
Da li je vitiligo prenosiv? Da li je opasan? Da nije šuga? Zašto imaju fleke, kakva je to bolest?
Lakše je stvoriti teoriju, nego se informisati.

Lakše je povrediti čoveka, nego ga lepo pitati. Zašto bismo pitali, kada možemo sami smisliti
odgovor?

Vitiligo je poremećaj prilikom koga dolazi do pojave belih fleka po telu. Razlikuje se po tipovima, a
uzrok je još uvek nepoznat.

Nije prenosiv, nije zarazna bolest, samo gubitak pigmenta. Ne boli.
Po MKB (međunarodna klasifikacija bolesti) šifra dijagnoze vitiliga je L80. Često se naziva stanjem,
a ne bolešću.

Dešava se da je povezan sa drugim autoimunim poremećajima.
Svetski dan osoba sa vitiligom obeležava se svakog 25, juna, u čast uspomene na Michael Jacksona,
jednog od najpoznatijih ljudi sa vitiligom.

Nauka napreduje, ali nedovoljno u slučaju vitiliga, jednostavno nije interesantan. Nije isplativ za
farmaceutske kuće, jer sa njim živi jednocifren procenat ljudi. Posebnih ljudi.

Ljudi koji su emotivniji od drugih, zato su ga i dobili.
Ljudi koji su u vašem okruženju i svakodnevno se nadaju da, kada izađu iz kuće, neće sresti
poglede i komentare.

To im ne treba! Treba im razumevanje i podrška. Treba im da ih prihvatite takvima kakvi jesu, da ih
ne zagledate.

Najviše od svega im treba da im nikada ne kažete :”Ma, to ti nije ništa strašno, ali je neizlečivo.”
To ionako slušaju svaki dan, što je najgore, često i od najstručnijih ljudi. A ništa nije neizlečivo.
Neizlečivo ne postoji!

Sama sam svedok tome i poznajem mnogo ljudi koji su pobedili to “neizlečivo”. Do tog momenta
borite se sa njima, pružite im ruku, ne gurajte ih. Roditeljima dece sa vitiligom nemojte govoriti da
se ne nerviraju što će im dete biti šareno, jer postoje mnogo teže bolesti.

Verujte, njima je vitiligo već dovoljno težak. Pogledi bole. Bolelo je i mene dok sam bila jedan od
tih roditelja.

Moj sin danas nema vitiligo, mi smo se izborili. Za sve one koji se još uvek bore… Olakšajte im
tako što ćete svoju okolinu naučiti da razume.

I da prihvati. Da voli, kao što se mogu voleti i ljudi bez fleka. Jedna flekica manje ili više, srce je
isto.

Kada saopštite nekome da vam je dete alergično na određene namirnice, svi na prvu odmah pomisle jao, šta to dete uopšte jede, ili jadan, ne može da jede čokoladu. Ali nije sve u jelu, a kamoli čokoladi.

Ne postoji na tanjiru toliko problema koliko ih ima u duši.

Prvi put kad sam se suočila sa alergijskom reakcijom mog deteta, je bio dan kada sam ušla u helikopter, krenula da upravljam, a da pojma nisam znala kako. Kao i svaki sledeći put, ponašala sam se kao da znam šta radim i da je sve u redu. Kao jaka i naizgled vrlo stabilna, hladne glave sam radila sve ono što sam mislila da će mu pomoći: zvala doktora, dala antihistaminik, mazila i tešila, ljubila i nosila dva sata dok crvenilo nije nestalo i svrabež prestao.

Kada se stanje smirilo – ušla sam u kupatilo da se smirim i duboko udahnula. Sa izdahom su krenule nezaustavljive suze, nekakav bol u grudima ispunio je prazninu koju sam tada otkrila u ljušturi moga bića. Nisam ni bila svesna da ću morati sa tim da se nosim svakog dana, celog života, a da će plakanje postati neizostavan detalj mog osobađanja od stresa.

Zamislite dečije rođendane, gde dete sedi na maminim krilima da ne gleda kako se deca zabavljaju u omaž nedozvoljenoj torti. Zamislite dete, sa godinu dana svesno da ne sme da dodirne obojeno, šareno i vrlo primamljivo u činiji na stolu dok okicama ne zatraži potvrdu.

A sad zamislite da ne spavate dve godine jer vas svrabež ekcema budi i sve vas boli od češanja i zamislite krvavu posteljinu koju ugledate ujutru kao posledica otvorenih rana.

Zamislite da vam u snu drže ruke, da bi sprečili dalje češanje. I zamislite da jedino možete da zaspite na grudima svoje mame, jer otkucaji njenog srca kucaju za mene. I jedino me njen glas može umiriti, a ona mora tako nenaspavana sutra da sredi, opere, postavi, kupi, ispegla, skuva, obuče, presvuče, namaže.

Ali, ja sam sada porastao, pravim kolut napred u letu sa dve i po godine i igram futsbal sa batinim velikim drugarima. Mogu da odem i kod bake, a da ne tražim mamu. Ponekad mi se samo pojavi nešto crveno na nogicama, ne znam zašto i to me jako svrbi, sve dok me mama ne namaže i ne poljubi. Ja ne smem da pijem ovo mleko što svi piju, mada je moje isto belo, a nije od životinje.

Ja ne smem da jedem hleb koji moji drugari u vrtiću jedu; kažu da to brašno, ono što vuk prospe na sebe da prevari jariće, nije dobro za moj stomak i moju kožu. Kažu i da ta jaja što nam daju koke nikako ne smem da jedem. Ali volim čvarke, veličine kokica. I znam sve boje, čak i sivu i ljubičastu. Samo moram da pazim gde i šta jedem.

Brzina života koji vodimo natera nas da neke stvari radimo rutinski. Tako sam se se ponašala i u rešavanju problema sa alergijama, kao robot: samo da smirim reakciju, pronađem uzrok i kao da će biti gotovo onog momenta kad se posledice umire. Ponašala sam se kao da nije ništa strašno i kao da se neće ponoviti.

Čudo kakav odbrambeni štit čovek može sam sebi da napravi. Takvu moć nemaju ni oni likovi u Ratovima zvezda. Koliko je to dobro, jer trezveno možeš da rasuđuješ u stresnim situacijama i da „radiš pod pritiskom“, toliko nije zdravo za čoveka samog. Jer, stres me, svaki put, kao bumerang, dočekao.

Nobel čeka mnoga izlečenja, a roditelji spas. Jer dešava se često. Ustvari, dešava mi se svaki dan. A onda čovek proizvodi novu moć stvarajući omotač od ljubavi, toliko snažne, da ni univerzum ne može da je prelomi.

Kada neko u vašem krugu prijatelja postane roditelj, uobičajeno je reći nešto poput: ‘Samo mi javi ako trebaš kakvu pomoć!’, iako novopečeni roditelji najčešće ne traže pomoć iako je svakom novom roditelju ona i više no dobrodošla.

Upravo zbog toga, donosimo  neke jednostavne načine kojima zaista možeš pomoći, posebno ako sama već imaš djece.

1. Pomozi joj s gostima

Svekrva koja je nakon poroda uvijek, ali baš uvijek tu? Svratite ‘slučajno’ i pomozite prijateljici na način da ‘zabavljate’ svekrvu. Neka se, za promjenu, vama jada o svim problemima i neka vama ogovara sve poznate i nepoznate.

Kuća puna gostiju i male djece, nećaka i nećakinja? Pomozite mami i zabavite mališane. Sagradite s njima sklonište u sobi ili dvorištu i zaigrajte koju igru. U svakom slučaju, vrijedi za sve goste, a uvijek možete ponoviti kako ste bili u komšiluku, a vaša prijateljica nije imala pojma da ćete doći. U stvarnosti, imajte dogovorenu šifru. Uvijek prolazi kratka i jednostavna poruka: ‘Upomoć!’

2. Pokloni svoju trudničku odjeću

Tvoja prijateljica najvjerovatnije još neko vrijeme neće izgubiti sve kilograme koje je dobila u trudnoći, a neće imati ni vremena ni volje obilaziti prodavnice u potrazi za još jednim parom elastičnih hlača. Ovdje u pomoć pristižeš ti, naravno – ako imaš višak odjeće koja bi mogla poslužiti i tvojoj prijateljici.

3. Govori glasno u društvu njezinog supruga o seksualnom životu nakon poroda

Ovo će pomoći ako suprug tvoje prijateljice misli kako je ona jedina koja nema želje za seksom nakon poroda. Takođe spomeni na koje je sve načine tvoj partner tebi pomogao nakon poroda. Neće odmoći!

4. Pomozi s hranom, donesi nekoliko pripremljenih obroka

Na taj način ćete pomoći i mami i tati. U obzir dolazi sve, a ako se radi o pizzi, lazanjama ili sličnoj hrani, slobodno obavijesti svoju prijateljicu da mame dojilje gube i do 500 kalorija na dan!

5. Sastavi pumpicu za izdajanje, ‘vrtić’ ili bilo što drugo za što tvoji prijatelji trenutno nemaju vremena

Uz novu bebu, tvoji prijatelji ionako imaju pune ruke posla, pomozi im sa sastavljanjem opreme za bebe i korisnim uputama i savjetima za korištenje istih.

6. Ispričaj joj o svojim ‘neuspješnim’ zgodama mame novorođenčeta

Ovo će svakoj novoj mami pomoći da se osjeća bolje kad su u pitanju njene vještine kao nove majke. Ohrabri svoju prijateljicu i reci joj kako će sve doći na svoje mjesto i daj joj do znanja da ste, u međuvremenu, tu si kako bi joj pomogla oko svega i s bilo čime.

7. Pošalji joj poruku, ali očekuj da ti možda neće odgovoriti

Možeš čak i napisati: ‘Ne očekujem da ćeš mi moći odmah odgovoriti, ali samo da znaš da mislim na tebe!’. U svakom slučaju, slobodno joj pošalji linkove na zabavne sadržaje koje možeš čitati u 2 ujutro tokom dojenja.

8. Složi se s njom kada kaže nešto smiješno poput: ‘Biće lakše kad se vratim na posao’

Šta dobro može donijeti da na takvu rečenice odgovorite nešto poput: ‘Kad se vratiš na posao, osjećaćeš ćeš krivnju, bit ćeš umorna i iscrpljena i ponestat će ti mlijeka ako ćeš još uvijek dojiti’? Neznanje je ponekad blagoslov, a to posebno vrijedi u ovom slučaju, novoj mami dodatni napadi panike zaista nisu potrebni!

9. Umjesto skupih poklona za bebu, pokloni joj nešto korisno što joj zaista treba

Sve od maske za spavanje, paketa pelena pa do poklona čišćenja kuće – razmisli šta vašoj prijateljici zaista treba i što će joj najviše koristiti u periodu nakon poroda.

10. Bez osuda!

Tvoja prijateljica vjerojatno se nosi s bezbroj ‘dobronamjernih’ savjeta svih članova porodice, osudama drugih mama i visokim očekivanjima od same sebe. Ti to najbolje znaš, i sama si sve to prošla. Sada je red na tebi da budeš puna podrške. Budi tu za nju, slušajte je i pomozi joj ovaj period olakšaš što više možeš.

Bingo Group već devet godina implementira aktivnosti s ciljem pružanja podrške ženama, a posljednje četiri godine fokus je na stvaranju povoljnijeg okruženja u području ženskog poduzetništva, osiguravajući im potrebne resurse, mentorstvo i finansijsku podršku za ostvarenje njihovih poslovnih ideja i doprinos ekonomskom razvoju zajednica.

„Ponosni smo na činjenicu da je na ovogodišnji program pristiglo više od 240 prijava, što potvrđuje da je Bingo tradicionalni saveznik odvažnih i hrabrih žena. Predselekciju je prošlo 16 aplikantica i biznis ideja, dok su 22 žene pohađale poduzetničku akademiju. I ovoga puta imali smo veliki broj online glasova publike, čak 2.500“, kazala je Amina Čeliković iz marketing odjela kompanije Bingo.

Nakon što su prezentirane biznis ideje, zbrojili su se bodovi žirija i online glasovi te su proglašene korisnice grant sredstava. Dodijeljeno je ukupno sedam grantova. Ajla Mulić iz Tešnja osvojila je grant u visini 8.000 KM za pokretanje Centra za razvoj dječijih potencijala i radosti Edu-reha.

Aida Nikšić će uz finansijsku podršku od 5.000 KM otvoriti „plant shop“ u Sarajevu. Korisnice grantova u visini od po 4.000 KM su Hajra Halilović koja će otvoriti logopedski kabinet i Monika Tomić koja se vraća iz inostranstva kako bi u Jajcu pokrenula ordinaciju za osteopatiju.

Senida Karasalihović grant u visini 3.000 KM uložit će u novoosnovano preduzeće Halik dizajn sa misijom rebrendiranja bosanskog kulturnog naslijeđa. Ajla Šišić će sa sestrom Belmom razviti proizvodnju dekoracija od epoxy smole, a Dražana Mihajlović sredstva će uložiti u izradu odjeće od prirodnih materijala.

“Ja sam kao vi. Naučio me život da se ljubav ljubavlju vraća. Tako je bilo i proteklih četiri tjedna (od presude do presude). Stoga, zahvaljujem svima na nevjerojatnih 28 dana ljubavi i podrške kojom ste me obasipali. Nahranili ste me snagom koju sam usmjerila na sina. Ali i na pomoć drugima. Drugačijima. Svatko tko je osjetio tugu, zna kako izgleda život s tugom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Severina (@severina)

Nažalost, spadam u takve i zato vas sve razumijem. Jedina pomoć koju možemo dati jedni drugima jest podrška!

Svakom čovjeku kojem je nanijeta nepravda, na kojeg gledaju drugačije, koji nema zaštitu. Javna, sad i odmah. Da bi bili dobro društvo, dobra država – svi građani moraju biti ravnopravni, jednaki pred zakonom, ali prije svega jednaki u srcima.

Sutra izlazi kampanja na koju sam izuzetno ponosna i koju sam snimala prije dva tjedna, kad mi je baš bilo teško. Ali znala sam da moram. Riječ je o kampanji posvećenoj osobama na koje se ne gleda kao na ‘normalne’, na ‘bolesnike u društvu’, koji su teško prihvaćeni i od svoje okoline, a isti su kao i mi. A jedini ‘bolesnici našeg društva’ su oni koji ‘drugačije’ javno prokazuju, koji bi im oduzimali prava, jednakost…”, napisala je Severina na Instagramu.

Severina i Milan dijele skrbništvo nad sinom

Podsjećamo, Severina Vučković i Milan Popović ponovo dijele skrbništvo nad sinom. Severina je za Index rekla da nije očekivala da će sud tako brzo donijeti novu odluku.

“Nisam uopće očekivala da će splitski Županijski sud tako brzo donijeti novu odluku jer do sada je u mom slučaju, odnosno mog djeteta, sve bilo sporo, prepuno nepravde i korupcije.

Splitski sud ponovno je donio presudu kao i 2021., koja je pola-pola. Dobro je da su vratili na to, sve je bolje od dva puta tjedno po četiri sata, ali ja na ovome neću stati. Ići ću do kraja, tražit ću samostalno skrbništvo i svakako se nastavljam boriti za sve žene, odnosno njihovu djecu s kojima se sustav lopta, žrtve sustava i institucija, ‘moćne i nemoćne žene i ženice'”, rekla je Severina nakon nove presude.

Još kao djeca, a i tokom naših života, naši roditelji nam služe kao odrednica, putokaz i kao potvrda onoga šta jesmo, a šta nismo. Oni tvrde da nas poznaju najbolje i mi im vjerujemo.

Nekada mi otkrivamo svijet, i nas same, kroz mračni nametnuti pogled naših roditelja. Oni vide sve naše mane, izazove i interne borbe kao da se samo nama dešavaju. Govore nam da smo problematični, nedovoljni i ,,manje vrijedni’’.

Međutim, ja ovdje želim da pričam o drugoj vrsti pogleda na život. Onoj vrsti koja mi je bila potrebna kad sam bila mlada žena. Uvidjela sam važnost tog formativnog iskustva tek nakon mnogo godina.

Bilo je to 1970-ih kada sam bila u srednjoj školi. U srednjoj smo imali olimpijski bazen i ozbiljnu nastavnicu fizičkog po imenu gospođa Crawford.

Crawford je imala 60 godina i bila je slobodna žena. Ponašala se kako je željela, ali i po pravilima. Prvi put kada je nestala na neko vrijeme, nisam pridavala tome puno pažnje. Međutim, kada se vratila u septembru na početku školske godine, krenuli su pravi problemi.

Crawford je prošla mastektomiju zbog raka i hirurški su joj odstranili desnu dojku.

Hajka je krenula kada se Crawford pojavila u uskom Speedo kompletiću, iako se jasno vidjelo da nema jednu dojku.

Mnogi roditelji su bili zgađeni ovakvim ponašanjem, uključujući i moju majku. Kako se usudila da uznemirava učenike i roditelje svojim tijelom? Zar ne bi trebala da se pobrine da se svi osjećaju ugodno?

Bila sam mnogo zbunjena; uprkos mojoj majci i njenim pogrdnim riječima, pitala sam se zašto bi Crafword morala da brine o tome kako se osjećaju drugi ljudi. Zar nije bilo najvažnije da je ona zdrava i izliječena i srećna? Zašto je bilo bitno da li ima dvije, jednu ili nijednu dojku?

Nosila je svoj Speedo kupaći sa ponosom jer je on bio vjesnik starosti koju će doživjeti.

Iako sam imala samo 12 godina, shvatala sam da postoje i druga mišljenja, pored mišljenja moje mame. Bilo je moguće razmišljati i na drugi način i imati izbor da odaberemo one stavove u koje vjerujemo.

Ova saznanja su osnažila moju ličnost. Imala sam izbor da vjerujem u ono što želim, a ne nužno u ono što mi je nametnuto.

Iako Crawford više nema, želim da joj se zahvalim na svemu što je učinila za mene. Zauvijek ću je pamtiti.

Prevela: Iris Janković

Alfa žena je uspješna, čime direktno izaziva muškarca da bude takav. Svakoga dana će pomjerati svoje, ali i njegove granice, kako bi bili što bolji i uspješniji.

Bilo da se radi o poslu, slobodnom vremenu i aktivnostima ili emocionalnoj zrelosti, ona će natjerati oboje da se pokrenu i promjene sve što im ne odgovara. Ona je pobjednica u svakoj igri, a upravo iz tog razloga željeće partnera, koji može biti sjajan timski igrač.

A s obzirom na to da je radoholičarka, slobodno vrijeme koristi na najbolji mogući način. Upravo zato zabava je sa njom zagarantovana. Teško da će se odlučiti na ostajanje kući i gledanje programa, već će svog partnera navesti na adrenalinske oblike zabave, kao što je planinarenje, iznenadno putovanje i sticanje novih zajedničkih uspomena. Međutim, ono što je sjajno kod nje, a trebalo bi biti inače u vezama tako, jeste da ona partnera želi, a ne treba. Nije neostvarena bez muškarca u svom životu, jer je navikla da sama postiže značajne rezultate. Postoji li bolja veza od one u kojoj vas niko ne opterećuje, ne želi ništa od vas i ne treba, već vas jednostavno i isključivo želi?

Upravo zbog toga neće provoditi vrijeme u svađama i raspravi, jer sve ono što njen partner ne uradi, uradiće sama, kako bi zajedničko vrijeme iskoristila pametnije nego u raspravi. Ali zato kada je riječ o veoma važnim stvarima, neće odustati od borbe, jer će uprkos svim problemima i poteškoćama htjeti raditi na vezi u kojoj se nalazi, jednako kao i u svemu što radi. Ona ne oklijeva, jer je glavni cilj poboljšanje, a odustajanje je nepoznata riječ u njenom riječniku.

Dok muškarci sve više oklijevaju, a žene rijetko kada preuzimaju inicijativu, alfa žena je ta koja će bez oklijevanja prići. Dobiće uvijek ono što želi, a seks sa njom će biti nezaboravan, jer uživa u njemu i apsolutno se predaje. Nekada će nakon napornog radnog dana jednostavno doći kući i skinuti odjeću sa sebe, ostavljajući partnera u nedoumici da li želi seks ili samo opuštanje.

Ono što je olakšavajuće svim muškarcima jeste da o njoj ne moraju brinuti, jer ako odlazi na putovanje sama ili u izlazak sa drugaricama, snaćiće se i bez muške ruke da je obrani.

Ona je žena, a ne princeza, zato se hrabro nosi sa svim preprekama, a pogotovo sa lošim uletima drugih muškaraca.

Nikada se neće prepustiti nekoj gluposti ili praviti od sebe budalu, jer je naučila da poštuje sebe i bori se da očuva ono što ima.

Biće odana svom partneru, ali će mu postaviti mnogo izazova, jer svoje srce daje samo onda kada je neko baš zadivi.

Zato je veoma teško biti partner alfa ženi, ali veoma lako je zadržati kada je taj jedan osvoji.

Izvor: The Bolde