Mnogi se ovih dana, dok je još sveže poslednje takmičenje Eurosonga, susreću po prvi put sa pojmom – nebinarna osoba. Kako bi pomogli čitaocima da razreše nedoumice i dileme o čemu se zapravo radi, nudimo vam objašnjenje i neke istorijske i kulturne činjenice koje se vezuju za ovu pojavu.

Transrodna osoba je neko ko se ne identifikuje sa polom sa kojim je fizički rođena. To si ljudi koji sebe ne doživljavaju ni kao muško, ni kao žensko. Dakle reč koju koriste da bi opisali svoj pol je – “nebinaran”.

Oni smatraju da je rodna binarnost nametnuti koncept da na svetu postoje samo dve rodne opcije: muški ili ženski, i da je rodni identitet zapravo lično i unutrašnje iskustvo i percepcija sebe.

Nebinarna osoba je neko ko se ne identifikuje isključivo kao muškarac ili žena, već se oseća kao mešavina polova ili kao da uopšte nema rod.

Neki nebinarni ljudi mogu i samo delimično da se identifikuju sa jednim ili više binarnih polova – na primer, rodno fluidna osoba (neko čiji se pol menja tokom vremena) koja se ponekad identifikuje kao žensko, a ponekad je i bez roda. Postoji zaista mnogo različitih načina da se bude nebinaran

Da bi bili jasnije shvaćeni u svom okruženju, takve osobe utiču na svoje prijatelje i porodicu da promene neke stvari u komunikaciji sa njima, najčešće kroz jezičke promene, tačnije kroz – zamenice.

Ako je u srpskom jeziku tipično da se kaže “on” za mušku, ili “ona” za žensku osobu, nebinarna osoba je neko ko očekuje da joj se praktično obraća sa zamenicom “ono”, ali je to u srpskom jeziku veoma teško, jer takođe očekuju da budu oslovljeni u srednjem rodu množine, što bi bilo “oni/one”, što je opet rodno jasna podela, zbog čega je možda najlakše oslovljavati ih imenom.

Naš jezik je prilično rodno polarizovan, i rekli bi, teže ga je prilagoditi ovim zahtevima, u odnosu recimo na engleski. Zato takve osobe očekuju da se u razgovoru sa njima koriste rodno neutralni izrazi, što može da bude veoma naporno za sagovornika, nezgrapno i čudno, ali se oni osećaju prirodnije i prihvaćenije tada.

I to su samo neke od stvari koje se menjaju u okruženju nebinarne osobe. Ali to takođe i nije nešto što je novo u svetu.

6 kultura koje prepoznaju više od dva pola

Tokom istorije, mnoge kulture su priznavale i druge rodne identitete pored muškog i ženskog. Nebinarni ljudi su često zauzimali jedinstvene pozicije u svojim društvima, služeći kao sveštenici, umetnici i ceremonijalne vođe. Evo nekih nebinarnih polova koje priznaju kulture širom sveta.

Hidžra

Hindu društvo karakteriše rodna hidžra, najčešći nebinarni identitet koji se danas prepoznaje u Indiji. Hidžre se nalaze u hinduističkim verskim tekstovima i kroz istoriju Južne Azije. Mnoge hidžre su rođene sa muškim polnim karakteristikama, mada hidžra zajednica takođe uključuje interpolne ljude.

Njihova jedinstvena kultura leži u osnovi identiteta hidžre: hidžre često napuštaju svoj dom da bi se pridružile duhovnim grupama i preuzimaju versku ulogu u hinduističkoj kulturi, slaveći rituale poput venčanja i rođenja. Mnogi veruju da hidžre imaju moć da blagosiljaju ili proklinju druge.

Poslednjih vekova međutim podstaknuto britanskim kolonijaliznom podigla se stigma protiv hidžri. Zapravo britanski zakon iz 1871. kategorisao je sve hidžre kao zločince, a protiv njih se razvila stigma uprkos tome što su Bangladeš, Indija i Nepal priznali prava nebinarnih ljudi.

Kalalaj, Kalabaj i Bisu

Etnička grupa Bugis u Južnom Sulavesiju u Indoneziji prepoznaje tri nebinarna roda.

Kalalaj se odnosi na ljude koji imaju ženske seksualne karakteristike, ali su prisutni na tradicionalno muški način, često šišaju kosu i oblače se po muškoj modi. Oni takođe zauzimaju društveni položaj sličan muškoj, prevazilazeći neka ograničenja koja se postavljaju ženama.

Kalabaj su ljudi koji imaju muške polne karakteristike, ali zauzimaju ulogu poput one koju tradicionalno zauzimaju žene. Ipak, kalabajci se ne identifikuju kao žene, odbacuju ograničenja koja žene doživljavaju i ne menjaju njihove seksualne karakteristike. Ove osobe često nadgledaju venčanja i upravlja svakim aspektom ceremonija.

I Bisu, rod koji oličava totalitet muškosti i ženstvenosti. Ljudi iz Bugisa veruju da bisu nadmašuje druge rodove i da imaju duhovnu ulogu. Ljudi Bisu često nose cveće i svete bodeže kako bi simbolizovali svoj ekspanzivni identitet. Oni obavljaju duhovne obrede i smatra se da premošćuju svetovno i božansko.

Muke

Mukes čine zajednicu ljudi u Meksiku koji obično imaju muške polne karakteristike, ali prihvataju ženski identitet. Reč “muke” ima sličnost sa španskom reči za “ženu”, odnosno “mujer”.

Muksi često preuzimaju uloge u domaćinstvu koje obično pripadaju ženama, kao što su šivenje, kuvanje i briga o porodici. Ali zajednica nije monolitna: mukes izražavaju svoje rodne identitete na različite načine, a svi su ujedinjeni pod krovnim terminom mukes.

Muke identitet je ugrađen u kulturu domorodačkog naroda Zapotek, koji živi uglavnom u južnomeksičkoj državi Oaksaka. Iako kultura Zapoteka poštuje muksa ljude, muksi i dalje trpe određena ograničenja.

Obično im je zabranjeno da žive sa svojim intimnim partnerima ili napuštaju svoje porodične domove. Svake godine, muksi slave La Vela de las Autenticas Intrepidas Buscadoras del Peligro, ili Festival autentičnih i neustrašivih tragača za opasnostima, dan energičnog veselja u čast muksima.

Sekrata

Autohtoni narod Sakalava na Madagaskaru, prepoznaje rod sekrata. Ljudi sekrata imaju muške polne karakteristike, ali nakon što su u detinjstvu pokazivali ponašanje koje se smatralo ženstvenim, porodice ih odgajaju kao devojčice.

Sekrata usvaja ženstveni izgled u oblikovanju kose i nošenju nakita. Kao odrasli, oni naseljavaju jedinstvenu nišu: ne zauzimaju tradicionalno muške uloge, poput vojnika, već umesto toga, preuzimaju druge odgovornosti, poput nastupa na ceremonijama.

Sekrate su široko prihvaćene u društvu Sakalava. Na njih se gleda kao na svete i kao zaštićene natprirodnim moćima.

Ljudi sa dva duha

Dva duha je termin koji su neki starosedeoci Severne Amerike usvojili da se odnosi na ljude u njihovim zajednicama za koje se veruje da otelotvoruju i muški i ženski duh.  Smatra se da su dva duha jedinstveno sposobni da vide život iz muške i ženske perspektive i da premoste razlike između njih.

Iako je termin dva duha skovan 1990. godine, načini života koji obuhvataju protežu se unazad kroz istorije mnogih domorodačkih kultura, iako se razlikuju po imenu, izrazu i statusu od jedne kulture do druge.

Dva duha su imali specijalizovane uloge u svojim zajednicama, zaslužujući poštovanje kao tkači korpi i grnčari i kao iscelitelji, provodadžije i ceremonijalne vođe. Evropska i evropska američka kolonizacija uključivala je potiskivanje domorodačkih kultura, uključujući pokušaje da se izbrišu „načini hodanja“ sa dva duha. Međutim, dva duha su ponovo prihvaćena u nekim domorodačkim zajednicama.

Bakla

Na Filipinima se izraz bakla odnosi na ljude koji poseduju muške polne karakteristike, ali se identifikuju sa ženstvenošću i često izražavaju svoj pol kroz ženstveno odevanje i ponašanje. Bakla, iako je prvenstveno rodna prezentacija, može se preklapati sa seksualnom orijentacijom, a mnogi bakla ljudi su takođe i LGBTQIA+ deo  zajednice.

Istorijski se smatralo da bakla obuhvata aspekte i muškosti i ženstvenosti, i često su služile kao vođe svojih zajednica. Nakon zapadne kolonizacije, prihvatanje bakle je naglo opalo, ali zajednica bakla i dalje postoji na Filipinima i drugde, objašnjava Britanika.

Nakon što je novinar pitao kakav je osjećaj biti jedna od najboljih ženskih atleta svih vremena, dodala je kako preferira da se njen pol ne naglašava kao nešto bitno u cijeloj priči. Osim toga, dodala je kako se apsolutno ne slaže sa time da teniserke budu plaćene manje od tenisera, zato što su njihove igre kraće.

Voljela bih da ljudi shvate već jednom. Javnost, novinari, ali i drugi atletičari, da trebaju poštovati žene zbog toga kakve su, ko su i šta rade.

Ja radim ovaj posao od treće godine i cijeli sam život posvetila tenisu. Ničim nisam zaslužila da budem plaćena manje, samo na osnovu svog pola. Ne samo ja, bilo ko, za bilo koji posao

Zašto uvijek to radimo? Kada govorimo o Novaku, Federeru, ali i drugim sportašima ne naglašavamo kako su oni najbolji “muški sportisti” već su oni automatski na vrhu vrhova. Muško je, logično je da je glavni, a žena i kada pobjeđuje, ona je prvo žena, a tek onda ona koja pobjeđuje.

Jedan od ogromnih problema današnjice jeste seksualizacija žena atletičarki. Za razliku od svojih muških kolega, one su prvenstveno portretisane kao žene, a tek onda kao uspješne sportistkinje.

Bez obzira na njihove uspjehe, one će biti predstavljene gole i polugole na naslovnicama magazina, naglašavajući time svoj uspjeh u sportu, jer su žene. Ne samo da ih se degradira, već ih stavlja u niži položaj i od ostalih žena, a ne samo muškaraca.

Naglašavajući njihovu seksualnost i izgled, skreću pažnju sa svega što je bitno, a tiče se poslovno-privatnih stvari.

Međutim, medijska seksualizacija i objektivizacija žena je prisutna od ranije. U svom istražvanju iz 1993. godine Majkl Mesner, profesor sa Univerziteta iz Južne Kalifornije objašnjava kako je do toga došlo. On se bavio analiziranjem novinarskih izvještavanja o muškarcima, ali i ženama.

Došao je do zaključka kako se uvijek koriste nježne, svijetle, a nerijetko i pink nijanse kada se prikazuju žene, čime se direktno utiče na podsvijest gledatelja. To naročito dolazi do izražaja kada se na terenu nalaze i žene i muškarci.

Seksualizacija žena iz njegovog ugla je posljedica medijskog spina između dva pola. Uprkos tome što se feminizam razvija i što se žene bore za svoja prava, koja nisu ništa manja ili veća od muškaraca, još uvijek postoji problem shvatanja da žene mogu biti snažne, samostalne i uspješne.

Koliko je to duboko ukorijenjeno, svjedoče i podaci National Collegiate Athletic Association, o tome kako i koliko smo neravnopravni u pogledu plaćanja, kao i zastupljenosti.

Uprkos tome što 57% studenata na fakultetima fizičkog vaspitanja, čine žene, one imaju pravo učešća u takmičenjima tek 43% za razliku od muškaraca kojih je manje. Muškarci ujedno dobijaju 55% od ukupnog budžeta predviđenog za stipendije atletičara, dok ostatak ide ženama.

Prema ovim podacima i plate trenera ženskih i muških timova se razlikuju i to za više od duple vrijednosti u korist muškaraca.

Sve do 2007. godine Vimbldon nije obezbjeđivao jednake nagrade za muškarce i žene. A onda je te godine napravio iskorak i prvi put omogućio isti iznos novca za pobjednike. Kada se 2012. godine osnovala Asocijacija surfera, danas poznata pod imenom World Surf League, uspostavljeno je pravilo da se jednako nagrađuju muški i ženski pobjednici, što je bio još jedan od iskoraka.

Međutim, svi se ti iskoraci prave danas nakon decenija nepoštovanja, nepriznavanja i manjeg vrednovanja žena u sportu. Ne samo u sportu, već i u životu. Serena je najbolja u sportu kojim se bavi, a to je ono na šta se treba staviti akcenat. Nje, ali i drugih žena koje su uspješne. Uspjeh, a ne pol, ono je što je ih čini istaknutima.

A žena, Heder Marold Tomason, čekala je u svojoj mesnici svojih pet minuta slave. Međutim, pet minuta se, nakon razgovora između nje, fotografa i producenta fotografisanja pretvorilo u cijeli jedan projekat koji ima za cilj da pokaže da ne postoji tako nešto kao muški posao.

Kris je na put u potragu za ženama koje obavljaju “muški posao”, projekat je nazvao “Ženski posao” i obišao sve od žene koja upravlja farmom svinja, do žene koja lovi jastoge pa do žene koja je vatrogasac (kako bi bila ženska izvedenica ove imenice?).

Kris je fotografije napravio u nekoliko američkih država, a do kontakata je dolazio kao i na početku ove priče: kroz prijateljske konekcije ali i kroz oglašavanje nekih od tih poslova.

U jednom od intervjua Kris je rekao da se, kao otac četvorogodišnjeg sina i dvogodišnje djevojčice, nada da će ovaj fotografski projekat bar malo uticati na rušenje tradicionalnih polnih ograničavanja.

“Odgajan sam tako da sam uvijek vjerovao da mogu da budem šta god hoću kad dorastem. Želim da sličnu poruku prenesem i na svoju djecu, bez upozorenja na ovo ili ono,” rekao je Kris dodajući “Želim da odgajam svoju djecu tako da uvijek znaju da njihovi snovi nemaju granice i da su njihovi roditelji tu da ih podrže u njihovoj želji da se posvete bilo čemu što u njima izaziva strast.”

Osnovna poruka koju je Krisman htio da ovim projektom pošalje mladim ljudima, a posebno ženama je: Pol ne smije određivati profesionalne prilike.

A to dokazuju i njegove fotografije koje prenosimo sa njegovog sajta.

Izvor: Hufington Post

Studirala je biologiju na Standford Univerzitetu u Kaliforniji, nakon čega je upisala i master, a potom se razvio njen interes za genetiku. Zato je u četrdeset i prvoj godini shvatila da nikada nije kasno i odlučila upisati doktorat.

Veliko pitanje u genetici tada je bilo jednostavno: Šta određuje pol djeteta? U to vrijeme odrednica pola je još uvijek bila misterija. Decenijama su naučnici smatrali da je to posljedica onoga što žena jede tokom trudnoće ili toga koja joj je tjelesna temeperatura. Međutim Neti i njeni saradnici su počeli sumnjati da tu ima mnogo više uzroka koji u konačnici odlučuju o tome. Zato je ona počela istraživanje.

Proučavala je reproduktivne organe leptira i buba, kako bi što detaljnije analizirala njihove ćelije. Muški insekti su imali XY hromosome, dok su ženski imali XX. To je bio početak otkrića, koje je kasnije nakon proučenih stotina insekata objavila u naučnoj studiji 1905. godine.

Proučavajući jaja i fertilizacijske procese, Stevens je bila prva koja je otkrila da ženke imaju dva velika hromosoma u obliku X, dok mužjaci imaju jedan X hromosom u punoj veličini, a drugi u nedostatku dijela čini Y hromosom.

Otprilike u isto vrijeme, Edmund Vilson, Netin savjetnik i mentor, uradio je svoje istraživanje koje je dovelo do istog zaključka, ali Neti je imala jače dokaze. Pisala je o tome, ali ljudi su odlučili zanemariti njen doprinos, a njena iznenadna smrt od raka dojke 1912. godine prekinula je pokušaj da svijetu obznani još više informacija. Umrla je samo nekoliko godina nakon završenih doktorskih studija, ostavljajući iza sebe više od četrdeset naučnih radova.

Ostala je zapamćena kao jedna od prvih amerikanki koje su doprinijele biološkim istraživanjima. Promijenila je način izučavanja embriona i dala svoj doprinos citogenetici. Proputovala je Italiju i Njemačku u potrazi za što boljim znanjem. Nobelovac Tomas Morgan svoje je radove temeljio na njenim istraživanjima.

Odbor Univerziteta na kojem je doktorirala izjavio je u vrijeme njene smrti: “Ona je jedna od najeminentnijih diplomaca našeg fakulteta, a ujedno i jedna od vodećih biologičara u svijetu”.

Svoje studente je uvijek poticala da pitaju sve što ih zanima, jer je smatrala da u suprotnom nije bilo dovoljno interesa za temu koju je predavala. Jednom je izjavila:

Sve dok imam ovaj entuzijam za biologiju, biću živa.

I zaista, decenijama kasnije, nakon njene fizičke smrti, ostala su djela koja podsjećaju na njen stvarni život. Onaj koji je pod povećalom mikroskopa bio začetnik ideje i istraživanja. Ona je bila glavni hromozom istraživačkog rada.

Neti je otkrila šta određuje pol organizma, ali njen pol je upravo bio razlog nedovoljnog poštovanja njenog rada i zalaganja. Ostavila je ispisane stranice istorije, koje su dovele do saznanja koja danas imamo. Neti Stivens, žena koja je otkrila prva ono što mi danas podrazumijevamo. Ni ne sluteći kako smo do tih podataka došli.

Dijete će uvijek dobiti x hromosom, ali postoji 50% šanse za dobijanje y hromosoma. A od toga će zavisiti hoće li biti muško ili žensko.

Ne morate da sakrivate svog partnera i predstavljate se u javnosti s njim kao da ste prijatelji.

Ne morate se plašiti da će vas na osnovu nacionalnosti pretresti na aerodromu i zvati teroristom.

Ne morate se plašiti jer ste jedina osoba druge rase u prostoriji.

Ne morate sakrivati rod i pol, jer se ne uklapa u društvene norme.

Niste bili žrtva silovanja.

Niste bili gladni prije odlaska u krevet.

Nemate fizičke poteškoće i nedostatke. Zdravi ste.

Niste željeli izvršiti samoubistvo.

Niste ni pokušala.

Možete priuštiti sebi liječenje.

Roditelji su vam još uvijek živi, radili su ili još uvijek rade.

Putovali ste ili još uvijek putujete barem jednom godišnje u inostranstvo.

A mislite da niste privilegovani? Jeste li ikada pokušali shvatiti šta zapravo sve imate, umjesto da se bavite stvarima koje nemate? Da, možemo sastaviti listu svega što nam fali u životu, ali hajde da za promjenu osvijestimo sebe za osnovne stvari koje imamo, za koje se ne plašimo i koje jesu privilegija, jer ih nemaju svi ljudi. Ako želite shvatiti koliko ste zapravo privilegovani riješite test na ovom linku pa nam u komentar recite. Jeste li očekivali tolike privilegije?

Jedna valensijska porodica je uspjela da se izbori za presedan u španskom pravosuđu kako bi promijenila dokumente i podatke koji govore o njihovoj transeksualnoj ćerki.

Sa šest godina, Mariji je bilo jasno da kada poraste ne želi, poput svoje braće, da postane ni astronaut, ni pronalazač, ni superheroj, već – djevojčica.

Njena majka, Ana Navaro i dalje se živo sjeća kako je otkrila da je Mario, zapravo, Marija: “Sada, kada probam da vratim film unazad i da pronađem momenat u kome se moglo vidjeti da je ona djevojčica, rekla bih da je to bilo jasno od početka. Sjećam se kada se sa samo dvije godine igrala svih onih igara koje su društveno označene kao ženske, a potom, kako je polako učila i usvajala jezik, iz dana u dan ponavljala da će, kada poraste, biti žensko i zvati se Marija.”

Ana priča kako je provodila noći tražeći informacije na Internetu koje bi joj pomogle u svemu tome, jer su je cijeli život učili da su dječaci dječaci, jer imaju penis, a djevojčice djevojčice, jer imaju vaginu: “Ali on nije bio srećan, nisam ga mogla vidjeti sa onom radošću koju bi trebalo da ima dječak njegovih godina. Bio je tako plašljiv i vidjela sam da to jednostavno ne ide.” Pretražujući Internet, ova tridesetosmogodišnja psihologica i majka petoro djece, naišla je na članak o Fondaciji Daniela, koja joj je otvorila vrata u svijet koji je trebalo da upozna i konačno shvati šta se to dešava sa njenim sinom i kako da mu pomogne u prvim koracima novog života.

“Jednog dana, za vrijeme večere, moj suprug i ja pričali smo o djevojčici koja ima penis i diskutovali smo o tome sa starijim sinovima, dok je naše najmlađe dijete slušalo. Nakon toga sam im predložila da preuredimo njihove sobe i da bi bilo super da nacrtaju svoje autoportrete kako bismo ih okačili na zidovima.

Maria je nacrtala sebe onakvom kakva jeste – djevojčica duge kose u haljini, a ispod je bilo njeno žensko ime. Sjećam se da sam joj tad rekla: ‘Ah, Mario, kako si lijep sa tom dugom kosom’, a ona je podigla pogled i rekla ozbiljno: ‘Hoću da budem djevojčica, hoću…’ Imala je pet godina.”

Tada je uslijedio socijalni prelaz, jer se ova nova stvarnost tiče društva i veza sa okolinom. Srećom, ovaj proces je za Mariju bio bezbolan.: “Jednog petka u školu je otišao Mario, a narednog ponedeljka iz škole se vratila Marija u svojoj novoj uniformi – haljinici. I sve to bez ikakvih problema.” Ana kaže da su joj svi zaista olakšali i pomogli – i škola za djevojčice i osoblje Fondacije Daniela. “Okruženje je to koje dopušta da se osoba izrazi slobodno. A problem obično nastaje zato što ljudi miješaju identitet sa genitalijama”, dodala je ona.

Kada je riječ o pravnoj bici, Marijina porodica izborila se za presedan. Dvoje sudija civilnog registra Valensije po prvi put se odobrili promjenu imena i pola u zvaničnim registrima dvoje maloljetnika bez neophodnog dvogodišnjeg ljekarskog tretmana, kako inače nalaže španski zakon.

Advokatica Ana Kanjizares je predala peticiju dvoje klijenata Fondacije Daniela i Asocijacije Kristalis: “Ovo predstavlja presedan za sve civilne registre Španije, koji se, većinom, nikada nisu suočili sa zahtjevom da se izvrši ispravka roda maloljetnika. Dosta je neznanja i straha kod sudija zaduženih za civilne registre”, smatra ona.

Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, samo čovjek

Ovog marta je Vrhovni sud preispitivao veto na promjenu imena transseksualne djece i postavio pitanje neustavnosti zakona koji zahtijeva punoljetstvo za promjenu rodnog identita i rodne oznake u dokumentima. Povrh svega i Evropski savjet traži od svojih zemalja članica da ne diskriminišu transseksualnost.

To što maloljetnici imaju identifikaciona dokumenta koja ne odgovaraju njihovom imenu i rodu “izaziva mnoštvo bolnih i ponižavajućih situacija u svakodnevnim situacijama poput korištenja toaleta u školi ili odlaska na eksurziju, što uzrokuje veliku patnju i djetetu i porodici”, objašnjava advokat Huan Antonio Vivar i dodaje da su neki od maloljetnika koje je predstavljala njegova kancelarija precrtavali i prekrivali korektorom sliku i ime na dokumentima, jer se nisu prepoznavali u njima.

“Nepoznato nas plaši, ali zapravo je lako”, ističe Ana Navaro, Marijina majka. “Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, čovjek. Sada vidim svoju Mariju srećnu, vidim je na vrhu svjeta.” Marijina želja više nije da jednog dana, kad poraste, bude djevojčica, jer to već jeste, a kada je pitaju šta želi da postane, odgovara bez oklijevanja – instruktorka jahanja. Obožava konje.