Upravo zato pravilo “Ma” podrazumeva svesnu pauzu – trenutak kada ljubavni parovi biraju tišinu umesto sukoba. Ta tišina nije znak udaljavanja, već poštovanja, jer pokazuje da ne žele da povrede jedno drugo dok su uznemireni. Kada se telo smiri, um postaje jasniji, a tada razgovor dobija potpuno drugačiji ton – mirniji, iskreniji i konstruktivniji.

Jednostavan ritual koji vraća balans u odnos za samo nekoliko minuta

Pravilo “Ma” ima vrlo jasnu strukturu – nema telefona, nema kontakta očima i nema razgovora. Partneri jednostavno sede u tišini nekoliko minuta, dopuštajući telu da se vrati u stanje ravnoteže. Iako na prvi pogled deluje neobično, ovaj pristup ima snažno psihološko uporište, jer smanjuje nivo stresa i sprečava impulsivne reakcije.

Umesto da se sukob produbi, on se zaustavlja u samom začetku. Tek kada se emocije slegnu, dolazi vreme za razgovor – ali tada bez optužbi, bez povišenog tona i sa mnogo više razumevanja.

Kako pravilo “Ma” pretvara krizu u priliku za jačanje veze?

Najveća vrednost ovog pravila nije u samoj tišini, već u onome što dolazi posle nje. Kada partneri nauče da ne reaguju impulsivno, već svesno, svaki konflikt postaje prilika za rast, a ne razlog za udaljavanje. Umesto da se povrede gomilaju, one se smiruju i rešavaju na zdrav način.

Upravo zato mnogi japanski parovi smatraju da ljubav ne znači stalno izražavanje emocija, već sposobnost da ih kontrolišemo kada je to najpotrebnije. U svetu gde se sve odvija brzo i burno, ova metoda podseća da je ponekad upravo tišina ono što najviše čuva odnos.

Izvor: B92

Preljuba je jedna od najtežih prepreka za prevazilaženje u partnerskom odnosu, posebno u braku, ali takođe može biti i katalizator za pozitivne promene. Ovo tvrde stručnjaci za mentalno zdravlje, a zaključak donose na bazi urađenih studija. Gde je granica između istraživanja i realnog života?

Preljuba – za neke kraj, za neke možda i novi početak

Statistike na svetskom nivou kažu da je preljuba u braku razlog za oko 40 odsto razvoda. One su relevantne samo u faktičkom smislu, kao „suve“ brojke. Prvenstveno lokalno gledano, situacije su značajno različite i to zbog: društvenih i socioloških normi, finansijske situacije podneblja i pojedinca, stepena razvoja zajednice, psihološkog konteksta.

Međutim,  ono u čemu su i stručnjaci ali i ispitanici saglasni, postoje alati koje je moguće upotrebiti kako bi bračni odnos ostao celovit. Taj put nije lak, naprotiv, veoma je trnovit i stresan. Ipak, uz realnost nekih od navedenih faktora, vrlo je verovatan i izvodljiv, čak i na našim prostorima.

Šta je zajedničko svim parovima koji su uspeli da prevaziđu preljubu

Za mnoge parove, preljuba je, kako to moderna poređenja kažu,“poslednji ekser zakucan u mrtvački kovčeg njihove ljubavi“. Studija koju je sproveo Austin Institute, potvrđuje da preljuba u braku čini nešto  37 posto razvoda u SAD. Na evropskim prostorima to je nešto više, pa je globalna stopa oko 40 odsto.

Naravno da nije lako „izlečiti“i sebe i brak nakon preljube. Ali, prema rečima bračnog i porodičnog terapeuta Amande D. Mahoney, pacijenti koji su uspeli da ostanu zajedno nakon što su preživeli preljubu, imaju jednu ključnu zajedničku tačku.

Kod njih, naime, prema rečima terapeuta, postoji spremnost da se procesuiraju potencijalni simptomi koji su možda doprineli da do afere dođe. Tačnije, predmet fokusa nije sami čin preljube. Preljuba je posledica, a nešto drugo, možda, uzrok.

Međutim, to, prema njenim rečima, ne treba mešati sa opravdavanjem čina. Zaključak bi bio: ako ste u mogućnosti da shvatite sa svojim partnerom šta je to što nije funkcionisalo, a da ne igrate igru krivice, evo ključnog znaka da ima potencijala da se stvari poprave.

Proces: preljuba – preispitivanja – odluka

Stvari sigurno ne mogu lako da se poprave. Međutim, istraživanja beleže i slučajeve da su parovi koji su uspeli da prevaziđu preljubu, iz ovog procesa izašli jači. I oni, i njihova bračna zajednica.

Reklo bi se da nema sredine: brak posle preljube ili puca, ili se dalje nastavlja odnosom koji je zdraviji.

Iskustva su različita, ali je za najveći broj žena tipično da odluke ne donose „preko kolena“, posebno ako su tu i deca. Češće su muškarci ti koji se teže suočavaju sa preljubom. Ali, to ne važi samo za preljubu supruge, već i njihovu, kao i ukupnu situaciju. „Pokupe se i odu“ – zajednički je imenitelj velikog broja studija i svedočenja istih.

Žene su, međutim, kažu istraživanja a i praksa, mudrije. Većini je pakovanje i odlazak prvo što padne na pamet. I nivo svesnosti da se ovi problemi možda ne mogu prevazići bez pomoći stručnog lica raste, pa se tako veliki broj žena prvi javlja terapeutu, želeći najpre da osnaže sebe, pa da se onda suoče sa tim što im se desilo.

Idealno je, ako postoje uslovi, da se odvojeno kod terapeuta nađe i supružnik, a da se onda, ako postoji volja za rešavanje i prevazilaženje problema, poentira bračnom terapijom.

Koji su neophodni koraci i činioci „popravnog“ ispita

Ako i vi i vaš partner želite da preduzmete neophodne korake da se preljuba prevaziđe a brak nastavi, to je izvodljivo. Jen Elmquist, terapeut za partnerske odnose savetuje:

• kajanje je potrebno (onaj ko je učinio preljubu mora da iskaže žaljenje)
• iskreno sagledavanje razloga zašto se preljuba dogodila (najteži korak koji zahteva ozbiljno preispitivanje, pa i priznavanje grešaka za koje smo odgovorni)
• spremnost na nove kompromise
• nipošto nemojte ponovo i ponovo tražiti „krivca“
• upražnjavajte omiljene stare i otkrijte nove rituale u kojima uživate
• nađite dovoljno vremena i za sebe i za vreme sa partnerom, decu prepustite nekome od poverenja na čuvanje
• istražujte granice poverenja u intimnim odnosima
• čuvajte intimu partnera i svog braka za sebe i ne delite je sa drugima
• nemojte ulaziti u svađe ili koflikte sa supružnikom
• ako vas muči krivica, ne verujete partneru, ne osećate se dobro, potražite savet stručnog lica.

“Jedna knjiga za mir” okuplja učenja iz svetih knjiga Biblije i Kurana, pokazujući uporednim predstavljanjem koliko su poruke iz tih knjiga slične. Isticanjem sličnosti između dvije religije, svrha ove knjige je da oživi dijalog između religija i podstakne razgovor između običnih ljudi.

Knjiga predstavlja po deset stihova iz Biblije, odnosno ajeta iz Kurana, koji se odnose na deset univerzalnih tema bliskih svim ljudima svijeta: jedan Bog, Mir, Pravda, Ljubav, Porodica i susjedi, Svjetlost života, Samilost, Oproštaj, Humanost i Nada.

Knjigu je pripremio iskusni novinar Mirnes Kovač uz pomoć dva teologa-Muhameda Fazlovića (islam) i Pavla Mijovića (hrišćanstvo). Teolozi su iz svoje svete knjige birali stihove koje bi oni željeli da ljudi druge vjere pročitaju o njihovoj vjeri.

Projekat „The One“ je pripremljen kao zajednički projekat između agencija New Moment i Y&R Dubai, osmišljen za Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini, sa ciljem da se sruše predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga.

Cilj projekta je da se smanje predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga, kroz razvoj odnosa između crkava i vjerskih zajednica u cijeloj BiH. Maja Bajić iz agencije New Moment kaže da je jedan od ciljeva i promocija odnosa između države i vjerskih zajednica, kao i povezivanje Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini sa regionalnim i međunarodnim inicijativama.

“Očekujemo od ove kampanje da će doprijeti do srca mnogih i navesti nas sve da razmislimo o svojim postupcima, okrenemo misli ka ljepšim stvarima, ka pomirenju, dobrim djelima i ljubavi koju moramo da imamo jedni za druge. Hrišćanstvo i islam imaju isti cilj, ista vjerovanja, a to je da smo došli na ovaj svijet da širimo ljubav, a ne mržnju”, kaže Bajić, te dodaje da realizacija kampanje bila veliki izazov.

Ono što sada predstoji jeste rad na tome da ova poruka mira stigne u što više zemalja i dopre do većeg broja ljudi.

“Ljudi bi trebali da pronalaze utjehu u vjeri, i to je nešto što svi mi moramo da imamo na umu u ovom našem užurbanom svijetu opterećenom sukobima i lošim djelima. Nažalost, u posljednje vrijeme vjera se zloupotrebljava i vrlo često se koristi kao instrument mržnje i, u krajnjem slučaju, kao opravdanje za ubijanje čovjeka, kojeg je Bog stvorio i koji predstavlja najdivnije biće na ovome svijetu. Želimo da pokažemo cijelom svijetu da ljubav i vjera pobjeđuju i najveće zlo”, kaže ona.

Knjiga je premijerno predstavljena na kanalu Al Jazeera i biće poslata najuticajnijim svjetskim liderima, kao što su Njegova svetost papa Franjo, Donald Tramp, Vladimir Putin, Angela Merkel i mnogim drugim širom svijeta.

U cilju da se što većem broju ljudi omogući pristup knjizi, postavljena je njena on-line i audio verzija. Knjigu možete besplatno preuzeti ili pročitati putem sajta onebookforpeace.org.

Nekomfora.

Moj suprug se pojavio kada se desilo sve što je moglo da se desi.

Raskidi, patnje, pokušaji, promašaji, meni omražene veze bez obaveze.

Nijesam uvijek izgledala kao da uživam . I nijesam uživala. Ali sam i dalje pokušavala.

Tražila. Ulazila u odnose koji mi nijesu prijali sa nadom da ipak imaju neku šansu da se promijene. Ostajala kad je trebalo otići.

Mijenjala sebe kad je mislila sam … trebalo. Gubila se. Davala se. Preko mjere.

Ostavljala sebe na teritorije koje nikad nijesam uspjela da osvojim.

Tuda kuda je samo trebalo proći ja sam se zadržavala. Vjerovala, i kad za to nije bilo mjesta. Trošila se.

U tim mojim zadržanim tranzitnim zonama, koje nikad nisu bile moje, ostali su zauvijek  neki moji čvorovi. Na njihovim raskršćima, gdje sam ostavljala sebe sada gaze neki drugi.

Vjerovala sam da želim isto što i oni.

Kada ne boraviš u svom umu,  nisi u svojoj kući. Kuću u kojoj niko ne boravi lako je orobiti.  Ja sam bila svuda samo ne u svom “domu”. Zato je moja kuća često bila meta. Drugih. Pogrešnih. Okružena lopovima. Bez jasnih ličnih granica sa svijetom.

Kada sebe ne prihvatiš i zavoliš na način koji bi trebalo, budeš lako nošen tuđim vjetrom. Nizala su se propala partnerstva. Moja glad je bila, jača i veća. Neutaljiva.

Gladne i žedne su bile i djevojke oko mene.

Nijesmo mogle utješiti jedna drugu. Nijedna nije ovoj drugoj mogla dati primjer koji uliva nadu.

Patile smo svoje patnje i patile smo jedna za drugu. Iz saosjećanja. Tako rade saborkinje. Zato su naše patnje trajale duže nego što su trebale.

Tako gladnu i žednu upoznao me suprug. Već je postojao u meni. I ja u njemu.

Zato smo se odmah prepoznali. Zaljubili.

Za moju glad i žeđ, kod njega je bilo i ”hleba i vode” al moju ljutnju koju sam uvježbavala godinama nazad, nijesam puštala. Naviknuta na nju kao na starog dobrog prijatelja.

U svađama sa suprugom, vremenom počela je da iskrsava.

Ne samo naša. Neka druga ljutnja bila je tu, sa nama.

Iza ljutnje je neko neispunjeno očekivanje. Mojih je bilo dosta.

Brak mi nije izgledao kao spasenje.

Očekivanja su mi bila velika. Ljutnja još veća.

Karakter mog supruga nije pomagao svemu tome.  Brzo plane. Brzo reaguje. Brzo uvrijedi. Nije mi bio od pomoći.

Sada shvatam privukla sam ga takvog sa razlogom.

Sada znam, razumijem, data mi je prilika da se čistim. Da se očistim. Zato i nema pomoći u ovoj školi. Ponavljača.

Ubrzo je sve ličilo na ratište.

Brzo smo promijenili strane. Više nijesmo bili na istoj.

Život je tekao dalje…

Ostala sam u drugom stanju. Suprug je jako želio djevojčicu. Ali ja ne. Ja sam htjela dječaka.

“Neću djevojčicu” objašnjavala sam mu, ”kada joj drugi slome srce u paramparčad ti ćeš da joj ga sakupljaš…”

Shvatila sam dugo posle toga… da sam ja ta djevojčica, slomljenog srca.

Odavno živim samo u njoj.

U njoj, kojoj je srce ostalo razbacano po tranzitnim zonama, nekomfora.

Njoj kojoj želim da kažem sad da oprosti sebi. Da je zagrlim i poljubim.

Da joj kažem da je radila najbolje što je znala. Najbolje što je umjela.

Da joj kažem da ima prava na sve te greške. Da je molim da je više ne bole nego da ih nosi.

Da joj kažem da su je one oblikovale. Da su one sada dio nje koji treba da prihvati.

Jer je lijepa. Sa njima.

Da joj kažem naposletku. Da je volim. Mnogo je volim. I da je molim da više ne plače.

I da joj ne treba niko spolja ko će joj dokazati da vrijedi. Jer ona sama zna da je vrijedi.

I da ništa ne treba da uradi da bi to zaslužila. Da vrijedi samo svojim postojanjem.

Da oprosti drugima, jer su oni kao i ona radili najbolje što su u tom trenutku znali.

I da se pomiri sa svijetom. Da ga prigrli. Jer ima toliko toga još da joj pruži…

Da se više ne ljuti.

Da prestane da se ljuti.

Govorim to djevojci u sebi koja je poželjela da bude muško, kako bi lakše koračala.

Djevojci koja je pomislila da su muški koraci lakši.

Od njenog. Ženskog.  Koji nije teži, samo upečatljiviji.

Danas govorim sebi.

Sjutra ću njoj.  Koju sam rodila.

Kao direktorica i suosnivača CPI (Centra za postkonfliktna istraživanja) u startu si razbila mitove i predrasude o ženama i liderstvu. Odnosno, pokazala da se može. Na koji način si uspjela biti na čelu organizacije u biznis svijetu, koji je većinom muški?

Kako u poslu, tako i u privatnom životu, ne dozvoljavam da budem diskriminisana na rodnoj osnovi. Jedna od intervencija CPI jeste i rad u oblasti ženskih ljudskih prava te borba protiv isključenosti i segregacije. Svojim ličnim primjerom nastojim pokazati svim ljudima (bez obzira na spol i rod) da je uspjeh moguć i da ne smiju dozvoliti da ih prepreke (pa bile one zasnovane i na rodnoj diskriminaciji) obeshrabre i spriječe da napreduju. Od malih nogu sam imala veliku podršku porodice u izgradnji svoje karijere što je, takođe, mnogo uticalo na moj dosadašnji rad i uspjehe.

Postkonfliktne zajednice i područje bivše Jugoslavije. Koliko su ljudi spremni da pričaju o poslijeratnom periodu i osjećaš li napredak?

Mi u centru kada govorimo o svom radu umjesto ‘’izgradnja pomirenja’’ koristimo izraz ‘’izgradnja dijaloga’’. Ovo iz razloga što vjerujemo da za pomirenje još uvijek niije došlo vrijeme tj. da je preuranjeno govoriti o pomirenju u punom smislu riječi, jer nisu ispunjeni neki od prvih preduslova za to, kao što su: pravična suđenja zločincima, reparacije i poštovanje prava žrtava. Sve ovo, uz lošu socio-ekonomsku situaciju i kontrolu medija otežava proces pomirenja. Kroz naš rad uvidjeli smo da znatan broj građana BiH vrlo spremno prelazi etničke barijere, zajedno živi, sarađuje i nada se boljoj perspektivi za mlade ljude, koji su posebno pogođeni ovom situacijom. Činjenica jeste da građani kao takvi nisu prepreka pomirenju, ali i da su pod velikim uticajem vladajućih nacionalističkih struktura koje uz govor mržnje i kontrolu medija nastoje održati status quo i usporiti dalji razvoj BiH.

Čime se CPI bavi? Objasnimo to ljudima koji ne znaju šta radite.

Centar za postkonfliktna istraživanja je kreativna nevladina organizacija, koja se bavi izradom multimedijalnih, edukativnih intervencija u svrhu prevencije konflikta i izgradnje međuetničkog i međureligijskog dijaloga u BiH, na Balkanu i svijetu. Jednostavno i možda malo (pre)ambiciozno: misija CPI je izgradnja održivog mira u svijetu.

Malo je poznato da ste upravo vi bili organizator javnih i privatnih projekcija filma “U zemlji krvi i meda”. Jesi li upoznala Anđelinu? Šta misliš o njenim aktivnostima?

CPI je imao čast da od 2010. godine sarađuje sa Anđelinom Džoli, posebnom izaslanicom UN-a i bivšom Ambasadorkom dobre volje UNHCR-a. Ovu saradnju ne spominjemo previše kao takvu, jer znamo da je i namjera g-đe Džoli bila da kroz ovaj rad da glas i podršku ženama žrtvama rata i posebno ženama žrtvama seksualnog nasilja u konfliktu, te da zajedno radimo na razbijanju stigme i tišine koja okružuje ove žene. Ja sam imala čast da tokom bosanske premijere njenog režiserskog prvjenca ‘’U zemlji krvi i meda’’, upoznam g-đu Džoli i njenog supruga i mogu reći da su to dvoje prekrasnih ljudi, bez ikakvih ‘’holivudskih’’ kompleksa koji se iskreno bore za ljudska prava u svijetu.

Pokrenuli ste konkurs u čast Srđanu Aleksiću. Reci nam nešto više o njemu? Je li Srđan inspiracija i tebi?

Jedan od vodećih i nagrađivanih programa CPI jeste program ‘’Obični heroji’’ koji nastoji ispričati priče građana, koji su, birajući da spasu ‘onog drugog’, postali heroji u vrijeme kada je njihova zemlja prolazila kroz rat i genocid. Program donosi svjedočenja spasilaca iz Bosne i Hercegovine, Kambodže, Ruande, i Holokausta. Jedna od komponenata programa jeste i omladinsko takmičenje ‘’Srđan Aleksić’’ kroz koje nastojimo motivirati mlade ljude da u svojim zajednicama pronađu primjere svakodnevne moralne hrabrosti i borbe za pravdu. Hrabrost Srđana Aleksića ovdje jeste oličenje jednog istinskog heroja i on je vječita inspiracija svima, pa i meni, da nikada ne smijemo da odustanemo od svojih ideala i da, prije svega, moramo biti ljudi.

Ti si bila novinar. Istraživač. Filmski producent. A sad si na čelu jedne nevjerovatne organizacije. Kako je na tebe uticao taj razvojni put? Šta te najviše isklesalo?

Moja profesionalna karijera zaista jeste skup različitih angažmana: diplomirana politologinja/sociologinja, obučena novinarka, dugogodišnja istraživačica na Univerzitetu u Sarajevu, producentkinja velikog broja dokumentarnih filmova, direktorica i menadžerica nekoliko lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija, i baš ovaj multidisciplinarni rad i aktivnosti i jesu me oblikovale u liderku i afirmisale kao aktivistkinju za ljudska prava. Pored i prije svega, ja sam još uvijek ona studentkinja koja je iz malog Kladnja došla u veliko Sarajevo sa namjerom da mijenja svijet na bolje.

Podijeli sa nama najljepše i najtužnije iskustvo koje ti je centar donio.

Moja najljepša iskustva vežu se uvijek za mnoštvo mladih ljudi iz BiH i regije Balkana sa kojima svakodnevno radimo u centru. Svi ti mladi ljudi koji su se uzdigli iznad etničkih barijera i odlučili donositi pozitivne promjene svojoj zajednici su jedna neprekidna inspiracija i potvrda da ovo što radimo u CPI ima smisla. Veoma me je obradovala i činjenica da smo, kroz partnerstvo sa UN Web TV, uspjeli da jednu od epizoda iz dokumentarnog serijala ‘’Obični heroji’’ vidi preko 300 miliona ljudi širom svijeta. Jedinstvena je i situacija kada, na primjer, nedeljom popodne prebacujem kanale na TV-u, pa naiđem na neki od svojih dokumentarnih filmova na Al Jazeera Balkans.

Neka od najtužnijih i najtežih iskustava jesu ponovljena saznanja da u NVO sektoru, koji bi trebao predstavljati oličenje transparentnosti i povjerenja, postoji nevjerovatna količina nepotizma i korupcije. Činjenica jeste da se grantovi za nevladine organizacije namještaju rodbini, prijateljimai komšijama i time uskraćuje novac istinskim aktivistima i onemogućuje im se rad na izgradnji mira. Tužan je i nedostatak saradnje između nevladinih organizacija, te nedostatak jedinstvenog pritiska kojeg NVO sektor treba da stavi na vladajuće strukture kako bi ovu državu okrenuli ka boljoj budućnosti.

Da nije bilo još jedne žene, Lesli, ne bi bilo ni Centra. Koliko su žene u BiH, u okruženju, svjesne da zajedno mogu više nego same?

Lesli – koja je suosnivačica i podpredsjednica CPI – je prije svega moja velika inspiracija, iskreni prijatelj i nepresušni izvor snage i motivacije. Ona i njena porodica su prije skoro šest godina odlučili da sve što su uložili u njeno obrazovanje i razvoj sada ulože u jednu ideju, jedan centar, i izgradnju jedne bolje BiH. Za pet godine, zajedno sa našim timom, Lesli i ja smo uspjele da u naš rad uključimo više od 5.000 mladih ljudi i 250.000 građana BiH, te osmislimo i realizujemo više od stotinu  projekata, programa i aktivnosti.

Ja smatram da su žene dobro osvještene u ovoj sferi i da postoji veliki broj primjera jakih žena kao pokretačica promjena, kao što su udruženja Žene u Crnom, Majke Srebrenice ili Ujedinjene Žene. Aktivistice kao ove su jako dobro uvezane i shvataju značaj saradnje i zajedničkog napretka. Naravno, i u ovoj oblasti su potrebna unaprijeđenja, posebno među ženama koje žive u ruralnim sredinama i/ili pripadaju manjinskim grupacijama.

Ti si preživjela rat. Sjećanja su, znamo, sigurno još uvijek živa. U čemu crpiš snagu za rad na prošlosti i kako ona definiše budućnost?

Rat sa sobom donosi neopisive situacije i zaista je period koji vam obilježi život zauvijek. Ja sam rat preživjela kao tinejdžerka, i to su godine u kojima sam preživjela užasne stvari čije otiske i danas nsim sa sobom. Kao što sam ranije pomenula, nepresušna snaga za rad jeste energija mladih ljudi, njihova vjera i posvećenost našoj zajedničkoj misiji izgradnje mira. Takođe, sam vrlo ponosna što sam u godinama rada stekla povjerenja žrtava rata u BiH iz svih etničkih grupa, te su oni danas spremni da samnom podjele strahote koje su preživjeli, kako bi njihova stravična iskustva bila dokumentovana i ostala kao nauk i opomena budućim generacijama. Kada su te osobe spremne da samnom ispred kamere podjele svoje priče, a koje mi kasnije uvrstimo u naš rad kroz filmove ili fotografske izložbe, tada shvatim koliku odgovornost zaista nosim sa sobom. Sa jedne strane povjerenje povrijeđenih, a sa druge mladalačka ambicija i želja za prevencijom ovih stravičnih zločina – to je moja snaga.

Veoma si angažovana i članica si značajnih skupova, konferencija i mitinga, gdje nerijetko predstavljaš našu državu. Koliko ti znači mogućnost da kao žena svijetu predstavljaš BiH i njene probleme, svakodnevnicu i realnost?

Vrlo sam ponosna kada predstavljam BiH na različitim skupovima, počev od 2011. godine kada je jedna od naših spasiteljki Mina Jahić odlikovana od strane Hillary Clinton za hrabrost tokom obilježavanja 60. godišnjice Konvencije u vezi sa statusom izbjeglica, preko dodjele prve nagrade za Interkulturalnu inovativnost 2014. godine kada sam imala čast govoriti ispred više od 1200 ministara iz cijelog svijeta i u prisustvu generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna, do 2015. godine i dodjele nagrade ‘’Diversity Advantage Challenge’’ Vijeća Evrope gdje sam imala priliku predstaviti naš rad na Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti. Pored svega ovoga, najponosnija sam i dalje kada BiH predstavljam na događajima sa mnoštvom mladih ljudi i kada dobijem priliku da na njih prenesem lekcije iz svoje zemlje.

Društvo nerijetko uspjeh žena definiše kroz posao i majčinstvo. Međutim, je li to zaista mjerilo uspjeha i osjećaš li da imaš pritisak da biraš između to dvoje?

Mi i dalje živimo u partrijarhalnom društvu koje dosta često uspjeh žene vezuje za njene reproduktivne mogućnosti. Ja smatram da je majčinstvo lični izbor i da kao takav nikada ne smije biti pritisak nikome. Ja imam tu sreću da od početka moje karijere imam veliku podršku roditelja i brata, koji podržavaju svaku moju odluku.

Borba za ravnopravnost neminovno uključuje i muškarce. Kako je sarađivati sa njima na državnom, ali zatim i regionalnom i svjetskom nivou? Dolazi li se do kompromisa prije sa ženama ili muškarcima?

U svom poslu ne dozvoljavam da me bilo kakve spolne ili rodne predrasude obeshrabre ili uopšte utiču na moj rad. Bez obzira na to sa kim sarađujem uvijek se trudim da gledam izvan tih ‘’vanjskih’’ prizmi i fokusiram se na profesionalizam i odgovornost u radu. Naravno, partnerstva i saradnje uvijek nose i pozitivna i negativna iskustva, ali ih ja uvijek vežem za kvalifikacije i kvalitet poslovanja, a ne spolne ili rodne karakteristike.

Bez obzira na to koliko zahtjevna tvoja poslovna pozicija bila i ti, kao i brojne druge žene, imaš svoje male sitne brige. Kako se nosiš sa svakodnevnim problemima i u čemu pronalaziš utočište?

Najviše bih voljela posjedovati neku čarobnu formula za kvalitetniji život sa zdravom prehranom, rekreacijom i sl. No međutim, kao i svaki posao i ovaj nosi veliku dozu stresa, koji u kombinaciji sa velikim brojem putovanja, koja su za mene samo ove godine uključivala London, Baku, Nju Jork, Štokholm, otežava pronalazak životnog balansa. Moj način borbe sa ovim jeste da, koliko god je moguće, svoje slobodno vrijeme posvetim prijateljima i porodici, mojoj kući, maloj bašti i mom psu koji me voli bezgranično.

Šta je ono što svaka žena treba znati i voditi se tom mišlju u životu?

Nijedna žena nikada ne smije da ignoriše svoje strahove nego treba da se suoči sa njima; ne smije da bježi od konflikta, nego treba da se izbori sa njim; ne smije da odustane od svojih snova i uvjerenja, i konstantno treba da radi na svom usavršavanju i obrazovanju. Moja misao je uvijek poznata rečenica sekretarke Hilari Klinton na 4. Ženskoj konferenciji u Pekingu (1995): ‘’ljudska prava su ženska prava i ženska prava su ljudska prava.’’