Već godinama tuzlanska prof. dr. hemije Nahida Srabović vodi borbu za promjenu u sistemu. Njen sin Faris „drukčiji“ je i ne uklapa se u rigidni sistem obrazovanja.

Farisu je ustanovljen ADHD i svoje školske dane ovaj besprijekorni odlikaš provodio je pod suspenzijom, izdvojen i odbačen. Njegove školske godine mogle su biti dramatično drukčije:

„Da smo uspjeli u tom na početku, da je prepoznat, da je uključena adekvatna terapija, mislim da bi bilo sve daleko drugačije… Možda bi bio u kategoriji učenika koji se bore za titulu učenika generacije, a ne bi bio na suspenziji“, navodi za Oslobođenje dugogodišnja profesorica na Farmaceutskom fakultetu u Tuzli.

Zašto je ovaj dječak ostavljen na cjedilu bez terapije? Razlog je zamršen i komplikovan.

Nevidljiva djeca i krivo srastanje

Iako se naziva poremećajem, ADHD je nešto što balansira na tankoj liniji između smetnje i nedostatka:

„Procjenjujemo da ADHD ima otprilike 7 od 100 djece i nešto manji postotak odraslih… to znači da u BiH vjerovatno između 120.000 i 160.000 ljudi ima ADHD“, procjenjuje Merdina Mostarlić, psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja pod supervizijom. Njihove živote narušavaju „male“ stvari koje imaju velike posljedice:

“Ne uspijevam se vratiti na ono na što se trebam fokusirati jer ne kočim prije nego što se fokusiram na drugu nebitnu stvar”; “Ne uspijevam kočiti svoju emotivnu reakciju prije nego što eskalira”; “Stalno se krećem, prelazim iz jedne aktivnosti u drugu” – opisala je glavne simptome ADHD-a psihologinja Mostarlić

„Kod osoba koje dobiju dijagnozu kasnije u životu često vidimo da su godinama pokušavale kompenzirati te teškoće velikim naporom. Nažalost, dijagnoza se ponekad postavi tek kada posljedice postanu ozbiljne“, govori Mostarlić.

Osobe sa neliječenim ADHD-om nerijetko razvijaju i depresiju, što predstavlja dodatni problem:

„Nikada nije bio prihvaćen od strane vršnjaka… Takva djeca su odbačena, označena kao loša, kao djeca koja ne pripadaju, ne trebaju da budu tu gdje u suštini trebaju da budu“, prisjeća se Srabović.

„Osobe s ADHD-om imaju značajno veći rizik za razvoj problema sa supstancama u poređenju s opštom populacijom“, objašnjava nam psihologinja Mostarlić:

„Neprepoznat i netretiran ADHD može imati ozbiljne  posljedice: poteškoće u obrazovanju, nestabilnost na poslu, probleme u odnosima, finansijski stres ili veći rizik za nesreće i ovisnosti“, naglašava tragediju nepomaganja ljudima koji bi mogli imati sasvim normalan život.

Lijek koji je nedostupan i javnost koju nije briga

Lijekovi za ADHD su na bazi amfetamina i postoji rizik od njihove zloupotrebe, pa je time njihovo licenciranje skuplje i problematičnije a kompanije nisu zainteresovane za tržište koje ovaj poremećaj ne prepoznaje.

„Razgovarala sam i sa vlasnicima i direktorima veletrgovina, i sa osobama u Agenciji za kontrolu lijekova. Čak smo uputili i jedan mail predstavništvu Johnson & Johnsona, koji su vlasnici licence za Concertu (op. a. metilfenidat) u Beogradu“, ispričala nam je prof. dr. Srabović.

„Njima naše tržište nije interesantno, ne samo što je malo, nego zato što se ne priča o ADHD-u“, zaključila je.

„Psihijatar može propisati taj lijek ali ne može ga ordinirati u bolnici. Bolnica, i ako bi raspisala tender za nabavku tog lijeka, taj tender bi pao jer nijedna veletrgovina ga ne može ponuditi, i onda roditelj sa tim receptom ne zna šta da radi“, objasnila je apsurdnu situaciju.

Mukotrpno traženje rješenja preko granice

Očajni za bilo kakvom pomoći, pacijenti i njihovi voljeni često idu po dijagnozu i lijekove u susjedne države, ali to stvara nove probleme:

„Obzirom da nisu registrovani u BiH, oni se faktički ne bi smjeli prodavati ni na koji način u BiH, čak se ne bi smjeli ni kupovati u inostranstvu i to je siva zona“, kazala nam je Srabović.

U BiH, kako kažu naši sagovornici, ne postoji ni mogućnost dijagnostike a stalno putovanje preko granice je patnja:

„Osobe koje redovno koriste lijekove, radi nabavke istih svaki mjesec moraju odlaziti u jednu od susjednih zemalja“, opisala je mukotrpan proces Mostarlić.

„Za osobe iz Bosne i Hercegovine to u praksi znači dodatne troškove, putovanja i značajan utrošak vremena i energije.“, dodala je.

Promjena je potrebna iz korijena – razvijanje svijesti

„Roditelji ili osobe više vole otići i kupiti taj lijek negdje u inostranstvu nego da se priča o tome“, ocjenjuje Srabović, naglasivši da je u BiH ovo i dalje tabu tema:

„Ljudi se boje ovog što smo mi prošli od takve stigmatizacije psihijatrijskog bolesnika, agresivnog djeteta i tako dalje“, nastavlja, kriveći i zastarjelost prisutnu u kadrovima:

„Jednostavno, mislim da je u pitanju jedno neznanje i nerazumijevanje i nepostojanje želje da se razumije… Nema rješenja ukoliko se ne promijene propisi. To je u zadnje vrijeme neki fokus u mom ovom djelovanju“, odlučna je majka dječaka sa ADHD-om.

Merdina Mostarlić, pak, poziva svakog ko se bori s ovim problemima da potraži pomoć, neovisno o dobi:

„Mnogi ljudi godinama žive s osjećajem da su ‘neorganizirani’, ‘lijeni’ ili ‘nedisciplinirani’, pa terapija često počinje upravo razdvajanjem simptoma ADHD-a od slike koju je osoba razvila o sebi.

To često dovodi do većeg osjećaja stabilnosti, više samopouzdanja i kvalitetnijih odnosa“, navodi psihologinja.

Pred našim sagovornicima i svim pacijentima i ljekarima u vihoru ADHD-a duga je borba. Sistem i društvo koji su iznevjerili Farisa i hiljade druge djece to još mogu nadoknaditi i dozvoliti im da procvjetaju u odrasle ljude koji mogu biti brilijantni i sretni pojedinci.

Ova promjena, po svemu sudeći, mora da krene od individualnog nivoa, empatije i razumijevanja, preko institucija, pa onda u formalnosti poput licenciranja lijeka.

Odgovor na dopis od Agencije za lijekove do dana objave članka nismo dobili.

Izvor: Oslobođenje

Jedan od paradoksa našeg vremena je hipohondrija. Taj uporni strah od bolesti i smrti, koji uzrokuje beskrajnu patnju kod ne baš tako zanemarivog dijela odrasle populacije (prema nekim procjenama oko 20–30 posto), pokreće vrtlog konzultacija, dijagnoza i terapija koje zapravo nemaju smisla. Dovodi do nedostatka povjerenja u vlastito tijelo (i um) unatoč preventivnoj medicini, kontinuiranoj medicinskoj skrbi, dijetama…

– Sve nas karakterizira egzistencijalna tjeskoba i to je normalno. Svjesni smo svoje ranjivosti i prolaznosti, znamo da se možemo ozlijediti ili razboljeti i da, prije ili kasnije, moramo umrijeti. Zanimljivo je da napredna medicinska skrb koja nam je danas dostupna ne ublažava tu svijest o našoj krhkosti. Mi se danas borimo između dva suprotstavljena elementa: s jedne strane postoji ta psihološka osnova koja nas stalno podsjeća na našu nemoć kao smrtnika, a s druge strane postoji taj suvremeni mit o svemoćnoj medicini koji nam govori da se sve može izliječiti i riješiti i da osoba može vječno biti zdrava i mlada. Ta kontradikcija pojačava i dramatizira poruke neučinkovitosti ili neuspjeha koje možemo primati od svojih tijela. Jer, ako želimo biti zauvijek potpuno zdravi, jasno je da nas prehlada plaši, temperatura od 39 stupnjeva nas izluđuje, a bolovi u zglobovima izazivaju paniku. Tjeskobu zbog bolesti pogoršava činjenica da su u moderno doba nestale veze obiteljske i društvene solidarnosti koje su tisućljećima karakterizirale ljudsku vrstu – pojašnjava psihoterapeut Nicola Ghezzani, autor eseja „Hipohondrija”.

Što se događa u hipohondriji

– Anksioznost postaje prekomjerna i prelazi određene sigurnosne granice, postajući patološka. Taj poremećaj ima različite stupnjeve intenziteta, no u velikoj većini slučajeva radi se o neurozi koja podjednako pogađa oba spola i stavlja nas u stalno stanje straha za sebe, ali i za naše voljene. Samo u malom postotku degenerira u oblike psihoze, slične deliriju, koji su puno ozbiljniji – kaže dr. Ghezzani, ističući da hipohondriju karakterizira uznemirujuća i pretjerana pažnja prema najmanjim signalima tijela.

Čak i samo blaga bol u stopalu, brži otkucaji srca ili loša probava mogu izazvati beskrajnu patnju i navesti osobu da neprekidno luta od liječnika do liječnika, ponavlja pretragu za pretragom, zahtijeva terapiju za terapijom. Osjećamo se jako bolesno i, kako kaže psihoterapeut, ne shvaćamo dvije temeljne stvari: s jedne strane, naše tijelo neprestano emitira signale svoje prisutnosti i normalno je da je njegova aktivnost promjenjiva, a s druge strane, stalno svoje tijelo opterećujemo, forsiramo, stavljamo na kušnju svojom prehranom, neaktivnošću i načinom života općenito.

– Posljedica su ti alarmi koje nam ono s vremena na vrijeme šalje i koji su savršeni fiziološki pokazatelji. Oni ne moraju ukazivati ni na što ozbiljno, već uglavnom ukazuju na to da moramo stati, odmoriti se, jesti drugačije… – kaže dr. Ghezzani, ističući da nam tijelo stalno govori jer je ono bitan dio psihe.

Strah od gubitka bliskih ljudi

Patofobija zapravo nije samo egocentrična. Dr. Ghezzani napominje da je čak polovica onih koji pate od nje izuzetno zabrinuta da će se razboljeti članovi njihove obitelji, partneri ili prijatelji. Ono što uzrokuje patnju jest pomisao na „gubitak” ljudi o kojima ovise za svoju fizičku i mentalnu dobrobit, što je zapravo egocentrizam u pravom smislu riječi.

Mladost nije hipohondrična

– Teško je pronaći hipohondrično dijete ili adolescenta. Oni su previše neupućeni u život ili previše samouvjereni da bi razmišljali o njegovim rizicima i strahovali za svoje zdravlje. Hipohondrija se javlja kod onih s osjećajem odgovornosti prema životu (početak rada, osnivanje obitelji), a time i većom osjetljivošću na egzistencijalnu ranjivost. Rekao bih da se u prosjeku javlja od 25. godine nadalje, a rizik za pojavu, paradoksalno, opada od osamdesete nadalje, iako tada postoji izravnije suočavanje s krhkošću i prolaznošću tijela – kaže dr. Ghezzani.

Jesam li hipohondar?

Vrlo je jednostavno zapravo prepoznati kod sebe hipohondriju. Ona je prisutna ako je zdravlje naša dominantna briga.

– Teško je živjeti s takvom opsesijom, no mnogi ljudi se ili srame priznati to ili misle da je to normalno. A hipohondrija je zapravo stalna krađa vitalnosti, osoba je opljačkana za svoju energiju i pažnju prema toliko drugih aspekata stvarnosti – smatra dr. Ghezzani, dodajući da se s njom može živjeti samo ako je logična i epizodna. Na primjer, ako se bojite svaka tri ili četiri mjeseca kad imate liječnički pregled ili zato što vam se partner ne osjeća dobro, to je u granicama normale. To je strah opravdan tom egzistencijalnom tjeskobom koju svi imamo. No, ako dulje vrijeme ne mislimo ni na što drugo, onda bi trebalo potražiti stručnu pomoć.

– Ako se, primjerice, poznanik stariji od 60 godina razboli i samo o tome stalno pričamo, nalazimo se u stanju poremećaja. Kao i ako idemo liječniku svaki tjedan ili imamo tri liječnika kojima odlazimo jer nikome ne vjerujemo ili se sramimo svojih zamišljenih bolesti. To je onda anksioznost koju treba tretirati kao i svaku drugu bolest – poručuje psihoterapeut.

Ponekad mogu biti potrebni i lijekovi

Ako je patološka anksioznost samo povremena, odnosno događa se jednom ili dvaput godišnje, najjednostavniji je bihevioralni pristup da se taj „čavao u mozgu” stavi na stranu i da se osoba usredotoči na druge interese koji su joj važni. No, kad anksioznost prijeđe određenu granicu, to više neće biti dovoljno, već treba intervenirati ili psihoterapijom ili, u najtežim slučajevima, psihofarmakologijom.

– Psihoterapija ima važnu ulogu jer nam pomaže da slušamo tijelo. Primjerice, neke osobe pate od hipohondrijalnih poremećaja jer zapravo previše iskorištavaju sebe. Stalno rade ili su u previše restriktivnim prehrambenim režimima ili puno zahtijevaju od sebe u smislu svakodnevne intenzivne tjelovježbe, no i dalje ignoriraju poruke protesta koje im tijelo šalje. No, kada ti znakovi rastu i postanu značajniji, uspaničare se i tada nastupa hipohondrijska kriza. Mnogi su zapravo opsjednuti učinkovitošću i vjeruju da bi tijelo trebalo biti stroj koji treba gurati do maksimuma. No, to nije slučaj i, prije ili kasnije, ono će prestati funkcionirati – upozorava dr. Ghezzani.

Osjećaj krivnje

Kako kaže psihoterapeut, s tim je povezan i osjećaj krivnje kod pojedinaca koji krše određeno pravilo, čine sve što žele u nekom trenutku ili se upuštaju u abnormalno ponašanje. Svjesni su da krše prirodne granice, no njihov strah ne vodi ih do ispravljanja takvih ponašanja, već samo do još veće tjeskobe. To jasno vidimo kod onih koji puše, zloupotrebljavaju alkohol ili uzimaju droge: u određenom trenutku „polude” kad se suoče sa simptomom koji je samo posljedica onoga što rade.

– Moramo shvatiti da tijelo ima svoju mudrost koju savjest ne može i ne smije ignorirati. Kad bismo svi bili pažljiviji na znakove upozorenja koje nam šalje, umjesto da ih guramo pod tepih, imali bismo puno manje hipohondrijske anksioznosti – zaključuje stručnjak.

Izvor: Živim.hr

U vrtiću bi vaspitačice gledale u mene kako bi me spriječile da se vrtim okolo i razgovaram sa drugarom do mene. Biti prisiljen sjediti tamo bilo je kao mučenje. Samo sam htjela ustati i plesati.

U prvom razredu, učiteljica je stavila moj sto u ćošak, okrenut prema zidu, kako bih prestala da ćaskam sa prijateljima. Naučila sam kako da presavijam papirnate avione da bih mogla poslati bilješke svojim prijateljima, pa je učitelj oko mene stavio četiri ormarića za dokumente u obliku slova L da me “zabarikadira” i nazvao to mojom “kancelarijom”. Bila sam tako usamljena… i pomalo posramljena.

U drugom razredu bi mi zamjerali što sam umjesto zadatog posla pisala stvari poput „Mojih 10 najboljih prijatelja“. Voljela sam da pišem. Jednostavno nisam htjela pisati “izvještaj o žabama”.

U trećem razredu učiteljica je tražila sastanak sa mojim roditeljima. Sedmicama sam kasnila u gradivu. Nikad neću zaboraviti njene riječi: „Kada bi Angela provodila onoliko vremena fokusirajući se na gradivo kao na svoj društveni život, bila bi odličan đak.”

Nisam mrzila školu. Voljela sam da se viđam sa svojim prijateljima, razgovaram sa ljudima, da stvaram, ali kada je došlo doba dana kada sam morala mirno da sjedim i slušam kako neko blebeće o nečemu za šta me nije briga, naježila bih se. Kad su nam čitali naglas, moj mozak nije mogao obraditi riječi. Sada to opisujem kao da me “zasvrbi mozak”. Da su mi samo pustili da čitam sama – ili još bolje, da sama biram svoje knjige – mogla sam im pokazati za šta sam sve sposobna.

U šestom razredu dogodilo se čudo. Mijenjali smo učionice nekoliko puta tokom dana, što mi je dalo razlog da se nečemu radujem. Mogla sam da ustanem, da se krećem. Što je još važnije, jedna od mojih učiteljica je bila kao “dar od Boga”. Smiješila mi se, čitala moje pjesme, s ljubavlju prihvaćala moja umjetnička djela i govorila mi koliko sam nadarena. Gospođa Regan — učinila je sve podnošljivim.

U kasnijim razredima, strah od prizemljenja stvarao je zdrav pritisak na mene da se fokusiram – osim u matematici. Kada su pomiješali slova sa brojevima, za mene je to bilo “špansko selo”. Posljednji čas matematike koji sam pohađala bila je druga godina. Nisam uspjela i rekla sam nastavniku da ću ponovo polagati razred. Rekao je: „Ako ti dam 3 hoćeš li mi obećati da nećeš ponovo polagati razred i da ćeš samo završiti s matematikom? I ti i ja znamo da ovo nije tvoja stvar.” Bio je u pravu, i tako smo uradili.

Vatra u mom mozgu i tijelu doveli su do toga da stalno tražim stimulaciju, uzbuđenje. To je dovelo do nekih rizičnih i nezdravih ponašanja. Ono što većina ljudi naziva mirom i tišinom, meni se čini kao usamljenost, muka. Imam previše misli da izrazim, previše da uradim. Nije FOMO (fear of missing out), samo toliko volim život da želim da ga iskusim. Želim da zaronim glavom u glasna, srećna iskustva. Kada nisam usred jednog, razmišljam šta će biti sledeće. Dovraga, čak i kada sam usred jednog, razmišljam o sljedećem.

Hvala Bogu da me nježno uputio na put karijere gdje su me sve te misli, ideje i priče u mojoj glavi učinile dobrom. Ponekad znam da moram zatvoriti vrata svoje kancelarije, pojačati muziku i ući u svoju zonu stvaranja. Drugih dana ne radim apsolutno ništa jer se moj unutrašnji motor jednostavno kreće prebrzo. Naučila sam da pružim sebi milost i pokušam ponovo sutra.

Stvari su se promijenile otkako sam odrastala ‘80-ih, ali za mnoge djevojke sa ADHD-om, nije sve toliko drugačije. Pogrešno smo shvaćene. Možda mislite da smo dosadne, čudne, željne pažnje. Mislite da se ne trudimo dovoljno, da ne radimo u skladu sa svojim potencijalom. Vjerovatno ste u pravu, ali naši mozgovi su umorni. Oni nikada ne prestaju. Nikada se ne smiruju. Svjetlo nam se nikad ne gasi.

Budite strpljivi sa tim vrckavim devojkama. Saznajte šta zanima njihove male umove dovoljno da njihov motor može neko vrijeme da radi u praznom hodu. Recite im da imaju supermoć – ako samo mogu da shvate kako da je iskoriste za dobro. Poruke koje im date u tim ranim danima zauvijek će živjeti u njihovim glavama.

ADHD ima puno simptoma. Neki simptomi u početku mogu izgledati kao normalno i uobičajeno ponašanje djeteta, ali ADHD ih učini mnogo težim i učestalijim. Djeca imaju ADHD, ako pokazuju bar šest simptoma. Mogu se javiti u petoj ili šestoj godini njihovog života.

Djeca sa ovim poremećajem

– Lako budu ometeni i često zaboravljaju stvari,
– Prebacuju se brzo s jedne aktivnosti na drugu,
– Imaju poteškoća sa praćenjem smjera,
– Previše sanjare,
– Ne mogu završiti zadatke, poput zadaće ili nekih drugih poslova,
– Gube često igračke, knjige i školski pribor,
– Vrpolje se puno i ne mogu sjediti mirno,
– Non-stop pričaju i prekidaju druge u razgovoru,
– Veoma puno trče,
– Dodiruju i igraju se sa svim što vide,
– Veoma su nestrpljivi,
– Često brbljaju neprimjerene komentare,
– Imaju poteškoća sa kontrolisanjem emocija.

Nije rijetkost da pedijatar uspostavi dijagnozu kod djeteta, iako se preporučuje posjeta specijalisti koji ima više iskustva sa ovim poremećajem. Međutim, važno je znati da ne postoji jedan test koji vam može reći da li vaše dijete ima ADHD ili ne. Djeca sa ovim poremećajem uz određeni tretman mogu biti bolje, ali se treba znati da ne postoji lijek.

Tretmani

Postoje tri vrste tretmana. Medicinski ljekovi mogu pomoći, a najuobičajeniji među njima se zove stimulans. Pomaže djeci da se bolje fokusiraju, uče i budu mirnija. Ali, kao i bilo koji lijek sa sobom nosi nus pojave, a u ovom slučaju su to problemi sa spavanjem i mučnine. Druga vrsta tretmane su terapije, tj. psihosocijalne intervencije. Bihevioralna terapija može pomoći djeci da bolje kontrolišu svoje ponašanje, kako bi im bilo lakše kod kuće i u školi. Najbolja solucija je kombinacija ljekova i terapije i do sada se pokazalo kao najbolje rješenje.

Predskolska.ba

Foto: Pixabay