Akušeri, međutim, upozoravaju da carski rez, ako nije medicinski opravdan, nikako nije preporučljiv i bolji u odnosu na prirodan porođaj. Po rečima prof. dr Ljiljane Mirković, načelnice akušerske intenzivne nege Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Srbije, carski rez treba raditi isključivo kada medicina kaže da je to neophodno.

U najvećem i najmodernijem privatnom porodilištu u Srbiji rođena 8000. beba! Evo šta kaže MAMA

– Činjenica je da se u Srbiji beleži izrazit porast broja carskih rezova i da je trenutna brojka od bezmalo 40 odsto, neprihvatljiva. U svim zemljama Zapada koje takođe beleže porast broja carskih rezova, publikovane su nacionalne smernice za bezbedno smanjivanje njihovog broja. Prvi korak ka smanjivanju broja carskih rezova je tačno praćenje njihovog broja na nacionalnom nivou. Drugi je uvođenje klasifikacije indikacija za carski rez – kaže dr Mirković.

Deca rođena carskim rezom imaju više rizika

Više je razloga, po mišljenju dr Mirković, inače i profesora Medicinskog fakulteta, zašto je neprihvatljiv ovako visok procenat carskih rezova.

– Pre svega, carski rez je hitna hirurška operacija kojom se spasavaju život žene ili fetusa, u porođaju. Komplikacije kao što su krvarenja, infekcije i tromboze krvnih sudova češće su kod operisanih žena, a veća je i smrtnost u toj grupi porodilja. Deca rođena carskim rezom su u kasnijem životu izložena većem riziku za pojavu astme i nekih drugih autoimunih oboljenja. U sledećoj trudnoći žene sa carskim rezom imaju veću šansu za pojavu nisko usađene posteljice – objašnjava sagovornica „Novosti“.

Faktori koji najviše doprinose učestalosti ove operacije su – neadekvatna materična aktivnost, prethodni carski rez, karlični stav ploda, patnja ploda, prenesena trudnoća, višeplodna trudnoća… Carski rez je akušerska operacija kojom se hirurškim putem završava porođaj i spada u najvažnije operacije koje se izvode u ginekologiji i akušerstvu. Takođe, spada u jednu od deset najčešćih velikih operacija.

Učestale rizične trudnoće

– Promenilo se mnogo toga poslednjih decenija što može objasniti učestaliju pojavu rizičnih trudnoća, o čemu nažalost, u Srbiji ne postoji jasna evidencija. Žene rađaju u kasnijim godinama sa više manjih ili većih, latentnih ili manifestnih oboljenja, više je multiplih trudnoća kao rezultat asistiranih reproduktivnih tehnologija, trudnice su češće gojazne i sa većim brojem štetnih navika. U razvijenim zemljama se beleži porast učestalosti hipertenzije i dijabetesa u trudnoći čak za 25 odsto – navodi dr Mirković.

Detaljnije o tome koje rizike nosi carski rez za dete

Neposredni (kratkoročni) rizici

Respiratorni problemi su najčešća komplikacija. Najčešći problem kod beba rođenih carskim rezom su poteškoće s disanjem, iako se to uglavnom dešava kod beba rođenih pre termina — kod beba rođenih u 39. nedelji ili kasnije ovaj rizik je gotovo jednak kao i kod vaginalnog porođaja. Razlog je fiziološki: prolazak kroz porođajni kanal stiska grudni koš bebe i pomaže da se istisne tečnost iz pluća, što se kod planiranog carskog reza (posebno pre početka trudova) delimično izostavlja.

Mikrobiom creva je druga velika tema. Deca rođena carskim rezom ne kolonizuju creva majčinim bakterijama tokom prolaska kroz porođajni kanal, već bolničkim mikroorganizmima, a prvih 1000 dana života je kritičan period u kom sastav mikrobioma igra ključnu ulogu za dalji razvoj.

Šta pokazuju dugoročna istraživanja

Ovde treba biti precizan — reč je uglavnom o **statističkim povezanostima (asocijacijama)**, ne o dokazanoj direktnoj uzročnosti, jer je teško potpuno razdvojiti efekat samog reza od razloga zbog kojih je rez urađen (npr. veće bebe, komplikacije trudnoće i sl.).

Astma i alergijske bolesti — najbolje potvrđena veza. Velika sistematska analiza je pokazala da je carski rez faktor rizika za respiratorne infekcije (OR 1,30) i astmu (OR 1,23). Danska studija je otišla dalje i pokazala mehanizam: deca koja su zadržala mikrobiomski „potpis“ karakterističan za carski rez i nakon godinu dana imala su trostruko veći rizik od razvoja astme do šeste godine.

Gojaznost — dosledno se pojavljuje u istraživanjima. Analiza podataka iz 15 studija iz deset zemalja pokazala je da deca rođena carskim rezom imaju 26% veće izglede da imaju prekomernu telesnu težinu, a 22% veću šansu da postanu gojazna, mada autorka studije napominje da se veza može delom objasniti time da se veće bebe češće rađaju carskim rezom i da majke posle carskog reza ređe doje.

Dijabetes tip 1 — tip 1 dijabetes je takođe učestaliji kod dece rođene carskim rezom, mada je ova veza manje ubedljiva od one sa astmom i gojaznošću — neke velike studije nisu potvrdile značajnu razliku.

Leukemija — najnovija i najveća studija na tu temu (Karolinska institut, gotovo 2,5 miliona dece u Švedskoj) pokazala je da deca rođena planiranim carskim rezom imaju 21% viši rizik od akutne limfoblastične leukemije nego deca rođena vaginalno, a rizik od najčešćeg podtipa (B-ALL) bio je 29% viši. Važno je naglasiti: istraživači ističu da ukupan rizik i dalje ostaje nizak — dodatni rizik odgovara otprilike jednom dodatnom slučaju B-ALL godišnje.

ADHD i autizam — velika sistematska analiza koja je obuhvatila 61 studiju i preko 20 miliona porođaja povezala je carski rez sa povećanim rizikom od poremećaja iz spektra autizma i ADHD-a, iako je ova oblast istraživanja mlađa i manje čvrsta od one o astmi.

Bitna napomena

Nisu sve studije saglasne. Jedna velika evropska prospektivna studija sa preko 320.000 učesnika nije pronašla značajne razlike u pojavi gojaznosti i astme kod dece do 5 godina rođene carskim rezom, dok su rezultati za druge imune bolesti takođe ambivalentni u literaturi. Dakle, radi se o dosledno ponavljanim, ali umerenim povećanjima rizika, a ne o izvesnim posledicama.

Kada je carski rez zaista neophodan, kratkoročne prednosti nadmašuju dugoročne rizike — spašava živote kada za to postoji medicinska indikacija. Problem nastaje kada se rez radi bez jasne potrebe, jer se tada dete izlaže ovim povećanim (iako pojedinačno malim) rizicima bez odgovarajuće koristi koja bi ih opravdala. Zato SZO preporučuje da optimalna stopa carskih rezova bude oko 10–15% porođaja.

Zelena učionica

Jedne kolovoške noći 2006. godine Jorge Odon probudio se s idejom koja mu je pala na pamet u snu. Nije mu to bilo prvi put, no ovoga puta bilo je drukčije. Ideja se nije odnosila na probleme s upravljačkim sustavom i kočnicama automobila, s kojima se svakodnevno susretao u svojoj radionici u Buenos Airesu.

“Poslušaj, mislim da bi ovo moglo olakšati porođaj”, rekao je svojoj supruzi, prisjeća se Jorge u razgovoru za BBC News Mundo.

Dva desetljeća poslije njegova se ideja pretvorila u uređaj koji olakšava vaginalne porođaje i smanjuje rizik od ozljeda novorođenčadi i majki, koje se mogu javiti pri primjeni forcepsa ili vakuumskog ekstraktora, metoda koje se i dalje koriste diljem svijeta.

Nakon što je u Argentini testiran na 48 porođaja, uređaj nazvan OdonAssist, u čast svojeg izumitelja, već se koristi u 40 bolnica u pet europskih zemalja. Prema podacima zdravstvenih vlasti Ujedinjenog Kraljevstva i tvrtke koja ga proizvodi, pomogao je pri rođenju više od 300 beba.

Kako funkcionira “nježna alternativa”

OdonAssist je uređaj na napuhavanje osmišljen za pomoć pri vaginalnom porođaju kada dođe do zastoja u drugoj fazi porođaja. Funkcionira kao “nježnija alternativa tradicionalnom metalnom forcepsu ili vakuumskim ekstraktorima”, navodi se na internetskoj stranici tvrtke MNHI (Innovations in Maternal and Child Health), koja ga proizvodi.

“Funkcionira pomoću mekane zračne komore koja se postavlja oko bebine glave”, objasnila je britanska liječnica Emily Houghton za BBC-jev program Ženski sat.

Nakon napuhavanja uređaj obuhvaća bebinu glavu i omogućuje nježno i kontrolirano izvlačenje koje pomaže tijekom porođaja, navodi MNHI. Medicinsko osoblje koristi ga za vođenje djeteta kroz porođajni kanal pomoću ručki koje omogućuju bolju kontrolu postupka. Kada bebina glava izađe, uređaj se uklanja kako bi novorođenče moglo normalno udahnuti.

Ella Radford, jedna od Britanki koja je rodila sina uz pomoć ovog uređaja, podijelila je svoje iskustvo. “Nakon dugog i iscrpljujućeg porođaja dobila sam epiduralnu anesteziju i gotovo ništa nisam osjećala. Da imam priliku, bez oklijevanja bih ponovno zatražila ovaj uređaj”, rekla je.

Slučajni izum nadahnut trikom s bocom vina

Odon priznaje da njegov izum nije nastao iz osobne zabrinutosti zbog rizika koje porođaj nosi. No ti su rizici stvarni. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), tijekom 2023. godine oko 260.000 žena diljem svijeta umrlo je tijekom porođaja ili zbog komplikacija povezanih s porođajem, odnosno jedna svake dvije minute. Istodobno je oko milijun beba umrlo u prva 24 sata života.

“Sve je počelo s trikom koji je jedan zaposlenik u mojoj radionici pokazivao drugome, pokušavajući izvaditi čep iz boce. Pomislio sam da će morati razbiti bocu”, ispričao je Odon za BBC.

“No uzeo je vrećicu, stavio je u bocu, napuhao je, povukao i izvukao čep. Impresionirao me taj princip.”

Kako je tu ideju povezao s porođajem? Odon to pripisuje providnosti jer priznaje da nije postojala nikakva izravna poveznica. Ubrzo je svoju zamisao predstavio liječnicima, a ona je na kraju stigla do dr. Marija Merialdija, tadašnjeg voditelja Odjela za reproduktivno zdravlje WHO-a.

Manji rizik za majku i bebu

“Kada sam vidio prototip, impresionirala me njegova jednostavnost i sigurnost”, rekao je dr. Merialdi, danas glavni medicinski direktor tvrtke MNHI.

“Lako se koristi, što znači da ga mogu primjenjivati i liječnici i primalje. To je posebno važno u područjima sa slabije razvijenim zdravstvenim sustavom.”

Tradicionalne metode, iako spašavaju živote, nose određene rizike. U Kanadi se, primjerice, teška neonatalna trauma javlja u jednom od 105 porođaja uz primjenu forcepsa. Majke također mogu pretrpjeti ozljede, uključujući vaginalne i rektalne razderotine.

S druge strane, kliničke studije provedene u Velikoj Britaniji (ASSIST i ASSIST II) i Francuskoj pokazale su sigurnost i učinkovitost uređaja OdonAssist. U francuskoj studiji stopa uspješnosti potpomognutog porođaja iznosila je 88,5 posto, bez ozbiljnih nuspojava kod majki i beba.

“Dosad su sve bebe rođene uz pomoć ovog uređaja bile bez modrica, hematoma i drugih ozljeda koje se ponekad mogu javiti pri primjeni postojećih metoda”, dodao je Merialdi.

udućnost porodništva i globalni utjecaj

U proljeće 2025. godine OdonAssist je dobio certifikat CE Kitemark, koji potvrđuje njegovu sigurnost za uporabu u bolnicama diljem Europe. Ipak, za razliku od forcepsa, uređaj nije predviđen za višekratnu uporabu.

“Namijenjen je jednokratnoj uporabi jer se sterilizira gama-zračenjem”, objasnio je Merialdi.

Svaki uređaj stoji oko 290 eura.

Broj carskih rezova je u porastu

Ovaj izum dolazi u vrijeme kada stopa potpomognutih vaginalnih porođaja u svijetu opada, dok broj carskih rezova raste. OdonAssist nudi potencijalno sigurniju alternativu u mnogim slučajevima i može smanjiti potrebu za invazivnijim zahvatima.

Osim u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, uređaj je korišten i u Etiopiji, gdje je, prema riječima Merialdija, postigao jednake rezultate, pokazujući potencijal i u zemljama s ograničenim zdravstvenim resursima.

“Ovo je prva velika inovacija u porodništvu od pedesetih godina prošlog stoljeća, što pokazuje koliko je zdravlje žena dugo bilo zanemareno u istraživanjima i inovacijama”, istaknula je doktorica Houghton.

“Zvuči nevjerojatno da se i danas oslanjamo na metode stare desetljećima te da metalnim instrumentima izvlačimo bebu.”

Stručnjaci vjeruju da bi ovakvi uređaji mogli pridonijeti sigurnijem porođaju i smanjenju komplikacija, osobito u sredinama gdje je pristup suvremenoj zdravstvenoj skrbi ograničen.

Index

Ashley Moreau je tog avgustovskog dana ustala iz kreveta, otišla u kupatilo i dobila trudove. Njen vjerenik je otišao na posao, a osim njih u kući je bila još samo Jaydenova jedanaestomjesečna sestrica Remi. Da situacija postane još teža, beba je bila okrenuta tako da su joj prvo počele izlaziti nožice. Jayden je odjurio do bake koja živi u komšiluku, ali ona se oporavljala od operacije kičme i nije mogla ustati da im pomogne. Pozvala je hitnu pomoć, a dječak je odjurio natrag kod svoje mame. Bio je prepušten sam sebi, ali nekim čudom je uspio ostati pribran i rekao joj je: “Mama, samo mi reci šta treba da radim.”

Dirnuta i uplašena, njegova majka je objasnila da moraju što prije da izvuku bebu. Jaydenova smirenost uticala je na nju i prestala je da plače. Tada je primijetila da je dječak ipak uplašen i zato mu je polako objasnila kako da okrene bebu. Pažljivo je slušao i uspio je da porodi svoju mamu potpuno sam!

“Uopšte nisam razmišljao, bio sam zadivljen. Morao sam povući bebu za nožice, ali polako i nježno”, priča ovaj mali heroj.

No, kada je beba napokon bila u sigurnim rukama, Jayden i njegova mama su shvatili da ne diše! Bez trenutka oklijevanja mališan je odjurio u kuhinju i zgrabio Remin aspirator za nos. Uz pomoć toga on i njegova mama su uspjeli da očiste bebine disajne puteve i Jaydenov novorođeni bato je mogao da diše bez problema!

Hitna pomoć je stigla nedugo nakon toga i preuzeli su bebicu iz Jaydenovih sposobnih ruku. Doktori su kasnije rekli da bi beba vjerovatno umrla od nedostatka kiseonika, da Jayden nije bio tu da porodi majku i donese aspirator za nos. Ashley je mnogo krvarila za vrijeme poroda, ali ostala je živa zahvaljujući svom sinu.

“Mislim da Jayden nije ni svjestan šta je uradio. Spasio je život i meni i svome malom bratu. On je moj heroj”, kroz suze priča Ashley.

Jayden možda nije svjestan koliko je veliku stvar uradio, ali sigurni smo da vi shvatate. Biće još mnogo toga čemu će on moći da nauči svog malog brata Daxxa, ali ovo je definitivno nešto najdivnije što je za njega učinio! Bravo, Jaydene!

Izvor: Romper, Daily News

Porođaj je bolno iskustvo i to niko ne može poreći. 

Kontrakcija za kontrakcijom, borba za vazduh i konstantno naprezanje zahtijevaju nadljudsku snagu. Tokom poroda žene su najugroženije i najranjivije, a da bi dočarali snagu koja je potrebna u tim situacijama, specijalizovani fotografi podijelili su sa nama najdirljivije prizore zabilježene u ovim trenucima.

Neke od njih nastale su u bolnici, pod strogim nadzorom ljekara, dok su ostale smještene u intimniju, kućnu atmosferu. Klikom na fotografije ispod teksta otvorite galeriju i pogledajte 14 emotivnih prizora, koji su zabilježeni tokom poroda.

Izvor: Huffingtonpost.com

Vrijeme babinja, odnosno šest sedmica nakon poroda, je period u kojem se žena oporavlja od trudnoće te doživljava različite promjene. Krvarenje, dojenje, bolovi i puno emotivnih promjena.

Donosimo deset odgovora na pitanja koja najviše muče mnoge nove mame.

Oporavak od vaginalnog porođaja: 10 najčešćih pitanja

1. Koliko dugo ću krvariti?

Vaginalno krvarenje može trajati do šest sedmica nakon poroda, ali kod većine žena prestaje ranije. Prvih nekoliko dana nakon poroda krv će biti svijetlo crvena i otprilike će izgledati kao menstruacija. Možete osjetiti i veće ugruške koji će se pojaviti nakon što se pomjerite iz sjedećeg ili ležećeg položaja, što je potpuno normalno, iako trebate paziti šta se događa u ovom periodu.

Krv se skuplja u vagini kada ste u jednom položaju, a naglo izađe nakon što se promijeni položaj. Međutim, ako se vaš uložak potpuno napuni od početka do kraja za manje od jednog sata važno je da potražite ljekarsku pomoć. Tri do četiri dana nakon poroda vaše krvarenje treba polako oslabiti postati vodenije i ružičaste boje. Od osam do deset dana poslije vaš iscjedak će polako postajati žućkasto-bijeli.

Ako se dogodi da vaš iscjedak ponovno postaje crven i jako gust, vaše tijelo vam možda poručuje da ste pretjerali i da se trebate više odmarati. Krvarenje koje je jače i crvene boje duže od sedam dana je neuobičajeno te obavezno potražite savjet ljekara.

2. Jesu li ugrušci tijekom krvarenja normalni?

Povremeni “mali” ugrušci su posve normalni, pod pojmom mali misli na ugruške koji su veličine manjih kovanica. Krvni ugrušci su tamno crvene boje i u želatinom obliku. Nakon što se pojavi ugrušak, pratite dalje što se dešava s vašim tijelom i kakvo je vaše krvarenje. Ako je vaš uložak potpuno natopljen od početka do kraja za manje od jednog sata obratite se hitno svom ljekaru ili otiđite u hitnu pomoć. Iako se jako rijetko događa, ali dio posteljice možete ostati u vašoj maternici i nakon poroda. Nakon što prođe ova faza krvarenja, vaš iscjedak će biti svjetliji te neće biti tako gust. Pratite što se dešava s vašim tijelom kako biste izbjegli teška krvarenja ili infekcije.

3. Kako da se brinem o šavovima?

Naravno da nemaju sve žene šavove nakon vaginalnog poroda, ali ako imate, oni trebaju biti čisti i suhi kako bi se smanjila mogućnost infekcije. Koristite bocu s toplom vodom kako biste se lakše očistili nakon toaleta. Ako vas vaši šavovi jako peku dok mokrite probajte prskati s vodom tokom mokrenja kako biste si olakšali bol, a zatim lagano tapkajte jastučićima od gaze kako bi osušili to područje.

Pijte dovoljno vode jer će vaš urin biti blaži, a manje će vas boljeti. Urin bi trebao biti bezbojan, a ne žut.

Smanjenje otekline: Ako su vaši vaginalni dijelovi jako natekli, možete staviti neko ledeno pakovanje na taj dio. Neke žene stave vodu u plastičnu vrećicu te to koristite kao ledeni paket. Naravno , da morate biti nježni pa stavite taj ledeni paket preko neke tkanine.

Čišćenje šavova: 

Vaše šavove možete natopiti u toploj vodi dva do tri puta na dan. To će pomoći da ostanu čisti, ali i da cirkulacija u tim dijelovima tijela bude brža, što znači i brži opravak.

Olakšajte si sjedenje, ako vas jako bole probajte sjediti na okruglom jastuku na napuhavanje ili od ručnika ili neke mekane deke sami napravite neki oblik koji će vam olakšati sjedenje. Za nekoliko sedmica većina šavova će nestati, ali pazite na sebe kako bi opravak bio što brži.

4. Smijem li uzimati tablete protiv bolova?

Nakon vaginalnog porođaja možete imati tri vrste boli: od rana, razderotina i epiziotomije, normalna bol od poroda i od hemeroida. Naravno, možda ste sretnica koja nije osjetila ovakve vrste boli. Neke rane su jako male i nećete ih osjetiti osim što će izazvati nelagodu. Za veće rane i  od epiziotomije trebat će više vremena da se potpuno oporavite. Možda ćete trebati lijekove protiv bolova za prvih nekoliko dana. Većina takvih lijekova ne smeta kod dojenja, a možete se posavjetovati s ljekarom.

Možda ćete osjećati grčeve maternice, a to je potpuno normalno jer se nakon poroda maternica vraća u prvobitno stanje. Grčevi su najjači nekoliko dana poslije poroda, ali onda se počinju svakodnevno smirivati. Kada dojite, oslobađa se hormon koji takođe uzrokuje grčenje maternice.

Iako vam je taj osjećaj možda neugodan, pomaže vam da zadržite krvarenje pod kontrolom. Hemeroidi se mogu pojaviti tijekom trudnoće i u periodu nakon poroda. Tople kupke u kadi mogu biti umirujuće i različite kreme mogu umanjiti bol i smanjiti hemeroide. Ako imate velike probleme obratite se ljekaru kako biste dobili prave kreme.

5. Hoću li se ozlijediti kad budem imala prvu stolicu? Hoće li moji šavovi puknuti?

Žene su česte prestrašene zbog pomisli na prvu stolicu nakon poroda, boje se da će im šavovi puknuti, ali i boli koju mogu očekivati zbog rana. Pijte dovoljno tekućine i jedite hranu punu vlakana kako bi vaša stolica bila mekana. Ponekad mogu pomoći i preparati koji će omekšati stolicu.

6. Kada ću moći dojiti? Kada će mi mlijeko doći?

Mlijeko će doći čim se vaše dijete rodi. Prvo mlijeko se zove kolostrum. To je rijetka žućkasta tekućina koja dolazi u malim količinama, savršena za malu bebu i njen maleni stomak. Kolostrum je pun antitijela i tvari koje su važne za zdravlje vašeg djeteta.

Negdje oko trećeg dana nakon poroda primijetit ćete da dojke postaju teže, što znači da se mijenjaju svojstva mlijeka. Boja će biti različita, od zlatne do bijele kao i veće količine koje će se proizvesti.

7. Trebam li imati posebnu prehranu dok dojim?

Nema posebne vrste prehrane dok dojite svoje dijete. Zdrava prehrana je jedino na što trebate obratiti pažnju. Sigurno ćete čuti puno savjeta od prijateljica ili članova porodice. Postoji puno bapskih priča. Preporučuje se ograničiti unos kofeina, ne više od jedne od dvije šoljice dnevno. Previše kofeina u vašem tijelu može bebu učiniti nervoznom.

8. Zašto se osjećam toliko emotivno?

Žene se tako osjećaju nakon rođenja djeteta. Ponekad su to emocije koje ste očekivali: ljubav, sreća, euforija. Međutim, ponekad se mogu javiti osjećaji koje niste očekivali. Mnoge žene osjećaju ravnodušnost, nezadovoljstvo ili razočaranje zbog poroda. Neke se boje priznati da nemaju posebne osjećaje za svoje dijete. Dobiti dijete je nevjerojatno iskustvo, ali nema pravog odgovora šta tačno trebate osjećati.

Tako razmišljanje vas samo može povući u negativne osjećaje. Ako ne osjećate povezanost sa svojom bebom pustite da vam vrijeme pomogne. Uzmite si vrijeme koje je vam treba da vratite snagu te pazite na sebe i svoje dijete. Brinuti se za novorođenče nije lako. Uz nedostatak sna, ovaj period u ženinom životu pogodan je da se osjeća anksiozna i depresivno.

Postporođajna tuga je uobičajena u prvim sedmicama. Ako takvi osjećaji potraju više od nekoliko tjedana možda patite od postporođajne depresije i najbolje je da se obratite ljekaru i razgovarate s bližnjima.

9. Kako ću znati jesam li dobila infekciju?

Nakon vaginalnog poroda najčešća mjesta gdje se razvije infekcija su šavovi, maternica i mjehur. Prvi znakovi infekcije na šavovima su povećana bol koja se ne smanjuje bez obzira što vrijeme prolazi ili što uzimate lijekove protiv bolova. Crvenkasta koža oko šavova, ili zadebljanja ili zelenkasti iscjedak takođe su znakovi na koje trebate obratiti pažnju.

Iscjedak s neugodnim mirisom iz vagine, bol u području zdjelice i temperatura mogu biti znak da imate upalu maternice. Miris bi trebao biti više sličan vašem mirisu kada imate menstruaciju. Tijelo žene je jako osjetljivo kada prođe kroz trudnoću i porođaj pa je i mjehur osjetljiv.

Simptomi koji mogu ukazati na to su: osjećaj pečenja kada mokrite, često morate piškiti i osjećaj žurnosti kada morate na toalet. Iako nemojte zaboraviti da je normalno da osjećate peckanje oko šavova kada mokrite.  Važno je naglasiti da ako dobijte temperaturu prvih šest sedmica nakon poroda obavezno posjetite svoj ljekara.

U tom osjetljivom periodu babinja nikako nemojte zanemariti te simptome.

10. Kada mogu ponovno imati polne odnose?

Nakon porođaja i privikavanja na malu bebu u vašem naručju, seks vam sigurno nije na listi prioriteta. Međutim, dobro je znati kada je vaše tijelo spremno za povratak. Opšte preporuka je da se treba čekati šest sedmica prije takvog odnosa jer je tijelo još uvijek jako osjetljivo. Postoji veći rizik za razvoj infekcija.

Vaša maternica mora zacijeliti na gdje je posteljica bila pričvršćena. Ovaj dio je posebno osjetljiv tokom polnog odnosa zbog bakterija. A potrebno je da vrijeme da šavovi i rane zacijele i da se taj dio tijela opusti.

Oporavak nakon carskog poroda – sve što trebaš znati

Carski rez podrazumijeva operativno dovršenje trudnoće za koje je potrebna indikacija/medicinski razlog. S obzirom na situaciju unutar koje dolazi do razloga za carski rez, razlikujemo hitne i planirane (elektivne) operacije.Carski rez je ozbiljna operacija povezana s mogućim rizicima i komplikacijama.

Najčešće komplikacije zahvata su infekcija, gubitak krvi, teško cijeljenje rane i povećana intraoperativna i postoperativna opasnost od tromboze. Oporavak rodilje zahtjevniji je nego iza vaginalnog poroda, a za potpuni oporavak treba nekoliko sedmica. U bolnici se obično ostaje pet dana.

Nakon operacije problemi ostaju još neko vrijeme, prilikom kašljanja ili smijanja, a moguće su i tegobe prilikom sjedenja ili stajanja.  Nakon popuštanja anestezije i lijekova, javlja se bol na mjestu reza. Kateter koji je služio za oticanje urina za vrijeme anestezije više nije potreban.

Rodiljama je potrebna pomoć prilikom ustajanja iz kreveta, odlaska na toalet i održavanje higijene. Potrebna im je pomoć i kod kontakta s djetetom s obzirom na to da rodilje ne bi smjele ništa podizati.

Nakon carskog reza ljekar će te podsticati da ustaneš uz pomoć i prošetaš koliko možeš. To može pomoći u sprječavanju nastanka krvnih ugrušaka i zatvora. Ljekar će ti takođe dati preporuke za kućnu njegu nakon operacije, ali uopšteno trebala bi:

• odmarati, posebno prvih nekoliko sedmica
• koristiti pravilno držanje da bi poduprli stomak
• piti puno tekućine kako bi nadomjestila one izgubljene tokom poroda carskim rezom
• izbjegavati seks četiri do šest sedmica
• po potrebi uzimati lijekove protiv bolova
• potražiti pomoć ako imaš simptome postporođajne depresije, poput jakih promjena raspoloženja ili silnog umora

Kontaktiraj svog ljekara i ako osjetiš sljedeće simptome:

• bolovi u dojkama popraćeni vrućicom iscjedak iz rodnice neugodnog mirisa ili krvarenje s velikim ugrušcima
• bolovi prilikom mokrenja znakovi infekcije – na primjer, temperatura, crvenilo, oteklina ili iscjedak iz reza

Kada sam zatrudnila drugi put, doktori su me uvjeravali da ne treba da brinem o istim komplikacijama. Govorili su stvari poput ,,previše razmišljaš o tome” i ,,imamo sve pod kontrolom’’.

Gledala sam u ženu koja je držala hrpu brošura. Zraci sunca su prodirali u paviljon, presijavajući se na njenoj šnalici dok se mrštila i čekala. Osjetio se slab miris sjena i stajskog đubriva pored štanda na kojem sam stajala. Razmišljala sam kako da odgovorim na ovo pitanje. Napokon sam odgovorila: ,,Pa, mislim da svi imamo alate za to.”

Pitala me je nešto sasvim drugo, ali je to bio odgovor koji je zaslužila.

Bila sam na štandu za Demokrate u Southern Utah, a naša grupa se isticala među morem crvenih, ruralnih i religioznih organizacija. Očekivala sam da će nam prilaziti ljudi koji nas ne odobravaju, ali nisam očekivala tako neobično pitanje od žene, koja je išla od štanda do štanda, promovišući svoj lični biznis.

Dala mi je dvije brošure. Dok je odlazila, pogledala sam jednu i shvatila da je njen posao, u stvari, pretvaranje ultrazvuka majki u DVD-ove s pratećom muzikom.

Sada sam ja bila ta koja se mrštila.

Da sam trudna, koju bih muziku odabrala? Temu iz filma ,,2001: Odiseja u svemiru”? ,,Mammas, Don't Let Your Babies Grow Up to Be Cowboys”? Ozzie Osbourne – ,,Crazy Train”?

Mislim da sam joj svojim nonšalantnim i šaljivim stavom dala još više na važnosti. Ipak, njeno ponašanje me iziritiralo. Dobro je znala da Demokrate mogu da imaju djecu. Međutim, ona nije smatrala da Demokrate žele da imaju djecu.

Pitala sam se da li je stvarno pomislila da ću joj ponuditi da ostavi brošure na našem štandu. Uzela sam brošure, spremila ih u torbicu i duboko udahnula. Ovo nije bio prvi put da sam ja – ili grupa s kojom se identifikujem – žrtva stereotipa.

Bila sam u svojim srednjim tridesetima i bez djece. Negdje sam pročitala da su žene poput mene sebične, usamljene, na pogrešnom putu ili jednostavno čudne. I zbog toga jer sam Demokrata (u Utahu, ni manje ni više), glasine su bile da je partija protiv djece jer podržava pravo na izbor (abortus).

Borba s tim stereotipima postala je dio mog identiteta tokom sljedećih 10 godina. Na ovaj način stereotipi štete ljudima: prisiljavaju ljude da troše energiju na odbranu umjesto da tu energiju koriste da budu svoji.

Nisam osjećala da za mene postoji vrijeme da razmislim da li želim da imam djecu ili ne. Bilo je ili/ili, s pridruženim pretpostavkama o mojoj ličnosti. Bila sam stigmatizovana jer sam bila nesigurna i zbunjena u to vrijeme.

Mnogo se toga može dogoditi u 10 godina. Nakon što sam se preselila iz Utah u Illinois, upoznala sam svog supruga i prošla kroz iscrpljujuće tretmane, te sam rodila kćerku u 44-oj godini. Budući da sam bila označena kao ,,stara trudnica”, imala sam, ne samo jedan, već i više ultrazvuka tokom trudnoće.

Ponekad, kada bi ginekolog nanosio hladan gel na moj stomak, pomislila bih na ženu na sajmu u Utahu i nasmiješila bih se.

Nekoliko godina kasnije, posao je odveo, mene i moju porodicu, u Teksas. Krenula sam na časove tenise. Bilo je nas tri i sve smo bile majke. Međutim, moje dvije koleginice su dobile djecu u svojim dvadesetima.

Njihove obrve su se podigle kada sam spomenula da sam imala 44 godine kada se rodila moja kćerka. Prestale su pričati, pa sam i ja prestala i nastavila vježbati servis.

Nekoliko sedmica kasnije, stigla sam na teren i udahnula svježi jesenski zrak – nešto što se ne smije uzimati zdravo za gotovo u Teksasu. Uživala sam u miru koji sam pronalazila u tim aktivnim, ali mirnim jutrima. Moj mir se narušio, dok smo se rotirale kroz forehand vježbu, kada je jedna koleginica izjavila da je napunila 40 godina.

Čestitale smo joj, a ja sam se pripremala da se vratim treningu. Ali umjesto zvuka teniskih loptica, čula sam je kako kaže: ,,Ne mogu da vjerujem da imam 40 godina – to je tako staro! Sreća da sam rodila kad sam bila mlada! Ko bi normalan želio djecu kasnije? Želim da budem zdrava kada odrastu, ne stara i bolesna.”

Spustila sam reket i zurila. Njena kosa je padala u uske kovrdže oko ramena. Okrenula je jednu oko prsta i pogledala u našu drugu koleginicu. Nije se usudila da pogleda u mene.

Druga žena je klimnula glavom. ,,Ako dobijete rano djecu, onda možete da uživate u roditeljstvu.”

Hladan jesenski vazduh sada je djelovao vlažno i oštro. Sjetila sam se nečega što mi je nekada rekao stari kolega: ,,Keri, imaš neobičnu sposobnost da nekome kažeš da ide u pakao na takav način da se osjećaju kao da bi zapravo trebali tamo ići.”

Ovo je izgledalo kao savršeno vrijeme da iskoristim tu vještinu. Pogledala sam instruktorku i vidjela kako čvrsto steže tenisku lopticu, koju mi je trebala baciti, prije nego što je počeo ovaj besmisao. Ništa nije rekla, ali njen izraz lica je rekao sve.

I ja nisam ništa rekla, pitajući se da li bi moj kolega bio ponosan ili razočaran mojom uzdržanošću. Imala sam 47 godina (što je izuzetno staro, prema mojim koleginicama) i već sam znala da bi moja reakcija bila beskorisna.

One su me osuđivale: Imati dijete, kasnije u životu, je besmisleno. Predrasude se rijetko mijenjaju, i bliske su njihovim rođacima – stereotipima. U ovom slučaju, implicitni stereotip je da su žene koje dobiju djecu u kasnijim godinama, mogle da ih imaju ranije, ali su namjerno odložile.

Ali to nije važilo za mene. Da, bila sam nesigurna u svojim srednjim tridesetim godinama, ali još nisam bila upoznala svog supruga. Da li sam trebala da zatrudnim u dvadesetim s nekim nasumičnim čovjekom, samo da se držim izmišljenog rasporeda?

Kada smo moj suprug i ja počeli da pokušavamo, podvrgli smo se brojnim postupcima vantjelesne oplodnje prije nego što smo otkrili da moj zid materice ima septum, što čini začeće nemogućim bez operacije i čini sve prethodne postupke uzaludnim.

Nije uvijek tako lako ostati trudna.

Ne može svako da bira da ima djecu kad god želi kao što može da odabere da kupi kapućino na putu do časa tenisa.

Naravno, žena u Utahu bi pretpostavila da sam kasno dobila djecu jer sam Demokrata. Ona i moje teniske kolege bi bili zanimljivi prijatelji, njihovi stereotipi i osude bi se preplitali u dvostrukoj spirali koja odražava DNK svijesti ove zemlje.

Nikada se nisam vratila na taj čas tenisa. Ali moji susreti tamo i na sajmu su me pripremili, ne samo za buduće stereotipe i osude, već i za osjećaje krivice.

Klimatska kriza – koju potpuno razumijem i o kojoj razmišljam svakodnevno – je glavni krivac, a roditelji nisu izuzetak. Nedavno, na jedno vrelo teksaško popodne, pročitala sam prijateljev post na Fejsbuku o CO2 emisijama povezanim s rađanjem djece i kako je najbolja stvar koju pojedinac može da učini da uspori klimatske promjene je da odluči da neće imati djecu.

Kada su me okrivili za neodgovorno ponašanje prema našoj planeti rađanjem djeteta, bila sam slomljena. I priznajem, malo uznemirena. Da li sam licemjerka koji brine o klimatskim promjenama, a ipak donosi drugo ljudsko biće na ovaj svet?

Misli su se vrtile, sjetila sam se dana kada mi je kćerka rekla da je izmislila novog superheroja: Djevojku prirode, čija je misija da pomaže životinjama i planeti Zemlji.

Djevojka prirode vozi bicikl, a alergije su njena jedina slabost. Moja ćerka je naslikala šarenu sliku Djevojke prirode, očigledno njen suptilni autoportret. Zapitala sam se šta je gore za planetu – imati dijete koje će uticati na emisiju CO2 svojim postojanjem, ili nemati dijete koje bi odraslo poštujući Zemlju i želeći da je spasi?

Previše smo strogi jedni prema drugima i prema sebi.

Ako sam nešto naučila od žene na sajmu, saigračica na časovima tenisa ili prijatelja na Fejsbuku, to je prihvatanje tuđih priča i razloga za imati ili ne imati djecu. Obećavam da nikada neću prepostavljati da znam vaše razloge iza ovih odluka.

Nikada vam neću postaviti pitanje zašto ste dobili dijete kada ste bili mlađi ili stariji. Nikada vas neću pitati zašto ste se odlučili da uopšte nemate djecu, ili ste postali roditelj na drugačiji način. I neću vas kriviti za globalnu krizu ako imate dijete; to je mnogo kompleksnija tema od toga. Prihvatiću vas i vaše izbore bez stereotipa, osude ili nabijanja krivice.

I prihvatam svoje. Da, demokrate takođe imaju djecu – čak i 44-godišnje demokrate koje se brinu o planeti. Samo pitajte Djevojku prirode. Ona će vam sve ispričati dok spašava svijet.

Prevela: Iris Janković

Ona je porođena u šestom mesecu nakon što je ultrazvukom utvrđeno da beba nije živa. Nedugo potom stanje joj se dodatno pogoršalo i pala je u komu iz koje se nije probudila. Njena majka Jasmina tvrdi da su lekari napravili više propusta, od neadekvatnog lečenja do carskog reza koji nisu obavili i tako joj spasili život.

Najavljuje krivičnu prijavu protiv lekara i štrajk glađu ispred bolnice. Za Nova.rs kaže da neće stati sve dok ne istera pravdu, kao što je to učinila hrabra Marica Mihajlović koja je izgubila bebu zbog nasilnog porođaja i koja ju je i podstakla da se bori do kraja.

Mlada trudnica Isidora Puzović iz Užica preminula je prošle godine, samo dve nedelje posle svadbe.

Do samog šestog meseca sve je bilo u redu, što je, prema rečima njene majke Jasmine Mićić, potvrdio 4D ultrazvuk koji je rađen nekoliko dana ranije.

A onda je Isidora 2. marta dobila temperaturu. Jasmina za Nova.rs prepričava šta se dogodilo tog dana kada je ostala bez svoje ćerke i unuke.

„Isidora je boravila kod nas pošto su ona i njen suprug tek opremali kuću koju su kupili. Tog jutra sam krenula na posao, a ona mi je rekla da se oseća kao da će dobiti temperaturu. Toplomer je pokazao 36,8. Pojela je kivi, popila limunadu, a ja sam otišla na posao. U toku dana smo se čule, rekla je da je dobro. Kada sam se vratila s posla, požalila mi se da je boli ispod stomaka. Pipnula sam je i osetim da je vruća, temperatura 38. Brzo smo se uputili ka bolnici“, priča Jasmina kroz suze.

Kada su, nastavlja ona, stigle u Zdravstveni centar Užice, lekari su tražili da Isidora pre prijema u bolnicu uradi kovid test.

„Isidora je izgledala loše, pritom je trudna, a oni traže kovid test. Da li je to važnije od njenog života, pitala sam. Otrčala sam do odeljenja da kažem da je mom detetu loše, gde mi je neprijatna sestra rekla da moja ćerka ne može da bude primljena dok ne odradi test. U redu, uradila je test, sele smo ispred da sačekamo rezultate, iako je bila u kritičnom stanju, što je i pisalo na papiru kada su nas poslali na patologiju“.

Nakon što su lekari preuzeli Isidoru, Jasmina je sa zetom, Isidorinim suprugom, nestrpljivo čekala, znajući da stvari ne izgledaju dobro.

Ubrzo je stigla strašna vest da je izgubila unuče.

„Uletela sam na odeljenje gde zatičem doktorku okruženu sestrama, nijedna mi ne kaže šta se dogodilo, nego me pitaju da li je Isidora imala bolesti, na šta sam ja rekla da nije. Samo mi je tada rekla da Isidorini rezultati nisu dobri, ali da nije ništa alarmantno. Pitala sam gde je Isidora i tražila sam da je vidim“, priča dalje Jasmina

Navodi da je Isidora bila priključena na indukciju, te da su je lekari bespotrebno mučili pet sati u sali porodilišta. Potom je pala u komu.

„Pitam se na koji način su Isidori izvadili bebu? I da je bila ugrožena od bebe, a nije, ubeđena sam, trebalo je da joj urade hitan carski rez i da je stave na dijalizu. Ali ne, oni su je mučili toliko dugo. Infektolog ju je pregledao tek u osam sati. Znači, od 5 do 8 dali su joj samo indukciju, paracetamol i nešto protiv bolova. Katastrofa. Mogu vam reći da su mi ubili dete. Ubili su devojku koja je volela život. Odavno sam skupila svu potrebnu dokumentaciju, ali sam se borila sa samom sobom. Sada sam prikupila zadnji atom snage, verujte, da isteram pravdu za svoje dete. Neću odustati“, drhtavim glasom kaže Jasmina.

Isidoru su, prema Jasmininim rečima, lekari reanimirali tri puta, ali ona nije davala znake života.

„Bilo je kasno. Čak su joj i matericu izvadili dok je bila u komi. Mnogo mi je teško, mnogo. Ne mogu da se oporavim, niko od nas. Ni njen suprug, ni moj, ni Isidorin mlađi brat. Znam da bi moje dete bilo živo, ubeđena sam u to samo da nije bilo grešaka i propusta lekara.

Oni nam ni u jednom trenutku nisu rekli da je Isidorin život toliko ugrožen. To sam saznala tek kada su je prebacili na odeljenje intenzivne nege, gde radi moja prijateljica. Ona mi je rekla da je Isidora prebačena u katastrofalnom stanju i da krvarenje nije bilo zaustavljeno, kako su napisali na izveštaju iz porođajne sale“.

Navodi i da je Isidorina otpusna lista jako loše napisana, te da se uočavaju razni propusti. Dodaje i da se razlikuju mišljenja nekih lekara.

„U otpusnoj listi ne piše šta joj je dato od lekova, ništa. Mišljenje ginekologa je da je plodova voda bistra i da dete nije ‘raspadnuto’, laički rečeno, dok je za patologa plod u raspadnutoj fazi. Jedan anesteziolog piše da je bila konfuzna i neorijentisana, drugi da je bila u svesnom stanju. Što se tiče obdukcionog nalaza, stoji da su oštećenja na bebinoj glavi i mozgu nastala prilikom porođaja. Inače piše da dete nije imalo nikakve anomalije“.

Jasmina je našoj redakciji dostavila nalaz obdukcije u kom piše da „mozak većim delom nedostaje, da su kosti glave razdvojene i da delom nedostaju verovatno oštećenja od porođaja.

Posle 10 meseci, Jasminin suprug, a Isidorin otac juče je prvi put otišao u užičku bolnicu kako bi pričao sa lekarima koji su tog dana preuzeli brigu o njihovoj ćerki koja nije uspela da preživi.

„Bolnica je juče bila zatvorena, doktor koji je Isidori odstranio matericu je bio dežuran, ali se zatvorio u svoju ordinaciju. Čula sam da je tražio da se, po izlasku mog muža iz ustanove, zatvore sva vrata. Šta to znači? Ako nisi kriv, ako smeš da pogledaš roditelja Isidore Puzović u oči, zašto se zaključavaš“.

Sledeći njihov korak je razgovor sa advokatom, pripremanje krivične prijave, a potom i štrajk glađu ispred Zdravstvenog centra Užice.

„Treba da se konsultujem sa advokatom, ali verovatno ćemo štrajk započeti sutra. Ja sam pozvala Užičane, okupićemo se ispred bolnice, imam njihovu veliku podršku. Ići ću do kraja dok svi koji su odgovorni ne budu uhapšeni. Krivi su, znam da jesu i isteraću pravdu zbog smrti mog deteta.

Jasmina poručuje da će biti glas njene ćerke, kao što je to Marica Mihajlović iz Šida, porodilja kojoj je zbog nasilnog porođaja preminula tek rođena beba.

Povodom navoda naše sagovornice, Nova.rs pitala je rukovodstvo užičke bolnice sve o lečenju Isidore Puzović, kao i zašto nije urađen hitan carski rez, ali do objavljivanja ovog teksta nismo dobili odgovor.

Inače, nekoliko dana nakon smrti trudnice iz Užica, Komisija o unutrašnjoj proveri kvaliteta stručnog rada formirane odlukom vršioca dužnosti direktora Zdravstvenog centra Užice dr Nataše Gagović navela je u svom izveštaju da je utvrđeno da u lečenju Isidore Puzović nije bilo propusta.

„Komisija je mišljenja da su svi dijagnostički i terapijski pustupci sprovedeni u interesu pacijentkinje, a u skladu sa medicinskim postulatima“, navodi se u tom izveštaju.

Iako nisam majka, pa nisam svesna kakav je i koliki izazov sama trudnoća, a posebno porođaj, osećam ogromnu dozu saosećanja za sve što žene prolaze u tom najosetljivijem periodu svog života.

Zato, valjda, tako često i pišem o ovoj temi. A zato što često pišem o njoj, često i razgovaram sa ženama koje su prošle kroz određeni vid akušerskog nasilja. Zanimljivo je da sam kod velikog broja njih prepoznavala osećaj krivice, utisak da su svoj tretman na neki način zaslužile, da nisu bile dovoljno dobre trudnice ili porodilje, da su, na kraju krajeva, nasilje same izazvale.

Kako sam prošla kroz obuku za izveštavanje o nasilju prema ženama, prepoznala sam ovakav obrazac ponašanja kod žena koje su trpele nasilje od strane partnera ili člana porodice. Razmišljala sam zbog čega se on javlja i kod žena koje su preživele akušersko nasilje i došla sam do zaključka da postoji sličan odnos prema autoritetu u porodici i prema autoritetu u bolnici.

Štaviše, od autoriteta u bolnici neretko očekujemo blaži i empatičniji pristup jer bi njihov posao to trebalo i da podrazumeva. Takođe, autoritete u bolnici izuzetno poštujemo zbog njihove ekspertize i umeća, ali i činjenice da naš život i živote naše dece drže u svojim rukama.

I baš zato, jednom kada do izneverenosti takvog i tolikog poverenja dođe, nastupa racionalizacija koja po pravilu najpre vodi do osećaja samokrivice. Na jeziku porodilje to bi izgledalo ovako: Nisam dovoljno jako gurala; nisam dovoljno trpela bol; nisam bila strpljivija; nisam se dovoljno brzo otvorila…

Ovakvom ponašanju smo sklone jer smo kroz istoriju učene da smo sve ono loše što nam se dešava same inicirale i izazvale. Ako nas siluju, nosile smo prekratku suknju. Ako nas udare, nismo držale jezik za zubima. Ako nas prevare, zapustile smo se. Princip je jasan, samo se situacije razlikuju.

Međutim, u pričama o akušerskom nasilju postoji još jedan momenat koji dodatno produbljuje osećaj krivice  ̶  momenat iskustva drugih žena. Kad god sam pisala o konkretnim primerima akušerskog nasilja, u moj inbox stizalo bi po nekoliko poruka vrlo sličnog sadržaja.

U svakoj od njih, autorka bi isticala koliko je njeno iskustvo na porođaju bilo pozitivno i drugačije od opisanog. Neretko bi te poruke sadržale čuđenje zbog opisane situacije nasilja, ali i zamerke što žena koja je svedočila o nasilju nije imenom i prezimenom ukazala na nasilnika već je “bacila ljagu na čitavu profesiju”. Takođe, ove poruke bi neretko sadržale i pasivnu agresiju prema meni kao autorki objava, ali i prema samim žrtvama.

U početku sam imala razumevanja za takav stav i odnos jer sam shvatala da nije posredi ništa lično, već isključivo mehanizam odbrane koji se pojavljuje kod određene publike koja se teško nosi sa pojedinim temama i njihovom težinom. Međutim, u razgovoru sa ženama koje su pretrpele akušersko nasilje saznala sam da njih i te kako remete ovakvi i slični komentari, na koje nailaze najpre u svom privatnom okruženju, a onda i online. Objasnile su mi i zašto.

Kada neko na njihovu ispovest odgovori svojim sjajnim iskustvom ističući koliko su doktori bili nežni, a babice divne, one počinju da se osećaju kao lažovi. Počinju da sumnjaju u svoja osećanja, ali i sećanja. Počinju da se preispituju da li je sve zaista bilo baš toliko strašno i da možda one ne preteruju.

To ih ponovo vraća na osećaj samokrivice i zaključak “mora da je do mene”. Povlače se, svoju traumu potiskuju i žive sa njom zakopanom tamo negde, sve dok ne ispliva na površinu u vidu nekog naizgled nepovezanog, a zapravo i te kako jasnog pokazatelja.

Istovremeno, pričale su koliko im je prijalo da o ovom problem čitaju u objavama na društvenim mrežama i u medijima jer konačno napismeno imaju potvrdu da nisu sve umislile i da to što im se dešavalo nije deo normalne procedure. Ali svaki komentar u kojem bi se iznosile sumnje u neko od iznetih svedočanstava, ponovo bi ih vraćao u začarani krug preispitivanja.

Kada sam sinoć ponovo čitala poruke slične onima koje sam gore opisala, a nakon najnovijih objava u vezi sa tekstom Dragane Pandurević Jovović, na koji vam od sveg srca skrećem pažnju, odlučila sam da napišem ovaj tekst i da se obratim upravo ženama koje jesu imale pozitivno iskustvo na porođaju.

Presrećna sam zbog te činjenice. I presrećna sam što je za vas to zaista i bio najlepši dan u životu. Nažalost, nisu sve žene u ovoj zemlji bile te sreće. Mnogima je dan porođaja bio najgori dan u životu. I ne, ta osećanja ne može da izbriše niti ljubav prema bebi, niti svi njeni osmesi, prvi koraci, prve reči i sve što kasnije sledi.

Ne kažem to ja. To kažu one. Trauma tako ne nestaje. Ona se samo kamuflira i čeka svoju priliku da se ponovo pojavi u nekom drugom obliku. Najčešće kroz ogroman strah od još jednog deteta, odnosno još jednog porođaja.

Ne pričaju one o nasilju jer bi da ukaljaju kompletno zdravstvo ili zato što “isplanirano prate agendu pljuvanja”, kako je juče stajalo u jednoj od poruka. Ne pričaju kako bi bilo koga uplašile ili kako bi od ikoga dobile sažaljenje ili pažnju.

One samo žele trunku pravde i trunku ljudskosti koju nisu našle na mestu na kojem su je najviše očekivale. One žele da spreče da ijedna druga žena prođe kroz slično iskustvo. I žele da zaceli ta rana koju u sebi nose.

Nemojte sve posmatrati samo kroz svoju vizuru. Nije fer da zanemarite svako drugačije iskustvo, zbog pozitivnog kroz koje ste prošli. Kao što ne treba niko ni vama da zamera što niste imali problema. To čak ne treba ni da ističemo, niti da slavimo. To treba da se podrazumeva. Nažalost, jasno je da to nije slučaj.

I zato, pustite one koje žele da ukažu na problem da to i učine, ali svojim tempom i na svoj način. Ne očekujte od njih da upiru prstom, viču ime i prezime nasilnika i obilaze medije. Nemamo prava da išta od njih očekujemo, možemo samo da im budemo beskrajno zahvalne za svaku reč koju su odlučile da podele i za svu snagu koju su za to izdvojile.

Upravo će one, i isključivo one, biti razlog zbog kojeg će se jednom ovaj problem rešiti. Ali hajde da im u toj borbi ne otežavamo. Hajde da se makar u ovom pogledu razumemo i da od brige za ugled neke institucije postane važnije saosećanje koje ćemo imati jedna za drugu. Hajde da više nijedna ne kaže “do mene je”, već da jasno stavimo do znanja da je isključivo do njih, do institucije i pojedinaca u njima, i da zbog toga moraju snositi odgovornost.

I to ne samo pojedinci već čitav sistem koji godinama tim istim pojedincima dopušta nesavesno ponašanje. Hajde da shvatimo da se boljitku možemo nadati tek ako se međusobno čujemo, razumemo i podržimo, a da sve drugo samo predstavlja uslugu trulom sistemu.

Više ovakvih tekstova potražite na https://branasdivineworld.com/