Poslednjih godina roditelji sve češće žele da njihovo dete nosi posebno, neobično i potpuno originalno ime. Trendovi se menjaju iz generacije u generaciju, pa su danas veoma popularna stara imena, kratka i jednosložna, strana, ali i imena arapskog porekla. Međutim, želja za originalnošću ponekad ode toliko daleko da mnoga deca kasnije jedva čekaju da promene ime koje su dobila po rođenju.

Upravo zbog toga u mnogim državama postoje liste zabranjenih imena. Razlog je svuda isti – zaštita deteta od ruganja, ponižavanja i podsmeha tokom života. Takve liste ne nastaju slučajno, već uglavnom nakon pokušaja roditelja da detetu daju ime koje je toliko neobično da prelazi granicu dobrog ukusa.

Šta zakon kaže u Srbiji?

Kada je reč o Srbiji, Porodični zakon jasno reguliše ovu oblast. Prema članu 344, roditelji imaju pravo da svom detetu izaberu ime, ali ono ne sme biti pogrdno, ne sme vređati moral niti biti u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine.

Ako roditelji insistiraju na imenu koje nije u skladu sa pravilima, matičar je dužan da predmet prosledi nadležnom organu starateljstva koji donosi konačnu odluku.

Član 344 Porodičnog zakona tačno kaže:

Ime deteta određuju roditelji.

Roditelji imaju pravo da se ime deteta upiše u matičnu knjigu rođenih i na maternjem jeziku i pismu jednog ili oba roditelja.

Roditelji imaju pravo da slobodno izaberu ime deteta, ali ne mogu odrediti pogrdno ime, ime kojim se vređa moral ili ime koje je u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine.

Ime deteta određuje organ starateljstva ako roditelji nisu živi, ako nisu poznati, ako u zakonom određenom roku nisu odredili ime detetu, ako ne mogu da postignu sporazum o imenu deteta, odnosno ako su odredili pogrdno ime, ime kojim se vređa moral ili ime koje je u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine.

Lucifer, Juda, Metalika i Elvis na listi zabranjenih

Pojedine države imaju veoma stroga pravila kada su u pitanju imena koja nose negativnu simboliku ili asociraju na kontroverzne istorijske, mitske ili književne ličnosti.

Tako je u Švajcarskoj zabranjeno ime Juda, dok je jedan bračni par u Nemačkoj pokušao dete da nazove Lucifer. Njihov zahtev je odbijen, a ime je završilo na listi zabranjenih.

Iako zvuči neverovatno, postoje i roditelji koji su želeli da deci daju imena po muzičkim ikonama i poznatim brendovima. U Švedskoj su tako zabranjena imena Metalika i Elvis, dok je Francuska zabranila ime Princ Vilijam, ali i neka imena koja smatra neobičnim ili neprikladnim, među kojima se našla čak i Jagoda.

Supermen, Ikea, Nutela i Fejsbuk

Bizarnim idejama tu nije kraj. U pojedinim zemljama roditelji su pokušavali da svoju decu nazovu po automobilima, društvenim mrežama, proizvodima ili izmišljenim junacima.

Tako su među zabranjenim imenima širom sveta završili:

• Supermen i Ikea u Švedskoj
• Nutela i Mini Kuper u Francuskoj
• Mercedes i Šanel u Švajcarskoj
• Fejsbuk u Meksiku

Nadležni organi u ovim državama procenili su da bi takva imena mogla negativno da utiču na dete i njegov život u društvu.

Srbija ne zaostaje kada su čudna imena u pitanju

Iako mnoga neobična imena kod nas nisu zvanično zabranjena, neka su godinama izazivala veliku pažnju javnosti i završila na listama najčudnijih imena u Srbiji.

Među imenima za devojčice izdvajaju se: Duga, Mirođija, Pravda, Hajdi, Sjajna, Princeza, Svila, Pepeljuga.

Kada su muška imena u pitanju, posebnu pažnju su privukli: Ris, Dinarko, Svilenko, Tarzan, Mrgud, Granit, Omiljen i Gljeb.

Posebno je zanimljivo ime Gljeb, za koje mnogi ni danas ne znaju šta zapravo znači.

Trendovi prolaze, ime ostaje zauvek

Iako roditelji često žele da budu drugačiji i svom detetu daju ime koje niko drugi nema, stručnjaci upozoravaju da bi pri izboru ipak trebalo misliti na budućnost deteta. Ime nije samo trenutni trend ili izraz kreativnosti roditelja – ono dete prati kroz ceo život.

Zato mnogi smatraju da između originalnosti i preterivanja ipak mora da postoji granica.

Blic Žena

Glavni cilj ovih izmena je usklađivanje sa međunarodnim standardima i jača zaštita prava deteta. Evo ključnih tačaka koje se menjaju:

Potpuna zabrana fizičkog kažnjavanja dece

Ovo je tačka o kojoj se najviše polemisalo. Zakon uvodi eksplicitnu zabranu telesnog kažnjavanja dece kao vaspitne metode. To znači da roditelji više neće moći da koriste “vaspitne batine” (čak ni simbolične).

Država ne planira da masovno oduzima decu zbog jednog šamara, već da kroz edukaciju i nadzor menja svest o nasilju u porodici, tvrde u resornom Ministarstvu.

Ukidanje dečjih brakova (nema više “izuzeća”)

Do sada je zakon dozvoljavao da sud, u specifičnim situacijama, odobri brak maloletnicima starijim od 16 godina (najčešće zbog trudnoće). Sada se potpuno ukida mogućnost sklapanja braka pre 18. godine života, bez izuzetka.

Cilj je borba protiv eksploatacije dece i sprečavanje rane udaje, što je posebno važno za zaštitu devojčica iz osetljivih grupa.

Reforma instituta “Lišenja poslovne sposobnosti”

Ovo je velika promena za osobe sa invaliditetom i smetnjama u razvoju. Po starom zakonu, osobe su često bile potpuno lišene poslovne sposobnosti (“civilna smrt”), gde staratelj odlučuje o svemu umesto njih.

Sada se uvodi odlučivanje uz podršku. Umesto da se osobi oduzmu prava, uvode se mehanizmi koji joj pomažu da sama donosi odluke o svom životu (gde će živeti, kako će trošiti novac), uz stručnu pomoć.

Uvođenje pojma “Najbolji interes deteta” kao primarnog

Iako je ovaj pojam postojao, nove odredbe preciznije definišu kako se on utvrđuje u sudskim postupcima. Sudovi će morati mnogo pažljivije da procenjuju mišljenje deteta, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost.

Fokus se pomera sa “prava roditelja” na “prava deteta” da održava odnos sa oba roditelja, ali u bezbednom okruženju.

Efikasnija zaštita od nasilja u porodici

Zvanična saopštenja ukazuju na to da će procedure za izricanje hitnih mera biti još brže i strože. Proširuje se krug lica koja se smatraju članovima porodice (npr. bivši vanbračni partneri, osobe koje su bile u emotivnim vezama ali nisu živele zajedno).

Najavljuje se bolja koordinacija između centara za socijalni rad, policije i tužilaštva.

Iako su ova rešenja uvrštena u nacrte i o njima se govori u zvaničnim strategijama (poput Strategije za prevenciju i zaštitu dece od nasilja), bitno je pratiti trenutak kada svaka od ovih stavki prođe skupštinsku proceduru i postane punovažni zakon. Većina ovih mera je direktan odgovor na preporuke UN i Saveta Evrope.

Izvor: Telegraf

Povodom novog Porodičnog zakona u Republici Srpskoj, koji je stupio na snagu 1. septembra ove godine, obraćamo se svim institucijama, stručnoj javnosti i građanima Republike Srpske, želeći da blagovremeno ukažemo na višestruko štetne odredbe ovog zakona koje su direktno usmjerene protiv porodice, te da tražimo njihovo hitno ukidanje.

Zakon je uveo mnoge novine u pogledu uloge Centra za socijalni rad koji se stavlja u položaj iznad roditeljskog prava i prava djeteta i dovodi u pitanje i sami Ustav Republike Srpske kao najviši pravni akt koji garantuje posebnu zaštitu porodice i djece.

U javnosti se „podigla prašina“ oko odredbe prema kojoj roditelji ne mogu raspolagati štednjom djece bez saglasnosti Centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva.

Ne dovodeći u pitanje značaj imovine i važnost ovog pitanja, ne možemo a da javno ne postavimo pitanje svima: Šta je sa odredbama u kojima Centar za socijalni rad preuzima ulogu roditelja i umjesto njih u slučaju nesaglasnosti, donosi odluke o bitnim pitanjima koja utiču na život djece (član 102. Zakona koji glasi: „Pitanjima kojima bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se: obrazovanje djeteta, promjena ličnog imena, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta, izdavanje putnih isprava djetetu i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti“)?

Zašto se u javnosti ne diskutuje o ovoj odredbi?
Ali to nije sve!

Novi zakon propisuje i jednu potpunu novinu, a to je privremeno izuzimanje djeteta iz porodice BEZ ODLUKE SUDA!???

Može li Ministar pravde ili neko iz zvaničnih instutucija pružiti javnosti odgovor na pitanje: „Ko može nekom roditelju oduzeti dijete (makar i privremeno) bez prethodno provedenog sudskog postupka utvrđivanja činjenica, okolnosti, izvođenja dokaza?“

Ovakva odredba sadržana u članu 119. Zakona derogira čitav pravni sistem na kojem počiva moderno pravo. Bez odluke suda, ljudima se ne može plijeniti ni pokretna imovina u izvršnom postupku, a novi zakon omogućava Centru za socijalni rad da dijete privremeno izdvoji iz porodice samo na osnovu Rješenja koje se ne može odložiti čak ni u slučaju žalbe.

Kaže zakon da je ovo moguće samo u slučaju ugroženosti života i zdravlja djeteta, odnosno neposredne opasnosti za život i zdravlje djeteta.
Šta neko u Centru za socijalni rad može smatrati ugroženošću ili neposrednom opasnosti za život i zdravlje djeteta?

Koliko je ovde prostora za razne zloupotrebe službenog položaja, kojih je u praksi ovog organa itekako bilo, o čemu mogu posvjedočiti mnogi roditelji koji su npr. zbog razvoda prošli torture od strane zaposlenih u ovom organu.

Kako je jedan organ javne uprave kao što je Centar za socijalni rad kvalifikovan, dovoljno stručan, informisan da može ovako važnu odluku da donese bez sudskog postupka???

Ovaj član 119. zakona je utoliko strašniji kada se pročita u cjelini jer u stavu 3. kaže: „Rješenjem o privremenom izdvajanju djeteta iz porodice organ starateljstva će odlučiti o zbrinjavanju djeteta kod drugog lica (???)prim.a)), u hraniteljskoj porodici, ustanovi socijalne zaštite ili drugoj ustanovi.

“ Opet pitanje upućeno na adresu Ministra pravde: „Ko je drugo lice kome organ starateljstva može povjeriti nečije dijete u slučaju „sumnje“???“.

Pitanja koje upućujemo cijeloj javnosti glase:

– Da li su djeca postala vlasništvo države?

– Da li roditelji više nemaju pravo da o bitnim pitanjima koja utiču na život djeteta odlučuju u okviru svoje porodice?

– Da li roditelji treba da budu u stalnom strahu ko će i kada u Centru za Socijalni rad posumnjati da je život i zdravlje djeteta ugroženo, pa će dijete smjestiti kod drugog lica ili u neku ustanovu bez odluke suda?

-Da li je iko, ko je donosio ovakve odrebe zakona, imao u vidu šta će se desiti sa jednim djetetom koje Centar za socijalni rad „u slučaju sumnje“ privremeno izdvoji iz porodice? Koliki je to stres za dijete? Šta će takva djeca doživjeti – traumu za cijeli život?

-Da li smo porodicu kao osnovnu ćeliju društva razorili i Ustav Republike Srpske kao najviši pravni akt stavili van snage?

Mi ćemo se za svoju djecu i očuvanje porodice boriti svim legitimnim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju, a protiv tiranije i nezakonitosti!
Roditelji iz svih gradova Republike Srpske okupljeni u Udruženje građana „Roditelji ZA prava djece“

Igor  Požgaj

Šta se “treba”, a šta “mora”, deli tanka linija koji mnogi ne primećuju, pa se ono što “može, ali nije nužno” lako uobliči u “mora po svaku cenu”. Upravo se o ovome povela rasprava među našim građanima na Tviteru nakon što je jedan korisnik pomenute društvene mreže izneo javno svoje mišljenje u vezi sa tim šta jeste i šta nije dužnost roditelja, odnosno deteta.

“Srbin nikad neće prihvatiti da:

• Deca nisu dužna da vam “brišu d**e kad ostarite”

• Roditelj nije dužan da vam obezbedi nekretninu

• Babe nisu dužne da vam čuvaju decu. Lepo je ako dobijete pod 2 i 3, ali nije ničija obaveza”,

…stajalo je u inicijalnom tvitu koji je ubrzo podstakao mnoge komentare.

Prvo su se javili oni koji mogu da urade komparativnu analizu života u Srbiji i SAD-u.

“Zato se ovde u Americi zna red. Hranio sam te, odgajao i platio ti školovanje, pokušao da ti usadim radne navike još dok si bio tinejdžer terajući te da radiš za džeparac. Ako si nešto naučio, snaći ćeš se. Moja obaveza kao roditelja prema tebi je završena. Sada je sve na tebi.“

Neki su svesno iz konteksta izvukli problem koji je, nažalost, čest na našim prostorima, a tiče se “vraćanja usluge” roditeljima zbog toga što su nas odgajali i čuvali.

“Problem je kad se to predstavlja kao transakcija: ja sam ti dao/dala zivot i ti si dužan da mi vratis. Neki roditelji pate od mentaliteta zrtve i prakticno nabijaju detetu krivicu sto je rodjeno, pa ako neko tretira svoje dete kao stoku, onda ne moze mnogo da ocekuje zauzvrat.“

Potom su se javili oni koji bolje poznaju pravo i zakone, pa su nas podsetili da smo je naša propisana obaveza, zapravo, da brinemo o roditeljima kad onemoće.

“Deca su dužna i prema zakonskom uređenju da se brinu o roditeljima. A, inače, ako se ne brinu, roditelj može da ih isključi i iz nužnog dela nasledstva, tako da onog pod dva bukvalno ne bude ništa, tj. ode nekom desetom, pa i državi.“

“Zakon kaže da deca jesu obavezna da obezbede stare roditelje. Moj kolega išao na sud. Tužio ga otac. Određena alimentacija i plus još brdo nekih obaveza”, navela je primer jedna devojka, a onda nas podsetila kako glasi i pomenuti zakon.

“Prema Porodičnom zakonu roditelj koji je nesposoban za rad i pri tom nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima”.

Na kraju svih mišljenja, zakona, ubeđenja i priča, mnogi su se usaglasili u jednom, a to je da ne bi mogli da zanemare svoje stare i bespomoćne roditelje i ostave ih bez nege i novčane pomoći. Jer, ljudski je pomoći čoveku u nevolji, a kamoli kada je to neko ko nam je podario život i očuvao kada mi to sami nismo mogli.