Portalu Moje dijete, obratilo se nekoliko trudnica, sa tvrdnom da vraćaju dio plate poslodavcu jer se boje da će dobiti otkaz kada se vrate na posao, ukoliko mu se zamjere.

-Od kako sam otvorila trudničko bolovanje, svaki mjesec kada podignem platu, dio odnesem poslodavcu. On mi je izračunao tačno koliko trebam da mu vratim za poreze i doprinose koje plati za mene, još me i ubijedio da je to zakonito, jer njima Fond  refundira samo neto platu, pa mi moramo da im vratimo ostatak – ispričala je jedna trudnica, koja insistira da ostane anonimna.

Ovo nije jedinstven slučaj. Druga trudnica priča, da joj je, takođe, poslodavac obračunao koliko treba da mu vrati od svake plate.

-Ovo je zaista žalosno, radim za minimalac i kada njemu vratim onaj dio, ostane mi nešto malo više od pola plate. Muž odnese taj dio poslodavcu, čim legne plata, jer ja ne mogu, moram da ležim zbog rizične trudnoće. Pristala sam na to, jer se bojim da ću dobiti otkaz kada se vratim na posao, ako odbijem da mu vraćam taj novac, koji znam, da meni pripada – ispričala je još jedna trudnica.

U Inspektoratu RS kažu da im se do sada nisu obraćale trudnice sa ovakvim problemima.

-Inspekcija rada nema ovlaštenje istražnih i sudskih organa u smislu provođenja istražnih radnji, dokaznog postupka, praćenja kretanja i komunikacije lica, saslušanje svjedoka i prikupljanje eventualnih iskaza, kojima bi i drugi radnici potvrdili takve zloupotrebe, a kojima bi se mogle nedvosmisleno dokazati takve radnje. Inspektor rada bi ovakvu vrstu zloupotrebe, eventualno, mogao dokazivati samo ukoliko bi bio prisutan u trenutku kada radnica predaje novac poslodavcu – istakli su u Inspektoratu.

Ipak naglašavaju da ne postoji zakonski osnov za takve zahtjeve poslodavca, već  upravo suprotno.

– Takvi zahtjevi imali bi obilježja krivičnog djela protiv prava po osnovu rada, a u skladu sa članom 209. Krivičnog zakonika RS kojim je propisano da „ko se svjesno ne pridržava propisa koji se odnose na zaključivanje ugovora o radu i prestanku radnog odnosa, plate i druga primanja iz radnog odnosa, radno vrijeme, pauze, odmore i godišnje odmore, ili odsustva, zaštitu žena, omladine i lica sa invaliditetom, zaštitu radnica zbog trudnoće i roditeljstva, zaštitu starijih radnika, zabranu prekovremenog ili noćnog rada ili plaćanja propisane naknade, i time uskrati radniku pravo koje mu pripada ili mu ga ograniči, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine“ – navodi se u odgovoru Inspektorata RS za portal Moje dijete.

Poslali smo pitanja Uniji poslodavaca Republike Srpske, da vidimo da li znaju za ovakve slučajeve i kako ih komentarišu, ali odgovor nismo dobili.

Žele posao koji odgovara njima i ne srame se postaviti svoje uslove.

Jedna je djevojka otkrila da se njezin izbor odnosi samo na to “osjeća li dobru energiju” prije nego što prihvati novi posao.

Objasnila je da ne bi razmišljala o novom razgovoru osim ako nije upoznala svoje menadžere i ako nisu prošli njen test vibracija.

Druga je objasnila da se radi samo o tome da se od nje ne očekuje da pomaže održavati kancelariju urednom. “Ako nemaju čistačice, ništa od mene”, navela je svoj glavni razlog zbog kojeg odbije posao koji inače zvuči privlačno, piše NY Post.

“Neću raditi ako nemam svoju kancelariju”

Neko drugi tvrdi da jednostavno nije spreman prihvatiti posao u kojem poslodavac “ohrabruje da se radi u slobodno vrijeme”. Jedan je radnik otkrio da ne želi raditi bilo gdje sa strogim pravilima odijevanja. “Ljeto je za majice bez rukava”, opisao je.

Jedna je djevojka otkrila da ne bi prihvatila posao koji ne nudi neke “povlastice”. Pojasnila je da bi bila sretna s popustom na članstvo u teretani ili malom pomoći oko privatnog zdravstvenog osiguranja.

Goran Račić, predsjednik Područne privredne komore Banjaluka, ističe da su već dva puta pisali Gradskoj upravi grada Banjaluka u vezi s ovom inicijativom.

“Mi imamo veliko protivljenje privrednika u vezi sa ukidanjem radne nedjelje. Smatramo da je to populistička odluka, gdje neko hoće da ostvari određene političke poene. Međutim, s tim Banjaluka gubi imidž regionalnog centra. Mi vikendom u Banjaluci imamo autobuse iz svih krajeva BiH”, rekao je Račić za “Nezavisne novine”.

Prema njegovim riječima, poslovna zajednica će nastojati da se bori svim silama da ova inicijativa gradske vlasti ne zaživi.

“Bijeljina je to uradila pa se danas svi kaju. Smanjen je broj radnika. U Banjaluci, procjenjuje se, ta odluka bi smanjila broj radnika za oko 500 do 600, samo u prvom mahu. Sa druge strane, nisu ni svi radnici za to da se zabrani rad nedjeljom. Nekim radnicima odgovara dodatak koji dobijaju za radnu nedjelju”, tvrdi Račić.

Bojan Risović, predsjednik Udruženja poslodavaca trgovine Republike Srpske, smatra da bi efikasnije bilo da se grad i država opredijele za legislativu kojom bi ozbiljnije bila podignuta osnovica za plate ljudima koji rade nedjeljom.

“Dakle, ako imate nezaposlene mlade ljude, koji žele nedjeljom da rade za veću platu, to bi im bilo omogućeno, dok bi se porodični ljudi, koji to žele, taj dan odmarali. Tada bi bili zadovoljni i kupci, koji ne bi bili uskraćeni za to da nedjeljom nabave namirnice kada to žele.

Osim toga, Banjaluci je cilj da dođu turisti. Zamislite brojne ljude koji iz Banjaluke vikendom idu u Zagreb ili Beograd. Da li bi oni tamo išli da ništa ne radi nedjeljom”, rekao je Risović za “Nezavisne novine”.

On ističe da bi, u slučaju da nedjelja bude neradni dan u Banjaluci, kupci svoje kupovine raspodijelili na preostalih šest dana u sedmici, te bi potrošnja, odnosno promet bio isti, ali bi sedmina radne snage u ovoj branši bila nepotrebna.

“Po našim kalkulacijama, kada je riječ o Banjaluci, ukidanjem radne nedjelje, samo u ‘Tropiku’ bi prestala potreba za 100 do 115 zaposlenih, a identična situacija bila bi i u drugim prodajnim lancima”, istakao je Risović.

Mladen Šukalo, samostalni stručni saradnik u Turističkoj organizaciji Banjaluka, tvrdi da nemaju indikatore o tome kojim danima u gradu na Vrbasu ima najviše turista, ali je logično da su to vikendi.

“Ja vjerujem da će se iz te odluke izuzeti ugostiteljski objekti i neki turistički centri. Tek ćemo vidjeti da li će ta odluka eventualno da utiče na turističku potrošnju”, naveo je Šukalo.

Bogdan Marjanović, predsjednik Asocijacije samostalnih trgovina regije Banjaluka, podsjeća da inicijativa o neradnoj nedjelji u ovom gradu postoji već duže vrijeme.

“Da nije bilo korone, ja mislim da bi to bilo i usvojeno. Na neke stvari se moramo naviknuti i radnici hoće da imaju slobodan dan”, rekao je Marjanović.

Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, iznio je juče i neke od detalja ove ideje, odnosno inicijative.

“Naša prva ideja je da svi trgovci ne rade nedjeljom, a kada pričamo o ugostiteljskim objektima i mogućnosti razvoja turizma, plan je da oni nedjeljom rade. Kada pričamo o dragstorima, a da ne uđemo u zabludu da sve tržne centre pretvorimo u dragstore, sve do 50 kvadrata može biti dragstor. Moći će da rade i benzinske pumpe”, naveo je Stanivuković.

Nekoliko dana ranije, iz Gradske uprave Banjaluka rekli su da je odluka o neradnoj nedjelji u fazi usaglašavanja te se, kako su naveli, još ne može precizno govoriti o djelatnostima na koje će se neradna nedjelja odnositi.

“Fokus nam je svakako na trgovinskim djelatnostima, gdje građani mogu da zadovolje svoje potrebe u preostalih šest dana”, poručio je gradski menadžer Bojan Kresojević.

Preuzeto sa: nezavisne.com

E, ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o poslodavcima.

Ovo je priča o tome šta sve poslodavci rade na razgovoru za posao, šta pitaju, na koji način i kako se ophode sa možda budućom zaposlenicom.

U 10 godina koliko sam nezaposlena, tj. povremeno zaposlena, poslala sam trocifren broj molbi i bila na 50ak razgovora za posao. Jer ne zovu svi na razgovor. Neki imaju čak i testiranje. Ima svega.

Izdvojiću meni zanimljive situacije.

Stomatolog traži asistenticu. Razgovor dogovara u radno vreme dok mu je pacijent na stolici i dok zahvat traje. Čovek drži kliješta u rukama i priča sa mnom, sa kandidatkinjom, možda budućom svojom zaposlenicom. I ne vidi nikakav problem. Ja vidim problem, jer nema rukavice na rukama, ali to sad nije tema. U razgovoru me ne pita apsolutno ništa o mom radnom iskustvu, preporukama i slično, nego me pita odakle sam i dodaje da mu je ta informacija jako važna zbog plaćanja putnog troška. Dakle, tog čoveka ne zanima jesam li ja aljkava i prljava, treba li trošiti vreme da me uvede u posao, imam li uopšte iskustva u toj grani, ne. Njega zanima odakle sam ja. I to je trenutak kad se ja kao nezaposlena osoba zapitam – treba li meni ovo u životu? Treba li meni da 8 sati dnevno provodim sa osobom koju o meni zanima samo to – odakle sam? Ne, ne treba ni meni, a ni njemu. Bar je tako ispalo, jer me nije primio. I ne samo da me nije primio, nego mi nikad nije ni javio da me nije primio.

Sanitetski prevoz traži medicinsku sestru. Vlasnik saniteta po zanimanju ugostitelj. Razgovor se obavlja u njegovom fensi uredu. Objašnjava mi da nije to ništa zahtjevno ni teško i pita za konfekcijski broj koji nosim, da zna zbog uniforme. Kažem mu koji broj nosim. I to je to. Nikad slova o tome jesam li primljena, a od tada je prošlo 7 (slovima: sedam) godina. Pre pola godine isti sanitet traži medicinsku sestru, javljam se na natječaj, dogovaram razgovor. Isti taj ugostitelj me prepoznaje, pita se kako to da sam toliko uporna (?) i kaže da traže muškarca, ali ne smiju to navesti u natječaju. Zahvalim se i napustim žutu zgradu.

Dom za stare i nemoćne. Dolazim na razgovor. U mračnom hodniku punom dima dočekuje me žena u šarenoj širokoj haljini, sedi i puši. Kaže mi da sednem. Ne persira. Ukratko objasni da je plata 3.000 kuna, ali ‘na ruke’ i da može da mi plati 300 kuna putnog troška (koji iznosi 1.000 kuna). Ne pita za iskustvo, ne pita ništa. Obiđem sa medicinskom sestrom sobe. Ona mi putem objašnjava da se radi bez prijave. I da mogu da počnem sutra. Ne počnem.

Oftalmološka poliklinika. Uređenje kao iz filma. Razgovor dogovoren tad i tad. Ali ne samo sa mnom. Dogovoren je razgovor u isto vreme sa 19 kandidata i kandidatkinja. Nema veze, neću cepidlačiti, radi mi se ovde, lepo je, čisto je… Zadnja sam. Jako su zadovoljni mojim životopisom, čak su i preporuke pročitali, odgovara im što sam starija od ostalih, misle da sam samim tim ozbiljnija. Ipak sam radila na 12 radnih mesta. Objasne mi opis posla. Pitaju za udaju i decu, hoću li, jesam li. Kako da kažem da nisam i da neću? Onda samo kratko kažem – nisam, nemam. Dok to govorim, u glavi mi odzvanjaju situacije u kojima negacija ide skupa s glagolom i nalazim poveznicu sa svojom tadašnjom situacijom – neću (se udavati i rađati), nemam (decu i muža), nisam (tu da me to pitaš), nemoj (to da me pitaš), nedostajati (će mi love ako se ne zaposlim). Čućemo se za dalje, ideš u drugi krug. Hvala, vidimo se, doviđenja. I nikad se ne jave.

Oftalmološka poliklinika. Prijava mejlom, nema slanja papira. Dakle, lajk. Brže, jednostavnije i jeftinije. Staklena zgradurina. Testiranje, pa razgovor nakon par dana, ako prođeš test. U testu životna pitanja, smislena, nevezana za struku. I pitanje – da li pušite? I u zagradi objašnjeno da i ako samo uz kavu, zaokružite ‘da’. Naravno, zaokružim ‘ne’, jer ne pušim. Na razgovor bivaju pozvani samo oni koji ne puše. To mi se u startu svidi. Na razgovoru vlasnik i psihologinja. U glavi mi odzvanja ‘jebote, ovima je stvarno stalo da zaposle osobu koja će im najbolje odgovarati’. Postavljaju pitanja poput – zašto mi mejl glasi tako kako glasi (nije ime i prezime), zašto sam navela toliku plaću u testu (bilo je pitanje kolika očekujete da je plaća na tom radnom mjestu). I jesam li spremna izvaditi pirsing iz usne za potrebe posla. Objasnim da jesam, iako iznutra i nisam skroz. Ali treba mi posao, jebeš pirsing, on ne plaća račune i putovanja. I opet zapnemo kod putnog troška. Uredno su javili mejlom da nisam primljena. To mi je svakako najugodniji razgovor za posao.

Poznati plastični kirurg traži medicinsku sestru. Prijava mejlom. Uđem u drugi krug. U drugom krugu pisanim putem treba odgovoriti na ‘slijedeća’ pitanja. Odgovorim na sva i ostavim kratku opasku da nije ‘slijedeća’, nego ‘sljedeća’ , objasnim razliku i dam primjer. Nikad mi se više ne jave. Ko me jebe kad cepidlačim!

Dom za stare i nemoćne. Jako se svidim vlasnici. Slatka sam joj, jako joj se sviđa moja tetovaža i što sam nasmijana i što volim da kuvam (što saznaje u priči sa mnom). Ona bi da ja tu vodim sve to što treba – tim rečima. Naravno, plata minimalac, a malo iznad minimalca ‘na ruke’. I naravno da dođem iz noćne ujutro u 7, pa odmah u drugu idem, nema tu problema nikakvih. I onda skontam da nema rukavica i da nemam pincetu i da osoba iz suprotne smene ne želi da radi svoj posao i da ne samo da treba da budem medicinska sestra, nego treba i da kuvam doručak/ručak/večeru (pogrešno shvaćena moja rečenica da volim da kuvam) i perem podove i kosim travu. A super je ako pomognem i oko krečenja. Naravno da se unutra puši, iako je to strogo zabranjeno. I naravno da ja treba da tu provedem trećinu dana. I lepo se zahvalim, uzmem lovu za tih 5 dana na crno odrađenih. I napustim lokal.

Otvorena sam ja i za druge poslove, ne samo za struku. Javim se na natječaj za recepcionerku. U pitanju je privatni smještaj. Nazovem, predstavim se, kažem zašto se javljam. Žena se javi, ne predstavi se, naravno, zašto bi’ ja znala s kim pričam, valjda je dovoljno da ona zna s kim priča. Pita, citiram: „Di si do sad rad'la i kol'ko dugo?“ Kažem da nisam nikad taj posao radila. Povišenim glasom mi kaže da ne zna zašto sam se javila, kako mislim to raditi, a ni ona mi ne zna to objasniti, jer je i njoj to sve novo. Kažem joj da u natječaju ne stoji da je potrebno radno iskustvo na traženom poslu, nego piše samo ‘potrebno radno iskustvo godinu dana’, a to imam. Da je pisalo da treba radno iskustvo na tom poslu, naravno da se ne bi’ javila. Kaže: „Onda ništa!“ Hvala.

Dom zdravlja. Natječaj za radno mjesto medicinske sestre u sanitetskom prevozu. Testiranje. U testu pitanja koja nemaju veze sa radnim mestom. A u hodniku, pre samog testiranja, čujemo ime i prezime osobe koja će biti primljena. Tako i bude.

Sva ova iskustva mi govore da postoje poslodavci koji ne ulažu u sebe, ne razvijaju se dalje od onoga što im je primarno zanimanje i posao.

Ali sva ova iskustva mi govore i to da nikad nisam dobila posao preko natječaja, samo preko preporuke, preko ‘znam je, dobra je’, dakle – usmenim predanjem. S kolena na koleno. Od usta do usta.