Lole su redom krenule u kupovinu namirnica u ove tri zemlje. Koristile smo online markete koji dnevno ažuriraju cijene. Računale smo da se taj stresni šoping odnosi na četvoročlanu porodicu, a onda nas je dočekao novi nivo stresa. U sve tri zemlje kupovina najosnovnijih kućih potrepština kreće se od 300 do 400 KM. I sigurno smo nešto zaboravile.

Konkretno, kupovina u BiH nas je koštala 322 KM, u Hrvatskoj 400 KM (izračunale smo po najnovijem kursu kuna-KM) i u Srbiji oko 340 KM. Ako ovome dodamo plaćanje računa, stanarine ili stambenog kredita, rate za neki drugi potrošački kredit, situaciju “nisam kupio sve što mi je potrebno”, odjeću i obuću za ukućane, školski probor, još jedan paket pelena… debelo ćemo preći 1.000 KM, tačnije približićemo se onoj nevjerovatnoj -2.000 KM.

Na gomili, za sve ovo teško vam je da zamislite toliki novac, ali ga, ni sami ne znate kako, stvorite.

Da budemo iskrene, nismo kupovale čudesa i delikatese, već ono najosnovnije. Ulje, mlijeko, so, brašno, šećer, tjestenine, konzerviranu ribu, paštete, hrenovke, kobasice, jaja, margarin, puter, sir, jogurt, mileram, namaz, majonez, rižu, palentu, kečap, salamu, džem, eurokrem, kafu, instant kafu, voće, povrće, meso, potrepštine za bebu i školarčevu užinu, higijenske proizvode, nešto onog osnovnog za čišćenje kuće. Količinu smo prilagodile potrebama četvoročlane porodice i šokirale se. Znate i zašto. Već vam je pred očima plata od nekoliko stotina KM.

Ovakva korpa za mnoge je samo san jer su prosječne plate nešto veće od 800 KM. Opet računajte, to su prosječne plate, a u njih ulaze i one koje primaju zaposleni na državnim jaslama, ali i trgovačke, koje najčešće ne prelaze 450 KM. Osim toga, gotovo svakog dana čujete da je neko dobio otkaz pa se i broj nezaposlenih povećava. Radnici najčešće primaju i minimalac, pa saberite i oduzmite.

Sindikalci u Republici Srpskoj sve su preračunali pa to, otprilike zvuči ovako. Sindikalna potrošačka korpa iznosi, plus/minus, 1.800 KM, a prosječna neto plata 831 KM pokriva tek 45,96 odsto, što znači da znači da je za izdatke, bez razmetanja, četvoročlanoj porodici u RS potrebno više od dvije prosječne zarade. Najviše novca odlazi na hranu, a najmanje dajemo za higijenu i obrazovanje.

Lole su pronašle i podatak da za 11 odabranih proizvoda u Hrvatskoj treba izdvojiti čak 45 kuna (11,72 KM) više nego u Njemačkoj. Osnovne higijenske potrepštine i svakodnevne namirnice, a riječ je onajpovoljnijim proizvodima koji mogu da se pronađu, pokazao je da je isti proizvodi istog proizvođača u Hrvatskoj skuplji od 30 do 110 odsto.

Na primjer, gel za tuširanje Balea u DM-u u Hrvatskoj je za čak 89 odsto skuplji nego u Njemačkoj. Ista količina mlijeka, istog proizvođača, iste masnoće u “Lidlu” košta 4,99 kuna (1.30 KM), što je 29 odsto više nego u njemačkim marketima. Svježi sir u Hrvatskoj košta 5,99 kuna (1,56 KM), a isti takav u obećanoj Njemačkoj je za 61 odsto jeftiniji. Nutella, koju nismo stavile u našu korpicu, u Hrvatskoj košta 37,89 (9.87) kuna ili, u prevodu, 28 odsto više nego u Njemačkoj.

Porodici u Srbiji, da bi preživjela mjesec i kako ne bi bilo dužničkih repova, potrebno je minimum oko 70.000 dinara (oko 1.111 KM), dok je prosječna plata oko 50.000 dinara (794 KM). Međutim mnogi džepovi odbijaju da povjeruju u ovo.

Potrošačka korpa nije izvoljevanje, već potreba. Mnogi danas od nje odbijaju ono što može da čeka. Neki ne plaćaju sve račune, a neki preskoče pokoji obrok da ne bi dugovali. Svaki put koji su izabrali je puko preživljavanje. Ovo povlači i mnoga druga pitanja. Ako u državi u kojoj radim ne mogu da sastavim prvi i prvi u mjescu, kako onda da stvaram porodicu? Jer, ne misli se tamo negdje dole, već se računa u glavi.

I nije ovo zadatak iz kvantne fizike, već čist račun.

Akcije, gratisi, rasprodaje i finalna sniženja definicija su današnjeg balkanskog života.

A onda dođe dan odlaska u penziju i vi dobijete? Kusur.

Rast cijena proizvoda, porast nezaposlenih, vrlo lako dovede mnoge u situaciju da imaju višečlanu porodicu u kojoj je glavni izvor prihoda njihova penzija. Šta se zapravo sa njom može?

Moja baka Slavica, završila je višu pedagošku akademiju davnih sedamdesetih. Sada je već petu godinu u penziji koja iznosi 417 KM. Sjajno, zar ne? Uzevši u obzir da je nemoguće živjeti od tog iznosa, čak i da ste sami, a kamoli u višečlanoj porodici, postavlja se pitanje šta se može od toga? U našoj porodici je donedavno bila situacija takva da je mama bila nezaposlena, ja sam se školovala, brat pohađa osnovnu školu.

Drugim riječima, baka je bila glavni izvor prihoda.

I laiku je sasvim jasno da je kredit bio neminovan izbor. Ne jedan, dva. Krediti za preživljavanje, ne za iživljavanje, jer nismo mi od toga uzeli auto, novi stan, čak ni namještaj. Mi smo od toga živjeli.

Kockice su se posložile, mama je počela raditi, ja sam postala dio Lola, ali opet. Šta sada ostaje mojoj baki? Ona u startu plaća rate kredita i živi od prepolovljenog iznosa penzije. Meni to šalje poruku da se trudila uzalud. Zar su godine školovanja, godine rada dovele do toga da se sa 400 (čitaj 200) KM živi? U jednom danu se jede tri puta. To vam ne moram otkriti ja, da biste shvatili o čemu pričam. U jednom danu ode se barem jednom u prodavnicu. Kupiti namirnice postaje izazov ekonomije, jer možda nisu stvari skupe, ali penzije jesu male.

Hajde što su male, ali što kasne. Što kada treba “srezati” negdje, reže se na penzionerima.

A ta kategorija ljudi je najsavjesnija.

Ti ljudi će prvi platiti račune, prvi glasati, biti strpljivi.

Sve će, kako bi dočekali ono malo novca, koje su zaradili. Nije da čekaju tuđi novac, čekaju svoj. Onaj koji su zaradili. Minimalna penzija iznosi 300 KM, a maksimalna preko 2000. Onda prosječna “izvuče” prosjek, baš kao što je slučaj sa platama. Šta meni znači prosjek, ako živim od minimalca? Otvoreno pitam sve vas, koliko iznosi vaša potrošačka korpa, a kolika su vam primanja? Je li to srazmjerno?

Ako se neko školovao godinama, potom četrdeset proveo radeći, zar je zaista sve što zaslužuje 300 ili 400 KM? Svi ćemo doći jednog dana do starosti, do penzije i do ekonomisanja, koje je nemoguća misija u BiH. U Republici Srpskoj prosječna penzija iznosi 342 KM. Slobodnom računicom koja se odnosi na dijeljenje novca na 30 dana u mjesecu(ili više ako kasni) dođemo do zaključka da nešto više od deset maraka vrijedi vaša diploma dnevno?

Naravno, izuzimam račune, pdv, medikamente i slično. Otprilike nemate ništa.

Stari ste, bolesni, cijene rastu, a vaš interes opada, jer pobogu šta da se radi sa deset maraka dnevno?