Standardna uvreda za ženu jest reći joj da voli i prakticira seks. Ako ženu želimo uvrijediti, reći ćemo joj da je kurva, drolja, droca, štraca, radodajka, laka, fukara, fuksa, nastavi niz. Žene će tako biti počašćene kada su glasne i direktne, kada su poslovno uspješne i ambiciozne, kada imaju skupe stvari i putuju, kada se obrazuju u inozemstvu, kada pristanu spavati s nekime, kada odbiju spavati s nekime, kada flertuju, kada su prema muškarcima hladne, kada obuku kratku suknju, kada nakon prekida započnu novu vezu, kada ne žele vezu nego odabiru dejtati, kada…

Zašto je ženska seksualnost uvreda? Zašto imamo toliko izraza za ženu koja uživa u seksu, te ih sve prati negativna konotacija, dok muškarce s bogatim seksualnim životima nazivamo pastusima, frajerima i jebačima? Zašto je biti seksualna najgore što žena može biti? Zašto mrzimo žene koje vole seks? Toliko ih mrzimo, da po toj liniji mrzimo čak i one koje ne vole seks, već ih mrzimo samo zbog potencijala koji za to imaju time što su žene.

Seksualnost je područje velike i jake kontrole društva generalno, a žena pogotovo. Kontrola ženske seksualnosti seže davno, po nekim teorijama do vremena pojave sjedilačkog načina života i privatnog vlasništva, po drugim teorijama još i ranije. U svakom slučaju, uvijek je bilo pitanje tko žensku seksualnost posjeduje, a odgovor je, isto tako uvijek, bio da žensku seksualnost nikada ne posjeduje ona sama.

Žensku seksualnost prvo posjeduje njen otac kao glava obitelji. Na ženskoj seksualnosti, točnije čvrsto nadziranom manjku iste, počiva ugled i čast čitave porodice. Otac ženu i njenu netaknutu seksualnost predaje njezinom suprugu, koji ju zatim posjeduje za vlastitu korist, zadovoljstvo i potomstvo. Tada je bitno da njenu seksualnost posjeduje samo njen suprug, kako bi bio siguran da njegovo potomstvo jest upravo njegovo.

Kako ne bi zastranila, žensku seksualnost brižno nadgleda i religija. Judeokršćanske religije ograđuju se od seksualnosti, a istovremeno je seksualnost sve o čemu se implicitno govori i razmišlja. Tako gradimo društvo koje žensku seksualnost označava kao nečasnu i prljavu, društvo koje nadgleda i kontrolira, koje je spremnu svaku ženu proglasiti oštećenom i grešnom, samim time što ju proglasi seksualnom. I na kraju, tako te ideje i same usvajamo. Ako imamo osjećaj da nas se stalno nadgleda te da nam stalno prijeti odmazda, počinjemo kontrolirati same sebe po tuđim pravilima. Radimo posao patrijarhata protiv sebe samih.

Jer mržnja prema ženama koje vole seks, i mržnja prema ženama kao seksualnim bićima uopće, jest sredstvo upravo patrijarhata. Ako je žena aktivno seksualna, onda nije kontrolirana i nije ničije vlasništvo. Ako žena svoju seksualnost prakticira po vlastitim pravilima, a ne po pravilima svog oca, muža, religije ili društva, onda joj sva ta tuđa pravila i vlasništvo ne možemo niti nametnuti. Ako je žena seksualna, onda je samo svoja. A ako je svoja, onda je svačija. Onda je kurva, drolja i fukara.

Žene koje vole seks mrzimo zato što ih ne možemo kontrolirati i ne znamo što od njih zapravo očekivati. S takvim ženama ulazimo u neistraženo područje. Žene koje ne možemo kontrolirati, našem su društvu, patrijarhatu, muškarcima, pa i drugim ženama, nedokučiva enigma. Što žele žene koje svoju seksualnost, svoje želje, zadovoljstvo i sreću smatraju važnijima od toga da odigraju ulogu koja se od njih očekuje? Što žele žene koje ne žele ono što im je rečeno da moraju željeti? Jer idealna žena patrijarhata i heteronormativnosti trebala bi biti čedna i sramežljiva, bez seksualnih fantazija i poriva, koja se „podaje“ jedino onom pravom i jedino iz ljubavi, te seks koristi kako bi se ostvarila u ultimativnoj ženskoj ulozi – majčinstvu.

No žene koje uživaju u seksu i van braka i ljubavi, koristeći kontracepciju i imajući više partnera od „onog jednog pravog“, onda to rade iz nekih drugih razloga koji se pak ne uklapaju u patrijarhalnu bajku o neplaćenom ženskom emotivnom, obiteljskom, kućanskom i seksualnom radu iz ljubavi. Njihove razloge patrijarhat bi nazvao sebičnim. Ja ću ih nazvati ljudskim i revolucionarnim. Jer uživati u seksu i prakticirati seks zato što si slojevita, stvarna, kompleksna osoba koja ne želi represirati svoju seksualnost, koja prepoznaje i ostvaruje svoje želje, i koja želi biti sretna – nije sebično, nego jednostavno ljudski. A ako si još uz to i žena ili kvir osoba, to je i revolucionarno i hrabro.

Prepoznati žene kao stvarne, kompleksne, seksualne osobe, značilo bi prepoznati ih kao subjekte. Velika je to promjena, budući da su žene tako dugo tretirane kao objekti i kao vlasništvo. Veliki je to šok za patrijarhat, te žene koje više ne žele služiti ciljevima opresivnih sistema, već žele živjeti živote u kojima su zaista sretne i u kojima pronalaze svoja zadovoljstva, kako seksualna, tako i druga.

Žene koje vole seks suočile su se s osudom i odbacivanjem, ali ne dopuštaju da ih ta stigmatizacija natjera natrag u očekivani kalup. Žene koje vole seks idu protiv normativa i ne libe se prekoračiti granice koje su postavljene samo kako bi ih se zauzdalo. Naravno da ih društvo mrzi, iako možda najviše iz straha, jer one ljuljuškaju brod i usude se propitkivati status quo, nepisana pravila i besmislene uzročnosti poput onih da seks narušava ženski ugled i čast.

Zato patrijarhat mrzi žene koje vole seks. One su prijetnja patrijarhatu, objektifikaciji i kontroli žena korištenjem seksualnosti i drugih aspekata ženskih života. Zato je najveća uvreda koju ženi u patrijarhatu možeš uputiti ta da voli seks i da ga prakticira, iako to zapravo uopće nije uvreda ženi. To je pokazivanje slabosti ovog seksističkog društva u kojemu živimo. Ako ljudska sloboda, sreća i zadovoljstvo prijete nekom društvenom sistemu, onda taj sistem i treba uništiti. Ako ovaj sistem uništavamo samozadovoljavanjem, partnerskim seksom, kvir seksom, kontracepcijom, seks igračkama, užitkom i orgazmima – to zvuči kao sasvim dobra revolucija, i to jedna u kojoj ću ponosno primiti etiketu kurve, drolje i fufe.

Izvor: femina.hr

Razočaraću vas, ne poznajem sve osobe sa invaliditetom iz BiH. Ni iz Srbije. Hrvatske. Crne Gore. Nažalost, ne poznajem ih sve.

Da, poznajem one koji hodaju po seminarima, čak i kad se voze u kolicima, slušaju predavanja koja nas se jednako tiču, čak i kad ne čuju i uočavaju probleme čak i kada ne vide.

Ali to ne znači da baš sve osobe sa invaliditetom poznajem. Zapravo, bilo bi jako pogrešno da ih poznajem. Evo i nekoliko razloga za to:

• To bi značilo da smo dijelili isključivo jedan prostor
• To bi značilo da smo u tom prostoru proveli jako puno vremena, dovoljno da generacije izađu iz tog prostora
• To bi značilo da nikoga osim osoba sa invaliditetom u životu nismo sreli
• To bi značilo da je sve u našem životu vezano za invaliditet
• To bi značilo da je osoba koja ima ovu pretpostavku dio sistema koji nas dovodi u gore pobrojane situacije, bilo ćutanjem na postojeću situaciju, bilo direktnim uticajem na nju
• I to bi značilo da nikad iz jednog uskog začaranog kruga nećemo izaći

Iz svih ovih razloga odbijam da poznajem baš sve osobe sa invaliditetom. Iz svih ovih razloga, odbijam da vjerujem da je invaliditet ono što te predodređuje isključivo za invaliditet.

Vrlo sam svjesna da su gradovi, mjesta, sela, budžaci i udžerice širom na početku teksta pomenutih zemalja nešto kao prigradsko naselje grada, kapija velegrada, a mentalitet stanovnika istih toliko duboko ukorijenjen da ga ni čekićem iz glave istjerati nećeš, no, mnogo bi bolje bilo da me pitate znam li neke svoje vršnjake koje se nečim bave. Možda Maju iz odjeljenja jedan moje škole, Anju iz četvorke, Borisa iz dvojke. Onog malog što po svijetu svira. Onu što na reklamama izlazi. Onog klinju koji je izmislio ovo ili ono. Gospođu iz susjedne mi zgrade, što godinama dijeli platu po sudu, u onim debelim knjigama ekonomskim.

Razumjećete, ljude koji nekome, ili nama mnogima nešto znače. Nečiji život obilježavaju, nečiji univerzum čine potpunim. Nečiji dan čine lijepim, nekom sviću. I obavezno, po nečem jako bitnom.

Bitnijem od onog čime ili pomoću čega se kreću, žive, rade. Bitnijem od onoga što ne mogu ili načina na koji to ne mogu. Suštinskijem od onog što nose poput boje kose. Vrijednijem od onog kako djeluju. Značajnim po rezultatu koji ostavljaju.

I prije nego opet postavite pitanje, jer ste novi u invaliditetu, prije nego dignete ruku pa na temu najprostijeg polinoma pomenete pravougli trougao kao odgovor, razmislite kako bi izgledalo da obrnemo situaciju.

Poznajete li baš sve koji se šišaju kao vi, baš sve koji idu kod vaše frizerke, baš sve koji su ušli u isti autobus kojim ste se prevozili od tačke A do tačke B? Ili baš sve koji su studirali u vašoj generaciji, baš sve koji su na dan kad i vi upisani u matičnu knjigu rođenih, na isti dan izgubili voljenu osobu? Ili, baš sve koji su ušli u istu prodavnicu kao i vi?

Znam, razne matematičke operacije i teorije vam ne idu na ruku, pa bi odgovor u većini slučajeva bio odričan.

I znam još nešto, ili ste vođeni opštim, nepovoljnim stavom u pogledu osoba sa invaliditetom, ili isti kreirate. I jedno i drugo ima veze sa svim stavkama koje taksativno navedoh negdje u prvoj polovini teksta, samo niste na vrijeme zapazili. Zovimo ih predrasudama.

Jer, zašto bi vama autobus, frizerski salon, fakultet, bio išta manje mjesto na kojem se srećete sa ljudima sa kojima dijelite neki interes ili osobinu, od toga što je osobi sa invaliditetom okupljalište ‘jednakih u muci’?

I šta kažete, koliko ste osoba sa invaliditetom u životu sreli? A upoznali?

A da sve to dovedemo na nivo normalnog, ravnopravnog, jednakog svijeta(koji još uvijek ne postoji) shvatili bismo da je sasvim normalno da i oni plaču, ali imaju problem zbog toga, jer niko to od njih ne očekuje. Mi žene, gledamo na to kao apstrakciju, a muškarci kao na povod za potkusirivanje na kafama, gdje će svaki govoriti koliko je muško, a onda biti isti onaj emotivni muškarac svojoj ženi kod kuće.

Pa i Obama plače i to javno. Plakao je prije četiri godine na skupu na kojem je govorio o masakru u kojem su stradala djeca u Sandy Hook osnovnoj školi. Mediji su prenosili vijest kao nešto neviđeno, gdje je u prvih nekoliko pasusa bilo odgovoreno na svih pet pitanja.

Ko? Obama.

Šta? Plače.

Gdje? Na skupu na kojem govori.

Kada? U Decembru.

Zašto? Zato što je muško i jer je to neviđeno.

Međutim, stereotipi o muškarcima koji ne plaču i koji sve to čuvaju u sebi i trpe, pronalazi svoje uporište u nauci od ranije. Žene plaču pet puta više na godišnjem nivou od muškaraca, sudeći prema istraživanju Ivana Nikliceka, Lidije Temošok i Ada Vingerhetsa, na Tilburg Univerzitetu u Nizozemskoj, koji su okupljeni u knjizi pod nazivom “Emotional Expression and Health”. Oni navode i kako muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena. Pri tome nisu uzeli u obzir višesatno jecanje, koje žene imaju s vremena na vrijeme.

Međutim, ono što je zanimljivo jeste kako vremenski intervali plakanja variraju od države do države, zato u Gani, Nepalu i Nigeriji, razlika između muških i ženskih suza gotovo da ne postoji, jer siromašnija društva plaču manje, ali intenzivnije suočavajući se sa svojim emocijama u istom trenutku kada ih dožive, za razliku od mnogih društava u Americi, gdje ljudi zbog ugleda i društvenog statusa suzdržavaju emocije, a onda više plaču i jecaju u samoći.

Muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena

Tok suza je drugačiji kod žena i muškaraca, a razlozi imaju svoj izvor u biološkoj osnovi. Žene imaju više hormona prolaktina, koji se ujedno nalazi i u majčinom mlijeku, a koji ih češće navodi na suze, dok testosteron kod muškaraca reguliše taj nivo u mjeri da oni plaču manje. Studija iz 1998. godine objavljena u časopisu Cornea govori kako žene koje imaju u predmenopauzi niži nivo prolaktina i viši testosterona plaču manje od onih koje imaju obrnutu situaciju, odnosno više prolaktina, manje testosterona.

A do puberteta plaču gotovo jednako, nakon čega se dešavaju hormonske promjene. Žene imaju pliće, kraće suzne kanale koji se lakše pune suzama, što dovodi do veće vidljivosti suza, navodi se u radu objavljenom u 1960. godine u časopisu American Journal of Physical Anthropology.

Međutim, muške suze su oduvijek bile skrivene od javnosti, a time su se pozabavili i u knjizi “Crying: A Natural and Cultural History of Tears” gdje su istraživali emocionalnu povezanost sa povećanom produktivnosti. Došli su do zaključka da se muškarci suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice. Njima suze nisu bile obespravljene, za razliku od muških, jer društvo nije imalo očekivanja od njih u pogledu uspješnog rukovođenja kompanijom.

Studija Kleenexa iz 2004. godine takođe se pozabavila razlozima ženskog i muškog plača. Naime, smrt bliske osobe okidač je za suze muškaraca u čak 74% slučajeva, dok prekidi, romantični filmovi i prekidi veza nemaju taj domet. Uprkos tome, Obamine suze su omogućile ljudima da se povežu s njim više i osjete bliskost, jer je i on emocionalno biće, koje je na taj način pokazalo svoju ranjivost. A upravo to pokazuju suze. Zato su vjekovima bile nespojive sa liderima, jer moć se ogleda i u sposobnosti vladanja nad sobom i svojim emocijom. A opet, ko to zaista može?

Muškarci  se suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice.

Osobe koje boluju od Sjogrenovog sindroma, koji im onemogućava da plaču, imaju veće probleme prilikom identifikovanja svojih emocija i izražavanja istih, u 22% slučajeva, što su podaci lista Clinical and Experimental Rheumatology i njihove studije iz 2012. godine. Upravo zato suze olakšavaju izražavanje emocija, zbližavanje sa ljudima i olakšanje.

A mi smo odlučili saznati i šta žene i muškarci misle o muškim suzama pa vam donosimo i obe perspektive. Erna Saljević vjeruje kako su suze jednostavno suze, razmazale maskaru ili ne. “Očigledno je da žene zaista mnogo lakše barataju emocijama, i ne nisam pogriješila kada tako kažem, jer one vrlo lako u tom smislu iskazuju svoje osjećaje, kada su tužne, kada su jako ljute, jače, pa i najače, pa sve isto i sa srećom. Dok kod muškaraca vi imate samo par osjećaja koje su oni spremni pokazati na svom licu. Množina, ne svi, jer generalizovanje je glupo”.

Ona dodaje i kako muške suze vrijede danas mnogo više, jer ih ne viđamo često.

“Na drugu stranu, naši balkanski dragi su od malena učeni da muško ne treba plakati, da je to za curice, pa i ne čudi da su vremenom razvili mehanizme koji suze povlači iz suznih kanala sve do ispod petnih žila dlakavih muških stopala. Mišljenja sam da su suze oslobađajuće, i u trenutku tuge i u trenutku sreće i da ih uopšte ne treba čuvati. One pokazuju drugoj osobi u trenutku sreće -vrijediš mi/takla si me u srce/vjerujem ti toliko da ću ti dopustiti da vidiš kako slinim, a u trenutku tuge pomozi mi/slomio sam se pred tobom/vjerujem ti dovoljno da se lomim i otvaram pred tobom.- Suze se nikako ne smiju pripisati osobini slabića, ni kod muškarca ni kod žene”.

Sličnog je mišljenja i naš muškarac, Đurica Štula koji govori:”Plač je zdrav. Kada mi djeca plaču i žensko i muško, ako je objektivno – podržim, umirim, pričamo. Ako je plač ucjenjivačko – interesnog tipa – pustim opet da se riješe stresa. I sam bejah u situacijama kada su me emocije izjedale i udarale bilo da su u pitanju muško – ženski odnosi, smrti i sahrane, ili neki divni trenuci uz djecu i muziku”.

Jednostavno je, za suze trebaš imati muda.

Erna poručuje za one koji/koje se pale na muške suze, odličan film koji će vas nasmijati do suza (i muških i ženskih) a tiče se uloge Rowene u filmu The Little Death.

Nisi nimalo manje muško ako plačeš, naprotiv.

Plači, jer znam da voliš, patiš, tuguješ, jednako kao i ja, samo ti društvene norme to osporavaju.

Plači, da se za tobom ne bi plakalo, jer nakupljanjem emocija u sebe i potiskivanjem, možeš samo pogoršati stanje. Upravo zato ovaj video je dio kampanje koja poručuje, plačite, jer trebate da plačete kako bi živjeli normalnim životom.

Ni veće istine ni češće fraze u srpskom jeziku.

Kad objavite da čekate bebu – samo nek je živo i zdravo.

Kad se žalite što ne spava noću, što neće da jede, što ne voli vrtić, što hoće samo kod mame – ma nek je samo živo i zdravo.

Kad ste trudni prvi put pa vas pitaju čekate li devojčicu ili dečaka, a vi kažete dečaka – “Ooo, prvo, pa muško!”. Ali, ako kažete devojčicu? Nek je živo i zdravo. Ko veli, pa šta sad, to je što je, nek je BAR živo i zdravo, ako već nije muško.

Duboko, preduboko ukorenjene tradicionalne vrednosti (a kad kažete tradicija to je obavezno sinonim za nešto dobro) u našem društvu stvorile su tu podelu. Fraza “prvo, pa žensko” ne postoji. Ako bi je neko i izgovorio, možda bi bila shvaćena kao šala, teško kao čestitka.

Ali je zato tu druga. Žensko dete, tuđa kuća. Još jedna tradicionalna “mudra” misao. Ćerka će otići, napustiti roditeljsku kuću i brinuti o nekom drugom. Samo što to, odavno već, nije tako. Ali je opet nekako to muško dete san većine očeva, a usudiću se da kažem i mnogih majki. Ta potreba za produžetkom vrste, ali one koja će nastaviti lozu noseći isto prezime može se pripisati samo nekoj egoističnoj potrebi da moje ime nastavi da živi i kad mene ne bude.

Kad govorimo o prezimenu, tradicija nalaže da se žena odrekne svog prezimena koje joj je na rođenju s ljubavlju dato. Da kaže – to mi prezime više ne treba, nije mi važno, uzeću drugo, kao svaka dobra žena. Ako, pak, odluči da učini drugačije, onda je ona feministkinja (što je, naravno, loše), “izigrava” neku modernu ženu umesto da poštuje tradiciju i često na leđima nosi breme osude nove porodice koju je udajom dobila.

Deca će, takođe, razume se, nositi očevo prezime. Majka će ih nositi, roditi, dojiti i, nećemo se pretvarati da nije tako – brinuti o njima u 90% slučajeva, ali će oni poneti samo očevo prezime. I to je, pobogu, tradicija.

A tradicija se mora poštovati jer su to, valjda, jedine prave vrednosti. Zamišljam pakao kroz koji bi prošao muškarac koji bi uzeo ženino prezime. A onda pomislim na one koji tvrde da su muškarci i žene danas ravnopravni.

Biti žena, čak ni u ovom modernom društvu, nije privilegija. Jer i u 21. veku, ako u stomaku nosite ili ste tek rodili devojčicu, možete očekivati da čujete:

• Drugo će biti drugo (ako je prvo dete)
• Sad morate treće (ako imate dve devojčice)
• Biće treće muško
• Sad moraš na popravni
• Nema veze, SAMO NEK JE ŽIVO I ZDRAVO

Nastavi niz. Ili bolje nemoj. Dovoljno će biti da svoju ćerku odgajiš tako da, u društvu naklonjenom muškarcima učini makar jedan mali korak koji će tu razliku smanjiti.

• Da bude samostalna.
• Da ne pristaje na “ćuti, dobar je kakvih ima”.
• Da veruje da može sve. Isto kao i muškarci. Da zaslužuje istu platu, isti tretman, isto poštovanje.
• Da slobodno zadrži svoje prezime, ako joj je tako draže.
• Da ne pristaje na bilo šta što joj ne prija.
• Da niko nije vredan toga da se odrekne sebe.

I to će biti veliki korak. I za nju i za čovečanstvo.

Autorka:

Ponekad su verbalno nasilje i predrasude mnogo gore od bilo kojeg oblika fizičkog nasilja kojem možete izloženi. Ne želim da zvučim grubo, ali svi smo mi doživjeli da bismo nekada radije da nas neko udari nego što ga moramo slušati dok nam riječima para dušu. Kada vam neko ubija sistematski samopouzdanje i ono što je suština vašeg bića.

Mnogo puta sam doživjela da o meni na prečac zaključuju ljudi koji me nikada nisu upoznali. Na uvodno predavanje na fakultetu došla sam kao vesela i neopterećena djevojka. Veliki broj mojih kolega, i muških a i ženskih je na osnovu odjeće koju sam nosila, stava koji sam imala i ne znam čega sve ne, automatski pretpostavio da sam glupača.

Ne sjećam se šta sam konkretno nosila tog dana, ali još uvijek pamtim poglede i došaptavanja kada bi me ljudi vidjeli u trenerci koja je otkrivala 5 cm stomaka i majici sa dekolteom. Ni danas u tome ne vidim ništa neprimjereno i skandalozno, naročito ne nešto na osnovu čega biste ocijenili nečiji karakter i intelekt. Nečiju čestitost.

Nakon prvih ispita su se iznenadili da sam sposobna i da mislim, iako na toj prvoj godini knjigu pošteno nisam ni otvorila. Bila sam pomalo umorna od potrebe mog okruženja da me uvijek vide među najboljima. Kada je jedan kolega otkrio da sam ja ta Jelena Despot koja je bila treća na rang listi kada su izašli rezultati prijemnog ispita bio je šokiran. Ja sam bila zapanjena koliko je površan. Ja o njemu do tog momenta nisam zaključivala uopšte. Bio je za mene samo kolega kao i dvadeset drugih. Ja sam u njegovim očima do tog momenta već bila nemoralna glupača.

Nikada nisam imala potrebu da im objašnjavam ko sam i da nisam takva. Puštala bih one koji su bili spremni da o meni pretpostavljaju najgore da i dalje misle tako. Danas mislim da se praviti naivna i nevina uopšte nije loše. Naprotiv, mnogo je jednostavnije. Razumijete, zar ne?

Glupa žena za mene nije ona kojoj je intelekt ograničen, jer za to u dobroj mjeri nije ona kriva. Glupa žena je ona bez samopouzdanja, samopoštovanja. Kupljena žena. Prevarena žena koja se uporno vraća. Ponižena. Ošamarena. Zaslijepljena. Ukalupljena. Mnogo je takvih i među visokoobrazovanim i naočigled emancipovanim ženama.

Dok su o meni oni koji su mislili da me poznaju pretpostavljali sve najgore, ja sam u svojoj studentskoj sobi pisala poeziju i plakala radi, više se ne sjećam ni koje nesrećne ljubavi. Uživala sam u tom osjećaju koji je izazivala neuzvraćena ljubav jer mi je on omogućavao da pišem. Neki će možda razumjeti, neki sigurno ne. Ne pokušavam da vam se opravdam nego želim da dočaram. Do svoje 23 godine nisam imala ni jednu značajnu dugu vezu. Ozbiljnu. Dok sam ja „nemoralna glupača“ sa dekolteom i slobodnim ponašanjem spavala sama i maštala o velikoj ljubavi koja treba da mi se desi, ove zakopčane i smjerne, fine studentice, kćerke i drugarice su se nakon ponoći krišom uvlačile u mnoge studentske sobe. I neka su.

Jedino što mi je smetalo u njihovom ponašanju je bilo licemjerje. Zašto bi te bilo briga šta o tebi misli neko drugi dok uživaš? Dok si srećna? Zar je sex u XXI vijeku još uvijek tabu? Koga briga ako si s njim samo radi sexa?  Moja prijateljica je jednom imala sjajnu opasku koje se i danas rado sjećam.

– A što da krijem, pa ne spavam ja s njim radi njega?  Ja to radim zbog sebe…

Žene i djevojke imaju potrebu da glume „poštenje“ i „čestitost“ čak i onda kada to niko od njih ne zahtjeva. U redu ako je njihov izbor da se čuvaju za onog nekog. Ali, čemu gluma ako niste takve.

– Bila sam sinoć sa Bojanom, ali nemoj, molim te nikome reći.

Koliko sam se puta nad ovom i slični rečenicama zapitala: zašto? Zašto ti je stalo šta o tebi misli Ivana, Milana, koleginica sa fakulteta ili komšinica? Naročito kada su u pitanju tako banalne stvari kao što je ta da si se sinoć ljubila sa Bojanom i možda ti je dotaknuo grudi. Koga briga? Jesi li bila srećna? Jesi. Zašto se osjećaš krivom?

Zašto nam je nametnutno da moramo nositi košuljice zakopčane do grla? Imati samo jednog momka za kojeg češ se kasnije i udati. Djecu. Diplomu. Posao. Kuću ili stan. Zavidne kulinarske sposobnosti. Da moramo biti pametne i obrazovane. Lijepo počešljanje i decentno našminkane. Isfenirane. I sve da bismo bile dobre i poštene žene. I kad sve to postignete opet ćete za nekoga biti kurva.

Kada budete strijepile a neko na ulici za vama ne bi dobacivao: kakve si.. Jer se dobacuje samo „uličarkama“. Meni su dobacivali. Uvijek sam gledala da to govori mnogo više o njima, nego o meni. Smijala bih se. Zabavljali su me vrlo često sa svojim zabludama i pretpostavkama o meni utemeljenim na onome što su mislili da znaju.

Nekad bi me i povrijedilo. Jednom neandartalcu sam tako pokazala srednji prst nakon čega je došao da me udari. Znači, bilo je u redu da on meni dobacuje vulgarnosti, a zabolio ga je moj srednji prst. Prkosno sam mu se unijela u facu i rekla da čekam da me udari. Odšetao je.

Htjela sam da zaključim da vas ni najmanje ne treba biti briga šta o vama misli neko drugi dok god u svom srcu znate ko ste. Čekati blagoslov da uradite nešto što bi vas usrećilo. Opravdavati se zato što se uradile nešto što vam je izmamilo osmijeh na lice. Pokušavati da razbijete predrasude koje o vama imaju. Truditi se da im pokažate da iza vašeg dekoltea stoji i intelekt. Ma… Oni koje pustite dovoljno blizu će sigurno vidjeti vaše prave boje.

A svijet? Koga briga šta misli svijet?!

Čitam baš neki dan i ne vjerujem vlastitim očima, kako jedna žena drugu naziva “maskulinom”. Štoviše, i nju i većinu feministkinja nazvala je maskulinom. Na temelju čega, ja zbilja nemam pojma. Jer, ajmo iskreno, svugdje i u svim segmentima društva imamo maskuline i feminizirane jedinke, ali ne vidim kakve to veze ima sa svjetonazorima. Govorimo o odraslim i (relativno) zrelim ljudima, dakle, ne o srednjoškolcima koji se moraju nužno “zamaskirati” u pankera ili hipija od glave do pete, najčešće samo izvana.

Da, sigurno sam naivna kad kažem da vjerujem da ljudi svoj izgled i stil njeguju prema raspoloženju i osjećaju, a ne prema onome što od njih društvo, stranka ili religija očekuje. Znam da sam u krivu i voljela bih da nisam, tj. da se stvarno ljudi odijevaju u skladu sa svojim osjećajima, a ne da na aerodromima gledam žene zamotane doslovno svugdje osim preko očiju pa kad kihne skriva maramicu ispod burke, kad joj dijete vrišti jer je gladno, mora prvo izdržati nekoliko desetaka sekundi ekstra plača dok se ne raskopča tako da nitko ne vidi i sakrije dijete ispod slojeva, po mome, bespotrebne tkanine.

Ali, da se vratim na temu “maskulinog”.

Koliko znam, živimo u već punoljetnom 21. stoljeću gdje je sva odjeća, i muška i ženska više uniseks nego ikad, gdje je upitno, osim možda grudnjaka, što jest ili nije prikladno za odjenuti ako si muško ili žensko, ali i dalje se nekoga naziva maskulinim kad nije odjeven “kao žena”, našminkan, dotjeran…

Ima dana kad ja izgledam kao sve samo ne neka žena iz časopisa. Kad mi nije bitno tko će me i kako vidjeti, uostalom, to mi ni inače nije bitno, jer zbilja se sređujem samo za sebe.

https://www.instagram.com/p/BmrCJ3sFw36/?taken-by=blogledalo

Naletjela sam tako neki dan i na komentar da zašto se neka žena, ako se stvarno sređuje za sebe, onda ni doma ne našminka i ne dotjera i bude takva “za po kući”? Pa ja nekad i to radim.

Dođem iz kupovine, imam novi komad šminke, lak za nokte, dođe mi da to isprobam, puknem selfie, takav mi je dan i bolje se osjećam. I stvarno to radim za sebe.

A znam i puno svojih prijateljica i poznanica koje to isto, priznale ili ne, rade. Isto kao i kad ti dođe da namjerno ideš pretjerano odjevena u kino gdje ćeš sjediti u mraku i nitko te neće vidjeti, ali sredila si se za sebe, tako se osjećaš ugodnije u tom trenutku ili danu i zaboli te što je osoba pored tebe u trenirci ili što tvoja frendica ima masnu kosu, ti si sebi taj dan odlučila biti lijepa.

U odnosu na tebe tvoja frendica je možda sebi lijepa i s masnom kosom, nije joj dan, možda uopće ne razmišlja u nekom feminističkom smjeru ili je pak zagrižena feministica i sad je ona maskulina, a ti, lijepa pored, ti sigurno nisi, jel? Niti maskulina niti feministica. Vjerojatno sve one knjige ispiranja mozgova o tome kako žena treba biti tiha, ponizna, zakopčana do grla, čita baš ta, ljepša od dvije, ženstvenija od dvije. Ona sigurno nije za prava žena i svih drugih ljudi, ne može biti, prelijepa je za to.

Proklete predrasude, jednom netko izjavi da su sve feministice brkate i dlakavih nogu i taj stav se zadrži dulje od Kineskog zida. Ne možeš ga razbiti, ma koliko se trudio.

Šteta je velika baš kad se radi o feminizmu jer se tu ne radi o pravima žena da ne briju noge, nego o nečem puno većem. Radi se o tebi, meni, tvom susjedu i općenito svim ljudima. Svugdje. Ali ne, lakše je suditi na temelju pojedinaca ili pojedinki koje su “maskuline” umjesto otvoriti oči i pogledati u kakvom svijetu živimo.

U svijetu u kojem je “normalno” da vlasnici apartmana lažu da imaju rampu za invalide, pa kad obitelj s bolesnim djetetom prevali put i shvati da je vlasnik lagao, nema što drugo nego okrenuti se na peti i pokušati zaboraviti ljudsku pohlepu. “Normalno” je i da se putnici javnog prijevoza zgražaju i deru na pse vodiče slijepih jer smatraju da psima nije mjesto u javnom prijevozu.

Poseban krug Pakla za ljude kojima u tramvaju smetaju psi vodiči slijepih.

— Ana Kolar (@kolar_ana) August 18, 2018

Živimo tamo gdje je “normalno” da se jednu ženu nazove maskulinom samo jer na sebi nema šminku i grudnjak.

Znam, naivna sam, ali nikakva religija ni svjetonazor ne stoje iza mog uvjerenja da tako ne treba biti i da svijet u kojem živimo prečesto zna biti baš čupavo i ružno mjesto. Za sve nas.

Do idućeg puta, učini (svoj) svijet ljepšim mjestom.

Zagrljaj,

A.

I to prihvatite.

I žene drkaju.

Na razne stvari, u raznim situacijama, potaknute različitim scenama i podražajima, ali drkaju. Danju, noću, na poslu, u tržnom centru, dok se on tušira, pre posla da lakše preživi radni dan.

Shvatite to.

I žene isključe tog što dahće nad njima, jer je ćelav, mator i debo (da, debo) i mali mu je, ona si zamisli onog crnog glumca iz one serije i napravi si da joj bude dobro, barem privremeno, dok ne dođe s puta komšija Pero ili majstor Mile.

I žene gledaju pornografiju.

Strejt, pedersku, lezbe, gangbang, a2m, milking table, rimjob, footjob, bdsm, glory hole, dp, triple. Posećuju porno stranice, skidaju filmove. Otvaraju s kompa, tableta, telefona.

Prebacuju i traže scene koje im se sviđaju, ne sviđa im se svaka scena, imaju omiljene glumce i glumice, prate njihov rad, prate ih na Instagramu, zamišljaju ih među nogama.

I to shvatite.

I žene pričaju o seksu.

Jebačini, tucanju, prcanju, peglanju, punjenju, naskakivanju, mlaćenju, kaišanju. Prepričavaju veličine, debljine, dužine i širine, poze, mirise, ukuse, zvukove, izraze lica, fluide, kožu, boju, gutanja, lizačine, turanja, preturanja, smiju se, ismijavaju, cerekaju, zajebavaju jedna drugu.

Razumete li to?

I žene pišaju stojeći, samo si nabave pipija. A imamo i pisoare za žene.

I žene se usaftaju. Pazušno, od posla, iscedak, masna kosa, uđe i crno pod nokat, ali može da se ne vidi ako je nokat nalakiran.

I žene menjaju partnere. I partnerice. Bez ikakvog nagriska savesti. I tajno i javno. Često, u hotelskim sobama, autu, šumarku, wc-u, kod prijateljice u stanu dok joj hrani ribice i papagaja.

Tako je to.

I žene se kurvaju izvan trajne veze/braka. I to nije novost, nije od juče. Pokupe se s nekim, jednom, na moru, poslovnom putovanju, upoznaju se preko Interneta. I više se ne vide i ne čuju.

Zaista ne lažem.

I žene odvise stomačinu. Od žderanja, trudnoće, piva. Nebitno. Ali je stomačina tu.

A mi i vi se možemo i možete praviti da je to od štitnjače i hormona, slobodno.

Takav je život.

I žene se smiju glasno i pričaju glasno. Onako da ih moraš pogledat, moraš primetit, upadljivo, napasno.

I žene podriguju. Posle piva, mineralne, kole. Ili onako za razbibrigu.

Ne možeš da ne čuješ.

I žene čačkaju nos i izvlače gaće iz dupeta. Jer zasvrbi, jer zasmeta, jer si mora i želi olakšati.

Ne izmišljam.

I žene lajkaju slike golih i polugolih frajera na fejzbucima i instagramima. I šalju prijateljicama, komentarišu, izmišljaju šta bi mu radile. Čak i skupa šta bi mu radile.

I žene se okreću za tipovima na ulici, odmeravaju ih, zadržavaju pogled na međunožju i pitaju se ‘bože, šta li ima tu, kakvo je, koliko je?’

I žene piju pivo. Loču, sisaju, gutaju. Iz flaše. Velike. Ili krigle.

I žene su dlakave. Jebiga. Pazušne, nožne, okolopične, na palčevima, rukama, iznad usne. Neke sklanjaju, neke ne.

I žene su dvosmislene. Udaraju šale na sve strane, tumače jednu reč na 100 načina.

I žene odmeravaju muškarce. I žene. I komentarišu dupe-sise-noge-stopala.

Šta nije jasno?

U borbi za prava, žena je pretrpela istorijske preokrete, pobede i poraze. Ipak, današnja situacija je za mnoge još uvek daleko od savršene.

BBC je u čast svog izdanja „100 žena“ podsetio čitaoce na neke stvari koje ženama nisu bile dozvoljene u većini zapadnih zemalja pre sto godina, a koje se u današnje vreme, u većini tih zemalja, smatraju osnovnim pravom.

Sloboda izbora u oblačenju

„Kada sam imala 12 ili 13 godina, postalo je moderno da žene nose pantalone. Jednog dana, majka je donela kući dva para pantalona, ali joj je otac rekao da ih nikako ne sme obući zato što je u našoj kući on taj koji nosi pantalone“, priseća se Klaribel Alegrija, pesnikinja iz Nikaragve, rođena 1924. godine. Ovaj primer ukazuje na to kako su moralne norme, tradicija i ustaljene uloge oba pola kroz istoriju ograničavale slobodu žena da se obuku po svojoj želji.

Pre početka 20. veka, kada su pantalone počele da se smatraju prigodnom odećom za žene, u zapadnom društvu smatralo se da samo muškarci mogu nositi pantalone. Koliko su striktne bile norme oblačenja u nekim mestima, pokazuje primer Luise Kapetiljo, feministkinje iz Portorika, koja je u Havani uhapšena zbog nošenja pantalona u javnosti.

Ana Katalina Rejes, profesorka istorije sa Kolumbijskog nacionalnog univerziteta, predstavlja još jedan primer ovakvih ograničenja: „Pročitala sam jedan ugovor iz 1923. godine u kome se jedna učiteljica obavezuje da se neće udati, da neće pušiti, piti pivo, nositi odeću u jarkim bojama i da će uvek oblačiti dve podsuknje“.

„Moralne norme koje se tiču žena u zapadnom društvu počele su da se menjanju tek 20-ih i 30-ih godina prošlog veka, u velikim gradovima, kao što su Njujork i Pariz. Javila se velika promena u načinu na koji je žena predstavljena, najpre u srednjoj klasi“, objašnjava Isabel Morant, profesorka na Univerzitetu u Valensiji i urednica kolekcije „Istorija žena u Španiji i Latinskoj Americi“.

Žene su počele sa skraćuju kosu, da nose kraće suknje i da izlaze same u šetnju. Promene su se uvodile postepeno.

Pet Nikson je bila prva prva dama SAD-a, koja je obukla pantalone u javnosti, 1972. godine. Zanimljivo je da je Francuska tek 2013. godine ukinula zastarelu zabranu nošenja pantalona u Parizu. Iako moralne norme još uvek vrše veliki pritisak na fizički izgled žene, one u današnje vreme imaju mnogo veću slobodu, nego pre sto godina.

Glasanje

Glasanje je u današnje vreme osnovno pravo u mnogim delovima sveta. Međutim, pre sto godina, u mnogim zemljama žene nisu imale pravo da glasaju. Ženama je po prvi put dozvoljeno da glasaju 1893. godine na Novom Zelandu.

Australija, Finska, Norveška i Danska su usvojile ovaj zakon između 1902. i 1915. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo je to učinilo 1918. godine, ali su pravo da glasaju imale samo žene starije od 30 godina, koje su (one ili njihov supružnik) ispunjavale određene imovinske zahteve.

Međutim, prošlo je mnogo godina dok ovaj zakon nije došao u Latinsku Ameriku. Prva zemlja u ovom regionu u kojoj su žene mogle da glasaju bila je Urugvaj. To se desilo 3. jula 1927. godine, na lokalnom biralištu u mestu Sero Ćato, u centralnom delu zemlje. Ipak, prva latinoamerička zemlja koja je zvanično usvojila zakon o ženskom glasanju, bila je Ekvador, 1929. godine. Pravo na glasanje imale su samo pismene žene starije od 21 godine.

Učestvovanje u oružanim snagama

„Uprkos mitovima i pričama o ratnicama, učestvovanje žena u stvarnim ratovima i borbama predstavlja šablon isključenja i izostavljanja“, objašnjava Elena Karejras, profesorka na Lisabonskom univerzitetskom Institutu, u svojoj knjizi „Rod i vojska: žene u oružanim snagama u zapadnim demokratijama“.

U zemljama NATO-a regrutovanje žena u vojsci započeto je početkom 70-ih godina. Pioniri u ovom projektu bili su SAD, Kanada, Danska i Francuska. Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina i druge zemlje su počele da slede njihov primer.

U Nemačkoj su tek 2000. godine žene dostigle potpuni vojni status. Ograničenja su trajala dugi niz godina i javljala su se u različitim oblastima. Prva zemlja NATO-a, koja je dozvolila ženama da rade u podmornicama bila je Norveška, 2000. godine. U mnogim zemljama Latinske Amerike, žene nisu mogle da stupe u vojnu službu sve do 90-ih i 2000-ih godina.

Razvod

U današnje vreme, u nekim zemljama kao što je Španija, jedini zahtev koji treba ispuniti da bi se dobio razvod je da je prošlo tri meseca od sklapanja braka. Ipak, kroz istoriju, razvod su pratile brojne poteškoće.

„Ne mogu da se setim nijedne zemlje u kojoj je žena pre sto godina mogla da se razvede navodeći iste razloge i sa istom lakoćom, kao i muškarac“, navodi Stefani Kunc, penzionisana profesorka istorije i porodičnih nauka na Državnom univerzitetu u Evergrinu i autorka knjige „Priča o jednom braku“.

„Žene su morale da preživljavaju fizičko nasilje ili preljubu. Ili čak obe stvari istovremeno. Bile su neizbežno prisiljene na seksualne odnose, zato što se silovanjem smatrao samo prisiljeni odnos sa nekim sa kim niste u braku“, objašnjava.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, pre 1914. godine, razvod se smatrao veoma neobičnom pojavom i predstavljao je pravi skandal. Porodični zakon iz 1923. godine dozvolio je po prvi put ženama da zatraže razvod u slučaju preljube supružnika, što je do tada samo muškarcima bilo dozvoljeno.

Kako navodi britanski parlament, još jedan zakon, iz 1937. godine, proširio je listu mogućih razloga za podnošenje zahteva za razvod: okrutno postupanje, napuštanje doma i neizlečiva psihička nestabilnost.

Prema rečima Stefani Kunc, najveća promena bila je podnošenje zahteva za razvod bez navođenja razloga. To se desilo u Rusiji nakon Oktobarske revolucije, 1917. godine. Ipak, u SAD-u se na ovo čekalo sve do 1969. godine, kada je Kalifornija postala prva američka država koja je dozvolila ovakav razvod.

Čile je poslednja zemlja Latinske Amerike koja je legalizovala razvod, 2004. godine.

„Usvajanje zakona o razvodu „išlo je u korist ženama, ali ne svima podjednako“, objašnjava Morant i dodaje: „U početku su najviše koristi imale ekonomski nezavisne žene“.

Legalni abortus

Mišljenje o abortusu se menjalo kroz istoriju. Kako navodi američki istoričar Vern L. Bulou u „Enciklopediji o kontroli nataliteta“ iz 2001. godine, kod Grka je abortus bio deo zvanične politike.

„Oksfordska enciklopedija o ženama u svetskoj istoriji“ otkriva da je abortus krajem 19. veka proglašen nezakonitim u Sjedinjenim Američkim Državama. U Norveškoj su oni koji su pomagali ženi da izvrši abortus mogli završiti u zatvoru, a u Nemačkoj su abortusi bili dozvoljeni isključivo iz zdravstvenih razloga.

Izuzetak je bio Sovjetski Savez, u kojem je 1920. godine bio dozvoljen besplatan abortus u bolnicama. Uprkos tome, 1935. godine, Josif Staljin ga je ponovo proglasio nezakonitim. Naredna zemlja koja je legalizovala abortus bio je Island, 1934. godine. Najveći stepen legalizacije desio se krajem 60-ih godina, zahvaljujući zakonskim promenama u Sjedinjenim Američkim Državama, Zapadnoj Evropi i Izraelu.

Zakoni o abortusu su pretrpeli brojne preokrete. U današnje vreme, abortus je zabranjen u mnogim zemljama, u nekima bez izuzetaka. U sedam zemalja Latinske Amerike abortus je i danas u potpunosti nezakonit. To su Čile, Nikaragva, Honduras, Dominikanska Republika, Surinam, Haiti i El Salvador.

Upravljanje sopstvenom imovinom u braku

Žene nisu oduvek imale pravo da dobiju nasledstvo, da podnesu sudsku tužbu ili da učestvuju u zaključivanju ugovora. U Sjedinjenim Američkim Državama, ovo pravo je po prvi put dodeljeno udatim ženama 1848. godine, kada je u Njujorku odobren Zakon o imovini udatih žena. Iako su u Latinskoj Americi žene početkom 20. veka mogle da nasleđuju i imaju sopstvenu imovinu, u većini zemalja nisu mogle da upravljaju svojom imovinom ukoliko su bile udate. U nekim zemljama žene su pre dobile pravo da glasaju nego da upravljaju svojom imovinom.

„Neudate žene imale su ista imovinska prava kao i muškarci“, objašnjava Karmen Dijana Dere, penzionisana profesorka iz Centra za latinoameričke studije na Univerzitetu u Floridi. Prema knjizi Karmen Dere i Magdalene Leon de Leal pod nazivom „Jačanje ženske moći: zemlja i imovinsko pravo u Latinskoj Americi“, prve zemlje u Latinskoj Americi koje su priznale pravo upravljanja imovinom su: Kostarika (1887), El Salvador (1902) i Nikaragva (1904), a poslednja je bila Gvatemala (1986).

Uprkos svim naprecima, žene su i dalje decenijama zavisile od svojih muževa. U Kolumbiji je muž sve do 1974. godine jedini imao pravo da odluči gde ce bračni par živeti. U nekim latinoameričkim zemljama, kao što je Ekvador, muževljevo pravo nad ženom i njenom imovinom održalo se do 1970. godine.

Pravo na odlučivanje o proširenju porodice

Katolička crkva je tokom srednjeg veka počela da osuđuje svaki metod koji je sprečavao začeće. Papa Inoćentije VIII je 1484. godine svrstao kontracepciju u aktivnosti svojstvene vešticama, čiji je progon odobrio izdajući papsku bulu Summis desiderantes affectibus. Iako se nastanak i upotreba kontraceptivnih metoda javlja još u dalekoj prošlosti, zakoni o ovom pitanju su se vremenom menjali.

Kontracepcija je u Sjedinjenim Američkim Državama tokom većeg dela 19. veka bila zakonita, ali je Kongres 1873. godine proglasio prodaju kontraceptivnih sredstava nezakonitom na federalnom nivou. Tokom 60-ih godina trideset država je još uvek imalo zakone koji zabranjuju prodaju i reklamiranje kontraceptivnih sredstava. Odbojnost određenih vlada prema kontraceptivnim sredstvima prikazana je u brojnim primerima među kojima se ističe Argentina, gde je Vojna hunta koja je bila na vlasti od 1976. do 1983. godine izdala dekret kojim zabranjuje bilo koji metod kontrolisanja nataliteta.

Napori aktivistkinja kao što je Margaret Sendžer, zagarantovali su ženama u Sjedinjenim Američkim Državama pravo na odlučivanje o proširenju porodice. Razvoj koncepta o upotrebi pilula koji je sama Sendžer u početku promovisala, značajno je povećao dostupnost kontraceptivnih sredstava u zapadnim zemljama od 1960. godine. Nisu svi bili zadovoljni ovim napretkom. Francuska nije dozvolila prodaju kontraceptivnih pilula sve do odobrenja Novirtovog zakona 1967. godine, koji je naišao na žestoko protivljenje određenih sektora.

U narednim decenijama, naučna istraživanja su nastavila sa otkrivanjem novih metoda. Ovi napreci u medicini, kao i zabrinutost zbog ubrzanog rasta nataliteta i njegovog uticaja na resurse, izazvali su velike političke promene povodom ovog pitanja u Latinskoj Americi. „Većina vlada u Latinskoj Americi i na Karibima olakšala je nabavku kontraceptivnih sredstava od početka 70-ih godina 20. veka“, objašnjavaju iz Ujedinjenih nacija.

Tekst prenosimo sa iserbia.rs.

U intervjuu za magazin Lola, Nejra Latić Hulusić govori o neznanju koje je okovalo bh. društvo, udruženju Hava koje se već godinama bavi ženama u umjetnosti, te ličnoj borbi protiv stereotipa i predrasuda. Ističe da marama koju nosi i zbog koje je česta žrtva etiketiranja, nije njena zastava niti sredstvo izražavanja, već podsjetnik samoj sebi.

Za nekoliko dana ćete biti jedna od „knjiga“ u sklopu Žive biblioteke. Kako je došlo do toga i koja su Vaša očekivanja?

Kontaktirali su me iz Mediacentra Sarajevo i vjerovatno oni bolje znaju razloge što su mene izabrali. Ja sam veliki fan projekta Živa biblioteka i sa zadovoljstvom sam prihvatila poziv. Ako mi, žive knjige, podstaknemo jednu osobu bar na desetak minuta promišljanja o svijetu i ljudima i inspirišemo je da izađe iz svoje zone komfornih i ustaljenih stavova, onda su moja očekivanja od projekta ispunjena.

Koncept Žive biblioteke je rušenje predrasuda putem neposrednog kontakta. Imate li neku preporuku kako bismo se još mogli boriti protiv njih?

Protiv predrasuda se mora boriti stalno i na sve načine. Živa biblioteka je odličan projekat za one za koje računamo da zapravo i nemaju predrasuda, a to su posjetioci sajmova knjiga i ovakvih projekata. Ali, moje iskustvo je pokazalo da su predrasude duboko ukorijenjene u modernom društvu bez ikakvog pravila. Predrasuda su jednako danas puni i intelektualci i kulturne radnice i nepismeni i pismene i pankerke i narodnjaci. Samo im se grupa prema kojoj imaju predrasude razlikuje. Ne idu svi ljudi u pozorište i ne čitaju svi knjige. Zato se treba boriti kroz sve dostupne tehnike i medije, pa do nekoga dopiru modne revije u kojima se pojavljuju djeca sa Down sindromom, do nekoga muzički spotovi sa ljudima sa invaliditetom, do nekoga knjige i filmovi…

Pokrivene žene često percipiraju kao pasivne, pokorne, ugnjetavane, bez prava na izbor i samostalno djelovanje. Jednostavno, kao žrtvu koju je potrebno spasiti. Sa druge strane, tu su i epiteti egzibicioniste i vjerskog fanatika. Vi nam svojim primjerom pokazujete da se radi o nizu predrasuda. Kako izgleda suočavati se svakodnevno sa takvim etiketama?

Jedan veliki broj žena uopšte na svijetu, pa shodno tome i pokrivenih žena jeste pasivan, pokoran, ugnjetavan i bez prava na izbor. Jedan broj pokrivenih žena danas jesu egzibicionistkinje i vjerski fanatici koje se osjećaju posebnije, pametnije i svetije od ostalih smrtnika. Nisu predrasude ni o jednoj skupini izrasle iz ničega. Nažalost, takvi primjerci su prosto češće izloženi kroz medije kao slika pokrivenih žena. Veći je problem što i danas širom svijeta postoji autodiskriminacija žena. Kod vjernica je to nešto lakše primijetiti, ali je omjer na kraju isti. Autodiskriminiraju se žene koje svoj nedostatak hrabrosti, volje, snova i vizija pripisuju raznim vjerskim propisima koje neko namišlja, tumači i zloupotrebljava, a one ih koriste kao pokrivalo za svoje lješkarenje u zonama komfora. Valja imati cilj i boriti se za njega. Od kukanja nema ništa.

A što se moje lične borbe tiče, ja razumijem i shvatam ljude koji u ova nezgodna vremena etiketiraju i dajem sve od sebe da ih razuvjerim ako su osobe vrijedne razgovora. Ima ih onih koji se bave trivijalnim stvarima pa nekima sam previše umotana, drugima previše razmotana, jednima smetaju rukavi ljeti, drugima pirsing… Uvijek postoje i oni za koje je prekasno i koji prelaze svake granice strpljenja i pristojnosti u razgovoru. No, takve osobe rijetko i srećem, obično su jako neuspješni, frustrirani i ako im se ne može pomoći, najbolje ih zaobići i dobro izolovati da ne šire bolest dalje.

Hidžab uglavnom vezuju samo za religiju i to u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza sa feminizmom. Šta za Vas znači nošenje hidžaba?

Ja sam muslimanka, filmska i TV redateljka i mama. To su tri ose moje ličnosti i ne postoji granica gdje jedna prestaje, a druga počinje. Na dan kada sam se pokrila nisam prestala biti manje redateljka ni više muslimanka. Moja marama ne predstavlja ni moju niti tuđu politiku, niti mi određuje identitet. Ja ne predstavjam nikoga. Moja marama nije zastava i nije sredstvo izražavanja. Moja marama je samo meni, moj podsjetnik da se svaki dan trudim biti bolja osoba prema sebi i drugima. Moje sredstvo izražavanja je film, a zastava mi je bosanska i hercegovačka.

Hidžab je koncept koji ženi savjetuje prosto da ne bude vulgarna. Koncept koji usmjerava neke žene da se fokusiraju na svoju pamet radije nego na veličinu grudi, čime postaje objektom umjesto subjektom. Po meni to nužno ne znači ni pokrivanje kose. To je samo koncept odnosa spram svog tijela na koje imaš potpuno pravo. Otkriti ga ili pokriti onoliko koliko se tebi sviđa. Samo i jedino svojom ličnom odlukom.

Osim što ste umjetnica, zalazite u sferu feminizma i aktivizma. Koji su najveći okovi bh. društva?

Naše društvo je prije svega neobrazovano. Naš okov je neznanje. Od neznanja se svi boje svega što se ne češlja i ne izgleda kako njihova mama. Ovdje se ljudi boje promišljati sami, preispitivati stvari, boje se promjena i boje se biti prvi u svemu. Sa druge strane, naš narod često slijepo slijedi bilo koga u svemu. Vraćamo se unazad. Što je najgore, volimo za sobom i vući one koji bi naprijed.

Kroz svoje filmove često čačkate po ljudskim životima, kao što ste i sami rekli u jednom intervjuu. Koliko je to opasno za umjetnika, ali i junake priče?

Moj profesor režije Haris Pašović nam je govorio da je režija odgovoran posao, kao i operacija na otvorenom srcu. Dugo ga nisam shvatala, dok nisam napravila prvi dokumentarni film i vidjela koliko sam tim filmom utjecala na protagoniste filma, a kasnije i na neke ljude u publici. Jedna greška i nečije srce može biti povrijeđno.

Radeći sa ljudima se često oduševimo i napunimo energijom za naredne poduhvate, ali i razočaramo do te mjere da nam sve izgleda besmisleno. Kako to dvoje držati u ravnoteži?

Radim sa desetinama ljudi direktno u toku sedmice. Posao redateljke svakodnevno ovisi o drugim saradnicima. Sa svakim se mora naći način komunikacije. Ovaj posao, posebno ako ga još radite i na televiziji, što je moj slučaj, zahtijeva ozbiljne živce. Dobra stvar je što vremenom naučite jako brzo procijenjivati ljude što je korisno, jer vam treba tri minute da shvatite ako vas neko manipulira, laže ili se nekome sviđate, loša stvar je što kao posljedica prezasićenosti, mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koje sam pustila u svoj privatni život.

Pokrivenim ženama u BiH posvetili ste film „Under the Cover“. Sa kakvim emocijama sve radili na njemu i koja je njegova glavna poruka?

Rad na tom je bio težak i naporan proces. Kolegica Sabrina Begović i ja smo uprkos savjetima iskusnijih kolega da takvu temu nećemo baš isfinansirati kako treba, potrošile ozbiljno vrijeme zaklapajući budžet tog filma. Na ovom projektu smo razbile svoje predrasude o kulturnim radnicima kao otvorenim ljudima bez predrasuda, jer smo baš na filmskim marketima po Europi susretali najradikalnije stavove prema meni i filmu. No, to je iza nas. Film izlazi na ljeto i govori o istim temema kao i ovaj intervju, a likovi su pokrivena karatašica, prevoditeljica, gejmerka, umjetnica, taksistkinja…

Rodno osjetljivi jezik polako ulazi u govor stanovnika BiH, iako i dalje postoji snažan otpor prema njemu. Koliko je važno koristiti ga?

Jako važno. Podsvjesno je bitno da prije svega da djeci u uho uđe da postoje informatičarke, astronautkinje, vozačice, redateljke i fudbalerke. Onda to od malih nogu usvajaju kao koncept, da nije samo spremačica, kuharica i ponekad doktorica. Super je ako se nešto može i na starijima usput raditi. Ja uvijek spominjem anegdotu sa potpisivanje jedne odjavne špice na kojoj sam kolegu video miksera potpisala slučajno kao video mikserica. Pedeset ljudi je zadramilo oko toga kako nam se ta greška potkrala. Isto kao što se vama potkrade svaki put da mene namjerno potpisujete kao redatelj, umjesto redateljka.

U filmu „Mi, djeca sa kolodvora Bosna“ bavite se jako zanimljivom i škakljivom temom – religijom iza rata, gdje obrađujete slučajeve odvođenja bh. dječaka u vehabijske komune. Koliki je izazov raditi na takvom projektu?

Veća je odgovornost vjerno ispričati tu ličnu priču mladog čovjeka i svih drugih njemu sličnih koji su prošli kroz isto, nego što je izazov. Neko se dobro poigrao sa životom glavnog lika, a nadam se da će njegova priča spasiti neku novu djecu i porodice. Osjećam se odgovornom da govorim o zloupotrebi religije, o igranju sa najintimnjim ljudskim osjećanjem vjere. Film se zove po knjizi „Mi, djeca sa kolodvora Zoo“ jer poredim naše postratno društvo sa onim iza II Svjetskog u Berlinu. Samo su se nama, umjesto heroina, skupo prodavale razne ideologije i razne religije, upakovane na razne načine, uglavnom u političke svrhe. Na kraju, najveće žrtve su oni koji su tragali za stvarnom duhovnošću.

Vaše udruženje Hava se bavi ženama u umjetnosti. Šta biste istakli kao vaše najveće dosadašnje dostignuće?

Sabrina i ja smo uspjele da kao dvije žene, sa ukupno troje djece, uz redovne poslove od kojih živimo, podignemo na noge i nevladinu organizaciju za promociju i afirmaciju žena kroz umjetnost i produciramo sedam filmova koji obrađuju rane pozicije žene u društvu, jednu školu filma za srednjoškolce na temu rodne jednakosti i otvorimo galeriju „Kreativni butik“, u kojoj izlažu autorice ili autori koji stvaraju na temu pozicija žene u društvu. Sada se malo foliram i hvalim, ali kada u ova zla vremena smanjivanja budžeta za kulturu i podešenost na šund, nabrojim sve što smo uradile sa dvadeset prstiju, baš sam nekako ponosna.

Mislim da ćemo se svi složiti da je mlađim generacijama potrebno uvesti dodatne edukacije o životnim pitanjima. Koje predmete biste označili kao obavezne?

Društvo-kultura-religija, koji već postoji kao predmet, treba biti obavezan i sa ozbiljnijim planom i programom, a ne opcionalan umjesto vjeronauke, gdje će se sva djeca upoznavati sa raznim vjerovanjima i uvjerenjima, a ne samo ponavljati ono što svakako uče kod kuće i pri vjerskim ili nevjerskim zajednicama. Obavezna edukacija djece o tome da postoje različiti ljudi na svijetu ne smije biti stavljena na odgovornost savjesnim ili nesavjesnim roditeljima.
Protivnik sam odvojenih predmeta poput „Žene u umjetnosti“ jer mi zvuče kao i „Žirafe u arhitekturi“, kao da tu ne pripadaju. Ali zastupljenost važnih žena kroz nauku, umjetnost i historiju je poražavajuća u našim udžbenicima i to se mora mijenjati radi ove djece koja još imaju šansu da mijenjaju svijet.

„Jesi li studirala? Šta si završila?“, pita me.

„Novinarstvo“, odgovaram pomalo nezainteresovano.

„E kad sam ja sedamdeset i neke upisao mašinstvo, nama je profesor na prvom predavanju rekao, pola vas će iduće godine završiti na novinarstvu“, ponosno me pokušava provocirati.

Kiselo se smješkam već naviknuta na ovakve površne opaske. Moja mama automatski uzbuđeno dobacuje: „Ona je bila super đak, mogla je studirati šta je htjela“. Ima potrebu da me opravda. Ja ne.

Ja poštujem svakoga ko se svojim radom i intelektom dokazao i ostvario. Mnogo je inteligentih ljudi koji nikada nisu završili fakultet. Neki nisu imali novca, neki nisu imali priliku, neki podršku, da li to znači da ih sve trebamo strpati u jedan veliki koš sa etiketom „manje vrijedni“, „manje pametni“, „manje ljudi“?

Kao takav „super đak“ ja sam smatrala da novinarstvu nisam ni dorasla. Bilo je mnogo onoga što nisam znala. Znaš ti šta čovjek sve mora znati da bi bio odličan novinar? Znaš li koje sposobnosti transformacije mora imati da bi razgovarao sa predsjednikom države i bakom na pijaci? Znaš li sa kakvim informacijama mora raspolagati da bi radio intervju sa nekim eskpertom, a da pri tom u njegovim očima ne bude glup ili neobavješten?

Da bi se čovjek uspješno bavio mašinstvom, on mora da dobro ovlada svojom strukom.  Da bi se uspješno bavio novinarstvom on mora znati dosta od svega. Barem bi tako trebalo biti.

Ja nikada nisam željela biti osrednja.

Malo je danas uspješnih novinara i onih kojima se divim. Novinar se danas pretvorio u daktilografa. Nekim novinarima lektor odvaja negaciju od glagola. I onda su ljudi spremni da ti sude zbog šačice takvih.

Da sam kojim slučajem rekla da sam završila medicinu, vjerovatno bih automatski zaslužila poštovanje mog sagovornika. Iako o meni ne bi znao ništa više. Među mojim kolegama je bilo mnogo inteligentnih, koji danas nisu novinari. Bilo je i onih koji jesu, pa ih je sistem sputao. Među mojim poznanicima mnogo je neinteligentih ljekara, priglupih ekonomista i loših pravnika. Nemojte suditi čovjeku prema onome što mu na diplomi piše!

Ja sam oduvijek voljela da pišem, zato je novinarstvo bilo moj izbor. Jedini fakultet na kojem se pisalo. Nije se pisalo onako kako sam ja željela da pišem. Izbaci pridjev, izbaci opis, izbaci emociju. A kako da pišem bez emocije kada me emocija pokreće?

Sjećam se i kako su me dvojica kolega u Savezu studenata našeg fakulteta odmjerila kada sam došla da uplatim članarinu za savez.

„Šta studiraš?“

„Žurnalistiku“, odgovaram ponosno.

Odmjeriše me, nasmijaše se: „Aha, pa da“.

Valjda su  moja odjeća i moj odgovor tog dana bili presudni da me okarakterišu kao glupaču koja je došla na fakultet po svojih pet minuta slave.

Od tog dana je prošlo gotovo dvaneast godina, a ja ga se jasno sjećam. Osjećala sam se poniženo i degradirano.

I danas smatram da nisam dovoljno dobra da bi novinarstvo bilo posao od kojeg živim. Nemam potencijal da budem Zoran Šprajc ili Branko Stanković, Goran Milić ili Jovan Memedović. Njihove emisije mijenjaju svijet i poglede na svijet. Nikada se ne bih mogla zadovoljiti da u nečemu što volim i poštujem budem prosječna.

Ne postoji nijedna emisija “Kvadrature kruga” koju sam pogledala, a da nisam zaplakala. Nijedan RTL direkt, a da se nisam nasmijala. Nijedna Milićeva reportaža, a da nisam poželjela da se spakujem i odmah krenem. Takvi ljudi te tjeraju da se pokreneš.

Jesi li spreman da njima ispričaš priču sa svog uvodnog predavanja na Mašinskom fakultetu?

Ja sam možda i zaslužila prezirni komentar i osuđujući pogled. Ja novinar i nisam, osim što mi tako piše u diplomi i radničkoj knjižici. Ja sam neko ko piše srcem i spreman je da se bori protiv nepravde i predrasuda, ma koliko koštalo. Mnogo je sjajnih ljudi koji bi sa ponosom trebali da govore da su novinari i da zaslužuju tvoje poštovanje.

Možeš li zamisliti samo jedan dan bez vijesti ili novina? Ja mogu. Većina ne može.

Potrebna im je doza informacija kao što su im danas trebali vazduh, hrana ili voda. Potreban im je novinar da im kaže o čemu će da misle i kako. On oblikuje tvoju svijest, a da ti to i ne znaš.

Promisli malo o tome sljedeći put kada budeš želio da pljuneš i degradiraš.