Mi smo društvo koje je naučeno na uspoređivanje. Od toga čija je trava zelenija do takmičenje u veličini bilo čega, bitno je samo da je moje veće. Već u bolnici mlada mama krišom baca oko i mjerka druge bebe, koliko su teške, dugačke i tada mali čovjek biva poređen sa drugim bićem, gdje takmičenje tek počinje. Da mene pitate, takmičenje bih zadržala samo za sport, nije mu mjesto van sportskih dvorana, a naročito ne u svakodnevnom životu. Međutim, mene se ne pita, tako da je prisutno u vrtićima, školama, fakultetima, firmama, planeti Zemlji. Javlja se i među braćom, sestrama i rečenica “Kako on/ona to može?” potpaljuje pravu mržnju u djetetu, ne toliko prema drugima koliko prema sebi samom – jer je dijete pametnije nego ti i čita jasnu poruku: “Ne valjaš takav kakav jesi jer nisi kao neko drugi”.

Svejdočanstvo o našoj ludosti nađeš gdje god se okreneš i ne moraš uopšte puno da se potrudiš, dovoljno je da uzmeš telefon u ruke. Društvene mreže, osim za samopromociju služe i za “reklamiranje” potomstva,  šta je opet u neku ruku samopromocija. “Vidi mene, vidi moga čeda” je nezaobilazan naslov koji lebdi u vazduhu. Bež je “in”, roza i plava su postale dosadne, prešli smo na pastelne boje. Baloni, puno balona. Slikaj sve, podijeli sve. Mame i ćere u iste haljine, sa pravim perjem, naravno.  Mala haljina skuplja od velike, široki osmijesi, ne budi tužan – nije IN, niko neće da prati nesrećne. Zar je “like” ono što trebaš za svoju samopotvrdu?

U glavi mi je tekst pjesme: “Ajme meni nije mi dobro”, stvarno mi nije dobro. Blaga mučnima je opet još jedna prirodna reakcija na sve ovo. Kud sam studirala baš Predškolsko vaspitanje, s kim da radim? Koga tu treba vaspitavati? (čitaj prevaspitavati)

Smatram da je jedna od mojih kvaliteta iskrenost. Znam da se s tim mnogi ne bi složili (da je to kvalitet) a najprije oni koji ne vole i ne žele da čuju istinu. Stara dobra “Istina boli” je stvarno prava istina. Mene isto tako istina boli, ali je volim više od hurmašica. Loša kritika radi dobar posao kod mene i ono što mi ne prija je tapšanje po ramenu i utjeha koja je često daleko od istine.  Sigurna sam u to da ovaj tekst može da zaboli, ali osjećam obavezu da o ovom pišem. Djevojčica koja djetinjstvo provodi u slikanju i pokazivanju kako je lijepa nije to zaslužila, rekla bih da počinjemo kršiti dječija prava. Skoro pogledah video u kojoj djevojčica predškolskog uzrasta, u “top” izdanju, za šminkom na malom licu u sred kratkog snimka pita: “Mogu li se počešati”, a mama daje odobrenje: “Možeš”. Opet ona mučnina.. Ne dešava se to više negdje daleko. Nije to dio zapadnog svijeta koji je zastranio, to je postao dio naše svakodnevnice. Nisam hejter, jasno mi je da je dijete mami sve, da je ona ponosna i da voli svoju sreću podijeliti sa drugima, ali često granica biva pređena. Dijete tada postaje iščupano iz djetinjstva i umetnuto u svijet odraslih (šminke i glamura) gdje mu nikako nije mjesto.

Za kraj ću reći još samo ovo.. Ne, Vaše dijete nije najljepše i najpametnije. Vaše dijete je lijepo i pametno. Ne u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe. Znate li zašto je “like” postao tako bitan u našem životu? Zato što se broji.  Postoji broj koji opisuje koliko ste lajkovani, a broji se samo da bi ste se mogli usporediti sa brojem nekog drugog. Neko vas je nekada davno naučio da morate da budete bolji od drugih, a ne da budete dobri sebi.

Ovo je nije običan tekst koji želim objaviti, ovo je molba jednog vaspitača. Takmičite se u svemu drugom, ako drugačije ne znate, ali vas molim ukinite novu disciplinu koja u taj nezdravi začarani krug uvlači jedno nedužno malo biće. Dajte im priliku da što duže hodaju u “dječijoj obući”, žive dječiji život koji ne isključuje prljanje u blatu i skakanje po lokvicama. Dijete ne treba da zna da postoje dvije vrste teksas materijala koje nikako ne smije upariti. Ono što treba da zna je da je voljeno baš takvo kakvo jeste.

“Ali, moje dijete u septembru kreće u školu.”

San i java. Nimalo prenakićen scenario, osim što u zbilji neki ovaj poziv možda i ne dočekaju. U Banjaluci.

Lista za prijem djece u državne vrtiće je duga. Valjda. Trebalo bi vjerovati nadležnima, jer niko od nas običnih smrtnika, bar one koje ja poznajem, nije imao uvid u istu. Ipak, činjenica je da je za mnoge roditelje i preduga, ako se osvrnemo na apsurd da djecu prijavljuju za mjesto „na državnim jaslama“, uz nezaobilazne lične izdatke i mjesecima prije nego sleti roda. Nadležni tvrde i da samo treba malo više strpljenja.

„Kad roditelji podnesu zahtjev za upis djeteta, čeka se, u prosjeku, godinu i po, u zavisnosti od uzrasta i lokaliteta. Imamo oko 2 500 mjesta u vrtićima, a godišnje mjesta za nekih 400, koliko ih se ispiše, jer će krenuti u školu. Sva ostala koja se upišu, ona od godinu dana, kod nas treba da borave pet godina. Znači, treba čekati četiri godine da bi se oslobodilo to mjesto“, pojašnjava Mira Galić, zamjenik direktora Centra.

Brojka od 1 500 mališana čiji roditelji cupkaju u tom redu nije nimalo ohrabrujuća. U pitanju je njihovo pravo i, svakako, njihov novac. A ta je kolona jednaka špaliru nezposlenih, onih što obijaju pragove biroa, kolonama ispred javnih kuhinja, redovima onih koji kopaju po kontejnerima. Nadležni tvrde da proceduru, s obzirom na kapacitete, jednostavno nije moguće pojednostaviti.

“Imamo 1 500 zahtjeva, a mjesta je 400, što znači da svako treće ili četvrto dijete može doći na red”, kaže Galićeva.

Poenta je, zaključuje ona, da gradu Banja Luka treba više vrtića, tačnije, još najmanje deset, kako bi se, shodno matičnom uredu, ispoštovali uslovi za svu djecu. Aleluja i gdje ste onda navalile da rađate?! Ako čekam i tih godinu i po i ako znam koliko je vrtića izgrađeno od posljednjeg rata, jer je to ovdje mjera prije i poslije za sve pa i život i, ako se prisjetim da se tokom svake predizborne kampanje poprilično glasno poteže to pitanje, jasno mi je da nema mjesta za našu djecu. Prisjetih se i priče o slučaju u Jagodini, gdje je svojevremeno gradonačelnik Dragan Marković Palma, dobivši informaciju da nedostaje slobodnih mjesta u vrtićima, preko noći odlučio da rupa iskopana za temelj budućeg tržnog centra od tog dana postaje rupa za temelj obdaništa. Ako je i mit, dobro zvuči.

“Događa se i da roditeji odgađaju, mi ih nazovemo, a oni kažu da ne bi sada. U svakom slučaju i oni sami treba malo više da se angažuju”, poručuju iz Centra.

Dakle, roditelji i sami ste krivi! Pa sad, ako već imaju brojeve telefona i zovu i mamu i tatu, kao što isto tako tvrde, kako je moguće da ima onih koji kažu da im se nikad nisu javili. Ili su telefoni pokvareni ili neko ne govori istinu.

„Mi smo konkurisali kad je sin imao dva mjeseca i još nas nisu zvali, a Pavle sad ima tri godine i četiri mjeseca. Ako za tri godine nije došao na red, kad će dođi? Sa šest? Kad krene u školu?“, ogorčena je Blaženka Cuca, majka dva dječaka, koja poručuje da je itekako razočarana u sistem, ali i zahvalna na privatnom vrtiću u kojem je njeno dijete srećno i zadovoljno.

Drugog sina, koji ima devet mjeseci, zog toga do sada nije ni prijavila već će, kaže, idućeg mjeseca, za kada je najavljena lista slobodnih mjesta u banjalučkim vrtićima, čime bi trebalo da bude smanjen broj djece koja čekaju na upis. Poduga je lista i onih koji nikad neće ni pokušati da prijave svoje dijete. Evo, na primjer, ja. Iako imam skoro trogodišnjaka, nikad nisam ni pokušala da ga upišem u državni vrtić. Pomislila jesam, ali sam tom idejom samo obrisala guzicu, više puta, jer sam ubijeđena da je bitka duga, teška i vjerovatno izgubljena.

I tu se nekako prikrio najveći problem. To što već unaprijed znamo da je nešto osuđeno na propast. Sistemski. Da se neću javiti na konkurs za posao, gdje zadovoljam kriterije, jer znam da to radno mjesto već čeka nekog ili da će mi, za utjehu, reći da sam prekvalifikovana. Samo kod nas kvalifikovan može da cijepa karte pred javnim WC-om ili liže prst za tikete na tomboli, drugdje je stručnjak. Samo ovdje možeš godinama unaprijed odustati od mjesta na fakultetu, onog radnog, mjesta u vrtiću, kod određenog doktora, pekara, matičara, kod svakog kurte i murte koja kormilari tvojim životom, jer znaš da tako pošten i normalan nećeš uspjeti. Ili zato što nisi odgovarajući partijski član.

To je esencija jada zašto moje ili tvoje dijete možda nikad neće doživjeti ručak i spavanje u državnom vrtiću, iako nadležni tvrde da je to prosto nemoguće. Jer nemamo šta da damo zauzvrat. Jer neću da podmićujem nikoga. Da dižem kredit i kupujem radno i vrtićko mjesto. Možda i hoću, al’ ne želim ratu na bezobrazluk, nepoštenje, nepotizam i kriminal.

Mira Galić me, na pitanje da li je potrebna veza da dijete bude upisano u državni vrtić, ubjeđivala da takvim stvarima i pričama, kao i političkom kurvanju ne bi trebalo da bude mjesta tamo gdje su naša djeca, gdje je ono što je svima sveto i što je naša budućnost. Nije me ubijedila…