Glumica Lupita Nijongo odlučila je reći ono što mnoge od nas misle, a ne usude se reći naglas: “Imam komplekse”. Prosta jednostavna rečenica u kojoj nema ništa loše, jer i ona ih ima. Izjavila je kako je konstantno na putu da sebe prihvati, ali u potpunosti, a to je dugotrajan proces.

Ne mogu pobjeći od onoga ko sam i od svojih kompleksa, kao ni od toga kako će društvo vidjeti i doživjeti iste. Shvatam da je to ono što trebam podijeliti sa vama, jer niko nije potpuno srećan.

Njen govor je je bio osnažujući za mnoge žene, jer društvu je teško i čudno prihvatiti da i velike osobe imaju jednako male probleme, kao i oni. Doživljavaju je kao boginju, jer je uspjela pobjediti strah i očekivanja drugih, kako bi rekla istinu i otkrila šta je zapravo muči. A suština je u tome da je rekla ono što već svi znamo. Trebamo naučiti prihvatiti sebe.

Njen najveći problem je bio njen ten, jer u vremenu kada se ljepota poistovjećuje sa bijelim, artistrokratskim tenom, ona “nije lijepa”. Međutim, pogledom na bilo koju od njenih fotografija jasno vam je. Ona je prelijepa, najviše zbog svoje snage i vjere u sebe.

Ona želi da osnaži žene širom svijeta da se osjećaju lijepo i izvana i iznutra, a poseban fokus stavlja na crnkinje, jer smatra da je njima posebno potrebna snaga i moć da se izbore sa predrasudama i stavovima društva.

Vjeruje kako je njena umjetnost ujedno i dio njene misije i snage, a obe uloge na Brodveju u Eclipsed gdje glumi ženu koja bježi iz svog sela za vrijeme Liberijanskog civilnog rata, kao i u drugom filmu Queen of Katwe, biografskom fimu o Ugandskoj šahovskoj legendi, daju novo svijetlo na Afriku i položaju žena.

Postoje određene stvari koje su mi date u životu, a onda oduzete. Zato želim kreirati prilike za druge ljude, jer njihova boja ne treba biti prepreka u životu. Drago mi je da imam platformu da to kažem.

U konačnici ona svoju medijsku eksponiranost i ulogu u društvu koristi da vas motiviše i nauči da zavolite sebe, trajno. Zajedno sa svim svojim kompleksima.

Čujem svog oca kako gunđa u pozadini: “To su te današnje generacije. Pogledaj se, nikada ljepše nećeš biti nego takva prirodna, nasmijana, svoja. Šminka te ne čini lijepom, već osobnost”. Tetka klima glavom na to, a ja se smijem i odlazim do ogledala. Skidam prvi sloj šminke i razmišljam o svom skorom rođendanu, 26. Skidam maskaru i sjećam se nanošenja maskare u 12. godini. Ta curica duge, garave kose nije znala da je maskara vodootporna i da će biti uhvaćena u svom prvom pokušaju da se napravi zrelija nego što jeste. Ova sadašnja plavuša se ne osjeća ništa zrelijom nego tada.

Iste te godine, željela sam se (ne)nasilno riješiti svojih gustih, crnih i muškobanjastih obrva pa sam ih obrijala. Tek sam se upoznala sa čarima brijača i odlučila se na tako radikalan potez. Da, mama mi je nacrtala olovkom zamjenske obrve jer nije mogla gledati moj očaj, mada znam da je najradije htjela pustiti me da takva hodam i naučim lekciju, kao što mi nikada nije pravdala časove u školi za koje nije znala. A ja više nisam “kasnila” na te časove. Lekcija naučena. Sada sam zadovoljna svojim oblikovanim obrvama jer sam se sprijateljila sa picenetom, ali bih voljela imati neustrašivost te djevojčice.

Sada je red na skidanje pudera sa lica. Puder je upravo bio dugo godina moj najbolji prijatelj. Pomoću njega, pokušala sam skrivati akne, upalne bubuljice i blijedo lice. Koliko sam tešku bitku vodila sa tim problematičnim licem, a sada čak i volim ožiljke od tih akni jer me podsjećaju na prolaznost – svega što je loše. Dočekala sam i svoje vrijeme i dalje se družim sa puderom, ali nanosim samo jedan sloj i to u svojoj najsvijetlijoj nijansi. Jer, to sam ipak ja.

Ta curica duge, garave kose nije znala da je maskara vodootporna i da će biti uhvaćena u svom prvom pokušaju da se napravi zrelija nego što jeste. Ova sadašnja plavuša se ne osjeća ništa zrelijom nego tada.

Ostao je još ruž za usne. Oduvijek sam imala pune usne pa su često bile predmet zadirkivanja kroz školske dane. Nikada ih iz tog razloga nisam voljela, a sada mi je crveni ruž najzastupljeniji tokom šminkanja. Nekome su mane vrline, a vrline mane. Gotovo sam sa skidanjem šminke.

Gledam svoju kosu – plava, uz guste šiške, baš kao nekad u srednjoj školi. Tada su te šiške bile moj odbrambeni mehanizam – skrivala sam iza njih upaljeno lice na čelu i ružne obrve. Nisam ih imala godinama jer su me podsjećale na taj period, s sada sam ih ponovo vratila jer sam se osjetila dovoljno hrabrom. Neustrašivo dijete u meni je pobijedilo. Dok sam bila djevojčica, za sekundu bih odsjekla sebi šiške i uživala u promjeni, a sada se trebam psihički pripremiti na to. Ironija.

Mojih 158 centimetara visine (ili niskosti), bilo je često predmet zezanja, tako da sam tada otkrila štikle i obožavam ih nositi u svakoj varijanti, svaki dan, u svim bojama. Pronašla sam lijek za svoj nedostatak, iako sam usput shvatila da je to moja prednost i da ostali, komentarisanjem i isticanjem mana drugih ljudi, pokušavaju skrenuti pažnju sa svojih mana. A imaju ih, kao i svi.

Sada je red na skidanje pudera sa lica. Puder je upravo bio dugo godina moj najbolji prijatelj. Pomoću njega, pokušala sam skrivati akne, upalne bubuljice i blijedo lice.

Kada se pomirite sa sobom, naučit ćete nositi se sa manama i šaliti se iskreno na svoj račun. A najljepši smo dok smo istinski sretni. Zato, danas pred ogledalom, smijem se nedostacima, a uskoro ću i nazdraviti toj djevojčici crne, guste goste i istih takvih obrva koju vidim nekad u ogledalu. Nazdravljam njenoj ludosti, hrabrosti, nezavisnošću, drskosti i želim ih zadržati, mada više nisam ista osoba. Nazdravljam budućoj sebi, bila ona plava ili zelena, sa malo ili puno šminke, u trenerci ili haljini, samo želim da bude sretna, nasmijana i svoja. A biti svoj, u današnje vrijeme, je modni imperativ u svakoj sezoni.