Pitanje “Kada ćete se konačno vjenčati?” Jean Owen (88) i Robert Thorp (97) često su čuli od svoje djece, no odgovor je dugo izostajao. Svojom iznenadnom odlukom ovaj je par pružio najljepši dokaz da za pravu ljubav nikada nije kasno.

Jean i Robert poznaju se već tri decenije. Njihove su porodice nekada bile bliske i provodile su zajedničke odmore. Nakon što su oboje ostali bez svojih bračnih partnera, zadržali su blizak kontakt, a tokom pandemije koronavirusa dugogodišnje prijateljstvo preraslo je u ljubav. Odluku o stupanju u brak donijeli su tek nedavno – i to u potpunoj tajnosti.

Krajem augusta, bez znanja svojih porodica, par se iz Londona zaputio u škotsko selo Gretna Green. Ovo mjesto na granici s Engleskom još od 1754. godine nosi status utočišta za zaljubljene, kada su zbog blažih škotskih zakona mladi parovi ondje bježali kako bi se vjenčali bez pristanka roditelja. Mit o romantičnom raju za vjenčanja opstao je do danas, bez obzira na godine mladenca.

Jean i Robert sudbonosno “da” izgovorili su na njegov 97. rođendan, iskoristivši tako dvostruki povod za slavlje. Svoju su porodicu odlučili iznenaditi vijestima tek po povratku kući.

Nakon ceremonije, mladenci su zaplesali u parku skulptura ispod poznatog spomenika isprepletenih ruku.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Gretna Green (@gretnagreen1754)

Oboje ističu da i danas uživaju u plesu jednako kao nekada, uz opasku novopečenog mladoženje: “Jedini je problem što Jean više ne mogu prebaciti preko ramena”, kroz smijeh je izjavio Robert.

Prema tradiciji Gretna Greena, vjenčanje ne prolazi bez fotografisanja ispod luka sreće ukrašenog potkovicama, gdje su i Jean i Robert zabilježili svoj poseban trenutak.

Klix

Psiholozi ističu da kvalitetni društveni odnosi imaju važnu ulogu u očuvanju mentalnog i fizičkog zdravlja, jer smanjuju osjećaj usamljenosti i mogu doprinijeti manjem riziku od anksioznosti, depresije i drugih zdravstvenih problema povezanih s hroničnim stresom.

Istraživanja pokazuju da su snažne društvene veze jedan od ključnih faktora dugoročnog osjećaja zadovoljstva i opšteg blagostanja.

Prvi korak je izaći iz zone komfora

Stručnjaci savjetuju da se najprije procijene postojeća prijateljstva, a zatim napravi prostor za upoznavanje novih ljudi kroz posao, hobije, sportske aktivnosti ili zajedničke interese.

Jednostavan poziv kolegi na kafu, ponovno uspostavljanje kontakta sa starim prijateljima ili uključivanje u lokalne zajednice i grupe mogu biti prvi koraci ka stvaranju kvalitetnih odnosa, dok aplikacije poput Bumble BFF ili Meetupa danas nude dodatne mogućnosti za povezivanje ljudi sa sličnim interesovanjima.

Nije svako prijateljstvo stvoreno da traje zauvijek

Psiholozi naglašavaju da odbijanje ne treba doživljavati lično i da nije neophodno da svaka nova osoba postane najbolji prijatelj.

Umjesto toga, preporučuju da se upozna što više ljudi, bez predrasuda o godinama, porodičnom statusu ili životnim okolnostima, jer upravo raznovrsna poznanstva često prerastaju u najčvršća prijateljstva.

Kako ističu stručnjaci, izgradnja društvenog kruga slična je razvijanju svake druge vještine – zahtijeva vrijeme, upornost i spremnost da se napravi prvi korak, navodi Housekeeping.

Nezavisne

Da bismo donijeli odluke o svojem životu, vrlo često reagiramo na podražaje iz okoline te se ravnamo prema ponašanju drugih ljudi. Ima pojedinaca koji to čine toliko često, da nisu ni svjesni toga da drugi ljudi kroje njihovu sreću – i sudbinu.

Puno se ispričavate

Lijepo je ispričati se kada napravimo nešto pogrešno i povrijedimo drugu osobu. No ako se ispričavate i za stvari za koje niste krivi – postajete podložni iskorištavanju okoline.

Ljudi se pretjerano ispričavaju zbog nedostatka samopouzdanja, iz želje da ugode drugoj strani, ali i kao obrambeni mehanizam kako bi izbjegli eventualni sukob. Tu vašu karakteristiku drugi bi mogli zloupotrijebiti u želji da preuzmete krivnju za nešto što su oni skrivili.

Osobama koje se učestalo ispričavaju teško je prepoznati kada ih netko nepravedno tretira jer se uvijek pitaju nisu li same krive za određeni problem.

Izbjegavate sukobe pod svaku cijenu

Lakše je manipulirati osobom ako ona izbjegava sukobe pod svaku cijenu i radije će šutjeti nego riskirati neugodan razgovor. Čim osjete da bi moglo doći do neslaganja, takvi ljudi traže najbrži način da ga izbjegnu. Probleme će gurnuti pod tepih i pretvarati se da se ništa ne događa.

Mijenjate mišljenje “za mir u kući”

Ako osjete da bi njihovo mišljenje moglo izazvati otpor ili potaknuti sukob, neki će ga pojedinci odlučiti svjesno promijeniti, čak i ako se s drugim stavom uopće ne slažu. Radije će pristati na ono što je trenutačno poželjno i što drugi misle nego se istaknuti u masi. Priklonit će se mišljenju većine kako bi se uklopili. I sama pomisao da bi nekoga mogli uzrujati gora im je nego činjenica da ih se iskorištava.

Rijetko kad kažete “ne”

Ljudi koji rijetko kad kažu “ne” brižne su i savjesne osobe kojima je stalo do tuđih osjećaja. Ne žele druge razočarati i povrijediti i zato se slažu s njihovim prijedlozima i idejama.

No zbog te pretjerane potrebe da udovolje drugima često zanemaruju vlastite želje, što može dovesti do brojnih nepovoljnih situacija. Kada ne znamo postaviti granice, izlažemo se opasnosti da će nas netko povrijediti i iskoristiti.

Zadovoljna.hr

Prema časopisu Psychology Today, navika koja će najizglednije uništiti prijateljstvo u odrasloj dobi je nedostatak reciprociteta: spora, postepena dinamika u kojoj jedna osoba neprestano daje, a druga neprestano uzima.

Svako prijateljstvo prolazi kroz periode neravnoteže. Neko ostane bez posla, prolazi kroz raskid veze, ima tešku godinu – i druga osoba tada uskoči i preuzme veći teret. To prijatelji rade jedni za druge. Problem nastaje kada je jedna osoba uvek ona koja podmeće leđa, a druga je uvek ona zbog koje se to čini.

Kada se sve vrti oko njih

Prvi znak neuravnoteženosti obično se ogleda u tome koliko je neko zaista tu za vas. Prijatelja koji se nikad ne javlja lako je uočiti. Puno je teže prepoznati onoga koji se javlja – ali samo kad mu nešto treba. Poslaće poruku jer su imali grozan dan i treba im sat vašeg vremena.

Dve nedelje kasnije, kad vi prolazite kroz nešto teško, uzvratiće s nekoliko reči saosećanja pre nego što razgovor ponovo usmere na sebe. Komunikacija postoji, samo što nikad ne ide u vašem smeru.

Nauka nudi objašnjenje zašto je to problem. Kako prenosi Vice, studija iz 2009. godine, koja se koristila podacima Nacionalne longitudinalne studije o zdravlju adolescenata, pokazala je da su uzajamna prijateljstva jedan od najjačih pokazatelja socijalne podrške, važniji od samog broja prijatelja ili učestalosti kontakata. Nije, dakle, bitna količina komunikacije, već da li je ta razmena zaista korisna za obe strane.

Kad to nije slučaj, to osetite i pre nego što situaciju možete da opišete rečima. Razgovori počinju da izgledaju kao obaveza. Nakon što završite razgovor, osećate se iscrpljenije nego ranije, uz blagi osećaj ogorčenosti. Budući da spolja prijateljstvo izgleda normalno, više vremena provodite preispitujući sebe nego samu dinamiku odnosa.

Kada važe samo njihove granice

Granice su postale toliko uobičajen pojam u razgovorima o mentalnom zdravlju da već i samo pominjanje te reči sugeriše emocionalnu zrelost. Međutim, granica koja se koristi kao oružje može da nanese jednaku štetu prijateljstvu, pogotovo kada važi samo za jednu stranu.

Scenario obično izgleda ovako: njima treba prostora, jer su preopterećeni i vi im to omogućite. Kada se vi povučete iz istog razloga, oni se uvrede. Oni otkazuju dogovore kad god im je mrsko, ali kad oni žele da se vide s vama, otkazivanje s vaše strane zapravo nije opcija. Granice jedne osobe tretiraju se kao zakon, a granice druge kao nešto o čemu može da se pregovara.

Studija iz 2008. godine objavljena u časopisu Journal of Emotional Abuse opisuje ovo kao “brisanje granica” – narušavanje primerenih granica među pojedincima koje povećava rizik od emocionalnog povređivanja. Granice bi trebalo da štite obe osobe u odnosu.

Kada služe samo interesima jedne osobe, postaju nešto drugo: nepisana pravila koja uspostavljaju jasnu hijerarhiju o tome čije su potrebe zaista važne. Ako ste ikada izašli iz nekog prijateljstva osećajući se neobjašnjivo lošije, to je vaš odgovor.

Superžena

Prije nekoliko sedmica, prijateljica me je nazvala u 1:40 poslije ponoći. Nije poslala poruku. Nazvala je. Na kratak trenutak, moje tijelo se pripremilo za loše vijesti. Odraslo doba je većinu nas uslovilo da vjerujemo kako kasni noćni pozivi donose samo katastrofu. Neko je u bolnici. Neko je ostao nasukan na putu. Neko je mrtav. Ali ništa se nije desilo.

Upravo je završila s poslom, vozila se kući gotovo praznim ulicama Londona, čula pjesmu uz koju smo oboje nekada zajedno uživali, i odjednom sam joj nedostajao. Zato je nazvala. Proveli smo trideset minuta pričajući o stvarima koje bi na papiru zvučale bolno obično. Umor od posla. Bolivudski tračevi. Kako uživa u svakom djeliću svog bračnog života. Poniženje bola u leđima čim zagaziš u tridesete. Profesor kojeg smo nekada mrzili, a koji nam sada nedostaje alarmantno često. Ništa dubokoumno.

Ipak, nakon što se poziv završio, dugo sam sjedio budan sa čudnim bolom jer sam se nakratko susreo sa ranijom verzijom sebe. Ne nužno mlađom. Samo… dostupnijom.

Nekada davno, prijateljstvo nije zahtijevalo detaljno planiranje. Pričali bismo satima bez provjeravanja kalendara. Cijele večeri bi nestajale na terasama hostela, štandovima s čajem i u dugim šetnjama na koje smo išli apsolutno bez ikakvog razloga. Prijateljstvo u mladosti bujalo je na višku vremena – slobodnom, nestrukturisanom i veličanstveno rasipničkom.

Međutim, negdje između „Vidimo se uskoro“ i „Izvini, život mi je haotičan“, prijateljstvo u odraslom dobu postalo je jedan od emocionalno najznačajnijih gubitaka modernog života o kojem se najmanje priča.

Nevidljiva sahrana

Romantično slomljeno srce ima razrađenu infrastrukturu. Postoje filmovi o tome. Pjesme o tome. Poezija, rituali, saosjećanje, kolumne sa savjetima, cijele industrije posvećene pomaganju ljudima da prebrode romantični gubitak.

Tuga za prijateljstvom, međutim, ostaje čudno nevidljiva. Niko vas ne uči koliko je bolno polako gubiti pristup nekome ko je nekada intimno poznavao vaš unutrašnji život. Nekome ko je razumio tišinu prije vaših rečenica. Nekome ko je mogao prepoznati vaše raspoloženje po načinu na koji ste rekli „okej“. Nekome ko je znao sve o vašim simpatijama i sitnim nesigurnostima.

I za razliku od romanse, prijateljstva se ne završavaju dramatično. Nema posljednjeg razgovora. Nema čistog prekida. Nema filmskog zaključka. Većina prijateljstava se rastapa kroz neprimjetno nagomilavanje – odgođene pozive, iscrpljujuće poslove, geografsku udaljenost, emocionalni umor, različite rasporede spavanja, različite prioritete i različite živote koji se odvijaju različitim brzinama. Jednog dana shvatite da osoba koja je nekada znala vaše misli sada zna samo ono što slučajno otkrijete na Instagram storijima.

A zato što se „ništa nije desilo“, često uskraćujemo sebi pravo da žalimo za tim.

Nikada nije ni trebalo da živimo ovako

Dio problema je strukturalan, a ne ličan. Prijateljstva u školi i na fakultetu preživljavala su jer su institucije obavljale većinu posla umjesto nas. Blizina je stvarala intimnost. Ponavljanje je stvaralo bliskost. Viđali smo se svakodnevno bez napora.

Sociolozi već dugo tvrde da se međuljudski odnosi manje održavaju intenzitetom, a više redovnošću. Puko susretanje istih ljudi iznova i iznova vremenom gradi bliskost. Mladost to nudi prirodno. Odraslo doba to potpuno razara. Naročito u urbanom životu.

Današnji mladi profesionalci žive unutar sistema koji tiho nagrizaju prijateljstvo, dok se pretvaraju da slave povezanost. Posao crpi emocionalni kapacitet. Gradovi surovo rastežu udaljenosti. Vikendi postaju periodi za oporavak umjesto društveni prostori. Ambicija pretvara svakoga u projekt menadžere sopstvenih života. Čak se i odmor sada čini uslovljenim time da moramo biti produktivni.

I tako prijateljstvo – jedini odnos izgrađen gotovo u potpunosti na dobrovoljnom prisustvu – počinje da propada kroz pukotine.

Tragedija je u tome što ova usamljenost često koegzistira sa stalnom digitalnom interakcijom. Možda smo prva generacija koja posjeduje neprekidan pristup jedni drugima, dok istovremeno postajemo emocionalno nedostupni. Održavamo ambijentalnu svijest o postojanju jedni drugih bez smislenog učestvovanja u tuđim životima. Znam šta moji prijatelji jedu. Koje kafiće posjećuju. Na šta se žale. Znam kada dobiju unapređenje jer me LinkedIn obavijesti prije njih. A opet, ponekad oklijevam prije nego što nazovem, jer više ne poznajem emocionalnu klimu njihovih života.

Uglancana verzija nas samih

Odraslo doba nagrađuje suzdržanost. Svi su umorni. Svi rade na sebi. Svi „prolaze kroz mnogo toga“.

Prije nekog vremena, sreo sam se sa jednim od svojih najbližih prijatelja nakon skoro dvije godine. Obojica smo se promijenili na načine koje je bilo teško odmah artikulisati.

Postao je efikasniji s jezikom, kao da mu je korporativni život izdresirao misli u teze (bullet points). Ja sam postao trajno umoran, na onaj specifičan način gdje se iscrpljenost više ne čini dovoljno privremenom da bih se na nju žalio. Prvih dvadeset minuta, razgovor se nezgrapno kretao kroz novosti iz života odraslih. Posao. Roditelji. Zdravlje. Zajednički poznanici koji se vjere zastrašujućom redovnošću. A onda se odjednom nasmijao – iskreno, glasno, zabačene glave, baš onako kako je to nekada radio – i vrijeme je na trenutak stalo. Evo ga, ponovo je tu.

Brat koji nikada nije dijelio troškove prevoza sa mnom. Brat koji je sjedio pored mene na predavanjima crtajući besmislice na marginama sveske. Brat koji je znao ko sam ja, prije nego što nas je odraslo doba sve pretvorilo u blago ispolirane verzije naših biografija.

Emocionalna ekonomija modernog života

Moderno odraslo doba ohrabruje optimizaciju u gotovo svakoj sferi. Budi produktivan. Budi efikasan. Izliječi sebe. Unovči svoje hobije. Pažljivo izgradi svoj identitet.

Negdje usput, i prijateljstva su počela da upijaju jezik menadžmenta. Sada raspravljamo o emocionalnom kapacitetu kao o internet paketima. Čak i naklonost ponekad djeluje kao da se procjenjuje kroz nevidljivu analizu troškova i koristi (cost-benefit): Ko prvi šalje poruku? Ko se više trudi? Ko je emocionalno dostupan? Ko crpi energiju?

Prijateljstvo je, međutim, uvijek zavisilo od određene iracionalne velikodušnosti. Spremnosti da veličanstveno traćimo vrijeme zajedno. Da po peti put slušamo o istoj anksioznosti. Da prosjedimo u tišini. Da ostanemo dostupni bez ikakvog skrivenog motiva.

I možda je upravo to razlog zašto prijateljstvo u odraslom dobu djeluje sve radikalnije. Ono pruža otpor transakcionoj logici koju moderni život nagrađuje na svakom drugom koraku. Jer pravi prijatelj nudi nešto duboko rijetko: neoptimizovano prisustvo. Porodica je strukturisana krvlju. Brak institucijom. Radni odnosi korišću. Prijateljstvo preživljava isključivo kroz obostrani izbor. Niko ne mora da ostane. Pa ipak, neki ljudi ostanu.

Uprkos nemogućim rasporedima i emocionalnom umoru, neki prijatelji nastavljaju da se vraćaju. Šalju mimove tokom sastanaka. Pamte tvoje važne datume. Zovu te iz čista mira. Ne zato što im je to zgodno i usput. Već zato što negdje, ispod sve te iscrpljenosti koju odraslo doba nameće, tvoj unutrašnji život i dalje smatraju važnim. Ponekad je to prosto tvrdoglava odluka da se nastaviš vraćati ljudima u inat svijetu koji te neprestano uči da prioritet daš svemu ostalom.

Buka

U moru savjeta, pravila i očekivanja, najvažnije je da nova mama zna kako nije sama – i da je već sada dovoljno dobra baš takva kakva jest. Ponekad su upravo jednostavne, iskrene riječi podrške ono što najviše znači.

Ako imate prijateljicu, sestru, kolegicu ili rođakinju koja je upravo zakoračila u majčinstvo, ovih deset savjeta može joj pomoći da lakše pronađe svoj ritam – i pritom ne zaboravi na sebe.

1. Radi najbolje što možeš – i to je dovoljno.

Nova mama često misli da mora biti savršena, ali istina je da je “dovoljno dobro” upravo ono što djetetu treba. Podsjetite je da ljubav i trud vrijede više od savršenstva.

2. Ne uspoređuj se s drugim mamama.

Svaka beba i svaka mama imaju svoj tempo. Društvene mreže često stvaraju iluziju savršenstva, ali stvarnost je puno raznolikija i stvarnija.

3. Tražiti pomoć nije slabost.

Bilo da se radi o partneru, obitelji ili prijateljima, važno je znati da ne mora sve sama. Dijeljenje odgovornosti donosi olakšanje i više energije za ono najvažnije.

4. Odmaraj se kad god možeš.

San možda više nije luksuz, nego nužnost. I kratki trenuci odmora mogu napraviti veliku razliku u raspoloženju i snazi.

5. Tvoje su potrebe važne jednako kao i bebine.

Mama koja se brine o sebi lakše se brine o drugima. Podsjetite ju da izdvojiti vrijeme za sebe nije sebično, nego potrebno.

6. Ne postoji jedan ‘ispravan’ način majčinstva.

Savjeti će dolaziti sa svih strana, ali na kraju dana ona najbolje poznaje svoje dijete. Važno je vjerovati vlastitoj intuiciji.

7. Greške su dio procesa.

Nitko ne zna sve od početka. Svaka pogreška prilika je za učenje, a ne razlog za krivnju.

8. Uživaj u malim trenucima.

Prvi osmijeh, miris bebe, tišina dok spava – to su trenuci koji brzo prolaze. Vrijedi ih svjesno primijetiti i sačuvati.

9. Ne moraš sve imati pod kontrolom.

Kaos je često dio svakodnevice s bebom. Prihvaćanje nesavršenosti donosi više mira nego pokušaj potpune kontrole.

10. Ti si najbolja mama svom djetetu.

Bez obzira na sve sumnje, upravo je ona ono što njezino dijete treba. Ljubav, prisutnost i povezanost ne mogu se zamijeniti ničim.

Izvor: Zadovoljna.hr

Marion Bamford, Su Moris, Kerol Ansbro i Meri Helivel tada su prvi put otišle na zajednički odmor bez roditelja. Bile su na pragu odraslog života, između uzbuđenja i slobode koja tek dolazi. Tog dana su stale uz obalu, nasmejane i bliske, i napravile fotografiju koja je uhvatila više od trenutka. Uhvatila je početak jedne faze života.

Povratak na mesto gde je sve počelo

Više od pola veka kasnije, neposredno pre nego što su napunile 70 godina, ove četiri žene odlučile su da urade nešto što se retko viđa. Spakovale su se i prešle više od 500 kilometara kako bi se vratile na isto mesto na kojem je nastala njihova fotografija iz mladosti.

Nije to bio običan izlet. Bio je to povratak u vreme, pokušaj da se sačuva ono što je nekada postojalo, ali i potvrda da neke veze ne blede, bez obzira na godine.

Ista scena, drugačije godine

Kada su stigle, sve je bilo gotovo isto. Isto šetalište, isti pogled na more, isti ugao iz kog je napravljena fotografija pre 53 godine. Čak su i odeću pažljivo uklopile kako bi podsetila na onu koju su nosile kao tinejdžerke.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Historic Moments (@historic)

Razlika je bila očigledna, ali ne i suštinska. Godine su ostavile trag, ali odnos između njih nije se promenio. Na novoj fotografiji, kao i na staroj, vidi se ista bliskost, ista lakoća i nešto što se ne može namestiti za kadar.

Fotografija koja nije samo fotografija

Ono što ovu priču čini posebnom nije samo ideja da se ponovi stari trenutak. Već činjenica da su ga ponovo proživele, sa svim što su u međuvremenu postale.

Jer retko šta danas traje toliko dugo. Ljudi se menjaju, putevi se razilaze, život odvodi na različite strane. A ipak, ponekad se desi da se, posle više od 50 godina, sve vrati na isto mesto. I da jedina razlika budu godine.

Izvor: Ona.rs

Prijateljstva su ključan dio ljudskog života, ali nisu sva predodređena da traju vječno. Neka s vremenom izblijede, a ponekad postanu toksična. Stručnjaci upozoravaju na „crvene alarme“ koji mogu upućivati na to da je prijateljstvo ušlo u završnu fazu.

Psihološkinja Irene S. Levine ističe da odnosi ne moraju biti savršeno uravnoteženi, ali bi s vremenom trebali postati uzajamni. Nedostatak reciprociteta često je prvi znak da nešto nije u redu, piše HuffPost.

Sedam znakova kraja prijateljstva

Prepoznavanje znakova da se prijateljstvo bliži kraju može biti bolno, ali je ključno za očuvanje mentalnog zdravlja. Ponekad su signali suptilni, dok su u drugim slučajevima očiti, ali mnogi ih odlučuju ignorisati zbog straha od gubitka.

Stručnjaci su identifikovali nekoliko ključnih pokazatelja koji vam mogu pomoći da realno sagledate stanje vašeg odnosa i donesete najbolju odluku za sebe.

1. Trudi se samo jedna osoba

Jedan od najočitijih znakova upozorenja jeste kada se samo jedna osoba trudi. Ako jedna osoba neprestano inicira susrete i zanima se za život druge osobe bez istog angažmana s druge strane, to ukazuje na neravnotežu.

„Veliki je alarm kada prijatelj većinu vaših razgovora pretvori u svoj monolog“, kaže stručnjakinja za prijateljstvo Shasta Nelson. Takvo ponašanje vodi do osjećaja nepoštovanja i povrijeđenosti.

2. Nakon druženja se osjećate loše

Prava prijateljstva trebalo bi da ispunjavaju pozitivnom energijom. Ako se osoba nakon susreta redovno osjeća iscrpljeno, ljuto ili anksiozno, to je jasan znak da odnos nije zdrav.

Psihološkinja dr. Laura Sapadin naglašava da su prijateljstva dobrovoljne veze. Ako se pozivi namjerno izbjegavaju i smišljaju izgovori, vrijeme je za iskreno preispitivanje tog odnosa.

3. Ne raduje se vašem uspjehu

Iskreni prijatelji slave postignuća svojih prijatelja. Ako se primijeti da prijatelj umanjuje nečije uspjehe, pokazuje znakove ljubomore ili se takmiči, to je „crveni alarm“.

Psihološkinja Marisa G. Franco postavlja ključno pitanje: „Jesu li sretni zbog vas ili su ljubomorni i pokušavaju vas poniziti?“ Nedostatak podrške ukazuje na dublji problem.

4. Komunikacija je napeta i bez planova

Nekadašnja otvorena komunikacija može postati rijetka i napeta, do te mjere da se pazi na svaku izgovorenu riječ. Uz to, nedostatak planiranja zajedničkog vremena loš je znak.

„Jedan od najvećih uzroka netrajnosti veza je kada ljudi ne iniciraju zajedničko provedeno vrijeme“, ističe Nelson. To može biti jasan pokazatelj stvarnih prioriteta.

5. Povjerenje je narušeno

Povjerenje je temelj svakog prijateljstva. Ako je jedna osoba iznevjerila povjerenje kroz ogovaranje ili neiskrenost, a do rješenja nije došlo, to može trajno narušiti odnos. Kada povjerenje nestane, teško ga je ponovo izgraditi, što često dovodi do kraja prijateljstva. Neke povrede povjerenja jednostavno su prevelike da bi se preko njih prešlo.

6. Ne poštuju se postavljene granice

Zdravi odnosi temelje se na međusobnom poštovanju, što uključuje i poštovanje granica. Ako prijatelj uporno ignoriše tuđe želje, vrši pritisak ili ne prihvata „ne“ kao odgovor, to je znak toksičnog ponašanja. U zdravim odnosima granice se poštuju bez dodatnog ispitivanja. Prijatelj koji to ne čini ne poštuje drugu osobu.

7. Jednostavno udaljavanje

Ponekad problem nije u toksičnosti, već u tome što su se životni putevi razišli. Ljudi se mijenjaju, razvijaju nove interese i životne pravce. Dešava se da prijateljstva jednostavno završe jer su se osobe udaljile i više nemaju mnogo toga zajedničkog. To je prirodan proces i ne mora biti ničija krivica, piše net.hr

Izvor: Nezavisne

Priča je izazvala raspravu o granicama prijateljstva i pitanju da li je u redu oslanjati se finansijski na prijatelje u teškim trenucima

Muškarac koji je doživeo tešku nezgodu otkrio je ko mu je jedini pomogao kada mu je pomoć bila najpotrebnija. Njegov zaključak o porodici i prijateljima izazvao je burne reakcije, a duboko lična priča o prijateljstvu i poverenju pokrenula je veliku raspravu na internetu.

Muškarac po imenu Vladimir podijelio je iskustvo koje ga je nateralo da drugačije pogleda ljude oko sebe i da preispita kome zapravo može da vjeruje kada nastanu ozbiljni problemi. Situacija u kojoj se našao bila je teška i neočekivana, ali je upravo tada, kaže, shvatio ko mu je zaista blizak prijatelj.

Nezgoda je promijenila pogled na prijateljstvo

Vladimir je ispričao da je doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je oborio kurira na biciklu. Situacija je zahtijevala hitnu reakciju i novac koji nije imao pri ruci. U panici je pozvao nekoliko prijatelja sa kojima se redovno viđao i provodio vrijeme.

Odgovori su ga, kako kaže, iznenadili. Većina njih nije željela da pomogne. Rekli su mu da druženje petkom uveče nije isto što i pozajmica i da ne mogu da podignu novac sa računa bez objašnjenja porodici.

Ipak, jedan prijatelj se pojavio. Došao je iz drugog grada i donio novac koji je bio potreban. Taj gest je, prema njegovim rečima, potpuno promijenio njegov pogled na odnose među ljudima.

Zaključak koji je mnoge iznenadio

Poslije tog iskustva je rekao da sada drugačije razmišlja o životu. Smatra da je pravi prijatelj najveće bogatstvo i da su ljudi koji su spremni da pomognu u najtežim trenucima rijetki.

Po njegovom mišljenju, djeca imaju svoje živote, a partnerski odnosi se ponekad mijenjaju, dok iskreno prijateljstvo može ostati najčvršći oslonac.

Takav Vladimirov stav izazvao je mnogo reakcija i podijeljenih mišljenja.

Da li je normalno oslanjati se na druge

Mnogi su se zapitali i da li je uopšte u redu očekivati da prijatelji rješavaju finansijske probleme. U zrelijim godinama, smatraju neki, važno je imati rezervu za nepredviđene situacije i ne prebacivati odgovornost na druge.

Sa druge strane, ima i onih koji veruju da se pravo prijateljstvo upravo pokazuje u kriznim momentima, kada pomoć dolazi bez mnogo pitanja.

Granica između podrške i prevelikog oslanjanja na druge često je veoma tanka.

Stavovi o prijateljstvu mijenjaju se s godinama

Dok smo mladi, prijatelji često imaju centralno mjesto u našem životu. Dijelimo iskustva, probleme i planove, i zajedno prolazimo kroz brojne izazove. Kasnije se život mijenja. Ljudi osnivaju porodice, imaju nove odgovornosti i drugačije prioritete. Tada se krugovi odnosa prirodno mijenjaju, preoblikuju i preformulišu se prioriteti u životu.

Zbog toga mnogi vjeruju da je najzdraviji pristup onaj u kojem čovek prvenstveno može da se osloni na sebe. Upravo takvi ljudi, kažu psiholozi, često postaju i najpouzdaniji prijatelji, partneri i članovi porodice.

Da li i vi imate iskustva sa neočekivanim reakcijama prijatelja? Da li ste nekada tražili pomoć i razočarali se, ili ste se, možda, prijatno iznenadili?

Izvor: BlicŽena

Ukoliko se ne viđate često sa drugaricama, promijenićete mišljenje kad pročitate rezultate istraživanja koje pokazuje kako druženje utiče na zdravlje žena.

Psiholog i autor istraživanja, Robin Dunar, otkrio je da je zdravstveno stanje žene mnogo bolje kada se druži sa prijateljicama.

I to bar dva puta u sedam dana i pritom popije pivo ili tračari. Dunar tvrdi da takve stvari podstiču žene na socijalizaciju, druženje uz piće i smeh i da to ima brojne zdravstvene prednosti kao što su: brži oporavak od bolesti, jači imunološki sistem, smanjenje anksioznosti, između ostalog.

Naučnici su u ovom istraživanju došli do podatka da samo dvije od pet žena jednom nedeljno izlaze sa drugaricama na večeru, ali puno rjeđe kada imaju porodicu.

Još se pokazalo da je kod žena najbolji način komuniciranja dok se šale, smeju i prepričavaju smešne situacije.

Ali da je isto toliko važno koliko se drugarica nalazi u toj grupi. Dokazano je da ima manje smeha u manjim grupama, i da je vjerovatniji u većoj grupi, pa se preporučuje da se žene sastaju sa najviše tri drugarice.

„Žene možda čak i više od muškaraca moraju da održavaju prijateljske veze. To povećava nivo serotonina i oksitocina“, smatra psiholog Alisa Rubi Baš, a njenu tezu potvrđuje i novo istraživanje.

„Održavanje tih veza postaje još važnije kako starimo. Postajemo zaposleniji, imamo sve veću odgovornost, a prijatelji su nam potrebni da ne budemo usamljeni“.

Možda ne možemo uvek da utičemo na dešavanja oko sebe, ali možemo da izdvojimo vreme za razgovor, smeh i podršku među prijateljicama. Nekad je upravo jedno obično druženje najbolji način da se napune baterije za sve što nas čeka narednih dana.

Izvor: Luftika