Samo njihove majke znaju šta prolaze u tim danima, sedmicama, nekad i mjesecima. Primorane, nažalost, da uvide koliko jake mogu biti. A majkama često nedostaje ono što je bebi najpotrebnije – majčino mlijeko. Što zbog stresa, zdravstvenog stanja, odvojenosti od bebe i raznih drugih razloga.

Sada, konačno, druge majke imaju priliku da pomognu u ovoj borbi svih beba smještenih na navedenim odjeljenjima. Majke dojilje imaju priliku da im pruže najjače oružje u borbi za život i borbi protiv komplikacija, a to je MAJČINO MLIJEKO.

Hrana i lijek. Neprocjenjivo, blago prirode, u našem narodu nažalost ipak necijenjeno i često besramno ocjenjeno kao “slabo”. Nama i našim malim borcima ne može biti slabo, nego je dragocijeno, potrebno i sveto.

Stoga, drage majke, apelujem i molim da “višak mlijeka” donirate BANCI HUMANOG MLIJEKA U UKC RS. Stavljam pod navodnike višak zato što je produkcija majčinog mlijeka uslovljena potrebama bebe i danas, uz postojanje pumpica, možemo je relativno lako stimulisati i povećati.

KO MOŽE DA POSTANE DONOR:

– Svaka zdrava majka dojilja sa teritorije grada Banjaluka čija je beba mlađa od godinu dana i čija beba dobro napreduje u tjelesnoj masi. Detaljnije informacije za određena zdravstvena stanja ili upotrebu lijekova koje sprečavaju doniranje, majke mogu dobiti pri prijavi za donora (kao npr. primljena transfuzija krvi u zadnjih 6 mjeseci, hronične bolesti i sl).

KOJA JE PROCEDURA ZA DONACIJU MAJČINOG MLIJEKA:

1. Zainteresovane majke se mogu JAVITI NA E-MAIL ADRESU banka.mlijeka@kc-bl.com , sa napisanim osnovnim podacima: ime i prezime, starost bebe i adresa stanovanja. Naknadno će biti objavljen i broj telefona koji će se moći koristiti za prijavu.
2. Na adresu majke BIĆE DOSTAVLJENA SVA OPREMA potrebna za sakupljanje mlijeka (pumpica, dezinfekciona sredstva, sterilne bočice za pohranjivanje mlijeka itd). Tom prilikom majka će ispuniti formular za prijavu za donora humanog mlijeka sa osnovnim podacima, te će od strane zdravstvenih radnika biti obučene za pravilno izdajanje i deponovanje mlijeka.
3. Nakon određene količine sakupljenog mlijeka majke se testiraju na određene zarazne bolesti (testiranje podrazumjeva uzimanje jednog uzorka venske krvi), za što je potrebno da obezbijede uputnicu od strane porodičnog ljekara. Majke ne moraju odlaziti u zdravstvenu ustanovu radi testiranja – uzorkovanje krvi za testiranje izvršiće zdravstveni radnici koji dolaze NA KUĆNU ADRESU MAJKE u cilju preuzimanja sakupljenog mlijeka.
4. Po testiranju majka nastavlja da SAKUPLJA MLIJEKO sve dokle je u mogućnosti, tokom najduže 12 mjeseci po porođaju.

Sve detaljnije informacije i uputstva majke će dobiti od radnika Banke humanog mlijeka Klinike za dječije bolesti UKC RS.

U istraživanju je učestvovalo 125 beba od kojih su neke rođene prije vremena. Rezultati su pokazali da su prijevremeno rođene bebe slabije reagovale na pažnju koja im je pružena, od djece koja su na svijet došla sa punih devet mjeseci. No, ukoliko su duže vrijeme bili izloženi nježnom fizičkom kontaktu bebice na neonatalnoj intenzivnoj njezi su bolje reagovale na dodir. Nasuprot tome, bolne medicinske procedure koje su prijevremeno rođene bebe morale da izdrže dovele su do toga da su one slabije reagovale na kasnije nježne dodire. Nisu pomogali ni lijekovi protiv bolova.

“Nadali smo se da će pozitivna iskustva sa dodirima u bolnici pomoći bebicama da taj nježni fizički kontakt prepoznaju i kod kuće”, otkriva doktorica Nathalie Maitre i dodaje: “No, bili smo veoma iznenađeni kada je ovo istraživanje pokazalo da ukoliko bebe prvo osjete bol to može mnogo uticati na njihov osjećaj nježnog dodira.”

Na osnovu ovog istraživanja, doktorica Maitre i njene kolege sada tragaju za novim načinima kojima će bebama na neonatalnoj intenzivnoj njezi obezbjediti pozitivno iskustvo dodira. Pored toga, oni istražuju kako reakcija bebinog mozga na dodir djeluje na njegovo reagovanje na ljudski glas.

U svakom slučaju, doktorica Maitre naglašava da je veoma važno da roditelji grle i nose svoju djecu koja u najranijoj dobi moraju proći kroz teške medicinske procedure.

“Kada roditelji nisu u prilici da grle i nose svoje dijete u bolnici, trebalo bi da na raspolaganju budu profesionalni fizički terapeuti koji će bebicama pružiti pažljivo isplanirano iskustvo dodira”, izjavila je doktorica Maitre.

Ljubav je veoma važna za razvoj mozga i zato slobodno mazite i grlite svoje bebe kad god to poželite. Direktan dodir sa kožom njihovih roditelja pomoći će prijevremeno rođenim bebicama da na nježne zagrljaje reaguju isto kao i mališani rođeni sa punih devet mjeseci.

Izvor: Newsner, Science Daily

Jelena Stanivuković, Anđelina mama, Željka Đurđević, Novakova majka, Dejana Ratković, majka Mateja i Damjana, sve tri su rodile u šestom mjesecu trudnoće.

Dok razgovarate s njima, posebno iz pozicije novopečene majke, osjetite kako onaj vaš umor zbog zubića nestaje, kako su odjednom sve vaše brige tako male i smiješne u odnosu na, recimo, tri mjeseca provedenih u bolnici, odmah po rođenju nečeg oko čega se zavrti tvoj svijet.

“Mi nismo znale šta će biti s tom djecom. Iz dana u dan”, nastavlja Željka, žena puna energije, koja je u toku razgovora ime svog sina ponovila nebrojeno mnogo puta, a koja se porodila u 26. nedjelji. Većinu svog bolničkog staža provela je u Beogradu ističući kako je neuporediv odnos doktora tamo i ovdje. “Mi smo bili na Institutu za neonatalogiju. Kod njih se svaka jedanaesta beba rodi prije vremena. Oni se samo brinu o takvim bebama i iz tog razloga su mnogo pažljiviji i stručniji… I ovdje su stručnjaci, daleko od toga. Ali je situacija neuporediva”.

Ima samo riječi hvale za doktoricu Novaković koja je i primila tu malu bebu, tih 840 grama novog života, ističući kako je upravo ona puna želja za promjene na odjelu s prijevremeno rođenim bebama, ali nije mnogo toga u njenoj moći. I uz smijeh dodaje: “Novak je bio baš srećna i razdragana beba kad je izašao. Tačno kao da je htio vani”.

Sve tri ističu da ti, nakon porođaja, bukvalno ne znaš ništa, budeš potpuno izgubljena i živiš na svaka tri sata, jer ti dozvole da obiđeš bebu samo tad. Doktori odmah nakon porođaja razgovaraju samo s ocem, a očevi bebu vide samo kroz prozor.

Na to se nadovezuje Dejana, možda i najsmirenija među njima, iako majka s najvećim herojskim činom u prostoriji. “Nama su dozvolili da otac bude pored bebe kad smo krstili drugog dječaka, Damjana, nakon što je Matej odustao od borbe”. Vi u razgovoru s njom ne možete osjetiti da je ona ljuta na život, da iz tog perioda nosi neke neraščišćene račune sa životom ili samom sobom. Ona je danas Damjanova majka koja je blizance dobila nakon uspješne vantjelesne oplodnje, poslije 8 godina pokušavanja.

“Tri dana nakon porođaja vidjela sam djecu prvi put. Nisu disali samostalno. Jedan od njih, Damjan, bio je u jako kritičnom stanju. Svako veče su me ispraćali iz sobe u kojoj su bili smješteni s riječima da su to njegove posljednje sekunde života. To je tako trajalo 15 dana. Nakon toga su Mateja skinuli sa respiratora. Bio je stvarno dobro, s malo povišenim CRP-om. Četvrti dan života bez respiratora Matej nije preživio”, završava Dejana paleći cigaretu.

Na svijet je donijela bebe od tek nešto preko kilograma, koje su žurile da upoznaju svoju majku. Ono što joj je najviše nedostajalo, ističe, a potvrdno klimaju glavom i Željana i Jelena, je taj kontakt s bebom koji su joj omogućili tek nakon situacije koja ih je zadesila. “Jako je važno da majke dodiruju djecu, da osjete njihov dodir. Nakon svega s Matejem, puštali su me da presvlačim bebu. To nam je mnogo značilo”, ističe.

Situacija na UKC Banjaluka je takva da trenutno nemaju uslove u kojima bi omogućili majkama prijevremene djece da imaju kontakt koža na kožu s njima, prvenstveno iz razloga što nemaju sterilisanu prostoriju u kojoj bi se taj kontakt mogao izvesti. Sada je procedura, prema riječima majki, sljedeća:

Na svaka tri sata odlaziš u prostoriju za izmuzanje mlijeka, gdje imaš pola sata ukupno i za izmuzanje, ali i za razgovor s bebom kroz staklo inkubatora. Tako su se one često snalazile pa mlijeko izmuzale prije, kako bi imale više vremena za razgovor s bebicama. Kontakt je moguć samo povremeno rukama, jer postoji bojazan od prenošenja bakterija i bacila, zbog vrlo slabog imunog sistema te djece.

“Toliko sam asepsolom prala ruke prije svakog odlaska kod nje, da sam primijetila da se Anđela bukvalno mršti kad joj prinesem ruke”, kroz smijeh dodaje Jelena.

Iako uslovi nisu prilagođeni svemu onom što vas zadesi kad vam se desi porođaj tri mjeseca ranije, sve tri djevojke za osoblje imaju samo riječi hvale. U uslovima u kojima rade, daju svoj maksimum i to je ono što su zamolili i da Lola prenese. Ističu da su doktorice Novaković i Milošević uvijek bile za kontakt bebe i majke i insistirale su da se nabavi ćebence utjehe, ćebence koje bi majka držala kod sebe jedno vrijeme, a onda ga ostavljala pored bebe da joj prenese svoj miris i utješi je.

Osuđene na čekanje, na život iz dana u dan, gdje novi dan počinje na svakih tri sata, s novim susretom s bebom, ove majke su na najteži način naučile životne lekcije. “Ti gore samo čekaš da osvane novi dan. Mora biti dobro. Stalno to ponavljaš. Mora biti dobro”, kaže Dejana.

A onda, nakon tolikog čekanja, nakon više od 100 dana bolnice, sondi, neizvijesnosti, lijekova, bijelih mantila i bolničkih kreveta, dođe i taj dan – odlazak kući. Razgovarale smo s majkama o tom odnosu prema bebicama koje su prerano ugledale svjetlost dana. I Dejana i Jelena su se složile: šest mjeseci su spavali na smjenu i uvijek je neko bdio nad bebama, da bi bili sigurni da dišu.

“Mi smo čak nabavili apnea monitor iz Slovenije da bih bila sigurna da je ona dobro. Iskreno i dan danas ga nekad uključim. Ne zbog nje, ona je skroz dobro, više zbog sebe. Taj strah se uvuče u kosti”, dodaje Jelena. Željka je ipak bila mnogo hrabrija. Kroz osmijeh koji joj je titrao na licu tokom cijelog razgovora, ističe da je ona nekako znala da će Novak biti dobro, jer su došli kući.

Danas su to djeca puna života, čak živahnija od svojih terminskih vršnjaka. Koristeći sintagmu “terminski vršnjaci” često su se referisale na to kako im djeca već sjede, progovaraju, hodaju, dok je ponos negdje lebdio iznad nas četiri sve vrijeme razgovora. Nekoliko puta su se čak i našalile ističući kako su ta ranije rođena djeca i društvenija, jer su se ranije upoznala sa svijetom.

I baš ta energija koju sam i ja osjetila, to saznanje da one, poslije tog iskustva, mogu da prežive baš sve, inspirisala ih je da osnuju udruženje roditelja prijevremeno rođene djece simboličnog naziva “Mrvice”. Žele da promijene trenutno stanje i učine boravak u bolnici lakšim i praktičnijim za sve one majke koje će se sutra suočiti s istom situacijom u kojoj su i one bile. Ističu da je, pored sobe za kontakt s bebom, gore najpotrebniji psiholog.

“Ti kad rodiš dijete, tad ti ne znaš šta te čeka. Treba ti neko da ti objasni, da će dobiti krvarenje, infekcije, da te neko pripremi. I da te uputi u to kakav ishod može biti. Da te nauči terminologiji, jer ti ne znaš za šta se sve to koristi. Zašto nešto rade. I to neznanje dodatno sve otežava”, naglašava Dejana.

Trenutno je u toku upis članova udruženja, a ljekare će uključiti kao počasne članove, jer su već izrazili želju da pomognu Mrvicama.

Upravo danas, na Međunarodni dan prijevremeno rođene djece, članovi udruženja zajedno sa svojim mrvicama će posjetiti Univerzitetsko klinički centar Republike Srpske gdje će predati prikupljene donacije za odjeljenja intenzivne i poluintenzivne njege. Udruženje “Mrvice” će svojim doktorima uručiti zahvalnice i počasne članske kartice Udruženja i time još jednom pokazati neizmjernu zahvalnost i poštovanje prema ovim ljudima, ljudima koji su zajedno sa ostalim osobljem sa odjela, u najtežim danima borbe za život, bili druga porodica njihovoj djeci.

Ove godine, prvi put, Banja Luka će se se pridružiti velikim svjetskim metropolama u obilježavanju dana prijevremeno rođene djece. U čast “Mrvica”, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske i zgrada Univerizetskog kliničkog centra Republike Srpske biće obasjani ljubičastom svjetlošću.

Lola će nastaviti da prati Mrvice i da izvještava i piše o njihovim ljubičastim aktivnostima.

Anđela, Novak i Damjan će jednog dana biti ponosni na svoje majke i, sigurna sam, izrasti u dobre, vrijedne i hrabre ljude.