Ne možete točno odrediti u čemu je problem, ali nešto jednostavno nije u redu. Pitate partnera: “Što se događa?”, a on brzo odgovara: “Ništa.” Ipak, ton mu je napet, govor tijela zatvoren i jedva da vas je pogledao cijeli dan. Ostajete frustrirani, isključeni i zbunjeni, pitajući se što se zapravo događa.

Ovo je čest scenarij u vezama u kojima se uvukla pasivna agresija – prikriveni oblik izražavanja ljutnje koji tiho, ali sigurno nagriza povjerenje, povezanost i emocionalnu sigurnost.

Što je zapravo pasivno-agresivno ponašanje?

Pasivna agresija je naučeni obrazac ponašanja u kojem osoba ne izražava negativne osjećaje poput ljutnje, frustracije ili nezadovoljstva direktno. Umjesto toga, koristi suptilne, neizravne metode kako bi iskazala svoje osjećaje i suptilno kaznila drugu stranu. Korijeni ovakvog ponašanja često sežu u djetinjstvo, u okruženje u kojem otvoreno izražavanje ljutnje ili neslaganja nije bilo sigurno ili prihvatljivo. Osoba je naučila da je direktan sukob opasan i da može dovesti do kazne ili odbacivanja, pa je potiskivanje i neizravno iskazivanje osjećaja postalo jedini način da se zaštiti. U odrasloj dobi, ovaj nekadašnji obrambeni mehanizam postaje destruktivna navika koja stvara napetost i emocionalnu distancu u partnerskom odnosu.

Suptilni znakovi

Znakove pasivno-agresivnog ponašanja nije uvijek lako uočiti jer su često maskirani lažnom pristojnošću ili izgovorima. Ipak, s vremenom se obrasci ponavljaju i postaju sve očitiji. Jedan od najčešćih znakova je tretman šutnjom, gdje partner odbija razgovarati satima ili čak danima, koristeći tišinu kao moćno oružje za kažnjavanje. Tu je i sarkazam ili dvosmisleni komplimenti, poput izjave: “Vau, napokon si se sjetio to napraviti”, koja zvuči kao šala, ali zapravo nosi žalac kritike.

Partner može pribjeći i namjernom zaboravljanju ili odugovlačenju s obavljanjem važnih zadataka koje ste dogovorili. Nakon svađe, možete primijetiti i naglo uskraćivanje nježnosti i fizičkog dodira. Posebno su zbunjujući miješani signali: partner tvrdi da je sve u redu, no njegovo prevrtanje očima, glasno uzdisanje ili lupanje vratima govore potpuno suprotnu priču. Često se koristi i nabijanje osjećaja krivnje kako bi vas se natjeralo da se osjećate loše, umjesto da se otvoreno razgovara o vlastitim potrebama.

Kako prekinuti destruktivni obrazac?

Prekidanje ciklusa pasivne agresije zahtijeva svjestan napor, strpljenje i promjenu komunikacijskih navika s obje strane. Cilj nije upirati prstom u krivca, već stvoriti prostor za emocionalnu iskrenost i direktnu komunikaciju koja gradi, a ne razara odnos.

Ako je vaš partner pasivno-agresivan

Ključno je ne reagirati impulzivno. Ako na sarkazam odgovorite ljutnjom, samo ćete pojačati negativni ciklus. Udahnite, saberite se i pokušajte mirno imenovati ono što primjećujete. Umjesto optužbe: “Nikad mi ne kažeš što ti je”, pokušajte s nježnijim pristupom: “Osjećam se zbunjeno. Kažeš da je sve u redu, ali djeluješ povučeno. Želim razumjeti što se događa.”

Koristite takozvane “ja” poruke kako biste izrazili kako se osjećate zbog partnerovog ponašanja, bez pripisivanja krivnje. Na primjer: “Osjećam se povrijeđeno kad mi ne odgovaraš na pitanja.” Jednako je važno postaviti zdrave granice. Jasno dajte do znanja što nećete tolerirati, primjerice: “Želim riješiti ovo s tobom, ali ne mogu dok se zatvaraš u sebe i odbijaš razgovor.” Na taj način ne nagrađujete njegovo ponašanje, već ga pozivate na zreliji pristup.

Ako prepoznajete pasivnu agresiju kod sebe

Promjena uvijek počinje samorefleksijom. Zapitajte se: “Koristim li i ja pasivnu agresiju?” Možda i sami izbjegavate reći što uistinu osjećate ili očekujete od partnera da vam čita misli. Preuzimanje odgovornosti za vlastitu ulogu u dinamici prvi je korak prema promjeni.

Vježbajte prepoznavanje svojih emocija u trenutku kad se pojavi poriv za pasivno-agresivnom reakcijom. Priznajte si da ste ljuti ili frustrirani. Sljedeći korak je učenje asertivne komunikacije – vještine direktnog i iskrenog izražavanja vlastitih misli, osjećaja i potreba, ali na način koji je pun poštovanja prema partneru. Umjesto da očekujete da partner pogodi što želite, recite to jasno i glasno. Asertivnost gradi povjerenje, dok pasivna agresija stvara emocionalne barijere.Popravak odnosa narušenog pasivnom agresijom je proces. Zahtijeva vrijeme, dosljedan trud i, najvažnije, predanost oba partnera. Svaki, pa i najmanji, korak prema iskrenoj i otvorenoj komunikaciji je pobjeda. Ne radi se o postizanju savršene komunikacije, već o postupnom građenju kapaciteta da kažete što je za vas istina, čak i kad je neugodno. Ako se osjećate da ste zapeli u začaranom krugu iz kojeg se ne možete sami izvući, potražite stručnu pomoć. Partnerska terapija može vam pružiti siguran prostor i alate za učenje novih, zdravijih načina komunikacije.

Žena.hr

Iako se brak često doživljava kao kraj bezbrižnosti i početak ozbiljnih odgovornosti, prva godina zapravo je period upoznavanja nove dinamike odnosa. Ključ uspješne prilagodbe leži u otvorenoj i iskrenoj komunikaciji.

Važno je priznati da nije uvijek lako te bez zadrške razgovarati o osjećajima, očekivanjima i eventualnim nesigurnostima. Razumijevanje potreba oba partnera olakšava prevazilaženje početnih nesporazuma.

Uz obaveze, ne treba zaboraviti ni zabavu. Zajednički trenuci ispunjeni smijehom, spontanost i male radosti pomažu da odnos ostane svjež i blizak. Također, razgovor o očekivanjima od braka može spriječiti razočaranja i ojačati međusobnu podršku.

Intimnost se s vremenom može mijenjati, ali to ne znači da nestaje. Otvoren razgovor o željama i potrebama doprinosi očuvanju bliskosti. Slično je i s finansijama – bilo da se odlučite za zajednički ili odvojene račune, najvažnije je postići dogovor koji odgovara objema stranama.

Prva godina braka nije test savršenstva, već period učenja i prilagođavanja. Uz strpljenje, iskrenost i međusobno poštovanje, ona može postati čvrst temelj za dug i stabilan odnos.

Izvor: Klix

Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive, jesmo li sigurne da smo racionalne po pitanju svojih problema?

Svaki put isto.

Okretanje u prepunom klubu da bismo shvatile koji nas je to kreten upravo uhvatio za stražnjicu.

A čak i da shvatimo ko je, vjerovatno nećemo reći ništa, jer šta ćemo, žene smo.

Pozdravljanje znanih i neznanih muškaraca, samo zato da ne pomisle kako smo previše umišljene da ih nećemo pozdraviti.

Ne govorimo prijateljima, roditeljima i muževima, jer realno govoreći, to je naša svakodnevica.

Koja nekada preraste u zlostavljanja, uvrede i silovanja.

To su priče koje pričamo tada. Tek tada, kada postanu alarmantne i kada nas dovedu u opasnost.

Slušajte, jer postoji mnogo žena koje su zlostavljane, silovane, ali i povrijeđene na dnevnom nivou. A ona zna da postoji opasnost da se to desi i njoj.

Slušajte, jer čak i najobičniji komentar nekog nepoznatog muškarca može izazvati strah kod nje.

Slušajte, jer ništa loše se nije desilo onima koji slušaju, ali se desilo onima koji ne čuju, kao i onima koji se ne čuju.

Jednostavno slušajte, dok nije kasno.

Tekst preuzet sa Huffington posta i prilagođen.

“Današnja omladina” sjedi po kafanama, odigra koji tiket u kladionici, ništa ne radi, ne zna se brinuti o sebi… nastavi niz, doćićeš do svega onoga što se obično nadovezuje uz one rođene devedesetih. Ali hajde da se sjetimo malo tih devedesetih pa da dobijemo konkretniji kontekst. Djeca rođena u ratnom i poslijeratnom periodu, odrastala po izbjeglištvima, danas su formirani ljudi. Uprkos tome što su mogla biti totalno propali slučajevi. Nisu. Nije to tek puko teoretisanje, već odgovorna tvrdnja.

Ja imam dvadeset i dvije godine i ne mislim da sam zaslužila etiketiranje kao dio kolektivnog neuspjeha.

Nikada nisam mislila da se stvari serviraju, da ne trebam da radim.

Nikada nisam vjerovala da su neka vremena zlatna, a da je nama onemogućeno sve, upravo radi vremena.

Stvarala sam sebi prostor i pažnju u svakom trenutku u kojem sam to htjela.

Danas sam diplomirana komunikologinja za odnose s javnošću.

Radim, samostalna sam, ne živim kod roditelja i ne mislim da za to treba da me se osvijetli svijetlima reflektora, ali ni da tama kolektiva zasjeni sve moje uspjehe.

A nisam sama. Mogla bih pobrojati najmanje stotinu mladih ljudi koji su uspjeli. Koji su primjer onih koji prkose društvenim etiketama. Jedna od njih je moja vršnjakinja Saša Jovljević. Apsolventica Pravnog fakulteta u Sarajevu i omladinska radnica sa sedam godina iskustva u radu sa mladima i NVO sektoru.

U toku ovih sedam godina bila je volonterka u nekolicini organizacija, projektna koordinatorica na desecima projekata, mentorica desetinama mladih ljudi, urednica portala za mlade, članica upravnih i nadzornih odbora te je ove godine pokrenula i svoju nevladinu organizaciju – Asocijaciju za razvoj karijere ARK.

Nikada nisam mislila da se stvari serviraju, da ne trebam da radim.

Nikada nisam vjerovala da su neka vremena zlatna, a da je nama onemogućeno sve, upravo radi vremena.

Stvarala sam sebi prostor i pažnju u svakom trenutku u kojem sam to htjela.

Od drugog razreda srednje škole, kada je bila predstavnice škole na seminaru pa sve do danas, bila je i ostala uporna, sposobna i snalažljiva. Za dodatne primjere ističe kako može nabrojati još 10 000 mladih koji su u protekle četiri godine uradili preko 200 promjena u svojim lokalnim zajednicama. Samo oni znaju koliko je odricanja bilo potrebno da se postigne promjena u društvu. Istog onog koje etiketira “današnju omladinu”.

Lako je pričati o nama kako ne radimo ništa, a onda odjednom osjećati kolektivni ponos kada se čuje da je “neko naš uspio u svijetu”.

Kako su to mladi ljudi priznati u svijetu, ako su samo ispijali kafe po Bosni?

To što se društvo uspavalo, ne znači da ne postoje oni koji žele da ga probude. Budimo iskreni, ako se iko trudi da to uradi, onda su to mladi. Upravo ovi o kojima govorim i na koje sam ponosna. Aldijana Okerić, studentica master studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu dio je priče “Dobre Kote” koje su afirmativni primjer. Ona ističe kako mladi imaju dvije opcije dok studiraju: da idu na fakultet i da se žale na sve ili da kreiraju nešto drugačije.

Zajedno sa svojim vršnjacima uspjela je da za manje od godinu dana pet napuštenih prostora oplemeni bojama, da poveže komšije, da u te prostore uvede najmanje sugrađane i da svojim primjerom pokažu da se na nadležne ovdje ne isplati čekati. Jer kako dodaje nadležni su apsolutno nenadležni za sve, dok nam društvo, država i sistem propada i trune, oni palamude i kriju se iza tomova pravnih normi i vječitih izgovora. “Ako se sami ne organizujemo, spasa nam nema. Gradimo prugu, pruga gradi nas”.

Azem Kurtić ima dvadeset i dvije godine, saradnik je Omladinskog programa BH radija 1, reporter Vijeća za štampu u BiH, te angažovan na nekoliko portala. Radio je za mnogo medija, bio u Upravnom odboru Omladinske novinske asocijacije u BiH. Proglasili su ga specijalistom za izvještavanje o feminizmu i pravima manjinskih i ranjivih grupa.

Postojanje stereotipa za njega je samo još jedna potvrda da mlade ovdje niko ništa ne pita. “Na konferenciji o mladima govore stariji, o problemima mladih govore stariji, o potrebama mladih govore stariji, o svemu za mlade odlučuju stariji… naravno da su na tim silnim konferencijama i o razlikama kod mladih u našoj zemlji došli do zaključka da smo pasivni”.

Navodi Mostar rock školu i silne talente koje imaju, momke iz Sarajeva koji imaju ideju za rješavanje problema s vodom u gradu, i stotine mladih ljudi o kojima čitamo u medijima te oni koje je sretao u svom poslu. “Imamo stotine mladih koji jednostavno ne mogu doći do izražaja, jer izgleda da je ljudima mnogo važnije šta je na konferenciji rekao čiko u odijelu”.

Generalizacija je opasna po društvo, jer mu dodaje dodatni kamen da potone. Ako vi govorite o današnjoj omladini na način spomenut u uvodu, ja ću se usuditi da pitam, ko ste vi? Šta ste vi uradili za društvo, a šta društvo za vas? Možete li se sjetiti neke akcije u zadnje vrijeme? Ako vam je odgovor pozitivan, zapitajte se ko je bio njen organizator? Vrlo vjerovatno ćete čuti “Mladi”.

Današnja omladina je skup različitih profila mladih ljudi. Ima tu i onih koji se možda uklapaju u pomenute šablone, ali postoji i nezanemariv broj onih koje direktno vrijeđate svaki put kada im zalijepite etiketu neuspjeha.

Srećna sam što sam dijete devedesetih, jer će mi životna misija biti da svakog dana svojim primjerom dokazujem da niste u pravu.

Da svakog dana postižem više, upoznajem nove ljude, slične meni, spremne na saradnje, na izazove i borbu sa vjetrenjačama, koje su decenijski iza nas.

Ako vi govorite o današnjoj omladini na način spomenut u uvodu, ja ću se usuditi da pitam, ko ste vi?

Da su mladi toliko loši, ne bih danas imala prepun CV konferencija, seminara, obuka, poslova, a ne bih ni danas radila.

Sjedila bih na toj kafi u obližnjem lokalu i žalila se da je Bosna propast. Ovako vam mogu samo reći da se pokrenete. Bili mladi ili stari, mladost je stanje duha, a duh vas pokreće na posao. Promjena društva počinje sa pojedincima, a svi ste vi pojedinci. Ne vjerujete mi? Pogledajte Brunin blog, jer ovaj mladi politikolog radi iz dana u dan na tome. A osim toga je završio master studije i napisao knjigu o promjeni društva kroz promjenu svijesti pojedinca.

Pogodite šta? Ima samo 25 godina.

Ah, ta današnja omladina. Šta sve postiže po tim kafama.

Zakon kojim bi bio regulisan status istopolnih zajednica u BiH ne postoji. U FBiH se od 2018. godine nešto i radi na rješenjima, dok se u RS-u ovaj zakon i ne spominje kao mogućnost, a neophodan je i za ulazak u Evropsku uniju.

U zemlji u kojoj glasovi većine za vlastodršce znače mnogo više nego osnovna ljudska prava manjina, postoje i žive dugogodišnji istopolni partneri koji svoje partnerstvo žele zakjučiti i registrirati pred organima vlasti, no za tako nešto nemaju zakonski osnov. Anisa Pračić-Šehić, članica organizacionog odbora Povorke ponosa iskustveno govori o brojnim preprekama s kojima se zbog pravne praznine suočavaju istopolni partneri.

“Zamislite da želite da živite sa svojim partnerom, odnosno partnericom i živite, gradite dom, ulažete zajednički novac i resurse i kada želite ostvariti neka prava dolazite do zida, jer vaša životna zajednica nije prepoznata pravno. Naprimjer, u najgorim slučajevima, u slučajevima da je jedan partner bolestan ne možete doći u posjetu jer niste prepoznati kao član porodice, u slučaju smrti nemate pravo odlučiti gdje će se vaš partner sahraniti”, kazala je Pračić-Šehić.

Saša Leskovac, stručni savjetnik u Agenciji za ravnopravnost polova BiH navodi i druge primjere.

“Ne mogu naslijediti penziju u slučaju smrti partnera ili partnerice, nemaju pravne mehanizme podjele imovine u slučaju raskida, ne mogu se zdravstveno osigurati, ne mogu naslijediti penziju u slučaju smrti partnerice ili partnera, ne mogu dići kredit zajedno…”. 

Istopolni partneri nerijetko odlaze u Hrvatsku ili Crnu Goru da zaključe brak, no ni tada u BiH ne mogu evidentirati drugačije porodično ili građansko stanje. Zbog pravne praznine matični uredi nisu u mogućnosti evidentirati njihovu zajednicu, iako postoji, a nekada podrazumijeva i djecu.

“Ono što smo vidjeli prilikom ulaska R. Hrvatske u EU, za koju se može reći da je izrazito katolička zemlja, u velikom procentu, jeste da vi ukoliko želite ući u EU za te osobe morate stvoriti neki pravni okvir. Pošto u EU imate slobodu kretanja ni jedna država ne želi da njeni građani koji imaju određena prava u svojoj državi u pogledu svog bračnog statusa istu počnu gubiti ukoliko odu u neku drugu državu.

Izuzetke imate u Poljskoj koja ništa nije uradila na tom polju i Rusija je striktno zabranila ove zajednice života”, objasnio je Boris Krešić, univerzitetski profesor porodičnog prava i delegat u Domu naroda Federalnog parlamenta iz Demokratske fronte.

Krešić ističe da je za rješavanje ovog pitanja ključna politika koja je pod utjecajem religijskih zajednica koje su u BiH protiv bilo kakve legalizacije ili davanja prava LGBT osobama, no BiH ukoliko želi ući u EU morat će donijeti neka do rješenja brzo.

“Mislim da će biti minimalan jer je činjenica da su se EU ovim licima dala na početku minimalna ljudska prava. Kasnije su se putem Evropskog suda za ljudska prava ili odluka ustavnih sudova u zemljama širila do te mjere da su oni apsolutno izjednačeni sa bračnim partnerima”, naveo je on.

Pojedini LGBT parovi su već u drugim državama sklopili partnerstva, ali ona nisu priznata u našoj legislativi.

“FBiH svjesna ovog problema, situacije na terenu sa kojima se prije svega suočavalo ministarstvo unutrašnjih poslova, jer imamo parove koji su zaključili partnerstva ili vani ili parovi koji žive u zajednici u BiH a žele da ostvare određena socio-ekonomska prava koja proizilaze iz te zajednice. Zakon ne postoji, a pravna praznina je takva da su u nepovoljnoj poziciji. To je zapravo jedna situacija s terena i školska definicija zašto država treba da se uključi, odnosno donese zakon koji će regulisati ova pitanja”, naveo je Darko Pandurević, rukovoditelj programa i zagovaranja Sarajevskog otvorenog centra.

Evidencije su usklađene sa postojećim porodičnim zakonom, no Vlada FBiH je načinila korak ka rješenju poput onog u Hrvatskoj, a to je da se donese Zakon o istopolnim zajednicama, koji bi podrazumijevao i vođenje posebnih evidencija.

“Kompromisno rješenje koje smo mi na osnovu javnih rasprava izdejstvovali je da jeste da se ne zadire u odredbe porodičnog zakona, da ostane tradicionalno shvatanje porodice, da se ne diraju evidencije koje su uspostavljene, ali da se donese Zakon o istospolnim zajednicama, da se na osnovu tog zakona uspostave evidencije na osnovu kojih će se moći registrirati istopolna zajednica i upisati istopolna zajednica koja je već zaključena od strane naših građana u inostranstvu.

Cilj je da se ispuni prioritet EU broj 13, da se riješi položaj LGBT osoba u našem društvu, a i da se preduprijedi obraćanje sudovima BiH, budući da su se pripadnici ove manjinske grupe odlučili i na mirno protestvovanje da bi skrenuli pažnju na položaj u bh društvu kroz mirna okupljanja, a s druge strane su se odlučili i na pravnu borbu pred sudovima, gdje su mnogi od njih došli i do Ustavnog suda BiH”, ističe Medina Đapo, rukovodilac Sektora za pravne poslove u FMUP-u.

Već je odlučeno da zahtjev većine i njihovo poimanje porodičnog života ne treba ugroziti prava manjina u našoj zemlji.

U izrazito sporom procesu donošenja Zakona, zadnji korak Vlade FBiH je zaključak iz juna 2023. godine kojim ministarstva trebaju imenovati čalanove interesorne radne grupe za izradu Zakona, no prema još nepotvrđenim informacijama člana komisije nije imenovalo Federalno ministarstvo zdravstva. I dok čekamo odgovor na pitanje da li je i ako nije kada će biti imenovan član, nameće se drugosuštinsko pitanje, da li je za kreiranje zakona iz oblasti porodičnog ili ljudskih prava uopće bio neophodan predstavnih iz zdravstvenog sektora.

O razmjerima ovog problema govori i činjenica da dismenoreja, odnosno bolna menstruacija, predstavlja najučestaliji razlog izostanka iz škole ili s radnog mjesta!

Iako se većina žena susrela s tim tegobama, tek mali dio njih zna koji su uzroci jakim bolovima u donjem dijelu trbuha za vrijeme menstruacije.

Uzroke bolne menstruacije objasnio nam je dr. med. Mislav Herman specijalist ginekologije i opstetricije: Uzrok menstrualne boli leži u pretjeranoj produkciji hemijskih spojeva prostaglandina u sluznici maternice.

Prostaglandini uzrokuju kontrakcije mišića maternice, koji se pojavljuju s visokom frekvencijom i povišenim bazalnim tonusom, a rezultiraju visokim unutarmaterničnim pritiskom. Kada navedeni pritisak prevlada arterijski pritisak u krvnim sudovima maternice, dolazi do poremećaja cirkulacije i posljedičnog nakupljanja produkata anaerobnog metabolizma koji podražajem živčanih okončina izazivaju bol, odnosno kliničku sliku menstrualne boli te izazivaju mučninu, povraćanje i proljev…

Iako je urok bolne menstruacije uvijek isti, načini suzbijanja boli brojni su i različiti. Ovisno o nivou bola, vlastitim sklonostima i preferencijama, na raspolaganju je nekoliko vrlo moćnih oružja:

1. Toplina

Topli oblozi na mjestu boli ublažit će blagu bol i pomoći pri opuštanju mišića.

2. Prehrana

Posljednje dvije sedmice menstrualnog ciklusa nivo magnezija u tijelu  kod žena pada, što dovodi do nakupljanja vode, grčeva i glavobolje. Sedam dana prije očekivane menstruacije potrebno je pripremiti tijelo na ono što dolazi, stoga pripazite na prehranu i povećajte unos hrane koja je bogata magnezijumom, vitaminom D i kalcijem, koji će pomoći kod opuštanja mišića kada nastupe menstrualni bolovi.

3. Lijekovi

Kada bol postane neizdrživa, korištenje lijekova često je neizbježno. Važno je pritom znati koje lijekove koristiti.

Lijekove prve linije čine nesteroidni protuupalni antireumatici poput ibuprofena indometacina, diklofenak itd. Mehanizam djelovanja te grupe lijekova leži u uspješnom sprečavanju sinteze prostaglandina u sluznici maternice.

Terapija počinje na dan početka menstruacije i nastavlja sve do prestanka krvarenja, odnosno bolova. Kod izraženije kliničke slike početak terapije može se pomaknuti i na dan-dva prije očekivanog početka krvarenja. Dobro je imati na umu da lijekovi poput ibuprofena u granulama, koje se otapaju i vodi i konzumiraju kao napitak, djeluju brže.

4. Hormonski kontraceptivi

Drugu liniju liječenja čine peroralni hormonski kontraceptivi koji svojim učinkom na smanjenje debljine maternice i sprečavanje ovulacije ujedno i smanjuju produkciju prostaglandina u maternici. Zbog svoga kontraceptivnog učinka prvenstveno su namijenjeni ženama koje ne planiraju trudnoću. Kod izraženih kliničkih slika mogu se kombinovati s nesteroidnim protutupalnim antireumaticima.

5. Čokolada

Ova će se ”terapijska metoda” vjerojatno svidjeti najvećem broju žena. Osim što je jedna od najboljih ”hrana za utjehu”, čokolada sadrži magnezijum, koji ublažava grčeve, ali i podiže nivo energije. Osim toga, sadrži i “hormon sreće” endorfin, koji može poboljšati raspoloženje. Konačno, tamna čokolada bogata je antioksidansima koji imaju blagotvoran učinak na zdravlje.

Preuzeto sa: zadovoljna.dnevnik.hr

Pokažite mi osobu koja voli svoj posao 100% vremena i ja ću vam otkriti tajnu dobrih lažljivaca. Nemoguće je da postoji neko takav.

Za sve one dane, kada se osjećate kao lični samopotamnjivač Donalda Trumpa ili čistač zabavnog parka, ovdje je pet načina kako da se nosite sa problemima na poslu.

• Jedan pogled na vaš radni sto i ljudi će pomisliti: “Nije ni čudno kako nema posla, kada je zatrpana smećem.”. Vaš radni prostor je metafora za vaše misli, raspoloženje, stoga što je neurednije na stolu neurednije je u vašem životu i glavi. Sve što ne treba bacite u smeće i napraviti reda na svom stolu.
• Ostajanje u pidžami cijeli dan, može djelovati veoma pozitivno na vašu psihu. Svi koji rade od kuće to znaju. Studije pokazuju da ljudi koji rade od kuće imaju više satisfakcije i produktivnog rada, od onih koji su stalno u kancelariji. Stoga ako možete izbjeći provođenje vremena u kancelariji, uradite to. Na taj način će vam i radni sto biti uredniji.
• Budite promjena
  Jeste li zaista mislili da ćemo pričati o rješavanju problema, bez da vam kažemo nešto i o samodokazivanju. Prvi korak: Analizirajte dobro svoj odnos prema poslu. Zašto ste tako umorni/spori/pod stresom? Šta možete promijeniti da bi se osjećali srećnije? Drugi korak: Učinite to, bilo da se radi o preuzimanju više odgovornosti ili davanju otkaza. Shvatite šta želite.
• Uvijek možete otići-barem nakratko. Odlazak u kratku šetnju pomaže 100%, a odlazak u šetnju sa nekim s kim možete razgovarati o tome čak i više. Ko zna? Možda doživite trenutak spoznaje i nikad se više ne vratite na isti posao, već shvatite šta je to što vam zapravo treba.
• Zapamtite da je prirodni tok stvari haos.

Ništa nije trajno. Ništa nije trajno. Ništa nije trajno… ova mantra će pomoći da shvatite da su problemi koje imate rješivi i sastavni dio svakog proceca, uključujući i poslovni.

I da vam kažem, nema ništa draže nego kad se desi onaj magičan trenutak rađanja posebne, izumiruće vrste ljubavi (kad jedna ličnost stane pred druge i ogoli se, iznese svoju bol, strahove, mane, padove i to bez srama), one iskonske ljubavi čovjeka ka čovjeku!

Uz objavu teksta, Lola je stavila moju fotografiju na kojoj se vidi velika fizička transformacija – gubitak kilograma. U jednoj od pristiglih poruka jedna teta me zamolila da joj kažem kako sam uspjela toliko da smršam uz sve moje zdravstvene tegobe, jer ona ima više od 100 kilograma i nikako ne uspijeva da ih se riješi.

I ja odlučih da vam kažem moj recept, onu vječnu neiscrpnu temu među ženama, a to je kako sam smršala! Jer iskreno, sve mi žene svaki put se „zalijepimo“ za naslov članka, iako smo ih million puta pročitale. Ali… Žene!

Ali ja ću vam pisati iz jednog sasvim drugog ugla. O jednoj totalno drugoj vrsti dijete, na jedan mnogo ličan, dubok i ozbiljan način!

Slijedi napomena: Ova dijeta se ne odnosi na žene koje imaju onih “nevidljivih” par kilograma viška, koje samo one vide. Na one žene koje, kad prestanu jesti slatko i hljeb, sa lakoćom skinu kilograme. Ne odnosi se na one žene koje su svjesne svog viška i ponosno ga nose…

Ova dijeta se odnosi na, vas dame, koje imate viška kilograma na duši!  Jer i ja sam bila jedna od vas i uspjela sam! Ovo je dijeta za one koji nemaju problema sa kilogramima već kojima kilogrami predstavjaju manifestaciju nekih drugih unutrašnjih svjesnih ili nesvjesnih “borbi”. Meni su se te unutrašnje borbe odrazile kroz višak kilograma.

Takođe, u ovom članku vam neću govoriti o tome šta da jedete i kako da vježbate, jer postoje za to stručni ljudi. Odaću vam kako sam ja uspjela da ispunim preduslov da dijeta donese rezultate i kako sam došla u do toga da ne mogu više zamisliti život bez treniranja.

Pa krenimo …

Većina dijeta vam daje savjete kako da poništite negativne rezultate tj. višak kilograma, ali ne rješava uzrok nastajanja istih. I ja, sa ove distance, kao neko ko je smršao i više od 15 kilograma, kao i većina trenera, rećiću vam da nema tu puno filozofije – pridržavajte se pravila i rezultata mora biti. I jeste tako!

Probate i vi ta uputstva par mjeseci, date sve od sebe, kao što sam godinama i sama, i nema rezultata. Padate… Padate jer ne istrajete i onda se vraćate nečemu već dobro poznatom, provjerenom, nečemu što je uvijek isto i neće vas iznevjeriti – onaj savršen ukus čokolade ili vašeg omiljenog jela…

Nikad neću zaboraviti jednu tetku koja je mojim roditeljima u povjerenju rekla kako misli da ja lažem i da se ne pridržavam dijete jer nemoguće da nema rezultata i da je ona ubijeđena da ja krišom ustajem i jedem…

Da znate samo kako sam tad plakala. Nije znala ni ona, a ni oni da ja vodim neke unutrašnje borbe sama sa sobom, da pokušavam da prihvatim situacije i odnose oko sebe koje ne mogu promijeniti, da pokušavam upoznati i prihvatiti samu sebe bez pritiska okoline i onog što je društveno prihvatljivo.

Kako onda nisam uspjela ja i kako ne uspijevate vi i druge?

Postoji preduslov za dijeta uspije! Komplikovano, ali prosto, kao kada odlučite da zasadite biljku. Džaba vam super skupo sjeme iz inostranstva, ako vam zemlja nije dobra, sjeme se neće “primiti”. Tako je i sa dijetama. Da bi dale rezultat, morate “pripremiti teren” da se dijeta “primi”!

Garantujem vam da je sve pitanje psihe! Kliše je i čuli smo to sto puta, ali zaista tako je i ja sam živi primjer. jer fizičke manifestacije na tijelu su samo pokazatelji unutrašnjeg stanja uma, duše (sjetite se krilatice „kakve su vam misli, takav vam je život“).

Kao kad uporno hodate bosi, dobijete temperaturu i pijete uporno i redovno ljekove, ali temperatura ne jenjava, kako? Zaboravljate (otkloniti) uzrok – hodate bosi! Postoje mnogobrojne psihološke studije koje ovo sve potvrđuju, ali ja ću to probati uprostiti kroz lično iskustvo i prezentovati vam što prostije iz mog ličnog iskustva.

Po mom mišljenju veliki višak kilograma (pored velike količine hrane koju unosite ne da biste jeli, već da biste hranili tugu i neku nesigurnost i nemoguće je da kontrolišete koliko jedete) nastaje kao posljedica nekog dubokog, ja ga zovem jednom rječju – NEZADOVOLJSTVA.

Ta nezadovoljstva, da pojednostavim, raščlanjujem na:

1. Nezadovoljstva na koja ne možete uticati

2. Nezadovoljstva na koje možete uticati.

Prvu vrstu nezadovoljstva ozdravićete/riješićete pomirenjem i oprostom! Pomirenjem sa nekim situacijama (odnosima) i prihvatanjem da ih ne možete mijenjati i uticati na njih ma šta radili i da nije do vas i da niste vi krivi!

Opraštanjem drugima – opraštanjem roditeljima kojima nešto zamijerate. Jer, iako su možda imali loše metode, imali su najbolje namjere, trudili su se- i vi ćete u odgoju svog djeteta ispravljati greške koje ste roditeljima zamijerali, ali ćete praviti vi neke nove, koje će vama vaša djeca zamijerati… Oprostite djetetu za koje ste sve žrtvovali sve da bi imalo priliku izbora u životu. Ono to ne cijeni. Na kraju, vi ste ga rodili, nemate vlasništvo nad njim…

Oprostite partneru koji vas je povrijedio i nastavite dalje. I na kraju oprostite sebi. Za sve propuštene prilike koje niste iskoristili, a sad ste ih svjesni i kajete se, za sve padove i situacije u kojima su vas povrijedili, a svjesno ste im dopustili, oprostite sebi što niste postigli u životu ono što ste vi zamislili da trebate, što znate koliko ste mogli, a niste…

Tako je kako je, pomirite se sa sobom! Ne možete vratiti vrijeme i uticati na prošlost, ali možete na budućnost! Niste savršeni, ali niste ni najgori! Dobri ste vi! Dovoljno ste vi dobri!

Zbog mnogo zdravstvenih problema teško sam skidala kilograme, probala sam sve dijete, upoznala puno ljudi i ono što sam shvatila je da je većina tih gojaznih ljudi imala duboke psihičke tuge, nezadovoljstva na koja nisu mogli da utiču.

Znam djevojku koja je imala preko 120 kilograma čiji su roditelji razvedeni, a nju su posljedice tog razvoda tištile godinama i tek kad je to priznala i razgovarala sa majkom od koje je dobila potvrdu da nije ona kriva, mogla je da nastavi dalje. Napravila je teren da se dijeta primi i smršala je…

Znam djevojku koja je bila silovana, a svi u porodici su se pretvarali da ništa nije bilo, tek kad je naglas rekla i kada su joj svi dali podršku i kad je shvatila da nije ona kriva –pripremila je teren za dijetu – smršala je. Znam drugara kojeg je prevarila žena i koji joj je oprostio misleći da može da se nosi s tim i tek kad je priznao sam sebi da ne može oprostiti i zatražio razvod- pripremio je teren i smršao je.

Druga vrsta nezadovoljstva, ona na koju možete uticati, odnosi se na upoznavanje sebe i izgradnje ili obnove samopouzdanja. Sjedite u tišini i pričajte same sa sobom, pitajte samu sebe šta istinski volite, šta bi vas usrećilo, ne morate reći majci, sestri, drugarici ali budite brutalno iskreni ka sebi. I tome ko je ta “unutrašnja vi”.

Možda vam se (i vašoj okolini) ne svide iskreni odgovori i „prava vi“, ali prihvatanje sebe, kakvi god da ste, je neophodno – doživjećete oslobađanje! I ako ste u poznim godinama i mislite da se poznajete – upoznajte se vi ponovo sami sa sobom, jer nema osobe koja se ne mijenja i koju ne mijenjaju životne situacije. Kada upoznate sebe onda gradite/obnavljajte samopouzdanje.

Pitate me za recept kako steći samopouzdanje? Pa, samopouzdanje se ne rađa, ono se stiče i crpi iz ličnih uspjeha i pobjeda, zacrtaš nešto što si prethodno priznala sama sebi da bi te učinilo sretnom (sitnicu), radiš na tome, trudiš se – ostvariš.

‘Opaaa, onaj unutrašnji osjećaj koji tada imate ne može se platiti, niti naučiti iz neke knjige psihologije – dokažete sami sebi pa vi to možete!! Ja sam bila surova ka sebi, bacila sam na papir sve svoje strahove i, na pomalo brutalan način, odlučila da se suočim sa svima njima. Sama. Da bih na kraju bila ponosna sama na sebe.

I tako od sitnih ciljeva dođete do ogromnih. I bude tu puno padova, boli, neuspjeha, razočarenja, rastanaka, ali upoznate sebe, svoje granice, svoje reakcije i onda se ti izazovi i njihovi ishodi nižu i vi rastete. Rastete sami sebi u očima! Istinska je ona izreka da smo svi mi sami, što ne treba da znači da trebamo biti sami sebi dovoljni.

Nikako! Navela sam i termin “obnova samopouzdanja” – on se odnosi na sve vas, dame, koje ste zbog životne trke, majčinske uloge zaboravile ko ste i šta vas usrećuje, šta želite. I zaboravile ste koliko ste vi u biti jake i koliko sve možete (pa donijele ste na svijet život, postoji li išta teže!?).

Napomena: U receptu za rast /obnovu samopouzdanja vrijede samo individualni ciljevi i želje i oni se mijenjaju sa godinama! Napomenula sam – individualni, jer ono što je vama izazov i nešto veliko, možda meni nije. Svi smo različiti i to je ok. Svrha i jeste da upoznate samu sebe i da zavolite sebe.

Kada ispoštujete recept ove “duševne dijete”, iako će to potrajati i biće suza, vjerujte mi na riječ, doživjećete transformaciju koju sam doživjela i ja. Postići ćete nešto veliko za sebe na duge staze. Ozdravićete vašu dušu, ona će smršati jer “spašće” teret koji vas tišti dugo.

Onda ni te kilograme više nećete vidjeti na isti način. Onda vam neće biti bauk pridržavati se režima ishrane i polako će vježbanje prelaziti u zadovoljsto koje će vam postati osnovno oružje u borbi sa svakodnevnim stresom. Doći ćete u fazu kada vam neće trebati bodrenje drugih, bodrićete sami sebe, znaćete sebe utješiti, ali i usrećiti. A kada upoznate samu sebe i izgradite samopouzdanje, ide ljubav ka sebi, ona ljubav koja je neophodna da bi opstale sve druge ljubavi u vašem zivotu, ali o tome drugi put…

I da, ako posustanete u naprednoj fazi primjene pravila obične dijete (prehrane i vježbanja), a što je normalno i ljudski, sjetite se, eto, mene. Ako sam mogla istrajati ja sa 42 ožiljka, zabranom trčanja, penjanja uz stepenice i ako sam ja uspjela, uspjećete i vi još lakše. A ako negdje zapne u motivaciji, slobodno zovite.

Maja Despot – Džejzerka

Jovana Gavrilović u ulozi desetogodišnje Ranke stvara lik silovane desetogodišnje djevojčice, dok njenu majku tumači Ivana Nikolić koja je i nagrađena za glumicu večeri. Njihova sugestivnost i patnja pogađaju tamo gdje najviše boli. Svaku majku, svaku osobu koja je mogla shvatiti brutalnost svijeta u kojem živimo. Njihovi životu nisu dostojni čovjeka, njihovi snovi nisu nikada prerasli u realnost, jer njihova je kuća ulica, a birokratski sistem i dalje traži ličnu kartu.

“Za nju treba imati prebivalište, a za njega treba imati ličnu kartu. A ja nemam!” govori otac Ranke, koji silno želi posao, jer nije on čovjek za kontejnera. Međutim, društvo je ono koje ga je stavilo u njega, jer je otpad, samo zato što nismo svi isti. Deklarativna tolerancija koju mi navodno imamo, vidno propada i tone iz trenutka u trenutak predstave. Desetogodišnje dijete je silovano. Samo zato što je izgledala kao anđeo u bijeloj haljini. Samo zato što je niko nije imao zaštiti, a neće ni kasnije. U potrazi za pomoć, više je prepreka nego stvarne mogućnosti da im se pomogne, jer problemi mogu biti samo dublji.

Njihovi životu nisu dostojni čovjeka, njihovi snovi nisu nikada prerasli u realnost, jer njihova je kuća ulica, a birokratski sistem i dalje traži ličnu kartu.

Majka koja mora svoje dijete predati u dom za nezbrinutu djecu primjer je nesebične i jedino majčinske ljubavi, jer ona je samo htjela spasiti Ranku. U trenutku kada se trebaju razdvojiti i kada malena želi kući sav smisao i tuga stanu u jednu repliku.

Nemaš ti kuću dete moje. Ono nije kuća.

Tačno je. Nema kuće i doma za Rome u našem društvu. Nema zaštite i topline koja postoji za one bijele puti. Suze na rastanku majke i ćerke, suze u očima publike, barem onog dijela koji nije mogao gledati ovo kao neko izvođenje, apstrakciju, već kao stvarnost koja se dešava tu, odmah iza ugla, a mi prolazimo. Apsurdnost publike je ta da se smije na paušalne humoristične replike, koje su više gorke nego smiješne, ali nekima je ovo samo puko gledanje, bez doživljaja pa zato zaborave i telefone ugasiti. Bonton na ulazu da se dijeli možda bi čovjek normalnije mogao pratiti predstavu, ali bez obzira na sve, oni koji su htjeli, mogli su.

Sa težinom lanaca sjediti i gledati kako je odvode, kako ona uspjeva da postane hrabra, neustrašiva i samostalna. Uspješna Ranka koja ne samo da se školuje, već i počinje vjerovati u ljubav, nalazi utjehu, smisao i podršku. Možda zato što se najbolje razumiju oni kojima je patnja zajednička. Što je Miško dječak koji postaje zreo muškarac uz Ranku koja svoj ponos čuva, bez obzira na sve što joj se desilo. Koja kaže: “Idi ako želiš, ne moraš biti sa mnom”, uprkos tome što je sama i što su jedno drugom cijeli svijet.

Tragikomedija života Roma se nastavlja, jer bez obzira na svoju patnju, oni se smiju, dočekuju Novu godinu uz pokvareni televizor i lampice, spajaju kraj s krajem i žive prosjačkim životom, koji je stao tamo negdje na onoj istoj raksrsnici gdje je stalo i Rankino djetinjstvo. Njena bijela haljina uprljana krvlju, simbol je svega što se djetetu sa deset godina desi. Siluje njega društvo, taman da to ne uradi teča Zule. Siluje, jer kaže da je prljavo, drugačije, tuđe. A ono nije ništa, nego dijete, sa istim potrebama, snovima i željama.

Željama koje se poput sakupljanog novca u medvjediću ostvare na štetu onih koje voli. Dijete postane čovjek, ali bez svoje porodice, koja je morala žrtvovati sve, kako bi spasila njega. Dijete postane majka i kroz svoje dijete ispravi nepravdu svijeta ili barem pokuša ispraviti. Nije ono krivo nikome što je rođeno tamo gdje ne treba, jer bez obzira što je dobro i neiskvareno, dese mu se loše stvari. A dijete, kao i svako drugo dijete, još uvijek ne shvata zašto.

Scenarista i reditelj su u sat i po uspjeli prenijeti bezbroj predrasuda, motiva koji se vezuju za ovu manjinsku grupu, a glumci su maestralno prenijeli Romsku dušu, navike, govor, izgled i navike. Fascinantno je kako je tako mnogo emocija i slojeva stalo na jednu scenu sa šest glumaca i mnogo više uloga. Odabir muzike je posebno uticao na stvaranje slike o njihovoj kulturi, tradiciji i običajima, a jačina za koji decibel više je samo akcentovala dodatno koliko se oni smiju i vesele, čak i onda kada im se najviše plače.

Svi glumci su bili vrijedni pohvale, što je pokazao i višeminutni aplauz, kao i ustajanje većeg dijela publike u želji da glumcima pokaže koliko su ih dotakli. Ipak, važno je istaći da se glumica Jelisaveta Orašanin posebno pokazala glumeći čak četiri različite uloge, mijenjajući tek sako ili cipele, a u svaku ulogu je unijela originalnost i motiv koji se vezuje za tu funkciju.

Još jedan Zaplet, još jedno zaplitanje u glumu, zbilju, stvarnost, fikciju, improvizaciju, maestralnost, vrtlog emocija i nevjerovatnih talenata. U iščekivanju narednog, Lole predstavu “Moje dete” proglašavaju za najbolju u ovoj godini, a sutra ćemo saznati koja je predstava prema mišljenju stručnog žirija bila najbolja.