Kako si? Beograd pliva, mi plivamo u znoju, zemlje izlaze i ulaze. A ti? 

To pitanje: “Kako si?”, odavno je postalo usputno kurtoazno pitanje na koje, maltene, niko i ne čeka odgovor. A ja tebe lepo vidim, kako čekaš. I to mi je čudno. Hvala na pitanju, dobro sam, vrlo dobro! Kad prestanemo da čekamo da se razne stvari “dogode” i počnemo da smišljamo nove načine za preživljavanje (i uživanje), ovaj svet prepun užasa izgleda malo bolje.

Šta su ti donijele, a šta oduzele četrdesete godine?

Donele su mi mene, kakvu nisam poznavala, a trebalo je da se upoznam. I oduzele su mi mene. Onu mene, kakva sam oduvek bila i kakva sam još uvek. Četrdesete su donele sabiranje iskustava i veliku obazrivost. Donele su sigurnost i još veću nesigurnost. Odnele su bezbrižnost koja se ponekad vrati, samo na tren, dok gledam moju decu u oči.

Je li ti srce i dalje “plavo”?

“Plavo srce” je simbol borbe protiv trgovine ljudima, dakle borbe protiv svakog oblika ljudskog ropstva. Moje srce zauvek će biti “plavo”, iako se više ne bavim tako aktivno ovom temom – kao u godinama kada sam pripremala, snimala, a kasnije i prikazivala film “Sestre”. Održala sam više od trideset tribina o različitim oblicima trgovine ljudima, ali zapravo smo i snimili film sa tim ciljem – da ostane večno, da ljudi mogu da ga gledaju, da kroz film dožive makar deo iskustva i osećanja koja imaju žrtve trgovine ljudima. I taj film živi, njegovo “plavo srce” kuca širom Evrope i sveta, gde se iznova i iznova prikazuje. A ja sam sada više okrenuta nekim drugim “borbama”, koje se takođe tiču ljudskih prava i prava građana. Ali i onim ličnim borbama.

Čemu učiš svoju djecu? Da li su stvarno majke krive za ono što njihovi sinovi postanu u braku ili je ipak do one s kojom su u braku?

Moji sinovi su već veliki, a kada su bili mali trudila sam se da ih naučim pozitivnim vrednostima. Sada pokušavam samo da im pomognem u traganju za onim što će ih činiti zadovoljnim ljudima. Da iznova pronalaze sebe u nečemu što ih istinski zanima. Stariji sin upravo upisuje fakultet, mlađi sledeće godine upisuje gimnaziju… Zato su nam to glavne teme. Učim ih da nikada nemaju sumnju u to da ih jedino znanje i dobrota mogu razlikovati od gomile. I da ljubav jeste najvažnija. A odgovor na drugo pitanje ne znam. Na to ću moći da odgovorim tek (i ako) moji sinovi budu bili u braku. Za sad svu “krivicu”, za ono što njih dvojica jesu (ili nisu), pripisujem sebi.

Vjeruješ li u brak? Zašto?

Znaš kako, svi ljudski odnosi jednom odu do sto đavola.

Tako je i sa većinom brakova pa i sa mnogim prijateljstvima. Moja vera u brak zasniva se, zapravo, na mojoj potrebi. Da imam nekog celog pored sebe, sa kim mogu sve i o svemu. Za to nije nužan brak, naravno, ali lepo je kada se to, baš tako, postigne u braku. To je retko. Ili bar retko potraje. Životi su nam se izmenili, postali su veoma brzi, nekako “neprikladni i nepraktični za brak”. Brzina života je takva da često ne uspevamo da odreagujemo na stvari koje nam se dešavaju ili koje nas okružuju. A brak je jedna troma institucija, koja zahteva veoma mnogo nege i truda. I možda baš zato sada verujem u brak više nego ikad, jer sada se osećam spremnom da tu brzinu života pobedim. I da odvojim bitno od nebitnog u celom tom našem “fluidnom” postojanju.

Da li ti tvoja iskrenost i otvorenost, koja je najvidljivija na društvenim mrežama, mnoga vrata učini zatvorenim? Koja vrata u životu svakog čovjeka moraju uvijek biti otvorena?

Ma šta znam… Nikad ne razmišljam o tome da li će moja iskrenost neka vrata zatvoriti. A zatvara. S druge strane, kako bih se prepoznala sa nekim ljudima, da nisam takva? Znači otvorenost i otvara vrata. Pitaš me koja vrata u životu svakog čoveka moraju uvek da budu otvorena, a ja ne znam taj odgovor za svakog čoveka. Znam za sebe. Pa ako se neko pronađe, odlično. Dakle, “vrata za predrasude”, tako ću ih nazvati.

Potrebno je da otvorimo vrata na koja naše predrasude o drugima mogu da odu napolje. A svi ih imamo.

I važno je da ih se oslobodimo, jer jedino tako možemo da imamo zbilja svoje mišljenje o nekome ili nečemu. U suprotnom, imamo mišljenje gomile, ma koliko ta gomila bila mala.

Kad smo kod društvenih mreža, mnoge stvari iz privatnog života podijeliš na Tviteru. Jesmo li sve spremniji na tu vrstu dijeljenja, jer su ljudi sve manje spremni da slušaju jedni druge?

Ne mogu ovde da se složim sa tobom. Kada se moji tvitovi čitaju redovno ili pažljivo, biva jasno da ja nikakve stvari iz privatnog života ne delim. Na mrežama svakako ne. Objavim ponekad neku sliku koja se može smatrati privatnom, napišem i rečenicu koja zvuči “privatno”, ali to zapravo nije to. Da ne bi bilo nesporazuma: sve što napišem je tačno i iskreno, osim što to nema neke naročite veze sa mojom privatnošću. Retko delim privatnost i u realnom životu, a kamoli u virtualnom. Ali sasvim si u pravu kada pitaš da li smo sve spremniji na tu vrstu deljenja. Da, svet je spreman, odavno. Ja nisam, niti ću ikada biti. Stara sam ja da bih mogla da prihvatim to kao normalan deo života u tom novom, postinformacionom dobu. Uzgred, Srbija nije ušla ni u informaciono doba, zato sva ta “deljenja” izgledaju toliko nenormalno.

Moram pitati. Prava žena, kao tema, dobijaju sve više prostora svuda oko nas. Za šta se ti, kao žena, boriš? Da li misliš da je muškarcima i dalje lakše?  

Prava žena su “stara-nova” tema koja se uvek vraća. O tome sam ovih dana mnogo govorila sa divnim sagovornicima, u jednom novom programu koji snimam. Te velike teme nam se vraćaju, jer svaka generacija mora da se izbori za neka prava (ili da ih očuva), ma koliko ona davno bila osvojena. Tako je to sa pravima.

Ne znam da li je muškarcima lakše, ali ženama je i dalje jako teško. U svakoj sredini koja je patrijarhalna, ženama je teže.

Biti majka, uspješna poslovna žena, dobra supruga, dostupna prijateljica itd, itd. Stižeš li?

To su opet stereotipi. Nisam sve ovo postizala u svakom trenutku. Možda nešto nisam nikad. I šta uopšte znači biti uspešan? Nekad sam postizala i nemoguće, nekad ništa. A trudila sam se, naravno, čak i kad neko preko puta mene nije to zasluživao. Verovala sam da ja zaslužujem sebe, takvu. Ali umorimo se od svega. Potrebno je neko vreme da se ode od sebe, da bi se sebi vratio. E, tu sreću – da to neko prepozna, kada se vratiš sebi – imaju malobrojni. A mogla sam da ti odgovorim i kratko: da, Brančice, stižem. U godini dana stižem ono što neko ne stigne ni za pet.

Ostalo mi je urezano u pamćenje tvoje tvitanje o tome kako ne možeš da vjeruješ koliko roditelji moraju s djecom da uče kod kuće i objašnjavaju im, kao da u školama ne rade ništa. Šta misliš o obrazovanju djece danas? 

Mislim da je obrazovanje taman na tom nivou na kom nam je cela država. Isto važi za kulturu i za zdravstvo, za sve. Ma koliko se roditelji trudili da decu motivišu, da im pomognu, uvek postoji onaj deo socijalizacije i sticanja saznanja koji nemaju veze sa kućom. Da, sve potiče od kuće, ali se tu ne završava. Ne može roditelj zameniti neke prirodno potrebne autoritete. Ne možemo zameniti ni pesnike, pisce, zato smo tu da deci pomognemo da ih otkriju. Detetu u pubertetu važno je da ima nekog kome je stalo, čak i kad njemu nije. U vremenu kupljenih diploma i partijskog zapošljavanja, u vremenu u kom su se sve pozitivne vrednosti izgubile ili baš vidno sakrile – potrebno je podsećati decu da će njihovo znanje, kad-tad, biti zaista potrebno.

Koje mlade glumice bi, što bi narod rekao “čije vrijeme tek dolazi”, izdvojila kao one u kojima vidiš potencijal?

Sećam se jednog popodneva u mojoj nekadašnjoj kući, tačnije u bašti te kuće, u kojoj smo sedeli sa kolegom Acom Berčekom, koji je dolazio povremeno kod oca, da odmere snage u bilijaru. Kao mlada glumica imala sam brojne dileme o svom poslu, kao i svi. Bez obzira što sam već tada imala lepe uloge za koje sam i nagrađivana, pitala sam se vredim li, ko oko mene vredi, šta uopšte u našem poslu vredi i tako dalje. I u pauzi tog bilijara, iskoristim priliku da malo pitam čika Acu o tome. Kaže: “Tek kada glumac napuni četrdeset godina, može se reći da li je glumac”. Ovo sam naravno skratila, jer smo dugo razgovarali o pojedinim kolegama, neki su jako rano ili pak veoma kasno pokazali šta i koliko mogu, znaju i osećaju. Tada su mi daleko bile te četrdesete, više sam ga slušala. Ali bio je u pravu. Za svakog je to tačno. Naročito za nas koji smo u ovaj posao ušli još kao deca. Svi treba da sazru. Kao ljudi. Tek onda i kao glumci. Tako da nemam pojma čije vreme tek dolazi. Moje mlade koleginice jesu divne glumice i osobe ili bar većina. Nadam se da će takve ostati i posle četrdesete. Jer, naše društvo je surovo, naročito prema ženama koje više nisu devojke.

Za kraj, šta možemo očekivati iz tvoje kreativne kuhinje u narednom periodu?

Upravo sam završila snimanje informativno-obrazovnog programa koji se zove “Moje pravo”. To je serijal od dvanaest epizoda kroz koji želimo gledaocima da približimo prava građana, da ih ohrabrimo da istraju u borbi za njihova prava, ali i da podsetimo institucije da uvek treba da poštuju zakone, a ne samo kad dobiju preporuku Ombudsmana ili drugih nezavisnih kontrolnih organa. Pitate se ko će to emitovati? I ja. Ali radujem se što, iz godine u godinu, pronalazim teme koje smatram važnim za naše društvo. S druge strane, moram da radim i nešto komercijalno i na drugačiji način kreativno pa pripremam dve igrane serije i film. Videćemo šta će se prvo “spakovati”. Nije lako biti nezavisni producent. Ali, idemo dalje.

Svaki od Bojaninih odgovora tema je za sebe. Svako čitanje njenih tvitova u meni probudi nekoliko tema o kojima bi Lola mogla, a i hoće, da piše. Mi se radujemo njenom programu “Moje pravo” i sigurno ćemo o tome i pisati, ali se radujemo i serijama i filmu, jer taj Bojanin dio posebno volimo. A ako i vi želite da je čitate na Tviteru, zapratite je @bojanamaljevic.

Meni je na kraju ovog intervjua žao zbog dvije stvari: zato što je tako brzo završio i zato što joj nisam postavila još mnoga pitanja, koja su mi njeni odgovori otvorili, a iz kojih smo mi, žene, najviše mogle mnogo toga naučiti. Ali biće prilike. Bojana i ja ćemo tek pričati.

Kao direktorica i suosnivača CPI (Centra za postkonfliktna istraživanja) u startu si razbila mitove i predrasude o ženama i liderstvu. Odnosno, pokazala da se može. Na koji način si uspjela biti na čelu organizacije u biznis svijetu, koji je većinom muški?

Kako u poslu, tako i u privatnom životu, ne dozvoljavam da budem diskriminisana na rodnoj osnovi. Jedna od intervencija CPI jeste i rad u oblasti ženskih ljudskih prava te borba protiv isključenosti i segregacije. Svojim ličnim primjerom nastojim pokazati svim ljudima (bez obzira na spol i rod) da je uspjeh moguć i da ne smiju dozvoliti da ih prepreke (pa bile one zasnovane i na rodnoj diskriminaciji) obeshrabre i spriječe da napreduju. Od malih nogu sam imala veliku podršku porodice u izgradnji svoje karijere što je, takođe, mnogo uticalo na moj dosadašnji rad i uspjehe.

Postkonfliktne zajednice i područje bivše Jugoslavije. Koliko su ljudi spremni da pričaju o poslijeratnom periodu i osjećaš li napredak?

Mi u centru kada govorimo o svom radu umjesto ‘’izgradnja pomirenja’’ koristimo izraz ‘’izgradnja dijaloga’’. Ovo iz razloga što vjerujemo da za pomirenje još uvijek niije došlo vrijeme tj. da je preuranjeno govoriti o pomirenju u punom smislu riječi, jer nisu ispunjeni neki od prvih preduslova za to, kao što su: pravična suđenja zločincima, reparacije i poštovanje prava žrtava. Sve ovo, uz lošu socio-ekonomsku situaciju i kontrolu medija otežava proces pomirenja. Kroz naš rad uvidjeli smo da znatan broj građana BiH vrlo spremno prelazi etničke barijere, zajedno živi, sarađuje i nada se boljoj perspektivi za mlade ljude, koji su posebno pogođeni ovom situacijom. Činjenica jeste da građani kao takvi nisu prepreka pomirenju, ali i da su pod velikim uticajem vladajućih nacionalističkih struktura koje uz govor mržnje i kontrolu medija nastoje održati status quo i usporiti dalji razvoj BiH.

Čime se CPI bavi? Objasnimo to ljudima koji ne znaju šta radite.

Centar za postkonfliktna istraživanja je kreativna nevladina organizacija, koja se bavi izradom multimedijalnih, edukativnih intervencija u svrhu prevencije konflikta i izgradnje međuetničkog i međureligijskog dijaloga u BiH, na Balkanu i svijetu. Jednostavno i možda malo (pre)ambiciozno: misija CPI je izgradnja održivog mira u svijetu.

Malo je poznato da ste upravo vi bili organizator javnih i privatnih projekcija filma “U zemlji krvi i meda”. Jesi li upoznala Anđelinu? Šta misliš o njenim aktivnostima?

CPI je imao čast da od 2010. godine sarađuje sa Anđelinom Džoli, posebnom izaslanicom UN-a i bivšom Ambasadorkom dobre volje UNHCR-a. Ovu saradnju ne spominjemo previše kao takvu, jer znamo da je i namjera g-đe Džoli bila da kroz ovaj rad da glas i podršku ženama žrtvama rata i posebno ženama žrtvama seksualnog nasilja u konfliktu, te da zajedno radimo na razbijanju stigme i tišine koja okružuje ove žene. Ja sam imala čast da tokom bosanske premijere njenog režiserskog prvjenca ‘’U zemlji krvi i meda’’, upoznam g-đu Džoli i njenog supruga i mogu reći da su to dvoje prekrasnih ljudi, bez ikakvih ‘’holivudskih’’ kompleksa koji se iskreno bore za ljudska prava u svijetu.

Pokrenuli ste konkurs u čast Srđanu Aleksiću. Reci nam nešto više o njemu? Je li Srđan inspiracija i tebi?

Jedan od vodećih i nagrađivanih programa CPI jeste program ‘’Obični heroji’’ koji nastoji ispričati priče građana, koji su, birajući da spasu ‘onog drugog’, postali heroji u vrijeme kada je njihova zemlja prolazila kroz rat i genocid. Program donosi svjedočenja spasilaca iz Bosne i Hercegovine, Kambodže, Ruande, i Holokausta. Jedna od komponenata programa jeste i omladinsko takmičenje ‘’Srđan Aleksić’’ kroz koje nastojimo motivirati mlade ljude da u svojim zajednicama pronađu primjere svakodnevne moralne hrabrosti i borbe za pravdu. Hrabrost Srđana Aleksića ovdje jeste oličenje jednog istinskog heroja i on je vječita inspiracija svima, pa i meni, da nikada ne smijemo da odustanemo od svojih ideala i da, prije svega, moramo biti ljudi.

Ti si bila novinar. Istraživač. Filmski producent. A sad si na čelu jedne nevjerovatne organizacije. Kako je na tebe uticao taj razvojni put? Šta te najviše isklesalo?

Moja profesionalna karijera zaista jeste skup različitih angažmana: diplomirana politologinja/sociologinja, obučena novinarka, dugogodišnja istraživačica na Univerzitetu u Sarajevu, producentkinja velikog broja dokumentarnih filmova, direktorica i menadžerica nekoliko lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija, i baš ovaj multidisciplinarni rad i aktivnosti i jesu me oblikovale u liderku i afirmisale kao aktivistkinju za ljudska prava. Pored i prije svega, ja sam još uvijek ona studentkinja koja je iz malog Kladnja došla u veliko Sarajevo sa namjerom da mijenja svijet na bolje.

Podijeli sa nama najljepše i najtužnije iskustvo koje ti je centar donio.

Moja najljepša iskustva vežu se uvijek za mnoštvo mladih ljudi iz BiH i regije Balkana sa kojima svakodnevno radimo u centru. Svi ti mladi ljudi koji su se uzdigli iznad etničkih barijera i odlučili donositi pozitivne promjene svojoj zajednici su jedna neprekidna inspiracija i potvrda da ovo što radimo u CPI ima smisla. Veoma me je obradovala i činjenica da smo, kroz partnerstvo sa UN Web TV, uspjeli da jednu od epizoda iz dokumentarnog serijala ‘’Obični heroji’’ vidi preko 300 miliona ljudi širom svijeta. Jedinstvena je i situacija kada, na primjer, nedeljom popodne prebacujem kanale na TV-u, pa naiđem na neki od svojih dokumentarnih filmova na Al Jazeera Balkans.

Neka od najtužnijih i najtežih iskustava jesu ponovljena saznanja da u NVO sektoru, koji bi trebao predstavljati oličenje transparentnosti i povjerenja, postoji nevjerovatna količina nepotizma i korupcije. Činjenica jeste da se grantovi za nevladine organizacije namještaju rodbini, prijateljimai komšijama i time uskraćuje novac istinskim aktivistima i onemogućuje im se rad na izgradnji mira. Tužan je i nedostatak saradnje između nevladinih organizacija, te nedostatak jedinstvenog pritiska kojeg NVO sektor treba da stavi na vladajuće strukture kako bi ovu državu okrenuli ka boljoj budućnosti.

Da nije bilo još jedne žene, Lesli, ne bi bilo ni Centra. Koliko su žene u BiH, u okruženju, svjesne da zajedno mogu više nego same?

Lesli – koja je suosnivačica i podpredsjednica CPI – je prije svega moja velika inspiracija, iskreni prijatelj i nepresušni izvor snage i motivacije. Ona i njena porodica su prije skoro šest godina odlučili da sve što su uložili u njeno obrazovanje i razvoj sada ulože u jednu ideju, jedan centar, i izgradnju jedne bolje BiH. Za pet godine, zajedno sa našim timom, Lesli i ja smo uspjele da u naš rad uključimo više od 5.000 mladih ljudi i 250.000 građana BiH, te osmislimo i realizujemo više od stotinu  projekata, programa i aktivnosti.

Ja smatram da su žene dobro osvještene u ovoj sferi i da postoji veliki broj primjera jakih žena kao pokretačica promjena, kao što su udruženja Žene u Crnom, Majke Srebrenice ili Ujedinjene Žene. Aktivistice kao ove su jako dobro uvezane i shvataju značaj saradnje i zajedničkog napretka. Naravno, i u ovoj oblasti su potrebna unaprijeđenja, posebno među ženama koje žive u ruralnim sredinama i/ili pripadaju manjinskim grupacijama.

Ti si preživjela rat. Sjećanja su, znamo, sigurno još uvijek živa. U čemu crpiš snagu za rad na prošlosti i kako ona definiše budućnost?

Rat sa sobom donosi neopisive situacije i zaista je period koji vam obilježi život zauvijek. Ja sam rat preživjela kao tinejdžerka, i to su godine u kojima sam preživjela užasne stvari čije otiske i danas nsim sa sobom. Kao što sam ranije pomenula, nepresušna snaga za rad jeste energija mladih ljudi, njihova vjera i posvećenost našoj zajedničkoj misiji izgradnje mira. Takođe, sam vrlo ponosna što sam u godinama rada stekla povjerenja žrtava rata u BiH iz svih etničkih grupa, te su oni danas spremni da samnom podjele strahote koje su preživjeli, kako bi njihova stravična iskustva bila dokumentovana i ostala kao nauk i opomena budućim generacijama. Kada su te osobe spremne da samnom ispred kamere podjele svoje priče, a koje mi kasnije uvrstimo u naš rad kroz filmove ili fotografske izložbe, tada shvatim koliku odgovornost zaista nosim sa sobom. Sa jedne strane povjerenje povrijeđenih, a sa druge mladalačka ambicija i želja za prevencijom ovih stravičnih zločina – to je moja snaga.

Veoma si angažovana i članica si značajnih skupova, konferencija i mitinga, gdje nerijetko predstavljaš našu državu. Koliko ti znači mogućnost da kao žena svijetu predstavljaš BiH i njene probleme, svakodnevnicu i realnost?

Vrlo sam ponosna kada predstavljam BiH na različitim skupovima, počev od 2011. godine kada je jedna od naših spasiteljki Mina Jahić odlikovana od strane Hillary Clinton za hrabrost tokom obilježavanja 60. godišnjice Konvencije u vezi sa statusom izbjeglica, preko dodjele prve nagrade za Interkulturalnu inovativnost 2014. godine kada sam imala čast govoriti ispred više od 1200 ministara iz cijelog svijeta i u prisustvu generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna, do 2015. godine i dodjele nagrade ‘’Diversity Advantage Challenge’’ Vijeća Evrope gdje sam imala priliku predstaviti naš rad na Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti. Pored svega ovoga, najponosnija sam i dalje kada BiH predstavljam na događajima sa mnoštvom mladih ljudi i kada dobijem priliku da na njih prenesem lekcije iz svoje zemlje.

Društvo nerijetko uspjeh žena definiše kroz posao i majčinstvo. Međutim, je li to zaista mjerilo uspjeha i osjećaš li da imaš pritisak da biraš između to dvoje?

Mi i dalje živimo u partrijarhalnom društvu koje dosta često uspjeh žene vezuje za njene reproduktivne mogućnosti. Ja smatram da je majčinstvo lični izbor i da kao takav nikada ne smije biti pritisak nikome. Ja imam tu sreću da od početka moje karijere imam veliku podršku roditelja i brata, koji podržavaju svaku moju odluku.

Borba za ravnopravnost neminovno uključuje i muškarce. Kako je sarađivati sa njima na državnom, ali zatim i regionalnom i svjetskom nivou? Dolazi li se do kompromisa prije sa ženama ili muškarcima?

U svom poslu ne dozvoljavam da me bilo kakve spolne ili rodne predrasude obeshrabre ili uopšte utiču na moj rad. Bez obzira na to sa kim sarađujem uvijek se trudim da gledam izvan tih ‘’vanjskih’’ prizmi i fokusiram se na profesionalizam i odgovornost u radu. Naravno, partnerstva i saradnje uvijek nose i pozitivna i negativna iskustva, ali ih ja uvijek vežem za kvalifikacije i kvalitet poslovanja, a ne spolne ili rodne karakteristike.

Bez obzira na to koliko zahtjevna tvoja poslovna pozicija bila i ti, kao i brojne druge žene, imaš svoje male sitne brige. Kako se nosiš sa svakodnevnim problemima i u čemu pronalaziš utočište?

Najviše bih voljela posjedovati neku čarobnu formula za kvalitetniji život sa zdravom prehranom, rekreacijom i sl. No međutim, kao i svaki posao i ovaj nosi veliku dozu stresa, koji u kombinaciji sa velikim brojem putovanja, koja su za mene samo ove godine uključivala London, Baku, Nju Jork, Štokholm, otežava pronalazak životnog balansa. Moj način borbe sa ovim jeste da, koliko god je moguće, svoje slobodno vrijeme posvetim prijateljima i porodici, mojoj kući, maloj bašti i mom psu koji me voli bezgranično.

Šta je ono što svaka žena treba znati i voditi se tom mišlju u životu?

Nijedna žena nikada ne smije da ignoriše svoje strahove nego treba da se suoči sa njima; ne smije da bježi od konflikta, nego treba da se izbori sa njim; ne smije da odustane od svojih snova i uvjerenja, i konstantno treba da radi na svom usavršavanju i obrazovanju. Moja misao je uvijek poznata rečenica sekretarke Hilari Klinton na 4. Ženskoj konferenciji u Pekingu (1995): ‘’ljudska prava su ženska prava i ženska prava su ljudska prava.’’