Naviknemo se na poruke, pozive, zagrljaje i na to da je osoba koju volimo uvijek tu. Zbog toga ponekad prestanemo pokazivati pažnju kao prije. Mislite da će partner razumjeti, oprostiti i ostati bez obzira na sve.

Međutim, onda dođe trenutak kada se druga osoba umori. Prestane se javljati prva. Prestane objašnjavati šta joj smeta. Prestane tražiti pažnju i počne se povlačiti.

Tada partner odjednom primijeti promjenu. Počne se više javljati, pokazivati pažnju i govoriti da će biti drugačije. Tek kada shvati da bi mogao izgubiti osobu koju voli, postane svjestan koliko mu ona zapravo znači.

Ljudi često počnu više cijeniti partnera tek kada shvate da bi ga mogli izgubiti. Tek tada postanu svjesni koliko im ta osoba znači i koliko su možda ranije uzimali njenu ljubav zdravo za gotovo.

To se događa zato što strah od gubitka često pokrene ono što razgovori i upozorenja nisu uspjeli pokrenuti.

Partner se može promijeniti tek tada jer:

– Do tada nije osjećao stvarnu posljedicu svog ponašanja. Znao je da ćete, unatoč svađama i nezadovoljstvu, vjerojatno ostati.

– Vašu prisutnost je počeo uzimati zdravo za gotovo. Kad shvati da više niste “sigurna opcija”, postane svjestan vaše vrijednosti.

– Tek tada shvati da vaše granice nisu prazna prijetnja. Ako ste mnogo puta govorili što vam smeta, a ništa se nije promijenilo, tek konkretna mogućnost prekida može mu pokazati da je situacija ozbiljna.

– Gubitak izaziva emociju koju svakodnevna sigurnost ne izaziva. Strah, ljubomora, žaljenje ili panika mogu čovjeka natjerati na naglu reakciju.

– Možda vas nije želio izgubiti, ali se nije dovoljno trudio dok je vjerovao da vas ima. To je važna razlika.

Međutim, ljubav ne bi trebala funkcionisati tako. Ne bi trebalo da morate otići da bi vas neko počeo cijeniti. Ne bi trebalo da morate pokazati da možete živjeti bez nekoga da bi ta osoba shvatila koliko ste joj važni.

Klix

Dovoljna je jedna neugodna rečenica, pogled ili gesta druge osobe da u nekoliko sekundi u glavi stvorimo cijeli scenario o tome što se “zapravo” dogodilo.

Partner je zakolutao očima, kolega kratko odgovorio na poruku ili se neko nije javio kada smo očekivali – i naš mozak već ima objašnjenje.

Problem je što ono često nema mnogo veze s činjenicama, a upravo na temelju takvih pretpostavki počinjemo osjećati ljutnju, strah ili razočaranje i na kraju reagujemo.

Riječ je o obrascu koji se pojavljuje u partnerskim, porodičnim, prijateljskim i poslovnim odnosima: nešto se dogodi, mi tome gotovo automatski pridajemo određeno značenje, a zatim reagujemo na vlastito tumačenje kao da je riječ o neospornoj istini.

Psihijatrica dr. Kavetha Sundaramoorthy, koja se školovala na Harvardu i na društvenim mrežama poznata je kao dr. Kavetha Sun, tvrdi da postoji jednostavan način da prepoznamo taj proces prije nego što nas emocije potpuno preuzmu.

Cijeli je koncept objasnila uz pomoć nekoliko samoljepljivih papirića. U jednom od svojih videa dr. Sun na ploču stavlja tri papirića. Na prvome piše “iskustvo”, na drugome “priča”, a na trećem “reakcija”.

Ona objašnjava da tim redoslijedom naš um često funkcioniše.

Prvi korak je ono što se doista dogodilo. Na primjer: “Moja supruga je jutros prevrnula očima dok sam govorio”. To je ono što smo direktno vidjeli – činjenica. No, vrlo brzo slijedi drugi korak, odnosno priča koju sami stvaramo oko tog događaja. “Prevrnula je očima jer misli da sam glup”.

U tom trenutku više ne govorimo samo o onome što se dogodilo, nego pretpostavljamo što druga osoba misli, osjeća ili namjerava. Takvo tumačenje može skoro trenuno izazvati ljutnju, nervozu, strah ili osjećaj odbačenosti.

Izvor: nezavisne.com

Možda nismo tražile sve što nosimo, ali možemo birati šta ćemo zadržati.

Sedela sam na terasi, pila ledenu kafu iz čaše za vino jer sve drugo mi je bilo na pranju, i razmišljala:
Da li sam ja okej? Ili sam okej samo zato što sam naučila da budem okej?

Jun. Leto je na ivici da eksplodira, sve deluje kao da bi trebalo da je lako, razigrano, osunčano. A ja – žena između dva emocionalna friziranja – istovremeno žudim za slobodom i pogađam sve porodične obrasce koje sam se zaklela da neću. Neko mi je jednom rekao da nasleđe nije samo imovina. I bio je u pravu. Nasleđe je ono što dobiješ, a nisi birao:
Komentar koji ti zvoni u uhu 25 godina kasnije. Nečiji osmeh na tvoju reakciju.
Navika da sve izdržiš.I da se ne žališ.

Život je poput plesa sa senama. Nekad nas obasja sunce, a koraci su laki i sigurni. Drugi put nas obavije mrak, a staza postane trnovita, prepuna prepreka koje nam se čine nepremostivim. Padnemo. Osetimo težinu zemlje, gorčinu poraza, tišinu razočaranja. Ponekad se čini da je tama toliko gusta da nikada više nećemo pronaći put nazad ka svetlosti. Ali u svakom biću, duboko skrivena, tinja iskra, urođena snaga da se, poput feniksa, ponovo rodimo iz pepela. Naravno, ne reagujemo svi isto na pad, nemoć, nepravdu. Nekima ide teže, neki deluju i više nego otporno na sve te izazove.

O snazi da se ponovo rodiš 

Ali dobra vest je da se to uči, savladava tokom celog života. Ta veština ustajanja, dragi moji, to je ono što zovu reziliencija. Zvuči fensi, kao neki novi fitnes trend ili komplikovana joga poza. A u stvari, to je naša unutrašnja sposobnost da se “otresemo” prašine, zalepimo polomljene delove, podignemo glavu i udahnemo vazduh, kažemo: “Ok, idemo dalje”. Reziliencija nije instant supermoć koju dobijemo na nekom kosmičkom buvljaku. To je veština koja se gradi, ciglu po ciglu, kroz svaki preživljeni pad. To je onaj unutrašnji glas koji šapuće: “Sećaš se onog puta kad je bilo još gore? Pa vidi te sad!”

I upravo o tome govori predstava „Šta mi fali – dobro sam ispala“, koju igra Hristina Popović – ta divlja, krhka, iskrena sila na sceni.

Predstava koja nas ogoli – ali nežno.

Gledala sam je neki dan. Prepoznala sam se. Taj njen iskreni, autoironični pogled na porodično nasleđe, na sve one “poklone” koje dobijemo a da ih nismo naručile, na tu urođenu sposobnost da, uprkos svemu, nekako isplivamo. I o tome kako iz svega toga, ipak, možemo da izađemo kao žena koja zna da kaže „neću“ i „hoću“ bez griže savesti. O našoj sposobnost da pronađemo zrno humora u sopstvenoj nespretnosti, da prihvatimo da život nije Instagram filter i da je sasvim okej ne biti savršen.

Hristina je sa tom svojom predstavom krenula u život kao da je sočna Jaffa napolitanka – spremna da je zagrize, sa svim njenim slojevima i potencijalnim izazovima. Dok sam je gledala, prvi put sam osetila da nisam sama u tim svojim „šta mi fali“ razmišljanjima. Nismo same, i ne moramo da se ponašamo kao da jesmo.

Ponekad mi fali da me neko pita „jesi dobro?“ i stvarno sačeka na odgovor.
Fali mi ritual koji me ne opterećuje. Onaj neki Jaffa napolitanke momenat dok se sunce pomera po parketu. Taj mali, slatki prekid naše “superherojske” borbe sa životnim nedaćama. Tajni eliksir, poput gold creme ukusa koji se topi u ustima i podseća da, bez obzira na sve, ima nečeg lepog u ovom danu. Da zaslužujemo mali predah, mali osmeh, mali “dobro sam ispala” trenutak.

Fali mi tišina u kojoj čujem sebe.

Fali mi da ne budem jaka. Fali mi da dan stane pre nego što se zavrti.

U međuvremenu sam shvatila da mi ne fali muškarac koji zna da zameni sijalicu, ni pas koji zna trikove. Fali mi više razumevanja. Za druge – ali najviše za sebe.

Ove godine, ovog juna – ne moraš sve

I zato sam rešila – ovog juna neću da rešavam sve. Ni tuđe traume, ni svetske krize. Neću da budem lik iz motivacione reklame.
Hoću da budem žena koja je dobro ispala – a koja sme i da ne bude dobro svaki dan.
I koja zna: svetlost uvek tu – samo nekad zaboravimo da je upalimo.

„Ako ti partner ne odgovara – ostavi ga.“

„Ako ti posao ne valja – daj otkaz i idi dalje.“

I zvuči logično, čak oslobađajuće.

Pa šta radimo? Promijenimo sredinu, partnera, tim, posao… I prvi mjesec sve djeluje super – nova energija, novi ljudi, nova šansa.

Ali ubrzo se nešto poznato provuče.

Počnemo da primjećujemo iste frustracije, iste nesporazume, iste reakcije koje smo imali i ranije.

I tu dođe ono neprijatno, ali jako važno saznanje:

možda nije uvijek problem bio samo u onome „tamo negdje“ – već i u nama.

Naši obrasci, naši načini razmišljanja, ponašanja i reagovanja – sve to nosimo sa sobom.

I ako ih ne mijenjamo, uvijek ćemo se iznova vrtjeti u sličnim pričama, samo sa drugim likovima i u drugim kulisama.

Promjena okruženja može pomoći – ali često je to samo kratkoročno olakšanje. Ako zaista želimo nešto drugačije – onda to mora da krene iznutra.

Od toga kako gledamo na sebe, kako komuniciramo, kako rješavamo konflikte, kako se nosimo s nesigurnostima.

Ne znači da treba trpjeti toksične odnose – ne, to nikako. Ali prije nego što odemo, korisno je da se zapitamo:

Jesam li uradio/la sve što sam mogao/la sa svoje strane da ovo bude zdrav odnos?

Zato, kad vam sljedeći put dođe da „odustanete“ – zastanite. Ne da biste ostali po svaku cijenu, nego da prvo probate ovo:

Šta ja mogu promijeniti kod sebe?

Kako ja mogu da rastem iz ove situacije, bez obzira na ishod?

Jer istina je – kad mijenjamo sebe, mijenja se i način na koji doživljavamo ljude i svijet oko nas.

A onda se, nekim čudom, mijenja i to okruženje.

Autor: Tatjana Sukara

Počela sam je izbjegavati zbog toga, osjećam se kao da je varam, ali ne mogu više tako. Nije ona ništa kriva, ali postalo mi je opterećenje što se svaki put moram naručiti kao da idem na operaciju glave i sve mi to ide na živce, nije to za mene, predomislim se tisuću puta do dogovorenog termina jer od trenutka dogovaranja pa do dogovora prođe i po deset dana, i iako mi se ne ide nigdje taj dan, jer trenutak je prošao i kosa mi je čak krasna, možda nikad bolja, a i glava fino s njom izgleda, neugodno mi je otkazati i ipak dođem u dogovoreno vrijeme da je ne bih uvrijedila, moju frizerku koja je oslobodila termin baš za mene, a kad je sve tako nevoljko naravno da ne ispadne dobro, ispadne loše i čudno, i premda mi prijateljice znaju reći da će biti dobro za tjedan, dva, to jednostavno nije to, nikada nije to.

Želim zablistati, želim doživjeti energiju promjene i trebam frizere koji će me primiti sad i odmah, ne ono vratite se za sat vremena, obavite si nešto po gradu ili dođite sutra u osam ujutro, ne, novu glavu hoću sad i odmah, ne razumijem što tu nije jasno.

I baš kad se sve fino poklopilo, kad mi se posrećilo u prvom salonu u koji sam kročila, spontano kako sam i htjela, baš sam tog dana na povratku kući morala proći pored salona moje matične frizerke. Sva radosna i s novom frizurom, nekako zadovoljna, lijepa samoj sebi u svakom izlogu, naletjela sam na nju. Pušila je ispred salona i pila kavu čekajući sljedeću stranku. Po dogovoru. Zatekla me.

Prekasno sam se sjetila pretrčati na drugu stranu ceste, jer kad je prekasno onda je preglupo, htjela sam se na brzinu sakriti iza nekog kombija, još gluplje, i morala sam se suočiti.

Kako li me samo grižnja savjesti izjela u trenutku kad sam se sjetila da smo nekad tako zajedno pušile i pile kavu, sretne i ispunjene nakon obavljenog posla, ja s novom frizurom, ona zadovoljna jer sam ja zadovoljna, cijelo nas je susjedstvo pozdravljalo, bile smo kao filmske zvijezde, ali ta vremena su prošla, ona radi po dogovoru, zaboga miloga, po dogovoru, nestalo je spontanosti, iskre, iznenađenja, i eto me pred njom.

Znam da zna, mislim, vidi se, nije teško primijetiti, ali da se ne uvrijedi, odlučim sasvim malo lagati, samo da je poštedim.

Ne prekida se tako naglo, iz vedra neba, kao sjekirom, ne, ne, to je okrutno, najprije treba malo zagrepsti žiletićem sloj po sloj, pažljivo, da ni ne osjeti, točno onako kako je ona mene šišala, dlaku po dlaku, možda će manje boljeti. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok nisam kao iz topa, vođena instinktom preživljavanja, ispalila utješnu laž „Sama sam se šišala!!“.

Ona, moja frizerka, uputila mi je pogled koji ne mogu opisati, pogled vječne zime, snježna kraljica u tom trenutku bila je poput nevinog djetešca u usporedbi s njom, srknula svoju kavu, otpuhnula dim i hladno, kao sjekirom, odrezala: „Vidi se“.
Cijuknula sam nešto nalik na oprosti, nisam to planirala, ali nije me čula. Ušla je u salon jer ju je čekao dogovoreni termin i moje riječi izgubile su se u hučanju fena. Stala sam iza onog kombija i pogledala se u retrovizor. Odjednom, to više nije bilo to.

Piše: Andrea Grgić

Marina Radoš

Imam tu (ne)sreću da novogodišnje odluke donosim odmah nakon rođendana. Prije pet dana proslavila sam 29. rođendan.

Malena Marina u meni naježila se na spomen 29. rođendana i bila je uvjerena da ću dan provesti plačući u jastuk i slušajući Balaševićeve Neke nove klince. Ali, to se nije dogodilo.

Što sam starija, sretnija sam, ljepša i bolja sama sebi. Paradoksalno, vjerojatno ću s izboranim licem pucati od samopouzdanja koje mi je užasno nedostajalo kad sam imala 20. Elem, ova nova godina je posebna jer predstavlja početak novog desetljeća. Jednu godinu grešaka mogu prežaliti, ali deset bome ne.

Ako se već podsmjehujete i kontate – tko je još ispunio novogodišnju odluku, evo me. 365 dana bez cigareta. Imam pravo na ovaj tekst!

Pa, krenimo…

1. Prekinut ću druženje sa svim ljudima koji mi crpe energiju. Ok, preda mnom je tek četvrta decenija života, ali bilo ih je dosta. Nema više vremena za ispravljanje ljudi. U ovo ne ubrajamo naravno svoje ljude koji prolaze teške životne trenutke ili ih napadne depresija. Za takve napraviti sve i uvijek!
2. Potpuno ću prestati osuđivati ljude oko sebe i prestat ću se družiti s ljudima koji osuđuju. Protekla decenija me naučila da ljudi oko mene i ja u određenim životnim okolnostima možemo napraviti sve gluposti i greške svijeta. Moto koji imam i na kojem ću raditi narednih godina je I DO NOT JUDGE.
3. Prije svake kupnje sama ću sebe ću pitati – treba li tebi ovo zaista? Isto tako, kupit ću sve ono o čemu ne budem mogla prestati razmišljati.
4. Na nepristojna pitanja rodbine, susjeda i ostalih nebitnih likova o udaji, djeci i poslu odgovarat ću jednostavnim protupitanjem: Zašto si toliko nepristojan? Ili ću jednostavno reći da ja ne moram jebeno ništa. Da moj način života ne šteti nikome i mene čini sretnom. Postavljat ću nepristojne ljude na njihovo mjesto, koliko god stariji bili i koliko god se moja mama bude zgražala nad time.
5. Opraštat ću sebi. Ako oprost drugom skida kamen od jednog kilograma sa srca, oprost samom sebi skida kamen od deset kila. Probala, osjetila.
6. Pronaći ću u sebi Natašu Bekvalac i nikad neću prestati tražiti ljubav nakon svake greške, nakon milijun gluposti i pogrešnih izbora.
7. Štedjet ću za šarene, ne za crne dane.
8. Pregledavat ću svoje grudi, jajnike, srce, štitnjaču i razinu serotonina u mozgu. Radit ću dobro svom tijelu. Trpi me već 29 godina.
9. Konačno ću pokušati shvatiti da neću osiromašiti poklanjajući.
10. Pisat ću. Od svega na svijetu to me usrećuje najviše. Pronađite i vi svoju aktivnost za koju vam ne treba ništa drugo osim vas samih. Nasamo.

Želim vam sretnu novu godinu i novo desetljeće, deceniju. Nisi sebičan ako si dobar prema samom sebi. Sebičan si ako to zaista šteti nekom drugom, a ne njegovom mišljenju ili egu.

Ko bi rekao, čovječe?

Mislim, ja za sebe samu ne bih sigurno.

Nekako sam iznutra zapela na nešto što ne liči na godine, već prostor koji se oblikuje po meni i mom razmišljanju, srcu, duši i tijelu. To mjesto se nalazi u svakom od nas i ostaje vječno mlado pa se ja danas, a vjerujem i mnogi od vas, osjećam kao da su mi srednje dvadesete.

Dobro, kasne, da ne pretjerujem.

To su one godine kada imaš dovoljno zrelosti, mudrosti, a opet dovoljno ludosti i zaigranosti koje, ukoliko ih dozvoliš sebi, ostaju u tebi do kraja života. A to je negdje poenta.

I baš juče razmišljam dok su ljudi pisali cijeli dan po zidićima svih mogućih društvenih mreža na kojima se nalazim, kako ovaj osjećaj sopstvene VRIJEDNOSTI, koji nam nažalost iskoči samo kada su rođendani, 8. martovi, nove godine i, ne daj Bože, kakav zdravstveni problem pa te svi zovu da pitaju kako si, NJEGUJEM već godinama unazad.

To je, znate, onaj osjećaj kao da vam je rođendan svaki dan.

Kada svi bez problema mogu pisati patetične statuse, dijeliti ljubav i zagrljaje do besvijesti bez srama i sputavanja. Kada vlada čista sreća i ljubav.

Ponavljam, taj BITAN dan kod nas se sveo na dan kada rodiš dijete, pa te svi vole na kratko, duvaš svjećice za rođendan ili te izljube za svadbu. A sutradan opet na staro. Taj osjećaj POSEBNOSTI nestane, ispari, nekako se vi sami razuvjerite u magiju koja je samo nekoliko trenutaka ranije, svjetlucala na sve strane. I čekate sljedeći “bitan” datum.

Dan. Ili sat.

I onda na kraju, prođe život.

I zadnji važan momenat kada se opet skupe, je dan kada vam odaju počast, a vi već pripadate nekim drugim svjetovima i nekim drugim galaksijama. Onaj momenat kada vas vraćaju nazad, u kovčegu. Spakovane i dotjerane.

Okej, znam šta mislite.

Pu, pu, daleko bilo, i šta sad ona priča o umiranju, a rođendan joj juče bio?

Pa moram, zato što se sa svakim rođendanom približavamo onom drugom rađanju i toga nekako moramo biti svjesni.

Ali pominjem ponajviše jer je svaki rođendan mogućnost NOVOG POČETKA, rađanja i kreiranja. Nisu ljudi svjesni da ono što misle, rade i sanjaju BITNO, pa da život bude čarolija. Magija.

Stoga, otkriću vam jednu tajnu, a ona traje već neko vrijeme, tačnije od momenta kada sam odlučila promijeniti svoj život i promijeniti sebe:

• Promijenila sam kako dišem

Kao sav svijet i ja sam disala plitko i nesvjesno. A poenta je duboko i svjesno. To možete naučiti samo kroz tehnike disanja, joge, trčanja, svim onim aktivnostima gdje vam se proširuje kapacitet udaha i izdaha. Jer kada proširite cantimetar mjesta u plućima, sve oko vas se proširi za isti taj cantimetar. Vaša svjesnost, duša, sposobnost da volite i kreirate, putujete, zarađujete, stvarate. I sada zamislite kada proširujte cantimetar SVAKI DAN koliko je to blagostanja? Prana je dah, a dah je život, upamtite.

A ako ne vjerujete, pobajte, pa javite, baš me zanima kako vam ide.

• Meditiram svaki dan, svako jutro bez izuzetka, već godinama

Ukoliko prespavam, nadoknadim u toku dana. U početku je dvije minute bilo kao dvadeset godina, ali nisam odustajala ni kada je ego kljucao u malom mozgu da to i uradim. To mi je omogućilo uvide koje nikada, ali ponavljam, nikada svojim prostim UMOM, ma koliko za sebe čovjek mislio da je realno i pametno biće, ne bih mogla spoznati.

• Ostala sam u većini slučajeva dosljedna pravilnoj ishrani i treninzima

Pakujem kutijice sa hranom i danas, a to već radim unazad deset godina. Ne jedem brzi junk food, šećere i odoljevam egu koliko god mogu. Treniram od kada znam za sebe, i kada sam bila bolesna i kada ”imam”. Legnem na kratko da odahnem, ali se brzo vratim u sedlo. Disciplina je ključ rasta.

• Imam rituale koje volim i praktikujem kako bi oplemenila dušu

Šetnje, lijepa muzika, lijepe izložbe, kafe u tišini sa knjigom i odsustvo negativne energije. Ne gledam televizor već godinu dana, ne čitam dnevne novine, ne pratim sulude portale. Moja je to odluka komplet i da vam kažem, ništa bolje za sebe nisam uradila. Nema trovanja misli, nema trovanja srca.

Ne govorim za sebe po navici da sam luda žena, da sam kreten, glupa. Riječ NE postoji onda kada sam svjesna da je trebam. Do tada, nema negacije. Sve može i sve dozvoljavam. Jer sve što dolazi mi treba. I zahvaljujem se na lekciji.

• Grlim ljude

Kao luda. Grlim, dajem im komplimente, pomažem koliko mogu, kad god mogu. Pomažem da svako zna, i pomažem da niko ne zna, u tišini. Odgovorim svakom ko mi napiše u poruci da je zbog ovih tekstova nešto promijenio, sačekam svakog da se isplače kada ga muka stisne. Ne bježim od ljudi kojima sam potrebna. Jer isto, ne tako davno, i meni su ljudi trebali.

Ne čekam rođendane da nekom kažem da ga volim, pišem pisma i dajem onima do kojih mi je stalo i na 23. februar i na 1. novembar. Jer svaki dan, je novi DAN.

Jeb'o datum.

U danu se cijeli jedan život odživi, pa što da bilo šta čekam?

• Provodim vrijeme sa porodicom

Svake nedjelje, zacrtano, ako smo svi tu. Ne kupujemo jedni drugima  skupe stvari i ne dajemo ono materijalno. Osim starcima što ćušnem ponekad. Provodim VRIJEME sa njima. Svjesno. Sa ocem razgovaram bez gledanja u telefon i jurnjavom, sa sestrom pijem limunadu nakon kundalini joge. Majku grlim i šaljem poruke u kasne sate. Svima berem cvijeće i pišem 50 razloga zašto ih volim na ceduljice.

Prijatelje pustim da odu pa se vrate. Ljubavi isto tako. Svakog razumijem i nikog ne osuđujem. Pregrizem jezik. Udahnem duboko. Preuzmem odgovornost za svoje postupke. Izvinem se. Oprostim. 

O, Bože, koliko oprostim.

I koliko sa tim svakim činom poletim još više.

• Vježbam blagost

Ljubav. Razumijevanje. Ne trčim da pljunem i ishejtam. Ne. Vraćam se na početak svaki put. Blagost. Ljubav. Razumijevanje. I tako u krug. Moja tuga, je nečija tuga u 5 dekagrama. Moja sreća, je nečija sreća u 10 dekagrama. U drugima vidim sebe. Iznova i iznova.

I sve je vježba, da vam kažem.

Korak po korak, put ka srcu da se otvori do neslućenih širina. Do ljubavi koja se nalazi u svima nama i koja nam je DATA da je dijelimo. I sve počinje od ODLUKE.

Odluka da želiš promijeniti svoj život.

Jer kaže čika Mark Twain: ”Čovjek se rađa dva puta, prvi put kada se rodi, a drugi put kada otkrije svoju svrhu.”

A naša SVRHA na ovom putovanju je da otkrijemo SEBE.

Stoga …Krenite i vjerujte, put je čaroban.

A ja vam od srca želim srećan SVAKI DAN.

Vaš i moj ROĐENDAN.

P.S. Hvala svima koji su mi čestitali. Hvala na riječima da ostanem ista, uz malu napomenu da ja to ne želim.

Sve se u ovom svemiru, u ovom našem beskraju, mijenja, pretapa i transformiše. Pa tako želim uvijek, i zauvijek, da se i ja mijenjam. Da rastem, da se širim u svim pravcima, da dajem više, smijem se više, volim više i budem LJUBAV više.

Znate ono, da budem sve ono od čega se puca od dragosti i sreće.

Ono što čini da vam je SVAKI DAN rođendan.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda.

Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.

Postoje ljudi koji nikada u životu nisu imali fotografiju sebe ili svojih najmilijih. Ljudi koji nikada nisu stali ispred objektiva kamere.

Upravo tu situaciju mijenja Bipaša Šom, žena koja putuje Indijom i daruje siromašnim ljudima prve i vjerovatno i jedine fotografije sa kojih ih gleda njihovo lice i oči voljenih osoba.

Sa mužem Krisom Manleijem, holivudskim kinematografom i prijateljicom Džuli Blek Nikolas, Bipaša je pokrenula projekat “Give Photos” i kampanju za prikupljanje novca kako bi što više ljudi u svijetu dobilo svoje fotografije.

https://www.instagram.com/p/BJTaJBeAvHm/?taken-by=givephotos

Poznato je da slika govori više od riječi i zaista, sreću i osmijehe na licima tih ljudi ne mogu ispričati ni najbolji pisci ovoga svijeta. Pogledajte fotografije koje je snimila Bipaša i možda dobijete inspiraciju da podržite ovaj projekat i poklonite nekome parče sreće u obliku slike. Za “Lolu” Bipaša je otkrila detalje.

Šta Vas je inspirisalo da pokrenete projekat “Give Photos”?
Kao dijete sam često putovala u Indiju i vidjela sam koliko siromašnih ljudi živi tamo. Bila sam sigurna da ti ljudi nikada nisu imali nijednu fotografiju. Fotografisala sam ih, izradila fotografije i poklanjala ih. Zahvaljujući instant kamerama i printerima postalo je veoma lako poklanjati fotografije. Ono što me je inspirisalo jeste film “Siddarth” u kojem nestaje dječak, a njegovi roditelji ga ne mogu pronaći zato što nisu imali nijednu jedinu fotografiju svog djeteta da pokažu policiji.  U decembru prošle godine sam odlučila da od kompanije “Fuji” tražim da doniraju film i tako sam započela ovaj projekat. Prije toga je to jednostavno bilo nešto što sam radila sama od sebe kada sam putovala u Kolkatu.

https://www.instagram.com/p/BCt3sC9PTv5/?taken-by=givephotos

Kako ste se odlučili na to da koristite Polaroid kamere?
To su ustvari Fujifilm Instax kamere. Odlučili smo se da koristimo baš njih jer na taj način možete nekome odmah uručiti fotografiju. Pored toga, ima neke čarolije u tome da čovjek vidi svojim očima kako se razvija fotografija. Instant fotografije su zaista nešto nevjerovatno ljudima koji nikada ranije nisu vidjeli svoju sliku.

Sa SLR kamerom smo fotografisali taj trenutak kada oni prvi put u životu vide svoju sliku. Ja sam pričala s ljudima i slikala ih Instax kamerom, a moj muž i prijateljica su ih fotografisali SLR kamerama dok gledaju svoje prve fotografije u životu.

Sve te fotografije možete vidjeti na našem Instagram profilu.

Kako ljudi reaguju kada prvi put u životu vide svoju fotografiju?
Uvijek je sjajno prići nekome ko djeluje stoički i strogo i onda posmatrati kako im lica obasjava osmijeh. Neki ljudi su se počeli nekontrolisano smijati. Drugi su bili očarani i zadivljeni. Ostavili smo ih sa velikim osmijesima na njihovim licima. Majke bi često trčale po svoju djecu kako bi pozirale s njima za fotografiju.

Neki ljudi su dovodili svoje stare roditelje jer su bili svjesni toga da će im to biti jedina njihova fotografija nakon što umru.

Željeli su velike fotografije na kojima se mogu vidjeti njihove dragocjenosti. Neki od njih su mi govorili da će uramiti fotografije i okačiti ih na zidove.

https://www.instagram.com/p/BB3KfenPTv7/?taken-by=givephotos

Postoji li neko iskustvo vezano za projekat “Give Photos” koje ima posebno mjesto u Vašem srcu?
Bila je jedna žena koja je radila kao čuvar u kupatilu. To je posao koji u Indiji rade veoma siromašni ljudi. Prišla sam joj i pitala je mogu li je fotografisati. Nije mogla da vjeruje šta se dešava kada sam joj pružila fotografiju. Njeno lice je obasjao veliki osmijeh, a kada sam pokušala da razgovaram s njom, shvatila sam da je gluvonijema. Posjetila sam je nekoliko sati nakon što sam joj poklonila fotogfrafiju i primjetila sam da je čuva u maloj plastičnoj kesi i da je nosi svuda sa sobom na poslu.

To je za nju uistinu bilo pravo blago.

Imate li najdražu fotografiju iz albuma “Give Photos”?
Jedna od mojih najdražih fotografija je ona na vrhu naše Facebook stranice. Ona je nastala na platformi voza u Puriju. Žurili smo da stignemo na voz za Kolkatu kada smo prošli pored ovih ženskih građevinskih radnika na platformi. Odmah smo znali da su to plemenske žene zbog minđuša u njihovim nosevima i odjeće. Voz nam je brzo odlazio tako da smo se ukrcali, ali ja nisam mogla da se otarasim osjećaja da se moramo vratiti i pokloniti im fotografije. Tako smo Kris, Džuli i ja izašli iz voza i prišli im. Radile su veoma teško, sjekirom su razbijale cigle. Sa strane je stajao nadzornik koji ih je nadgledao dok su radile. Zaustavile su se samo na trenutak kada smo prišli da im poklonimo slike. Bile su zaprepaštene fotografijom koju smo im poklonili. Htjeli smo razgovarati s njima, ali se nadzornik naljutio, počeo je vikati na njih da nastave raditi i otjerao nas je. Požurili smo da stignemo na voz.

Da li ste organizovali neka dešavanja, na primjer donatorsko veče kako biste prikupili novac za projekat?
Kada smo prvi putovali u Indiju, Fujifilm je donirao 1.000 printova i tri kamere. Mi smo sami platiti ostatak puta. Sada pokušavamo da prikupimo novac kako bismo finansirali druge fotografe da poklanjaju fotografije u cijelom svijetu. Zbog toga smo pokrenuli i kampanju za prikupljanje novca.

I Vaša djeca su putovala s Vama, pomagala Vam oko fotografisanja i dijelila slike. Kakvo je njihovo mišljenje o projektu?
Da! Nekoliko puta su išli s nama i pomagali nam da podijelimo fotografije. To im je uistinu otvorilo oči zato što su oni u Los Angelesu odrasli okruženi luksuzom. Pošli su s nama u sirotinjske četvrti i sela i vidjeli su kako ljudi tamo stvarno žive. Za njih je to bilo veliko iskustvo, shvatili su koliko smo sretni i koliko imamo za razliku od drugih ljudi u svijetu.

https://www.instagram.com/p/BBTOKJCPTrL/?taken-by=givephotos

U brzom i veoma često materijalnom svijetu, ljudi mnoge stvari uzimaju zdravo za gotovo. Mislite li da bi projekat  mogao prosvijetliti ljudska srca i inspirisati ih da se bolje ponašaju prema drugima?
Da, nadam se. Ovaj projekat je o mnogo stvari. Jedna od njih je da se podijeli ljepota i moć fotografije sa ljudima koji je nikad ranije nisu iskusili. Drugi aspekt je da se naglasi siromaštvo s kojim se mnogo ljudi svakodnevno suočava u cijelom svijetu. Na našem Instagram profilu pokušavamo da podijelimo neke priče o ljudima koje fotografišemo. Nadam se da će njihove priče pokazati koliko ti ljudi teško rade i kako preživljavaju sa veoma malo novca.

Šta planirate u budućnosti? Na koja mjesta planirate ići i poklanjati fotografije?
Voljeli bismo da što više ljudi dobije fotografije na poklon. Nema smisla da mi putujemo i to radimo zbog toga što su troškovi veoma veliki. Umjesto toga, planiramo da pronađemo fotografe koji žive u siromašnim područjima ili putuju tamo, te da im pošaljemo film i kameru ili instant printer kako bi mogli da podijele svoje fotografije. Već smo pronašli nekoliko ljudi. Jedan fotograf će u novembru putovati u Guinea Bissau da poklanja fotografije, dok će drugog put odvesti u Vijetnam. Nadamo se da ćemo prikupiti dovoljno novca kako bismo uspjeli da održimo ovaj projekat, ali veoma je teško pronaći sredstva.

https://www.instagram.com/p/BA1C0DmvTq8/?taken-by=givephotos

Kako ljudi iz cijelog svijeta mogu da se uključe u Vaš projekat?
Ovo svako može da radi. Ne treba Vam instant film. Uvijek možete fotografisati SLR kamerom i vratiti se nakon što izradite slike. Fotografija Vam omogućava da komunicirate sa drugim ljudskim bićem bez potrebe da izustite ijednu riječ. Ljudi odmah razumiju ljepotu toga. Na našem WEB sajtu smo pokrenuli stranicu kako bismo inspirisali druge.
Takođe mogu staviti hashtag #givephotos na svoje slike i na taj način možemo da vidimo kako se ova priča širi u cijelom svijetu.

Koja bi bila Vaša poruka čitaocima širom svijeta?
Dok su naše kamere i kompjuteri prepuni slika, postoje ljudi na ovom svijetu koji nikad nisu imali nijednu fotografiju na kojoj su oni ili nešto iz njihovog života. Ovo je jednostavan projekat koji može duboko uticati na ljudske živote.

A ako i vi želite da podržite ovaj projekat, donirajte sredstva na ovom linku.

Jedna valensijska porodica je uspjela da se izbori za presedan u španskom pravosuđu kako bi promijenila dokumente i podatke koji govore o njihovoj transeksualnoj ćerki.

Sa šest godina, Mariji je bilo jasno da kada poraste ne želi, poput svoje braće, da postane ni astronaut, ni pronalazač, ni superheroj, već – djevojčica.

Njena majka, Ana Navaro i dalje se živo sjeća kako je otkrila da je Mario, zapravo, Marija: “Sada, kada probam da vratim film unazad i da pronađem momenat u kome se moglo vidjeti da je ona djevojčica, rekla bih da je to bilo jasno od početka. Sjećam se kada se sa samo dvije godine igrala svih onih igara koje su društveno označene kao ženske, a potom, kako je polako učila i usvajala jezik, iz dana u dan ponavljala da će, kada poraste, biti žensko i zvati se Marija.”

Ana priča kako je provodila noći tražeći informacije na Internetu koje bi joj pomogle u svemu tome, jer su je cijeli život učili da su dječaci dječaci, jer imaju penis, a djevojčice djevojčice, jer imaju vaginu: “Ali on nije bio srećan, nisam ga mogla vidjeti sa onom radošću koju bi trebalo da ima dječak njegovih godina. Bio je tako plašljiv i vidjela sam da to jednostavno ne ide.” Pretražujući Internet, ova tridesetosmogodišnja psihologica i majka petoro djece, naišla je na članak o Fondaciji Daniela, koja joj je otvorila vrata u svijet koji je trebalo da upozna i konačno shvati šta se to dešava sa njenim sinom i kako da mu pomogne u prvim koracima novog života.

“Jednog dana, za vrijeme večere, moj suprug i ja pričali smo o djevojčici koja ima penis i diskutovali smo o tome sa starijim sinovima, dok je naše najmlađe dijete slušalo. Nakon toga sam im predložila da preuredimo njihove sobe i da bi bilo super da nacrtaju svoje autoportrete kako bismo ih okačili na zidovima.

Maria je nacrtala sebe onakvom kakva jeste – djevojčica duge kose u haljini, a ispod je bilo njeno žensko ime. Sjećam se da sam joj tad rekla: ‘Ah, Mario, kako si lijep sa tom dugom kosom’, a ona je podigla pogled i rekla ozbiljno: ‘Hoću da budem djevojčica, hoću…’ Imala je pet godina.”

Tada je uslijedio socijalni prelaz, jer se ova nova stvarnost tiče društva i veza sa okolinom. Srećom, ovaj proces je za Mariju bio bezbolan.: “Jednog petka u školu je otišao Mario, a narednog ponedeljka iz škole se vratila Marija u svojoj novoj uniformi – haljinici. I sve to bez ikakvih problema.” Ana kaže da su joj svi zaista olakšali i pomogli – i škola za djevojčice i osoblje Fondacije Daniela. “Okruženje je to koje dopušta da se osoba izrazi slobodno. A problem obično nastaje zato što ljudi miješaju identitet sa genitalijama”, dodala je ona.

Kada je riječ o pravnoj bici, Marijina porodica izborila se za presedan. Dvoje sudija civilnog registra Valensije po prvi put se odobrili promjenu imena i pola u zvaničnim registrima dvoje maloljetnika bez neophodnog dvogodišnjeg ljekarskog tretmana, kako inače nalaže španski zakon.

Advokatica Ana Kanjizares je predala peticiju dvoje klijenata Fondacije Daniela i Asocijacije Kristalis: “Ovo predstavlja presedan za sve civilne registre Španije, koji se, većinom, nikada nisu suočili sa zahtjevom da se izvrši ispravka roda maloljetnika. Dosta je neznanja i straha kod sudija zaduženih za civilne registre”, smatra ona.

Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, samo čovjek

Ovog marta je Vrhovni sud preispitivao veto na promjenu imena transseksualne djece i postavio pitanje neustavnosti zakona koji zahtijeva punoljetstvo za promjenu rodnog identita i rodne oznake u dokumentima. Povrh svega i Evropski savjet traži od svojih zemalja članica da ne diskriminišu transseksualnost.

To što maloljetnici imaju identifikaciona dokumenta koja ne odgovaraju njihovom imenu i rodu “izaziva mnoštvo bolnih i ponižavajućih situacija u svakodnevnim situacijama poput korištenja toaleta u školi ili odlaska na eksurziju, što uzrokuje veliku patnju i djetetu i porodici”, objašnjava advokat Huan Antonio Vivar i dodaje da su neki od maloljetnika koje je predstavljala njegova kancelarija precrtavali i prekrivali korektorom sliku i ime na dokumentima, jer se nisu prepoznavali u njima.

“Nepoznato nas plaši, ali zapravo je lako”, ističe Ana Navaro, Marijina majka. “Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, čovjek. Sada vidim svoju Mariju srećnu, vidim je na vrhu svjeta.” Marijina želja više nije da jednog dana, kad poraste, bude djevojčica, jer to već jeste, a kada je pitaju šta želi da postane, odgovara bez oklijevanja – instruktorka jahanja. Obožava konje.