Pre ubistva, žena je od pomenutog dobila više pretnji, a isti je sedam puta lomio izlog radnje u kojoj je nesretna žena radila.
“Pa što ga nije prijavila?”

Drago mi je što sam postavio to pitanje – elem, prijavila ga je. Ne jednom, ne dvaput, nego ukupno devet puta. Još jednom – DEVET PUTA.
I kako je to rešeno? To je rešeno tako što je lik dobio, pazite sad – zabranu prilaska.

Znate ono kada negde nije dozvoljeno parkiranje, ali nema nikog da vas vidi, pa vi probate da parkirate, ali mađija izrečene zabrane je toliko moćna da usled njene volšebne manifestacije vi jednostavno ne možete da se učačkate na to slobodno mesto, pa da ste bog! Ne znate za to?

Evo, ne znam ni ja – verovatno zbog toga što to uopšte tako ne radi.

Da li nadležni znaju da to tako ne radi? Osnovano sumnjam da znaju jer za postavljanje osobe na funkciju pod čijom je nadležnošću rešavanje takvih ozbiljnih slučajeva postoji taj krajnje rigidan uslov da kandidat obavezno mora imati više od tri godine života i da ne konta da je “Gospodar Prstenova” pravljen po istinitom događaju – znači po pitanju toga stvarno nisu fleksibilni.

Pa kad je već procedura odabira adekvatne osobe do te mere zahtevna, kako je moguće da se takve stvari i dalje dešavaju?

Postoji nekoliko škola misli u vezi sa tom problematikom, ali ja lično smatram da je odgovor na ovo nadasve kompleksno pitanje da odgovorne snažno boli čitav k*rac da rade svoj posao.

Ja vam se stvarno izvinjavam na ovom prostakluku, dosta sam razmišljao kako da izbegnem vulgarnost, ali verujem da u srpskom jeziku ne postoji adekvatnija sintagma za dočarati ovo vrlo specifično stanje nedavanja ni 5% jeba, duboko ukorenjeno u našem društvu.

I tako njih boli komplet pomenuti organ, a broj ubijenih žena u porodičnom nasilju raste iz godine u godinu. Evo baš 2023. dogurašmo do 28 ubijenih žena, a kako je ova godina počela, svaka je prilika da ćemo do kraja iste oboriti još jedan rekord. Ono što se u celoj priči ne pominje dovoljno jeste to da u nezanemarljivom broju slučajeva domaćin i sam sebi presudi. Ovo će nam biti bitno dalje u priči.

“A šta je sa muškarcima?”

I to mi je drago što sam pitao – po dostupnim podacima, u porodičnom nasilju u Srbiji je 2023. godine ubijeno 16 muškaraca.
Ovo je ključni momenat jer sad se u velikom broju glava onih koji čitaju dešavaju svakakve relativizacije i mešetarenje sa mogućim razlozima i povodima.

Znate već ono: “Ko zna šta mu je ona radila/šta je on njoj radio” i slični komentari. Nemojte to raditi, ako je u vašoj moći da se zaustavite. Šta god da je ko kome radio, mislim da možemo da se složimo da ubistvo nikako nije zdravo rešenje.

Ono što se ne može statistički precizno utvrditi je u koliko partnerskih odnosa je prisutno fizičko i psihičko nasilje koje ima ozbiljan potencijal da u jednom pogrešnom momentu postane deo fatalne statistike, ali prognoze su da je u pitanju svaka treća porodica.

“Pa šta je rešenje?”

Neki predlažu strožije zakonske mere. Moje lično mišljenje je da to neće napraviti neku ozbiljnu promenu i da bi bilo čist populistički potez, jer osoba u afektu jednako neće razmišljati o 10 godina robije, 20 godina robije, doživotnoj robiji ili smrtnoj kazni.

Iskreno, ne znam šta bi bilo funkcionalno rešenje za starije generacije jer tu je šteta već odavno napravljena i što smo stariji, manje su šanse da ćemo napraviti neke ozbiljne promene u glavi.

Ali možemo da podstaknemo mlađe generacije da nauče ono što nas većinom naši roditelji nisu naučili – da je u redu da osećaju stvari koje osećaju, da ne potiskuju svoje emocije, nego da ih prihvate i kroz to prihvatanje nauče kako da se nose sa njima, ali i da je njihova odgovornost šta će uraditi sa tom spoznajom.

Za to je potrebno strašno mnogo truda, vremena, mukotrpnog rada i strpljenja, ali što se pre počne, manje će teško biti. Neće vam tu država pomoći jer, kako smo u par navrata ustanovili, imaju taj problem u pelvičnoj regiji koji ih sputava u svemu što im ne donosi direktan ili posredni ćeif.

Za sve što ne možete sami, postoje stručna lica.

I za kraj, molim vas, ovo je jako važno – ako imate problem sa automobilom, normalno je da ćete otići kod auto-mehaničara, a ne kod odžačara. Tako isto nemojte na keca uzimati mišljenje električara ili ginekologa kao relevantno na polju pedagogije i psihologije – pogotovo ne na društvenim mrežama. Ja na vašem mestu ne bih ni mene slušao kada vam moj savet ne bi bio da pitate nekoga ko je stručan.

Piše: Goran Bogunović

Evidentno je da je bilo niza propusta ali osim nekoliko smjena u policiji, javnost nije čula imena onih koji su propuste učinili, a zbog kojih su prekinuta tri nevina života.

Takođe, niko od njih nije ni preuzeo odgovornost za to što je odbijeno da se prema Sulejmanoviću donese mjera zabrane prilaska prema Nizami Hećimović, koja ga je samo par dana uoči masakra prijavila za nasilje!

– Žena, supruga, majka. Ubijena jer je prijavila nasilje – ovim riječima su se građani Gradačca masovno pobunili i organizovali protest, iskazujući žal za Nizamom i tražeći da nadležni preuzmu odgovornost.

Ko je zakazao od institucija?

Nesumnjivo da je bilo propusta u cjelokupnom lancu institucija. Umjesto da sarađuju i za cilj imaju da zaštite ženu od nasilnika, Nizami Hećimović su institucije okrenule leđa, a Sulejmanovića nisu zaustavljali i to je eskaliralo krvavim pirom 11. avgusta.

Nizama Hećimović je nekoliko puta prijavila nasilnika, a posljednji put tri dana prije masakra. Neko je odao Sulejmanoviću da je prijavljen zbog nasilja.

Policijska službenica Dženana S., nedjelju dana nakon masakra, suspendovana je zbog kontakta sa trostrukim ubicom Nerminom. Odmah nakon što je otkriveno da je ubica imao krticu u policiji, u medijima se pojavilo ime policajke Dženane. Ona se sumnjiči da je ubici odala lokaciju gdje se žrtva nalazi.

Takođe, spekulisalo se da je ona bila u emotivnoj vezi sa Sulejmanovićem, što je policajka demantovala.

Zehrudin Hasić, načelnik Policijske uprave Gradačac smijenjen je 6. septembra. Takođe, istog dana je smijenjen i njegov zamjenik. Do smjene je došlo zbog određenih provjera koje su izvršene nakon masakra, ali tačan propust ovih službenika nije saopšten.

I to su svi koji su smijenjeni nakon velike tragedije koja je Gradačac zavila u crno.

Propust suda, a predsjednica krivi policiju

Od januara do 31. jula ove godine, Opštinski sud u Gradačcu prihvatio je zahtjeve za izricanje 16 zaštitnih mjera za sprečavanje nasilja u porodici. Samo jedna je odbijena – ona koja je podnesena u ime Nizame Hećimović koju će kasnije brutalno ubiti nevjenčani suprug Nermin Sulejmanović, protiv kojeg je i tražena mjera zabrane prilaska!

Ovo je zaključak iz saopštenja Uprave policije MUP Tuzlanskog kantona, koja je poslije trostrukog ubistva u Gradačcu i bijesa javnosti zbog neizricanja zabrane prilaska Nerminu Sulejmanoviću, objasnila koliko je zahtjeva za izricanje mjera zaštite od nasilja u porodici policija podnijela ove godine i koje je dokaze priložila sudu uz to.

Kako se navodi, sud u Gradačcu je od početka godine prihvatio 16 zaštitnih mjera prema devet osoba za nasilje u porodici, a odbio samo jednu.

– PU Gradačac je od 1. januara 2023. godine do 31. jula 2023. godine, postupajući po prijavama nasilja u porodici, Opštinskom sudu u Gradačcu podnijela zahtjeve za izricanje 16 zaštitnih mjera prema devet osoba, koji su od strane Suda prihvaćeni i sve predložene zaštitne mjere su izrečene – piše u saopštenju.

Nažalost, i u situaciji dok cijeli Gradačac žali za ubijenima, nadležni su nastavili da prebacuju krivicu jedni na druge.

Slobodanka Kojić, predsjednica Opštinskog suda u Gradačcu, održala je 16. septembra konferenciju za medije tokom koje je okrivila policiju.

– Tačno je da je policija podnijela zahtjev. U zahtjevu stoje određene činjenice. Kod svakog zahtjeva, sve činjenice koje stoje u tom pravnom aktu moraju se dokazati. Ovdje nije bilo dokaza. Ja sam već rekla da je ovdje bila službena bilješka i da je bila izjava oštećene Nizame Hećimović gdje je koristila blagodet svjedočenja, znači odbila je da da izjavu. Kad koristite tu blagodet svaka odluka suda bi bila nezakonita. Ja sam rekla u saopštenju, dokaze za sud prikuplja policija i tužilaštvo.

Sud ne prikuplja dokaze. Mogli su se saslušati policajci, to je trebalo policija da uradi. Sudija ne saslušava ni nasilnika ni žrtvu, već donosi odluku po tome šta je policijska stanica dostavila. Sudu se dokazi dostavljaju – rekla je Kojićeva.

Tokom njenog obraćanja javnost je imala prilike da čuje da je propuste i greške činila i policija, da je činjenica da je ubica višestruko osuđivan, ali prema predsjednici suda, “službena bilješka nije dokaz”, niti je dovoljna za određivanje mjere zabrane prilaska?!

Sudija koja je donijela rješenje kojim se odbija mjera zabrane prilaska je Lejla Numanović, koju je predsjednica suda svim silama branila.

– To je takva haranga na tu sudiju Lejlu Numanović, potpuno neopravdano. Žena je donijela odluku na osnovu zakona i zakonito – zaključila je Kojićeva.

“Mjera zabrane prilaska se izriče zbog osnova sumnje”

Sa druge strane, o ovome se oglasila i advokatinja Elmedina Bojičić, koja je istakla “kako ju je sramota i kako sudija priča gluposti”.

– Sramota me je! Sramota me je što sam tu, nijemo svjedočim ovom gnusnom činu od kojeg mi danima nije dobro! Beba je plakala! Nizama je ubijena na oči svih nas! Niko nije došao! Predsjednica suda priča gluposti! Tako je! Gluposti!

Mjera zabrane se izriče zbog osnova sumnje! Nisu trebali nikakvi dokazi! Sudija se bojala da donese mjeru. Bojala se i policija da ga privede, jer on je glavni baja u selu. Ovo je jedina istina. Nizama Hećimović mogu biti ja, može biti vaša kćerka, vaša sestra – navela je advokatinja Bojičić.

O ovome je pričao i sarajevski advokat Ifet Feraget, koji kaže da se smatra da nasilje postoji onda kada postoje i osnovi sumnje. Nije potrebno sprovoditi dokazni postupak, kao što je to slučaj u krivičnim predmetima. U ovom slučaju, imali smo se osnove sumnje zbog kojeg bi se Sulejmanoviću odredile mjere zabrane.

– Zakon je propisao, u smislu njega, smatra se da nasilje postoji kad postoje i osnovi sumnje. Dakle, nema dokaznog postupka kao u krivičnim predmetima, Za ovaj zakon je dovoljno da postoji osnov sumnje, a to su okolnosti da postoji mogućnost da se nešto desilo – rekao je Feraget.

Kako je rekao, sudija je imala sve što je potrebno, kako bi odredila mjere zaštite.

– Svako postupanje koje može izazvati opasnost da će doći do fizičkog ili psihičkog nasilja – nešto što može, a to nešto je Nizama prijavila. Sve je to sudija znala i u tom kontekstu je morala, prema mom dubokom ubjeđenju, jer je imala i više nego što joj je trebalo, da odredi mjere zaštite – kategoričan je on.

Ubicu niko neće da sahrani

Nermin Sulejmanović, trostruki ubica, višestruki prestupnik i nasilnik, još uvijek nije sahranjen. Prema posljednjim informacijama, njegovo tijelo se nalazi u Komemorativnom centru u Tuzli, a još niko nije podnio zahtjev za njegovo preuzimanje.

Otac ubice se odrekao svog sina i od porodice nema nikoga ko bi ga sahranio. Nadležni čekaju odluku da li će trostrukog ubicu sahraniti Opština.

Podsjećamo, Nermin Sulejmanović, koji je počinio trostruko ubistvo, počevši od svoje nevjenčane supruge Nizame Hećimović, već je prijavljivan policiji za nasilje u porodici.

On je ubio svoju suprugu ispred vikendice u mjestu Sibovac, nedaleko od Gradačca, dok je njihova kćerka ležala u lokvi krvi i plakala.

Kako se moglo vidjeti na uznemirujućem snimku koji je sada obrisan, on je pitao nesrećnu ženu zašto ga je prijavila policiji, a ona je odgovorila da se bojala za sebe i dijete. Sa Nizamom je u tom kobnom trenutku bila i beba, koja je ležala u lokvi krvi, piše Blic.

Nakon što je pretukao i ubio svoju nevjenčanu suprugu, Nermin je ubio još dvoje ljudi, oca i sina (23), turske državljane, Džengiza i Denisa Ondera. U krvavom piru je ranjena i majka, tačnije supruga ubijenih.