– Pročitala sam, tata, sto puta.

– Pročitaćeš vala sto i prvi put, bio je uporan.

– U voćnjaku je bilo šezdeset stabla…

– Stabala, ispravio je.

– Šezdeset stabala voća, od toga osamnaest krušaka i četrnaest dunja. Četvrtina ostalih voćki…

– Voćaka, prekinuo je.

– Četvrtina ostalih voćaka su bile breskve, a ostatak marelice. Po koliko je bilo bresaka i marelica.

– Koliko je bilo breskvi, ispravio je otac.

– Nastavnica kaže bresaka, odgovorila je.

– Kaži nastavnici da nema pojma, reče otac i otrese pepeo u debelu kristalnu pikslu. Da išta zna, ne bi hodala poderanih  čarapa.

– Nije žena jadna kriva, upade Majka. Plata u školi mala, muž joj ne radi, mati bolesna, dva mjeseca nisu platili kiriju.

– E, nisu platili?

– Života mi, Dino, pričala mi ona Branka što živi u žutim zgradama, vizavi njih.

– Tata…

– Šta je?

– Ja sam pročitala.

– Dobro… Znači, bilo šezdeset stabala, je l’ tako?

– Jeste.

– I šesnes’ krušaka.

– Osamnaest, tata.

– Nek’ ti bude. Osamnest. I kolko dunja?

– Četrnaest dunja.

– A ostatak breskve i marelice. E, sad… Lelo, moraš prvo znat’ postavit’ zadatak.

– Prvo ga mora razumjet, upade Majka.

– De, Minka, ne prekidaj, nećemo završit’ zadaću do sutr.! Bezbeli da ga mora razumjet’. Razumiješ li, Lelo?

– Razumijem, tata.

– Kod razlomaka ti je glavna razlomačka crta. Moraš znat’ šta ide gore, a šta dole. Znaš li šta ide gore?

– Kruške?

– Tako je, kruške. Znači – gore pišeš osamnaest. E, sad, pošto imaš i kruške i dunje i breskve i marelice, ovo će biti dvojni razlomak.

– Svaka tebi čast kad to znaš objasnit’, reče Majka.

– Jašta ću nego znat’, učio sam u školi, reče Otac i napiri se k’o paun.

– A učila sam i ja svašta, pa sad znam samo sabirat u prste.

– Stvarno, mama?

– Šali se mama, bona, zna ta na čem’ nebo stoji. Nego, gledaj ‘vamo, šta smo rekli, imamo dvojni razlomak. Vrijednost dvojnog razlomka izračunava se tako što podijelimo proizvod spoljašnjih članova sa proizvodom unutrašnjih članova. Je l’ ti to jasno?

– Jeste, tata.

– Šutite malo, evo mi počinje emisija, reče majka i pojača televizor. Sprema Stevo musaku s patlidžanima, to moram gledat’. Jesi ovo ti, Lelo, opet dirala antenu, boga ti, vidi kako mi je mutna slika..

– Najprije na ugrijano ulje stavite sjeckani luk i blago propržite, reče Stevo.

– Odo’ zapisat, reče Majka i otrča po stari rokovnik. Bože sačuvaj, svog ste ga išarali, nema jednog čistog lista… Gdje ću sad pisat’?

– Dodajte mljeveno meso, nastavi Stevo.

– Šta je ono rek’o?

– Luk da se isprži, mama.

– De, Lelo, u zadaću ti gledaj, neće učiteljica sutra pitat šta je bilo na televiziji.

– Malo papra po ukusu… Malo soli… I jednu žlicu Vegete.

– Ne kupih Vegetu, prisjeti se Majka.

– Meso pirjajte uz blago dolijevanje vode da omekša i na kraju dodajte kosani češnjak.

– Mama, šta je to češnjak?

– Lelo, skoči Otac. Kome ja radim ovu zadaću? Ja se ubih ovdje računajući, a ona – češnjak?

– Pa tata, nisam znala šta je.

– Luk. Bijeli luk! Haj’ sad, računaj…

– Koje?

– Šta – koje?! Eto sam ti postavio zadatak, ti samo izračunaj.

– Rajčicu ogulite i očistite od sjemenki, reče Stevo.

– Paradajz, objasni Majka.

– Šuti, Mino, da ti ja ne dođem! Vidiš da dijete radi! Da vidim šta si napisala…Četrnaest osamnaestina, a vamo podijeli breskve i jabuke, a da ostane četvrt… Nije, brate, dobro. Ne može bit’… Imaš li rješenja pozadi…?

– Nemam, tata.

– Složite patlidžan u vatrostalnu zdjelu a zatim prelijte umakom od mesa, objasni Stevo.

– Ja bi’ od ovoliko faširanog tri ručka napravila, reče Minka.

– Otac se počeša po glavi i zapali cgaretu.

– Otvori malo, začadiće mi store, reče Majka i stade da rastjeruje dim.

– Haj’mo ispočetka. Znači… imamo dvojni razlomak. I rekli smo da se vrijednost dvojnog razlomka izračunava tako što podijelimo proizvod spoljašnjih članova sa proizvodom unutrašnjih članova. Je l’ ti to jasno?

– Jeste.

– Pitaj, ako ti nešto nije jasno. Nisu ni meni razlomci iz prve bili jasni… Al’ nema tu šta, matematika je to, tu su ti dva i dva vazda četiri.

– Dobro, tata.

– Ho’š znat’ sama?

– Hoću, tata.

– Hajde, evo ja ću se okrenut’, neću ni gledat’ šta radiš.

– Tata, tata?

– Reci, Lelo…

– Tata, a šta su to marelice..?

Tekst: Daniela Bakić

Plate su bile skromne, izbor robe ograničen, nestašice česte, ali se živjelo s jasnom sviješću o vrijednosti novca. Upravo zato, iz tog vremena izdvajaju se četiri životne lekcije koje i danas mogu biti zlata vrijedne.

1. Popravi, ne bacaj – kultura odgovorne potrošnje

Nekada se ništa nije bacalo bez pokušaja popravke. Rajsferšlusi su se mijenjali, dugmad prišivala, cipele lijepile, a kućni aparati nosili kod majstora.

Danas je često lakše kupiti novo nego popravljati staro, ali takav pristup dugoročno opterećuje kućni budžet. Popravka produžava vijek trajanja stvari, smanjuje troškove i podstiče odgovorniji odnos prema novcu i resursima.

2. Zimnica – pametna strategija za niže troškove hrane

Priprema zimnice bila je dio svakodnevice. Džemovi, sokovi, turšija, kiseli kupus i paprike punili su špajz prije zime. Znalo se šta se ima i koliko će trajati.

I danas ova navika ima smisla. Ljeti su voće i povrće jeftiniji i kvalitetniji, pa se zamrzavanjem i konzerviranjem može značajno uštedjeti tokom zime. Osim toga, domaća hrana često je zdravija i bez dodatnih aditiva.

3. Štednja kao navika, a ne izuzetak

Skoro svaka porodica imala je štednu knjižicu. Iako kamate nisu bile visoke, postojala je svijest da se dio prihoda mora sačuvati za „crne dane“.

Danas postoje brojni oblici štednje – od klasičnih računa do digitalnih aplikacija – ali princip ostaje isti: redovno odvajanje makar male sume novca stvara finansijsku sigurnost i smanjuje stres u nepredviđenim situacijama.

4. Vještine koje vrijede više od novca

U školama se učilo domaćinstvo, a mnogi su znali da šiju, pletu, popravljaju ili sami izrađuju namještaj. Te praktične vještine nisu samo štedjele novac, već su razvijale samostalnost i kreativnost.

Danas, u vremenu brze potrošnje, upravo te sposobnosti mogu biti velika prednost – od sitnih kućnih popravki do hobija koji može prerasti u dodatni izvor prihoda.

Da li je zaista prije bilo bolje?

Život u Jugoslaviji nije bio ni idealan ni potpuno težak – bio je drugačiji. Postojale su nestašice i čekanja u redovima, ali i kultura racionalnog trošenja, solidarnosti i snalažljivosti.

Možda danas imamo veći izbor i savremenije tehnologije, ali stare navike poput popravljanja umjesto bacanja, pravljenja zimnice, redovne štednje i razvijanja praktičnih vještina i dalje mogu pomoći da pametnije upravljamo novcem i živimo stabilnije.

Izvor: Buka

Povod za ovaj tekst nije nabrajanje prilika i znamenja iz prošlosti – na koncu, prošlost nam je toliko dugačka i izazovna da je svaki dan u kalendarskoj godini doslovno prenatrpan zabeleškama o događajima koji nam prethode; povod je nešto drugo: kako se mi kao zajednica odnosimo prema njima, zbog čega i na koji način odlučujemo da su neki događaji važniji od drugih, zbog čega ćemo neke događaje ponovo početi da obeležavamo, druge otisnuti u zaborav a treće uspostaviti?

Narodni heroji pre narodnih heroja

Tek skoro sam osvestio da sam se sa osećanjem čuđenja u odnosu na selektivnost proslava susreo kao đak prvak. Pohađao sam jednu dosta veliku školu u Valjevu, koja je u to vreme nosila ime Žikice Jovanovića Španca. Nisam, razume se, imao pojma zašto je taj Španac zavredio da moja škola nosi njegovo ime, nisam dugo godina imao pojma ni da čovek nije bio pravi Španac, niti da je apoteka pored koje sam živeo, koja nosi ime 7. juli, nazvana u čast postupaka ovog čoveka.

Ukratko, za one koji ne znaju, Žikica Jovanović je bio jedan od hiljada dobrovoljaca (levičara) koji su otišli u Španiju da se bore u građanskom ratu koji je izbio nakon što je fašistički generalisimus Fransisko Franko izvršio državni udar protiv vlade.

O značaju i veličini tog rata, verovatno ključnog evropskog događaja u 20. veku nekom drugom prilikom. U tom ratu je iskustvo u borbi stekla čitava plejada ljudi koji će kasnije, u vreme socijalističke Jugoslavije, decenijama obnašati najviše državne funkcije.

Bili su to Narodni heroji pre narodnih heroja. Žikica Jovanović je 7. jula 1941. upucao, s leđa, dva žandara na vašaru u Beloj crkvi, i taj događaj je u nomenklaturi komunističke revolucije označen kao Dan ustanka protiv fašizma. Potonjim generacijama nije predočeno da je taj pucanj imao sve elemente ratnog zločina, kao ni to da komunistima nije palo na pamet da ustanu protiv nacizma sve dok je na snazi bio sporazum Staljin i Hitlera.

Mnogo je to informacija za đake prvake, a istorija je opasna ako se konzumira naprasno, jer je nemoguće olako razlučiti hiljade slojeva i otpetljati desetine okolnosti koje dovode do određenog događaja.

Mnogo je to informacija za đake prvake, a istorija je opasna ako se konzumira naprasno

Tabla od plute

Kao što rekoh, ništa od toga nisam znao dok sam pohađao prvi razred osnovne škole. Prvo čuđenje je nastalo tokom priprema za školsku slavu – Svetog Savu: s obzirom da sam otkad znam za sebe obožavao da crtam, odlučeno je da se upriliči minijaturna izložba sa mojim portretima Svetog Save, Svetog Simeuna i ostalih Nemanjića koje smo izrađivali na časovima likovnog vaspitanja.

Za mene je to bilo stravično stresno. Mislio sam da ću umreti od treme što će nekoliko desetina učenika i njihovi roditelji ima ti priliku da vide moj rad; To je u mom ondašnjem poimanju sveta predstavljalo svekoliku stručnu i kritičku javnost na kugli zemaljskoj, a tabla od plute, okačena desno od ulaza u učionicu, na koju sam čiodom pričvrstio moje crteže, činila mi se većom od zidova Luvra.

Tako usplahiren i pojačanih čula, primetio sam da su radovi, koje sam skidao kako bih okačio svoje, potpuno drugačiji: nigde nije bilo Nemanjića, nigde nije bilo stamenih i sigurnih figura nalik na starim freskama. Gledao sam u kolone, grupe, zbegove, u razigrane i dramatične kompozicije nalik na scene iz partizanskih filmova.

Nisam tome u to vreme predavao previše značaja, bilo je potrebno da prođu godine da shvatim da je u razmaku od nekoliko godina promenjena čitava obrazovna matrica – četvrtaci, koji su mi se tada činili kao odrasli ljudi, obrazovani su kao i četrdesetak generacija pre njih, a meni je pripala čast da budem među prvima u čijem odgoju su stari sveci zamenili nove, ili novi stare – svejedno.

Moje obrazovanje i program koji su nastavnici sprovodili bio je deo nove društvene paradigme a ja o tome nisam znao ama baš ništa.

Lažem – sećam se da mi je majka nakon jednog časa poznavanje prirode i društva, rekla da se na sledećem času javim i da kažem kako mi je rekla da Vojvodina i Kosovo i Metohija nisu autonomne pokrajine, da to piše u Miloševićevom ustavu, a da sve što tu piše nema veze sa realnošću, i ja sam se javio i to preneo učiteljici koja je bila dovoljno mudra da preko toga pređe i spasi moj mozak bespotrebnog pregrejavanja u pokušaju da razumem ko šta slavi, ko se čemu divi i kako to da Kosovo ili Vojvodina mogu da postoje ili ne postoje u zavisnosti od toga da li neko to stavi na papir ili ne.

Monsters of Rock danas ne znači ništa

A onda odrasteš, i shvatiš da sve počiva na papirima. Bezbroj ukaza, sporazuma, ugovornih obaveza, propisa, zabrana, diploma, sertifikata, uverenja, registracionih i ŠV obrazaca, svedočanstava održavaju ovaj naš poredak. Shvatiš da svet počiva na papirima, i to sa punom svešću da je većina papira u ljudskoj istoriji nestala, uništena ili spaljena u Aleksandrijskoj biblioteci, da ne znamo da li papiri kojima se pokoravamo i na osnovu kojih razumemo svet doprinose ispravnoj slici o njemu ili potpunoj zabludi. Shvatiš da je sve arbitrarno; da je sve pitanje prokletog utiska i imidža, tj. slike koju odašilješ.

Pre neki dan sam nakon ko zna koliko godina, nabasao na video u kom operska pevačica reaguje na nastup Metalike u Moskvi 1991. Siguran sam da znate o kojoj vrsti videa govorim – ima nečeg neodoljivog u tome da posmatrate reakcije drugih ljudi dok slušaju muziku koju volite, u neizvesnosti da li će njihov utisak biti onakav kakav je bio vaš kada ste prvi put čuli neku pesmu.

Verovatno znate ponešto i o pomenutom koncertu, naslovljenom sa Monsters of Rock, održanom u Moskvi mesec i po dana pre raspada Sovjetskog saveza. Monsters of Rock danas ne znači ništa, ili barem ne previše, ali je u to vreme predstavljao projekat „festivala slobode“ i bio alatka u arsenalu diplomatske ofanzive u širenju demokratije, počev od (istočnog) Berlina, pa što dalje na istok.

Shvatiš da svet počiva na papirima, i to sa punom svešću da je većina papira u ljudskoj istoriji nestala, uništena ili spaljena.

Koncert je planiran u vrlo komplikovanom istorijskom trenutku: samo mesec dana ranije poraženi komunisti su neuspešno (kao što se, na koncu, pokazao svaki njihov projekat) pokušali da izvedu državni udar protiv „kontrarevolucionarnih“ snaga. U tome ih je podržao samo maločas pomenuti Milošević.

Odlučeno je da se Monsters of Rock održi na aerodromu Tušino, što je predstavljalo simbolički prst u oko, budući da će najveće rokenrol zvezde „zauzeti“ aerodrom koji je služio za predstavljanje najnovijih dostignuća sovjetske armije. Metalika, AC/DC, Black Crowes i Pantera nastupili su pred više od pola miliona ljudi, što je i dan-danas rekordna posećenost jednog koncerta na teritoriji Ruske federacije.

Pronalazim prateći, BTS materijal i obilazak koji je članovima Metalike upriličen u Moskvi. Vlada siromaštvo, Moskovljani i Moskovljanke su maltene u prnjama, sve je sivo i otužno; sve, sem sjaja u očima i gladi za slobodom. Posmatram momka koji nadahnuto opisuje Larsu Urlihu kako je sa nekoliko prijatelja jurišao na tenk pučista i pokazuje mesto na kome se taj susret odigrao.

Slušam uzbuđenje u njegovom glasu i osećam ponos što je žrtvovao život da bi Rusi živeli u demokratiji, slobodi i bogatstvu. Njegove reči potkrepljuje snimak momaka koji goloruki razoružavaju tenkovsku jedinicu. Nakon toga po prvi put pažljivo posmatram snimke publike sa koncerta i obuzima me isti osećaj kao kada sam shvatio da sam kao đak prvak sredstvo za promenu društvene paradigme: pa niko od njih nije znao za Panteru koja je tada tek napravila proboj čak i u Americi, pitanje je koliko njih je uopšte imalo priliku da posluša kasetu ili ploču Metalike. Euforija ne vlada zbog muzike ili poruka muzičara već zbog zablude da će konačno moći da žive u dostojanstvu, da će imati novac da kupe hranu, plate grejanje, otputuju sa porodicom na odmor i žive običan život izmešten od istorije.

Nismo robovi

U sećanje mi dolazi majčina priča o njenoj apsolventskoj ekskurziji u Petrogradu. Tokom obilaska Ermitaža, prišla joj je vodičica koja ih je sprovodila kroz najveću kolekciju umetnosti na svetu, da je pita da li bi joj moja majka prodala maskaru. Toga nije bilo tamo. Majk joj je zatim izvadila šta je imala od šminke da ova odabere.

A onda je Ruskinja počeka da se nećka. Posle nekog vremena, majka shvata da ta žena, doktorka istorije umetnosti, koja tečno govori nekoliko stranih jezika, ne može sebi da priušti više od jedne stvarčice, koju je moja majka kupovala od stipendije ne vodeći računa koliko košta.

Mislim na sve te unesrećene ljude dok posmatram masu kako u euforiji kliče, ne bendovima, nego Americi. Mislim o onom toliko puta ponovljenom stihu Branka Miljkovića, o tome da sloboda nikada nije zapevala kao što su sužnji pevali o njoj. Mislim o svemu tome i srce mi se steže jer trideset godina kasnije njihova deca ginu po ukrajinskim prostranstvima u suludom ratu. Oni koji ne ginu pobegli su, između ostalog, i u Srbiju. A ni mi, ni oni, ni Evroljani, ni Amerikanci, više ne verujemo ni u šta. Ponajmanje u mir.

Sloboda nikada nije zapevala kao što su sužnji pevali o njoj

I baš zato je maj važan mesec. Tačno, ne obeležavamo noć kada su iskasapljeni pripadnici jedne dinastije i ustoličeni drugi, ne obeležavamo ni masakriranje Kneza Mihajla u Košutnjaku, ne zato što ga se ne sećamo već zato što je previše tragedija u našim kalendarima.

U Maju se obeležava ograničenje radnog vremena na osam sati, jer nismo robovi, i pobeda protiv nacizma, jer nismo robovi. U maju se obeležava i dan Evrope, ne zato što smo impresionirani nedoraslim birokratama u Briselu, već u znak sećanja na vreme kada se čitav svet dogovorio da mir i sloboda nemaju cenu. Možda bi toga trebalo da se prisećamo, ne samo u maju, već svakoga dana.

Luka Tripković

Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže.

One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kada ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest.

Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnog grada. I nikada nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa…

I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji.

Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, premda sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao.

Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama – nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu – ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj.

Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime tog grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tom mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojem ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja…

Većina tih mojih, na Facebooku pronađenih djevojčica, djevojaka i žena, katkad već i gospođa u vrlo ozbiljnim godinama, nečijih baka i prabaka, ima polu-zatvorene profile. Sadržaji koje razmjenjuju s prijateljima, rodbinom i poznanicima, i koji su dio njihove svakodnevice, na način i u mjeri u kojoj su društvene mreže dio svakodnevice našega svijeta, ostaju mi nevidljivi. Gledam samo ono što je objavljeno kao javno. Obično su to sadržaji koji su izuzetak od svakodnevnog života, životne situacije, prigode, događaji koje vrijedi pokazati i onima s kojima nemaju sklopljen fejsbučki zavjet.

I onda, tako u nizu koji je obično desetak godina dug, ono što se smatra javnim, ili što se barem ne sakriva od tuđinskih očiju, o ljudskoj intimi mnogo temeljitije svjedoči od svega što je brižno posakrivano. Objave su to s ljetovanja u Dalmaciji, u nekom od onih mjesta na Pelješcu, Hvaru, Makarskoj rivijeri, u Dubrovniku i oko njega, gdje se ljetovalo i prije rata. Odlazeći na more iz nekog Seattlea ili Los Angelesa, prelazeći tako na desetine tisuća kilometara, obilazeći zemaljsku kuglu, baš kao da je velika šarena lopta za plažu, te djevojčice, djevojke i žene, čijih sam se imena evo sjetio, ne samo da idu u Trpanj, u Drvenik i u Slano, nego hrabro zalaze u vlastitu prošlost.

Ta njihova ljetovanja, pažljivo dokumentirana digitalnim telefonskim fotografijama na Facebook profilu, tokom kojih svojim muževima (obično povedenim još iz Sarajeva, ali katkad i strancima), ali i svojoj američkoj, kanadskoj, švedskoj i danskoj djeci, priređuju svojevrsni inicijacijski performans, više govore o njihovim identitetima, nego svi pasoši i svi porodični albumi koje posjeduju. Te sličice, suprotno njihovim nastojanjima, svjedoče da su identiteti izgubljeni. To djeca odmah shvate, ali poslušno idu na more, u daj daleki, nepostojeći svijet, sve dok zauvijek ne odrastu.

Većina komentara na toj objavi s dalmatinskog ljetovanja na stranom su jeziku. Na jeziku zemlje u kojoj se sad živi. Lakše je ako su na engleskom, ali znaju biti i na nizozemskom, danskom, švedskom, francuskom, njemačkom. Riječi i slova iskićena preglasima, onim skandinavskim kružićima nad probranim samoglasnicima, grafički su izraz, slika su goleme razlike koja je u međuvremenu uspostavljena između tih mojih djevojčica, djevojaka i žena, i svijeta kojem smo nekad pripadali.

Nerazumljive nordijske riječi slika su i glas razlike koja danas postoji između njih i mene. Sa svojom djecom i unucima one razgovaraju na jeziku koji ja ne razumijem. Na fotografijama iz zemalja u kojima danas žive, one imaju izraze lica lokalnih žena. Izgledaju već kao Amerikanke i Šveđanke. Ali u Trpnju i u Makarskoj nekako se preobraze, i ja ih ponovo znam.

Samo što taj preobražaj opet nema veze s ljudima među kojima se tada nađu. Jer one se ne preobraze u današnje ljude iz naših krajeva, nego u one ljude s kraja osamdesetih. Te žene s dalmatinskih ljetovanja na fejsbucima, posljednje su preživjele svjedokinje jugoslavenskog socijalizma. One govore zaboravljenim jezikom jednoga iščezlog svijeta. Kada to ne bi imalo tako jezovit prizvuk, mogli bismo ih nazvati živim grobovima. U njima smo živi sahranjeni.

Putovanja iz Seattlea, Stockholma i Osla ne poduzimaju se, naravno, samo zbog Dalmacije i mora. Važniji je put u Sarajevo. Nakon što sam na njihovim fejsbucima ispratio kako su im umirali roditelji – još jedna je to javna objava: te pažljive moje cure u nekoliko biranih riječi opraštaju se od roditelja – svjedočim neprimjetnom odumiranju njihovih sarajevskih domova.

Sljedeći put kad dođu, one spavaju u hotelu. Ali sarajevske hotelske sobe ne fotografiraju, ili ih javno ne pokazuju. Noćivanje u hotelskim sobama rodnoga grada doživljavaju kao životni poraz, a možda i kao još jednu izdaju Sarajeva. Ljudi koji su otišli iz tog grada, i još uvijek su za njega vezani sezonskim posjetama, koje javno objavljuju po svojim profilima, vazda imaju taj osjećaj da su nečim izdali Sarajevo. To znaju oni koji su u gradu ostali, pa onda na tome pomalo i insistiraju.

A možda im je, tim mojim curama, noćivanje po hotelskim sobama rodnoga grada naprosto samo bolno? Nije li tako i meni bilo, i nisam li upravo o tome napisao nekoliko knjiga (“Freelander”, “Psi na jezeru”, “Sarajevski psi” iz knjige “Rod”…)? One, za razliku od mene, ne ruju po svojim ranama, djevojčice za razliku od dječaka ne kidaju nezarasle kraste s natučenih lakata i koljena, i zato na njihovim fejsbucima nigdje nema sarajevskih hotelskih soba.

Ali zato će se javno vješati fotografije iz Bečke kafane u Hotel Europi, gdje su se slučajno srele sa školskom drugaricom, sa starim profesorom matematike, koji od onog vremena nije ni dana ostario, s ljudima iz onoga života s kojim uzaludno pokušavaju uspostaviti nekakav životni kontinuitet.

I na to im prolazi intimno vrijeme. Ono vrijeme između dva stranstvovanja. Tome im, tom uzaludnom pokušaju uspostave kontinuiteta, služe i sve javne objave na Facebook profilu. I ona tužna napomena da su iz Sarajeva, premda su im djeca stranci i sanjaju na stranim jezicima.

Tu su, naravno, i fotografije snimljene ispred onih nekoliko najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica. U komentarima ispod njih, javljaju se, katkad i na novostečenom jeziku, prijateljice i prijatelji iz prošlog doba, pa iz jednakih nedohvatnih daljina komentiraju ćevape. To je onaj laki razgovor iz fejsbučkog žanra, ali to je i prispodoba zajedničkog tihog iskorjenjenja. Dok su živjele tamo, nisu toliko išle na ćevape.

Niti su im ćevapi bili identifikacijski marker grada u kojem su odrasle. Pomalo im je tad išlo na živce što su ljudi iz drugih gradova u Sarajevu nalazili samo ćevape. I specifični smisao za humor, komunikativnost i otvorenost prema svima… A sad i one, makar u svrhu života na Facebooku, u Sarajevu nalaze – ćevape. Ono drugo što su vidjele i osjetile, ono po što su došle, a što možda nisu našle, nije za Facebooka.

Dok tako uhodim svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla, ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bi našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi.

I tko bih, na kraju krajeva, bio kada bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovog u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo.

Počela si otkrivati svoju snagu, boriti se za svje snove, te moram ti priznati da sam ponosna na tebe. Dugačak put iza mene, a ko zna koliko koraka ispred. Postala si svoj najveći oslonac, dostojanstveno se nosiš sa životnim promjenama, a godine iza tebe su te mnogo toga naučile i učinile mudrijom.

Prestala si da juriš “ogromnu sreću”, te shvatila da sreću čine sitnice koje nas okružuju. Dugujem ti jedno ogromno izvinjenje zato što sam ponekad sumnjala u tebe, u tu malo djevojčicu željnu dokazivanja.

Nastavi se osmjehivati svakom novom danu, te ispiriši sebe da svaki dan budeš sve bolja. Zahvali sebi za sve što si prošla, od pravih do pogrešnih odluka ( i njih si preživjela), te nikad nemoj odustati od svojih snova.

Na sve gledaj sa pozitivne strane, te ne zeaboravi da te neko voli baš zbog toga kakva si. Nazdravi sebi, životu, te smij se što glasnije. Zaboravi na godine, te raduj se sadašnjem trenutku, jer srećne žene su najljepše žene. Malim koracima se uputi u velike pobjede. Budi uvijek svoja, jer takva si savršena.

Vjeruj u sebe te ne zaboravi da te prošlost oblikovala, ali da te i ne definiše. Prati svoj unutrašnji glas, vjruj svojoj intuiciji, te postani ponosna vlasnica svoje vlastite priče. Živi život punim plućima. Putuj, voli, praštaj, te sjeti se koliko si posebna i prekrasna osoba.

Poštuj sebe, nazad se okreni da vidiš samo koliko daleko si stigla, te vjeruj životu. Budi šašava, zabavna, ogrinalna… jer je život prekratak da budeš bilo šta sem srećna.

Ostani unikatna i nemoj se plašiti života. Sačuvaj taj entuzijazam djeteta i ostani dobar čovjek bez obzira na sve. Ugasi unutrašnjeg kritičara, te pojačaj aplauz na maksimum, Jedan je život… proživi ga najbolje što znaš.

Manje se nerviraj, više uživaj. Eh, da… Život je jedna velika avantura – iskoristi ga maksimalno. Predamnom je još mnogo, mnogo toga što će me osnažiti, rasplakati, raznježiti i uljepšati mi dan.

Šta me još sve čeka? Nisam sigurna… ali znam da sam spremna. Draga prošlosti hvala ti na lekcijama i što si me učinila boljom osobom.

Draga budućnosti, vidimo se…

I sama često i rado učestvujem u raspredanjima na tu temu i sve mi se čini, nikad nije bilo, niti će biti takvih vremena kao što su bila ta srećna, “naša”.

Ali kad pokušam da stvarno čestito krenem da analiziram stara dobra vremena – prepadnem se! Jer ako su vremena bila tako super i ako smo toliko uživali u njima, kako to da je većina mojih prijatelja i poznanika zapalila preko granice prvim dostupnim prevoznim sredstvom.

Kako je moguće da toliko ljudi nije uspelo da se skocka ni emotivno ni profesionalno ni finansijski.

Kako se dogodilo da u životu i rečniku imamo toliko “bivšeg” (i ne mislim pritom na bivše frajere – to bi bilo super, mislim na bivšu zemlju, bivše prijatelje, bivša omiljena mesta za letovanje i izlaske)

Ako smo ih stvarno toliko voleli – kako smo im dozvolili da odu iz naših života. I, kao što se to često dešava, zle i surove činjenice krenu da me demantuju: Svi smo voleli da idemo na neko more, a onda više nismo, svi smo voleli svoju zemlju a onda je počela da nam smeta, svi se sa radošću sećamo hleba i masti ali to više niti jedemo niti dajemo svojoj deci za užinu…. Spisak je baš dugačak.

Sad se kao nerviramo što su ljudi stalno na telefonu, što na društvenim mrežama imaju desetine i stotine pratilaca i “prijatelja” (kao “nije realno imati toliko prijatelja”) a šta se desilo sa našima?

Sa koliko od onih najmilijih, najdražih i nezamenjivih smo još uvek u kontaktu – “uživo” ili putem društvenih mreža, nebitno.

Nekako mi liči da su stara dobra vremena uglavnom izgovor, i to prilično jadan, za sve što smo želeli i o čemu smo maštali a što se zapravo nikad nije potpuno ostvarilo. I ne samo to – te (uglavnom neistinite) legende kako nam je nekad bilo stvarno super su nam dobar izgovor što sad ne radimo ništa da nam bude bolje: kao toliko nam je bilo najbolje u tim “našim” vremenima da sad ne vredi ni da pokušavamo – kao nema šanse da letovanja budu bolja, posao zanimljiviji a prijatelji iskreniji, pa što da se trudimo! Ušuškamo se udobno u izmišljenu prošlost i skinemo sa sebe svu odgovornost za sadašnjost i budućnost.

Izgleda mi da se većina nas slaže da su ova trenutna vremena prilično jadnjikava, ali to ne bi smelo da nas spreči da se trudimo – pre svega zato što sadašnji mladi ljudi upravo proživljavaju neka svoja, buduća, “stara dobra vremena” i bilo bi lepo i ljubazno da im damo dobar primer.

Drugi i mnogo važniji razlog je što ćemo se jednog dana sećati današnjice kao “starih dobrih vremena” i bolje bi nam bilo da se skoncentrišemo na pravljenje novih dobrih uspomena nego na evociranje starih.

Jednom
Prokrijumčarila se ta divna prošlost
U ovaj slupani trenutak
Možda mirišu mimoze

Konkurs organizuje Lola Magazin i Jaffa napolitanke. 

„Ovo nikako ne umanjuje ozbiljnost i težinu stvari koje su vam se desile u prošlosti. Vi birate da ne nosite teret boli u sadašnjosti i budućnosti. Kada se identifikujemo sa svojim bolom svijet nam izgleda izobličen“, objašnjava Tony.

Za mnoge ljude stalno prisjećanje ružnih i bolnih trenutaka predstavlja pitanje časti. Tony smatra da ih to identifikuje kao žrtve i da takve osobe koriste svaku priliku da se pobune čim nešto u životu ne ide onako kako su oni planirali. Kao primjer navodi red u trgovini na jedinoj blagajni koja radi. Blagajnik postaje nervozan zbog reda koji se formira, ali ne može raditi brže. Tada se tu nađe osoba koja postaje nervozna zato što mora dugo čekati i stvara napetost među ostalim kupcima. Upravo takve naizgled bezopasne situacije mogu, kako tvrdi Tony, pogoditi čovjeka i izazvati u njemu duševni i emotivni nemir.

Isto tako, često se dešava da se ljudi drže svog bola toliko dugo da im on postane neka vrsta utjehe. Čini im se da bi bili izgubljeni bez bola i patnje, da ne bi imali šta ispričati drugima o sebi kako bi bili zanimljivi. Vremenom, ako se bolna sjećanja ne liječe ona mogu izazvati psihomatska oboljenja. Zbog svega toga Tony ističe da nije dobro godinama zadržavati duševni i emocionalni bol iz prošlosti u sebi već da je bolje da se s tim nosite samo kada se taj osjećaj pojavi. On dalje objašnjava da kao prvo morate sami sebi reći da birate mir, sreću i slobodu, pa čak i ako ne znate ni kako ćete to postići. Ukoliko se toga budete pridržavali, počećete se oporavljati i vaše misli će biti mirnije. Dugujete i sebi i svojim voljenim osobama da same sebe oslobodite duševnog zatvora u kojem ste dugo bili zarobljeni. Život će vam biti bogatiji i ljepši ako se prestanete opterećivati bolnim sjećanjima. Da bi vam sve to išlo lakše Tony je otkrio pet načina zahvaljujući kojima ćete se riješiti bola koji u vama izaziva nešto što se davno desilo.

Posvećenost

Ljudima koji su preživjeli duševnu i emocionalnu traumu može biti teško da prestanu patiti. Da bi se zaštitili oni podižu emotivne barikade kako ne bi ništa osjećali, pa ni bol. Tony ističe da se trebate posvetiti tome da te rane ostavite na miru kako biste napravili prvi korak u pomirenju sa bolnom prošlošću. Ta posvećenost vam omogućava da se suočite sa prošlošću tako što ćete napokon iznijeti neriješene probleme na površinu i riješiti ih. Nije nimalo lako ostati posvećen tome kada se suočite sa bolom, ali ako hrabro prođete kroz to ružna iskustva iz prošlosti će vas manje boljeti. Tony upozorava da ako se to ne uradi ljudi mogu nastaviti da prikrivaju svoju bol korištenjem svega što ih sprečava da se suoče sa prošlošću, uključujući i pribjegavanje stimulansima ili neprikladnom ponašanju. Sve to ljude može odvratiti od stvarnog problema. No, ako ostanete posvećeni tome da se suočite sa prošlošću vjerujte da ste na putu oporavka.

Priznajte bol

U trenutku kada priznate da vas nešto iz prošlosti i dalje boli vi se suočavate sa emocijama koju ta bol nosi i to je bolje nego da sve gurate pod tepih u nadi da će nestati. Zapamtite: ako se nečemu odupirete, to nastavlja da postoji. Potrošićete mnogo više energije da sakrijete sve sami od sebe nego da se oporavite. Kako Tony kaže, otpor je kameni zid koji baca sjenu na ljudske najbolje namjere za napretkom i prosperitetom. Suočavanje sa bolom može biti teško iako sve u životu ima svoj kraj, pa tako i bol. Umjesto da bježite od svojih emocija dozvolite sebi da ih u potpunosti osjetite. To će promijeniti vaš strah, nervozu i bijes. Ne razmišljajte o stvarima za koje mislite da vam život duguje već se hrabro i sa mnogo saosjećanja suočite sa izazovima. Nastavite da vjerujete u to da se iz tog iskustva razvijate.

Prihvatanje

Bol i patnja se javljaju još u djetinjstvu i traju cijeli život. Tony naglašava da ono što ljudi rade sa unutrašnjim ranama koje nastaju od bola određuje njihov stav i djela u životu. Čovjek može misliti da je zaslužio da mu se nešto desi ili da nikad neće biti dovoljno dobar i zbog toga se osjeća bezvrijedno. Tony objašnjava da je mnogo bolje da prihvatite svoju prošlost nego da bježite od nje. Tako ćete napraviti most koji će vas voditi naprijed, u budućnost. Ako stalno dirate te rane iz prošlosti umjesto da se suočite sa bolom onda od samih sebe stvarate žrtve. Prihvatanjem ne poričete da ste osjetili bol već bacate novo svijetlo na pukotine kako biste se oporavili i opet postali kompletna osoba.

Oslobađanje

Doktor John Sarno i doktor Don Colbert su opširno pisali o tome da se toksične emocije mogu manifestovati kao fizička bol. Ukoliko osoba potiskuje te emocije one će se manifestovati unutar njihovih tijela. Oslobađanje od bola je proces koji se može izvršiti na nekoliko načina. Nekim ljudima pomaže da rade sa stručnjacima za mentalno zdravlje kako bi se postepeno i bezbolno oslobodili bola. Često se desi da su u pitanju dublje emotivne rane, a naročito ako je ta osoba bila izložena fizičkom zlostavljanju. Drugi ljudi će se okrenuti vjeri i potražiti pomoć od vjerskih vođa. U svakom slučaju, za vrijeme oporavljanja na površinu mogu izaći različita osjećanja, ali i promjene u tijelu. Doktor Sarno objašnjava da je kod stotine pacijenata koje je on liječio nakon oslobađanja od bijesa i nervoze nestajala bol u leđima. Doktor Colbert je naglasio da su izdaja i nedostatak opraštanja izazivali srčana oboljena kod njegovih mnogobrojnih pacijenata koji nisu htjeli nekome nešto oprostiti.

Opraštanje

Opraštati trebate i sebi i drugima. Ako vjerujete da ste u prošlosti učinili nešto loše i zbog toga osjećate krivicu razmotrite to još jednom. Tony naglašava da jedno loše djelo ne znači da je neko loša osoba. Ukoliko ste cijelo vrijeme pogrešno razmišljali i onda uspijete da pobijedite taj unutrašnji konflikt vidjećete da je moguće da čovjek oprosti samom sebi i više se nećete mučiti. Često će se desiti da shvatite da su vaše namjere u doba kada ste to uradili bile povezane s tim da sačuvate sami sebe. Ljudska djela potiču od instinkta da čovjek mora brinuti sam o sebi što znači da je to što ste uradili bilo zbog ljubavi prema vama samima, a ne zato što ste htjeli naškoditi drugim osobama. Tony ističe da mogućnost opraštanja samom sebi treba posmatrati kao proces koji čovjeka postepeno vodi putem oporavka.

Izvor: Mogul

Nisi naučila neki novi jezik, jer što više odugovlačiš, to će ga biti teže naučiti.

Si ostala u lošoj vezi, jer sad shvataš da si mogla i ranije prekinuti istu.

Nisi nanosila više kreme za sunčanje, jer pjegice od sunca, a u najgorem slučaju i rak kože nisu prijatna iskustva. A mogla si ih sprečiti.

…si propustila priliku da upoznaš svog omiljenog pjevača. Uvijek vjerujući da će biti prilike, a evo sad vidiš da je to bila jedna jedina koju nisi iskoristila, jer si čekala.

…si se plašila da uradiš neke stvari, uporno se držeći svoje zone komfora, iz koje si trebala davno izaći.

Nisi vježbala na vrijeme, jer sad se stvarno teško natjerati na fizičku aktivnost.

…si dozvolila sebi da te polne uloge definišu. Mogla si biti sve što si htjela, da si srušila barijere.

Nisi dala otkaz na onom užasnom poslu. Jasno je da si morala plaćati račune, ali da si bila hrabrija, mogla si raditi i kreativniji posao, usuditi se i biti hrabra da vjeruješ u ostvarenje svog sna.

….se nisi više trudila u školi. Nevezano za ocjene, biće ti žao što nisi slušala predavanja, bavila se izučavanjem zanimljivih materija, kada je bilo i vremena i mogućnosti.

Nisi prihvatala sebe onakvu kakva jesi i što nisi bila svjesna koliko si lijepa.

…si se plašila reći volim te. Znaćeš da suština nije bila svakako u tome da dobiješ odgovor na izjavu, već da verbalizuješ svoje emocije i daš do znanja osobi da je voliš. Možda nikada nije ni saznala za to.

Nisi slušala savjete roditelja. To ćeš shvatiti najbolje kada budeš imala djecu i kad vidiš da sve što govoriš njima, ima samo dobre namjere i ciljeve.

…si bila puna sebe i mislila da si najpametnija na svijetu. Biće te sram, kada shvatiš koliko nisi imala pojma.

..si se brinula šta drugi misle. Zato što ćeš znati da je tvoj život apsolutno tvoja stvar i da niko nema pravo da ti govori šta da radiš.

….si podržavala druge da ostvare svoje snove, a svoje nisi ni pokušala ostvariti.

….si trošila vrijeme uzalud na neke ljude, mjesta i događaje, umjesto da si krenula dalje.

Si se suzdržavala i što nisi pokazivala emocije kada si ljuta, tužna ili bijesna.

…se nisi zauzimala za sebe. A trebala si. Stotinu puta barem.

Nisi pomagala drugima, jer empatija i velikodušnost obogaćuju čovjeka iznutra.

Što si zanemarivala svoje zube i rijetko išla zubaru. Znaš sad kad imaš protezu.

…si propustila priliku da postaviš neka pitanja dedi i baki prije nego su umrli. Shvatićeš prekasno koliko su ti značili i žalićeš za tim, ali ne možeš vratiti vrijeme.

…si radila previše. Zato što niko nikad nije požalio što je previše vremena proveo sa porodicom, ali zato gotovo svi žale što su je zapostavili radi posla.

Nisi naučila kuvati i praviti specijalitete. Mogla si realno naučiti to jedno jelo da ga imaš kao as u rukavu za sve situacije.

Nisi cijenila ono što imaš, uvijek jureći nešto novo, navodno bolje, ali gubeći i ono što si u tom trenutku imala.

Što nisi završila ono što si započela. Bilo da se radi o realizaciji ideje, odlasku na putovanje, prekvalifikaciji ili nečemu sasvim drugom. Trebala si istrajati u tome.

….se nisi provodila na zabavama, jer kasnije nećeš na njima ni biti, a tada si mogla biti kraljica karaoka, zvijezda večeri i na plesnom podijumu. Što nisi?

…si dozvolila da kulturološke, vjerske, nacionalne ili bilo koje druge odrednice usmjeravaju kao osobu.

Nisi dozvolila drugarstvima da se mijenjaju sa godinama, jer je normalno da se godinama ljudi mijenjaju, kao i njihovi životni pravci. To ih pak ne sprečava da ostanu drugovi.

….se nisi dovoljno igrala sa djecom. Zato što će dok kažeš keks biti odrasli i prestati da se igraju uopšte.

Nisi rizikovala, naročito u ljubavi. Zato što si mogla i trebala, a nisi se usudila iz potpuno besmislenog razloga.

Nisi stekla više poznanstava, jer će ti ona biti najvažnija u životu. Presudna za poslove, ali i uspostavljanje novih drugarstava.

…si se brinula previše. Zato što se većina toga nije ni dogodilo, a ti se brinula da će.

…si ulazila u bespotrebne rasprave i paničarali bez potrebe.

Nisi provodila dovoljno vremena sa onima koje voliš. Ništa ti nije moglo biti izgovor za to.

Nisi održala govor pred mnogo ljudi. Zato što nikad nisi saznala jesi li bila rođena liderka, a plašila si se pokušati.

Nisi bila zahvalnija ranije, jer danas znaš da sve što si ikada imala, počevši od vazduha koji udišeš do svega što imaš jeste veliki poklon za koji nikada nisi rekla hvala.

Reci danas.

Zahvali se.

Cijeni sve što imaš.

Voli i reci to naglas.

Kasnije će ti biti žao što nisi.

Izvor: Educate inspire change

“Ovo je zapravo prva prilika da na jednom mjestu vidimo veliki dio, a na kulturi sjećanja cjelokupnu foto dokumentaciju obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Koliko god mislimo da smo imuni/e na prizore iz bliske ratne prošlosti, drugačije reagujemo kada nam oni ne dolaze sporadično, u fragmentima.
Ovi memorijali svjedoče o jednom besmislenom ratu, koji osim što je odnio ljudske živote uticao je i na privid mira koji sada živimo”.

Važno je znati da žrtve nemaju pol, naciju, identite, staleže, već patnju koja im je zajednička. Upravo zbog toga trebate krenuti na put pomirenja

Da bismo uopšte mogli nastaviti dalje, Kristina dodaje kako je nužno adekvatno komunicirati o našoj prošlosti. Svjesna je da je to bolno, mučno, što potvrđuje i njeno iskustvo, ali neophodno je. “Ova izložba nije nikakva relativizacija krivice. Za krivicu i krivce nadležne su institucije. U našoj građanskoj nadležnosti je da učinimo sve kako bi dali/e trajni doprinos izgradnji mira, kako se više nikada nikome ne bio ponovilo naše iskustvo s početka devedesetih”, zaključuje Kristina.

CNA godinama radi sa ratnim veteranima, koji dolaze na izložbe. Ono što je važno istaknuti, prema Kristininom mišljenju jeste kako rat nije bio njihov izbor već nužnost. “Njihova okupljanja iako dolaze sa sve tri zaraćene strane mogu poslužiti kao nauk svima. Jedino građenjem zajedništva uz adekvatan odnos prema kulturi sjećanja možemo prevazići postojeće probleme čiji su generatori predstavnici etnonacionalnih elita kojima savršeno odgovaraju naše podjele jer njima obezbjeđuju vječni ostanak na vlastitim pozicijama. Nadam se da će što više građana i građanki Banja Luke posjetiti postavku do 4. decembra, jednako kao što se nadam odzivu u Bihaću gdje će biti posljednja bh. izložba 12. decembra u Gradskoj galeriji”, poručuje Kristina.

Vrijeme je da se suočimo na dostojanstven način sa posljedicama rata i prihvatimo sjećanja kao neizbježni dio na putu ka pomirenju. Jedino tako prestaće rat sjećanja, koji vrlo lako može voditi u nove, nepotrebne sukobe.