Bezveze ali sta da radim kad gospodin “ SAVRŠENI” neće da zamenimo strane. Hoće on do prozora ( kao da je to autobus pa će razgledati krajolik) i lampa je sa njegove strane. Voli nešto da pročita pred spavanje. Ma nemojte mi reći!? Volim i ja da čitam pred spavanje ali ne mogu. Prosto mi se oči sklope čim obrazom dotaknem jastuk.

Sa leve strane je udobniji krevet ili mi se tako čini gledajući iz ovog ugla?!

Koja bre leva strana i koji gospodin “ S A V R Š E N I”?

Pa ja sam, što bi se reklo  raspuštenica, evo već dva meseca. Nikako da se naviknem.

Mogu da spavam na kojoj god hoću strani i da ustajem na koju god hoću nogu. Nije da sad to nešto bitno utiče na moje raspoloženje i teško da bih bila drugačija, da kojim slučajem prvo spustim desnu nogu na pod ali eto jedne dobre strane razvoda.

Spavaću na krevetu popreko i baš ću jastuk da stavim tamo gde su mi do juče bile noge.

I šta je to uopšte raspuštenica? Kakva je to reč?

Ne znam za vas ali kad ja to čujem ili oblikujem tu reč svojim ustima, u mojoj glavi se pojavi slika žene, raspuštene, duge kose u dugoj spavaćici i naravno sa nekim belim cvetom u kosi, kako trči livadom. Onako usporeno i srećno trči…

Pomislio bi neko , da se ja tako probudim na leđima i satim razmišljam o glupostima.

Ma jok! Nemam ti ja vremena za to. Sve to projuri kroz moju glavu kao stampedo i eto me već na nogama. Levoj, desnoj, sa obe, svejedno i ko me pita na koju sam nogu ustala!? Niko! Svi nešto traže, hoće,zahtevaju. Šetaj psa, spremaj doručak, rasklanjaj, peri sudove, spremaj ručak, peglaj, usisavaj… ( ako nastavim da nabrajam ne gine mi depresija )  SAMA! Nije da je on išta od toga radio, pa mi je sad kao teško, nego eto još uvek fali tu negde…

Na krevetu u dnevnoj sobi, dok gleda utakmicu, recimo. U kuhinji, dok se provlači kraj mene da nešto uzme iz frižidera, baš dok su meni ruke do laktova u brašnu…

Fali tu po kući ali da budem iskrena, fali ko neki eksponat. Ne mogu da ga se setim kako nešto radi, bilo šta…

Evo naprežem mozak i ništa. Čeprkam po zabačenim kutkovima mozga, namerno čeprkam da vidim nisam li možda zaboravila, pa da još ispadnem i bezobrazna, zla i pokvarena bivša žena. Aha,eto ga! Jednom je pokupio svoje prljave čarape sa poda i odneo ih do korpe za veš. Tome je predhodila svađica i to samo zato sto sam fino, godinama sama nosila njegove čarape do kupatila a, tog popodneva baš nešto nisam htela. I on se strašno uvredio.

Sad se setih one mudre misli: ”Možeš učiniti dobra koliko hoćeš, davati sebe za druge do iznemoglosti. Ništa se ne broji.Samo jednom ne ispuni nečiju želju i potrebu… E to se broji i pamti zauvek!”

Zaboravih da pustim muziku.

Volim sve da radim uz muziku.Tako mi je lakše. Tako mi se čini da i sudovi pevaju sa mnom. Samo da nije neka balada. E, to više ne volim! Desi se da onda voda ne teče samo na slavini već i niz moje obraze.

Olja

Sigurna, istrajna, hrabra kao da nikada neće doći zimska bura i odnijeti svaki dio njene fasade.

Ona je tu stalno prisutna u svemu što je dio nje. Preteške stege vremena su nadgrizale dio kamenja i tešku kovanu ogradu na obali.

Tu više niko ne dolazi.

Osjeti se tišina, poneki galeb doleti i spusti se niz krovne „padine“ sigurnosti. Iz mora izgleda kao neka napuštena ptica čija krila i dalje očaravaju oči prolaznika. Jutros su opet talasi nježno milovali sve ispred sebe. Čuo se lepet nesigurnih krila, zvuk starog ribarskog broda i jedna mreža u kojoj će svoj ples zamke zagirati jato riba. Na obali sam najčešće sama!

Ćutim i slušam sve što talasi „šapuću“ i suptilno mi govore. Ti nikad nisi ni došao tamo, gdje sam bila spremna da oparam nebo i spustim ga sve do tvojih trepavica. Prolaze milion zvijezda pored tvoga oka zagledanog ko zna gdje. Pomislim svaki put koliko je lijepo to neobično sazvežđe između tvoga oka i nosa.

Ne znam više ni kako to izgleda ali osjetim da je uvijek tu, nadomak mene. Ti vodiš bitke u daljinama gdje ni sama nisam došla. Tiho govoriš i gušiš sve najglasnije glasove u sebi. Opet su tvoji koraci tu! Koračaš prema meni preteškim koracima, putevima čiji su drumovi blatnjavi i sakriveni.

Poželim da prođem kroz blato, vodu i tminu i dođem do tebe. Bura mazi moje lice ali se ne plašim zato što znam zbog čega su moje borbe teške.

Ti i ja nikad nismo gradili dom, ali to nije umanjilo snagu da izgradim još jedan snažniji. Onaj koji je izgrađen duboko u meni. Mi smo imali obalu, dovoljno daleko i još više udaljenu od tebe.

U trenucima gdje sam rasla na prstima i tražila sve one zvijezde padalice, slučajno pale niz tvoje lice. Mi nikad nismo gradili dom i to nije mijenjalo boje na koži ispod tvoga oka.

Oka zagledanog u daljinu iz koje se vode bitke za najtananija utočišta.

Da, znam, muškarci ne vole šoping, ali odlazak po namirnice nije isto što i višečasovno jurcanje po tržnim centrima u potrazi za savrešnom haljinom koju nigde nismo videle već zamislile pa očekujemo da postoji već skorejna samo za nas. A pri tom je još i jeftina. Mislim, i on jede, zar ne? Haljinu neće da nosi, totalna nezainteresovanost za to me mnogo i ne čudi (premda bi ga zanimalo itekako da se pojavim pored njega u haljini koja više otkriva nego što sakriva. I to ne zato što bi bio ponosan na obline koje vire. Srećom po njega, ja i šoping haljine k'o krava i kozmetika)

I mogu da razumem da možda ne zna da mi kupi odevni komad, ali njemu je i kupovina namirnica posle 15 godina teška misterija.

Sedam stvari koje očekujem da moj muž kupi (a nijedna nije ono što sam tražila)

Ne postoji dovoljno detaljan spisak sa kojim mogu poslati muža u prodavnicu. I nema mesta za “to se podrazumeva” .Sve mora biti detaljno i tačno opisano, od marke proizvoda pa do namene, kao i do grupe proizvoda gde se ta namirnica može naći (slatkiši, sredstva za pranje….) Idealno nacrtati mapu objekta u kom kupuje i pažljivo ucrtati putanju do željenog atrikla (time probuditi uspavanog gusara u njemu i pretvoriti kupovinu namirnica u igru i lov na blago.)

Zašto?

Nedovoljno detaljan spisak  može dovesti do sledećih situacija.

1. Ako napišem “paradajz sos” ili “kuvani paradajz” desi se da dobijem onaj ljuti. I to ajd’ da je jedan, nego ih donese nekoliko. Da se nađe. Nije isključeno ni da donese kečap. Rekoh, nema tu “podrazumeva se”.

2. Ako napišem “vegeta” što je postalo sinonim za začin sa povrćem, može se desiti da ne dobijem ništa jer ga nije bilo u našoj prodavnici. Nisam napisala da može bilo koji drugi začin. Meni se podrazumeva. Njemu jok.

3. Ako napišem “makarone“, to meni znači one u obliku cevčica. Pored njih jedemo još zadnjih 15 godina špagete i ponekad lazanje. Njemu to znači školjkice ili mašnice. Ove nikad nismo jeli. Šta ima veze, sve je to isto. Testenina. Probamo. Valjda ćemo preživeti.

4. “Prinač. Najjeftiniji. Pola kilograma. Plavo pakovanje, marka “ta i ta” (kud ćeš detaljnije)” . Potrefi plavu boju. Pirinač može biti i duguljasti, nisam precizirala da treba da bude okrugli.

5. “Nešto za frižider” je posebno opasna kategorija. Tu mogu da očekujem salamu neke fabrike za koju nikad nisam čula ili švarglu koja košta 50 dinara 200 grama, sa sve nedovoljno samlevenim ptičjim krestama i svinjskim papcima, jestivu toliko da ni sestrini kučići ne mogu da je jedu. A i gre'ota trovati ih. Zadnji put sam se drznula da poželim čvarke. Mislim da su bili ona tura iz ‘83 koja je misteriozno sačuvana zamrznuta do današnjih dana i provlačila se nedavno po vestima. Nekad, da ne grešim dušu, on ide na sigurnu varijantu. Kupi najskuplju šunku ili suvi vrat, mogu 3 frižidera da napunim po ceni jedne takve kupovine. Znam, znam, cepidlačim.

6. “Par šargarepa i glavica crnog luka” njemu znači “par kilograma” Trošim ih po par meseci.Šargarepu guram u kantu s peskom. U frižideru se pokvari ako je u kesi, a van nje dehidrira. Ako nemam peska, narendam pa u zamrzivač. Luk samo čuvam na tamnom i hladnom mestu.

7. “Ulošci sa krilcima” – šalim se, šalim se. Ne, to se stvarno ne usuđujem ni da zamišljam. Verovatno bi kupio pelene za odrasle. Ili dnevne uloške, da od njih pravim origami i nekako dobijem one sa krilcima. To ima neke kapljice, oznake, brojeve, veličine… za to treba dobro predznanje. Jednom sam u očaju, kad sam bila u bolnici, tražila da mi donese gaće. To mi je bilo sasvim dosta.

 Sve to tera me da postavim sledeća pitanja:

• Voliš to da jedeš pa si zato to kupio? (mislim, ok, može biti da sam ja ponekad sebična i da ne vidim dalje od svog nosa)
• Kad si ti video da sam ja ovo kupila, spremila, dala ti da jedeš, ‘leba ti?
• S kim živiš ti zadnjih 15 godina? Znamo li se?
• Alchajmer? (Ma jok. Potrefio put kući!)
• Jel’ to ‘oćeš da nas ubiješ ili samo staviš do znanja da ne treba da ideš u prodavnicu? (Postoje i bezbolnije varijante. Za oba slučaja.)

Moja i njegova realnost nisu u istoj dimenziji. Kako smo se uopšte našli? Desio se valjda neki sudar svetova, još neobjašnjiva naučna fantastika ili magnetska privlačnost (znate ono, suprotnosti se privlače) .

Što neminovno vodi do sledećeg pitanja:

Šta ako sam i ja bila samo nasumičan izbor u njegovom životu, bez razmišljanja?

Šta ima veze. Sve je to isto.

Pusto žensko.

Probamo.

Valjda ćemo preživeti.

Više o autorki:

Obična žena, udata, majka dvoje dece. Zavisnik od interneta. Posvađana sa olovkama i daljinskim upravljačem. Zadnjih par godina u ljubavi sa tastaturom. Piše na blogu “Skitarnik”.

Onaj dečko, kojeg svaki dan sretneš na ulici, odrastao je na Božićno jutro kada je sav sretan dotrčao u dnevni boravak da otvori darove. Međutim, ispod bora nije pronašao ništa. Ništa osim prazne boce, razbijene čaše, kutije u kojoj su nekada bile tablete i majke koja nepomično leži.

Ona starica koju svako jutro vidiš kako u 5 sati ujutro sa cvijetom u ruci odlazi na groblje, odrasla je u trenutku kada su u nemilosrdnom ratu, pred njenim očima, ubili njenu prvu i jedinu ljubav.

Ja, ti ili netko treći, odrasli smo u trenutku kada su nam priopćili da je netko nama drag otišao daleko. U taj neki Raj. Pa mi uzeli kartu svijeta i tražili to mjesto. Nigdje ga. Pa te bude stid pitati gdje je taj raj, na kojem kontinentu, koliko će novca i sati u avionu biti potrebno toj osobi da te dođe posjetiti. Dok u jednom trenutku ne shvatiš, da je to mjesto dalje od svih kontinenata, da ne postoji novac kojim se s njega možeš vratiti jer je karta na tom putovanju jednosmjerna.

Ma lažu knjige. Lažu psiholozi. Lažu priručnici za lakši život. Lažu oni koji sebe nazivaju “trenerima za sreću.” Lažu da svi mi odrastamo u istom trenutku. Lažu da su njihove statistike ispravne. Lažu da su njihovi podatci 100% ispravni. Više je nas što smo prvo odrasli, pa tek onda narasli nego ovih drugih. Vjerujte mi.

Dok pokušavaju naučiti robote da misle,osjećaju i vole, i nas nastoje programirati po svojim željama. U toj i toj godini prestaješ biti dijete, u toj i toj godini postaješ zreo, u toj i toj godini se moraš oženiti/udati, u toj i toj godini moraš dobiti dijete, u toj i toj godini moraš imati stalan posao i ostalo. Programiraju nas. Kao i robote. Dok su se prije ljudi trudili biti drugačiji, sada se trude biti isti. Ista odjeća, ista obuća, ista frizura, iste misli, isti osjećaji, iste konverzacije. Ubrzo će nestati komunikacije. Ubrzo će nastati muk jer ljudi neće imati što da kažu jedni drugima. Svi će nositi istu odjeću i čim kročiš u butik, nećeš morati pitati prodavačice gdje što stoji jer će sva odjeća biti ista. Svi će isto misliti pa nećeš imati potrebu izreći svoje mišljenje. Svi će težiti ka istoj, ispraznoj ljubavi pa upoznavanje drugih neće biti potrebno. Roboti. Isprazni, bezosjećajni i hladni.

I zato, nemoj postati dio mase. Budi individua, drugačiji a opet tako poseban. Budi ponosan što si odrastao prije ili poslije statistike. Budi ponosan jer si na teži način naučio da odrastanje nije na papiru, već u tvojoj glavi i srcu. I vjeruj mi, nisi stvar. Čovjek si od krvi i mesa. Sposoban za vlastito mišljenje. Topao, blag i nježan – daleko od hladnog metala od kojeg su napravljeni oni s kojima te žele svrstati u istu skupinu.

O autoru: Najjača dok držim olovku u ruci. Najslabija kad mi je uzmu. Vodim se mišlju: “Dan u kojem nešto ne napišeš, izgubljen je dan”. Vječni optimist. Uživam u malim stvarima. Volim prirodu. Volim život. Volim ljude. Volim sebe.

Zaista, nisu prošla ni poštena tri meseca od porođaja, a već dobijam ovakva pitanja! Prva pomisao nije mi ni za godinu, dve, tri, nije čak ni šta vas briga, moje dete, moja porodica, moja stvar. Ono na šta prvo pomislim kada me pitaju o proširenju porodice je – kada budem imala pare da trudnoću isfinansiram.

Da, ja sam jedna od onih koja je lekara platila i verujte, najiskrenije, ne žalim ni pare i svima to preporučujem. Čak i savetujem. Ne upuštajte se u izazov zvani trudnoća i porođaj ukoliko nemate novca za to ili niste baš veliki avanturista i ljubitelj igara na sreću. Možda dobijete premiju, baš kada vama krene porođaj radi savestan akušer koji vas neće forsirati ukoliko ne ide. Ili beba izađe glatko. Možda se samo malo pomučite. Možda malo više i sve bude u redu. Ali šta ukoliko ne bude tako? Da li je vredno rizika. Ja nisam bila dovoljno hrabra da iskušavam sreću.

Sve je počelo pre dve godine. Sedele smo jedna do druge na rođendanu zajedničke prijateljice, bila je u osmom mesecu. Kaže, u trudnoći joj ništa nije teško padalo. Bilo je tu i obaveznih mirovanja i utrogestana (kod koga ga nema) ali sve je sa bebom i njom bilo u redu.

I baš je sedela u kafiću sa našom zajedničkom prijateljicom kada joj je pukao vodenjak. Nije paničila uopšte. Bila je na dve autobuske stanice od kuće i nije zvala taksi, ušla je u autobus, otišla mirno po stvari i pravac porodilište. Bila je uzbuđena, srećna, dobro se osećala. Uputila joj je osmeh, mahnula i rukom pokazala da se čuju.

Odmarala sam kod kuće kada je stigla poruka: „Gledaj! Dobili smo bebu!“.Uz to i fotografija predivnog mališana.

„Zašto mu viri cevčica iz nosa?“

„Jao, neki kreten ju je porađao. Ali kažu da će beba biti u redu. Jak je on mališa.“

Na žalost nije bilo tako. Hitno je transportovan u Institut. Nema mu spasa. Ništa ne može da se uradi da mu bude bolje. Dete je biljka.

Porođaj je bio za mamu veoma težak, a za dete koban. Ona se nije dovoljno raširila, mali je želeo napolje. Umesto da je odmah urađen hitan carski rez, prirodno su je porađali nekoliko sati. Nagutao se i plodove vode ali i dobio brojna oštećenja tako da i dan danas samo vegetira. Ocena – 2!

Svaki dan je išla u Institut, obilazila je dete i tamo upoznala još tri majke koje su prošle kroz isto.

Godinu i nešto posle toga saznajem da sam trudna. Divna vest, ali meni kroz glavu prolazi užasan osećaj. Šta sada raditi? U čije ruke poveriti svoj i život svog deteta?

„Nemoj da se šališ! Znaš koliko sam ja imala sreće, ostala sam bez plodove vode. Spasio ti je sestričinu“, reče mi sestra i šalje broj njenog lekara.

Krenula sam prvobitno regularno na preglede. Ali kod prve prepreke, kao što je loše objašnjena procedura testiranja što mi je unelo nemir da sa bebom nešto nije u redu prihvatila sam onu: „Plati, pa se klati.“

Tako i bi. Svakoga meseca ozbiljan izdatak. Za ultrazvuk, za briseve, za krvnu sliku. Ali, kada god izađem iz ordinacije, bila sam potpuno mirna i spokojna. Imala sam krvarenje, očitavanje jednog softmarkera ali ni na trenutak nisam bila uznemirena i to samo zato što sam imala puno poverenje u svog lekara, a on mi je naglasio da se ne brinem.

Poslednji, deveti mesec doneo je troduplo veći izdatak – CTG svake nedelje! Pale su pozajmice. Otišla je ušteđevina.

„Devojko niste se dovoljno raširili“, reče mi doktor tri nedelje pre termina: „Obim vaše karlice je sada 18, kada se oduzmu kosti i mišići ostaje 9 cm za prolaz bebe. Obim bebine glave je sada 10 cm. Do porođaja će još rasti, a iskustvo mi govori da se vi nećete još mnogo raširiti. Verovatno se uopšte nećete još širiti. Bebi je već sada knap da prođe i ja bih radio carski rez.“

Kada bi me u toku trudnoće žene pitale kako ću se porađati, uvek sam govorila kako bude moralo. Prirodno – što da ne! Ne plašim se, protiv prirode se ne može. Epidural – ako može, svakako. Živeo razvoj medicine i epidural zajedno s njim. Carski rez – ako mora, šta da se radi. Beba mora nekako da izađe.

Odeljenje carskog reza. Veče nultog dana. Još sam ošamućena od anestezije, bruji mi glava, cela utroba me boli i nikako ne mogu da se namestim da bar malo odremam, a sve pogoršava žena u sobi prekoputa koja konstantno razgovara telefonom. U tom trenutku ne razaznajem šta govori. Završava razgovor, a telefon odmah ponovo zvoni. Okrećem se ka cimerki koja je tu drugi dan i pitam šta se dešava:

„Beba nije dobro. Transportovali su je na Institut. Forsirali su joj prirodni porođaj. Na kraju je išla na hitan carski. Sada juri sve moguće veze da mali bude dobro“, kaže mi.

Stresla sam se sva.

Jutro se nastavilo istim tempom samo što sada veoma dobro razaznajem šta govori. Beba će biti dobro, to je najvažnije. Pretrpela je povrede i reanimirali su je ali će biti dobro. Čujem je viče u slušalicu:

„Znaš kada bi mi se to dogodilo da sam plaćala lekara. Nikada. U ovoj zemlji moraš da platiš da bi te tretirali kao čoveka.“

Istina. Na žalost.

U moju sobu dovode još jednu ženu. Potpuno je iscrpljena. Drema. Ulazi doktorka i odlazi do njenog kreveta te počinje sa obrazlaganjem:

„Mališa će biti dobro. Ima hematom i infekciju i nalazi se na odeljenju poluintezivne nege. Ne brinite se sve će biti u redu.“

Šta se desilo? Porađala se od sedam uveče do tri ujutru, a na kraju je rađen carski rez i to hitan uzdužni.

„Mislila sam, kako se sve žene porađaju tako ću i ja. Mužu sam sad rekla ovo ti je sin jedinac. Dosta od mene!“, kategorična je.

Tada sam rekla sebi:

„Draga moja, sledeći put kada poželiš da rodiš dete, to će biti onda kada za to skupiš pare!“

Kao što kaže žena iz sobe prekoputa: Jedino te tako, u zemlji Srbiji, tretiraju kao čoveka. Na žalost.

Volim te zato što uvijek kasniš i nikad ne stigneš zatvoriti vrata za sobom.

Volim to.

Jer onda sam siguran da ćeš se vratiti.

Volim te jer prihvataš moju prošlost. Zbog svih nedosanjanih snova koje zajedno snivamo. Moja ljubav je tako ništavna i mala kad vidim tvoju prema našoj djeci.

Volim te što si se odrekla vitkog tijela zarad da rodiš nam dijete. Uvijek imaš jedno rezervisano mjesto za moje nepredviđene situacije.

U ovom svijetu poraza ti si moja pobjeda.

Ti si moje sunce i kada je noć. Ja sam ništa, ali sa tobom sam sve. Ti si moj početak, sredina i kraj, cijelo moje biće i “motor” zbog kojeg sam živ. Moje sve terete ti rado nosiš na svojim leđima.

Da tebe ne sretoh, moje postojanje ne bi imalo svrhu. Moje poštovanje samo ti zaslužuješ. Moja si svijest i nesvijest. Davno sam prestao da od Boga nešto tražim, samo mu se zahvaljujem na tebi.

Moj si smisao u ovom besmislu. Život u smrti. Radost u žalosti. Bijela tačka u crnilu. Imam nju niko me se ne tiče više.

Ja, sitan, nebitan, čime tebe zaslužih?

Znate li vi da se od sreće ne spava?! Ja kad nju vidim kako na mojim prsima spava srce tako zaigra bojim se da je taj ples u mojim grudima ne probudi. Bojim se da ako zaspim ugušiće me ovolika doza sreće.

Ne bojim se glasnog smijeha, jer sa tobom tihe sreće i radosti nema. Uz tebe nema neostvarnog sna, sve je moguće i prelijepo. S tobom ni duga nije daleko.

Zbog tebe bih prepješačio sve daljine, obišao sva mjesta samo da te usrećim.

Pisao bih pjesme, iako mi to ne ide od ruke.

Pjevao bih u centru grada i prosio za tvoju ljubav.

Bio bih najsrećniji prosjak.

Moj osloncu.

Moj živote.

Moje uporište.

Moja boginjo.

Moja srećo.

Majko naše djece.

Moj osmijehu.

VOLIM TE!

Sjetih se ovog bića kad sam, prije neki dan, posmatrala čovjeka. Postoji izvjesna sličnost koja me tjera da o takvom ljudskom biću pišem ono što znam. U životu sam i ja samo jedno srela, pa ipak vjerujem da svaki čovjek ili poznaje ili je on sam takva osoba. Među gomilom ljudi koja se provuče kroz naše svakodnevnice, sretne se nekad i onaj koji će se skupljati i zatvarati kada neko pokuša da priđe njegovoj nutrini. Poput insekta koji se uvlači, tako i on spušta glavu, želeći da, na neki način, zauzima manje prostora na ovom svijetu. Skuplja ruke i noge, preusmjerava pogled i izbjegava razgovor.

Međutim, mogu pouzdano reći da takav čovjek ne želi sve što je u njemu prešutjeti, ostaviti u tami svoje nutrine i ne osvrtati se na to. Njegova želja je obično da savlada ono što ga sputava i jednostavno razgovara. Ipak, potrebno je i znati da ga težina onoga što je u njemu uporno lomi, a jedan čovjek nikad ne može znati koliko toga drugi nosi na duši.

Pokušaj, eto, zamisliti u kakve crve se misli i osjećaji mogu pretvoriti kad su dugo nagomilani u zatvorenom prostoru. U takvom okruženju ni jedno ni drugo ne znaju gdje im je mjesto. Izobliče se, postanu glomazniji i bolniji nego što bi trebali biti i čovjek razvije sklonost da im posvećuje više pažnje nego što to zaslužuju. On vidi zmije umjesto crva. Tamo gdje se pojavi iskra, on već osjeća toplinu vatre i nikad ne prestaje dodatno se mučiti zamišljanjem kako njegovo ponašanje izgleda tebi. Kao da on to može pretpostaviti. Može mu danima biti na umu par tvojih riječi, koje si, eto, slučajno izgovorio, pa ako ih on protumači povoljno po svoju ličnost, bit će miran, a ako ne, naljutit će se sam na sebe.  Da… jedan čovjek je, svojom ludošću, i to kadar učiniti.

Čim uočiš čovjeka koji je izgradio cijeli dvorac oko svoje unutrašnjosti, uljepšao ga s vana, a ne dozvoljava ti da vidiš kako je unutra, možeš biti siguran da ga je strah da će ono što je iznutra narušiti ljepotu te vanjštine.

Dok ga pokušavaš nagovoriti da ti se otvori, moraš imati na umu i to da on ne može, kao ti, tek tako početi govoriti, iako to želi. Za njega je svaka izgovorena riječ kao stub oko kojeg će hiljadu puta obići nakon što ga izgradi kako bi se uvjerio da je dovoljno stabilan i da građevini ne prijeti opasnost od rušenja. Kad počne govoriti, vrlo brzo bi se mogao i povući ako ne dobije podršku, razumijevanje ili suosjećanje s druge strane. A sa svakom izgovorenom riječju osjećat će kao da polahko skida prekrivač sa svoga tijela, ne prepoznavajući samog sebe dok to čini. To je razlog što će se htjeti povući i odustati.

Ali ti ga nikako nemoj osuđivati. Nije tvoje da određuješ razloge njegovog ponašanja, tvoje je da ga prihvatiš i da budeš s njim strpljiv, da mu daš do znanja da se trudiš i da ti je iskreno stalo do njegove smirenosti. Nasmiješi mu se. Svaki čovjek će ti lakše prići ako s osmijehom kreneš prema njemu. Ali nikad nemoj silom vući pokrivač, niti rušiti zidove.

Možda će ti se, ako ga ne poznaješ, takav čovjek učiniti tužno, pospano, nezainteresovano ili mrzovoljno, ali molim te nemoj ga kao takvog u svojoj glavi naslikati, već uvijek pokušaj  pogledati iza tog zida i potrudi se da razumiješ. Budi otvoren i pozitivan prema njemu pa će i on ubrzo promijeniti svoje držanje.

Pokušaj držati na umu sve ovo sljedeći put kad ti se pruži prilika. Ja sam sigurna da ćeš, uz malo truda i volje, spoznati da tvoj prijatelj ima veliko srce kojim je spreman baš tebe zavoljeti. Onda ćeš mi biti zahvalan što se sjetih onog insekta i što odlučih da ti ovaj savjet udijelim.

Kanita Jahić

Moje ime je Kanita. Volim književnost mnogo više nego što joj se posvećujem. Volim otkrivati nova mjesta, učiti nove jezike, biti sama ili uživati u društvu pojedinaca. Želim učiti i napredovati svaki dan svoga života. Pišem jer postoji nešto u meni što mi ne da da to ne činim. Ne želim nikad biti zadovljna samom sobom, jer ću taj dan sigurno prestati na sebi da radim.

Ako ste imali predane nastavnike, znate o čemu govorim. To nije žena koja je svima davala petice, pa je zbog toga bila omiljena. To je žena koja je „samo” radila svoj posao, a radila ga je sa puno topline i odmerenosti. Sa uvažavanjem drugačijeg mišljenja i poštovanjem ličnosti učenika. Možda je to zbog samog predmeta u kome se prepliću i filozofija, psihologija, geografija, istorija, pravo.  Ili je ipak u pitanju pojedinac koji voli  svoj posao. U društvu, kao i u jednoj državi, sve počinje od pojedinca, voljnog da radi na sebi i daje svoj maksimum.

Sa setom se sećam ushićenja i magije kojima nam je predstavljala knjige, otkrivajući nam nepresušni izvor inspiracije. Koliko je važno ne preskočiti dela klasične književnosti, koja srednjoškolcima (ne svim) nisu naročito zanimljiva. I ne, na prvo čitanje nisam bila oduševljena Prokletom avlijom, Dervišom i smrti, Anom Karenjinom. Zbog nezrelosti i godina, nisam razumela sve skrivene poruke koje pisci tako lukavo provuku. Zahvaljujući njoj, dobila sam želju da ponovo  prelistam neke sadržaje i vratim se nekim delima.

I to nije najvažnije što sam ponela iz srednje škole. To je žena čije vam reči dugo godina kasnije odzvanjaju. Kao putokaz. Kao podsetnik da možete više i bolje. Podsetnik da u životu tražite suštinu. I u nekim teškim životnim trenucima, kad naiđete na opšte nerazumevanje društva, okoline, živi sećanje da neko veruje u vas. Da vas je neko prepoznao baš takve kakvi jeste, nesavršene, ali radoznale i voljne da učite i razvijate se.

Da bi neko bio deo vas, ne morate da budete stalno u kontaktu, da pijete zajedno kafu, da se čujete telefonom, lajkujete na fejsu. Dovoljno je da životni trenutak koji vam je dodeljen iskoristite na najbolji mogući način.

Sa očajanjem u glasu govorila nam je: Nemojte, molim vas, biti od onih ljudi kojima je životni cilj da budu siti, čisti i na suvom… I još tada, znala sam da sam na pravom mestu i da je gimnazija bila dobar izbor srednje škole. Svi kojima je predavala bili su svesni privilegije. Nas nekoliko vapilo je za takvim porukama, jer ih, na zalost, nismo slusali kod kuće. Prepoznavali smo tu goruću želju da od nas napravi bolje i kvalitetnije ljude. Ljude koji vide šire.

Ovim tekstom zelim joj reći veliko hvala i na svim divnim preporukama za knjige i autore. Povodom omiljenog Meše Selimovića, citiraću profesorku jos jednom: Od srca vam  želim da svi živite i doživite ljubav poput ljubavi u romanu Tvrđava i da ne pristanete ni na šta manje od toga. Ja sam je poslušala. A vi?

O autorki: Radoznala, uporna, pravedna, osecajna. Master učitelj po profesiji.

Počneš da “sređuješ” CV pa se setiš da si volontirao i u kampu za debele 2001. Setiš se i da si prodavao šešire u Guči 2005. Piši, sve se računa. Član si i Mense i menze i svega ikada. Rad na računaru advanced level al’ se ne sećaš kad si poslednji put otvorio excel. Engleski pričaš k'o maternji. Služiš se španskim. No puedo mas. Ubaciš neku svoju fotografiju sa telefona, sa apsolventske večeri, isečeš ostatak društva, rokneš neki filter i VOALA. CV je spreman.

A onda počneš sa slanjem istog na kojekakve konkurse. Pa dobiješ mejl gde ti se oni izvinjavaju jer ne odgovaraš profilu koji traže. Pa šalješ i dalje. A onda jednog dana dobiješ mejl gde ti jave da si ušao u taj neki uži krug pa da dođeš na testiranje. Sad imaju te “krugove pakla”, pa u prvom krugu test logike, u drugom verbalni, u trećem numerički, u četvrtom test ličnosti, pa onda vas podele u grupe i daju neke glupave zadatke i vi kao treba to da rešavate, ma svašta. Nekad pomislim, možda sam konkurisala za rad u NASA-i a ne za mesto promotera. Elem, nemojte misliti da je ovo nužno loše. Dešavalo se da konkurišem za neko mesto i odmah me pozovu na intervju. Jednom sam dobila poziv iz neke manje firme da dođem na razgovor.

Dan pred razgovor za posao mi je kao dan pred isipt. Taj dan ne izlazim nigde, u sobi sam, čitam o toj firmi, spremam odgovore na ona najčešća pitanja koja se postavljaju na samom razgovoru. I tako, ja spremila sve odgovore, obukla se onako baš poslovno. Ulazim u kancelariju, i tu kreće agonija od 15 minuta. Čovek je pričao 15 minuta o toj poziciji, ne postavivši meni ni jedno pitanje. U jednom trenutku sam se zagledala u neku pticu na drvetu koju sam videla kroz prozor iza njegove glave. A on je i dalje pričao i pričao i pričao.

Praktično je intervjuisao samog sebe. Nakon završenog monologa, rukovali smo se, izašla sam i molila se da me nikad više ne pozovu. Sećam se isto tako intervjua u susednom gradu, gde su me dve osobe intervjuisale. Bombardovale su me pitanjima “gde vidiš sebe za 5 godina?”, “da li si pušač?”, “koja je tvoja najveća mana?”. Čak me jedna od njih pitala “Za šta sve olovka može da služi sem za pisanje?”. I dok sam se ja preznojila 20 puta i trudila se da na svako pitanje odgovorim što tačnije i spontanije, jedna od njih me je prekinula da bi ispričala uslove. Dakle, probni rad dve nedelje, nije plaćen, postoji mogućnost da ne nastavim da radim nakon tog perioda ukoliko ne budu zadovoljni.

Ok, hajde, izdvojila bih pare za put za te dve nedelje, to bih nekako prebrodila. Onda  nastavlja dalje, kaže da je radno vreme od 8-16h ali da očekuje da svi njeni zaposleni ostaju prekovremeno, naročito “ovi novi” kako je naglasila. Naravno, podrazumeva se da prekovremeni rad nije plaćen. Hajde, i na to bih pristala, malo dokazivanja nije na odmet. Ali kad je rekla sumu za koju bih radila, mislila sam da sam u skrivenoj kameri. Ta suma bi pokrila moje troškove puta i obroka, a za ostatak bih mogla da kupim lekove da bih prebrodila taj stres. E, a kad su me na jednom razgovoru za posao pitali zašto želim da budem prodavac iako imam završen fakultet.

Zato što se trenutno ništa bolje ne nudi u ovoj našoj provinciji, rođače! Naravno, posao nisam dobila jer sam “prekvalifikovana”, odnosno znaju da bih otišla čim bi iskrsla neka bolja prilika. U pravu su skroz. Ali to ne menja činjenicu da sam “prekvalifikovana” za posao prodavca, a opet nemam iskustva da bih mogla da radim nešto za šta sam školovana. I tako se nalazim u nekom međuprostoru. Ni tamo ni ‘vamo.

I nakon tih intervjua shvatila sam nekoliko ključnih stvari. Jedna od tih je da je intervju za posao dvosmerna ulica, i da i vi morate videti da li vam odgovara šta oni nude. Nemojte biti ponizni i zahvalni što vam uopšte nude posao za neku mizernu platu. Znate da možete bolje. Podrazumeva se da na svom budućem poslu vredno radite ali isto tako očekujte da se vaš trud ceni i plati. Kao što vas poslodavac bira, birajte i vi njega. Ukoliko vam “ne gori” pod nogama, birajte. Imate pravo na to. Ako mislite da zaslužujete i možete bolje, tražite bolje. Nemojte raditi po svaku cenu i pod svakakvim uslovima. Loš posao je kao loša ljubavna veza. Nemojte ostajati u vezi čisto da biste bili u vezi. Često je loša veza razlog vašeg nezadovoljstva. U tom slučaju, raskid je oslobađajuć.

Naslovna fotografija: Dragana Stevanić

Znate li čije su ovo riječi?

Izgovorio ih je Abraham Linkoln i ostale su upisane kao jedan od najljepših citata o knjigama.

Nova godina je pred nama. Već ste skovali planove. Ali, u ona mala, sitna zadovoljstva uvrstite i knjigu. Lola je za vas potražila prijedloge. Urednici, novinari, glumci, poznati i manje poznati… Svi imaju zajedničku strast – čitanje.

Evo njihovih 50 prijedloga.

Siniša Vujanović, web urednik Ljepote i zdravlja i izvršni urednik magazina

„Emocionalni vampiri“, Albert Dž. Bernstin

Možda vrebaju u vašoj kancelariji, vašoj kući ili na internetu. Možda su članovi vaše porodice, kruga prijatelja ili kolega na poslu… Dr Albert Dž. Bernstin, autor bestselera i ubica emocionalnih vampira, otkriva vam tajne koje će vas zaštititi od ovih mračnih stvorenja. Bernstin vam ukazuje na to kako da uočite vampire u svom životu i obezbjeđuje vam široku lepezu odbrambenih strategija.

„Što nas ne ubije“ (nastavak Milenijum sage), David Lagerkranc

U nastavku svjetski slavnog serijala Millennium, koji potpisuje novi autor, jedan od najboljih savremenih švedskih pisaca David Lagerkranc, oživljava se svijet koji je stvorio Stig Larson. Što nas ne ubije triler je koji su obožavatelji Larsonova djela dugo iščekivali, roman koji kao i prethodni zadire u aktualne i bolne teme. Lizbet Salander i Mikael Blomkvist ponovno su zajedno u avanturi od koje zastaje dah.

„Purity“, Džonatan Frenzen

Glavni lik u romanu je pametna, zabavna i neobična Pip Tajler koja ne zna mnogo o svom porijeklu. Ali zna da joj je pravo ime Purity. Mlada djevojka ne zna zbog čega je njen život obavijen velom tajni. Sasvim slučajno u njen život ulazi njemački mirovni aktivista, koji je na čelu organizacije “The Sunlight Project” koja veoma liči na WikiLeaks. Preko te organizacije Pip odlazi u Južnu Ameriku i otkriva tajne porijekla…

„Kako upokojiti vampira“, Borislav Pekić

Dr Konrad Rutkovski, nakon posjete jednom dalmatinskom gradiću, pokušava da opravda svoje postupke kada je, kao SS oficir za vrijeme Drugog svjetskog rata, poslao jednog nevinog gradskog činovnika na vješala i na smrt pretukao jednog zatvorenika. Posle dvadeset i dvije godine proganjaju ga aveti prošlosti i on u pismima pokušava da istraži korijene zla u sebi i oko sebe i pronađe onu tanku granicu preko koje čovjek prelazi u nečovjeka…

„Katedrala na moru“, Ildefonso Falkones

Arnau Estanjol, sin odbjeglog kmeta, mukotrpno krči sebi put ka slobodi i uspjehu. Kada se zbog zabranjenog prijateljstva s Jevrejima nađe u kandžama zloglasne španske inkvizicije, Arnau će se suočiti sa Žoanom, najboljim prijateljem i usvojenim bratom. Šta će prevagnuti – vjerski žar ili bratska ljubav?

Sandra Gojković – Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina

„Sitničarnica kod srećne ruke“, Goran Petrović

U romanu Gorana Petrovića sve okamenjene tragove nezamislivih epoha i dalekih ljudskih sudbina posvećeni čitaoci mogu i fizički istražiti tako što će izabrati bilo koji redak omiljenog romana i tamo prosto otići u šetnju ili na izlet. Knjiga o knjizi, o smislu čitanja i bježanju od stvarnosti u zaštićeni i maštoviti svijet riječi gdje se možemo sakriti, a da nas niko ne nađe.

Trilogija „Gospodar prstenova“, R. R. Tolkin

Najbolji roman 20. vijeka iz pera začetnika epske fantastike proglašenog za pisca 20. vijeka. Knjiga po kojoj je snimljen film sa najvećom gledanošću, zaradom i ukupnim brojem Oskara u istoriji filma. Hobiti, vile, orci, uklete šume, čarobnjaci, ratnici, moć, prijateljstvo, pohlepa i dobrota, samo su djelići ovog bogatog, živopisnog romana kojem nema premca, zasnovanog na nama bliskim sjevernjačkim legendama i bajkovitosti sličnoj onoj iz narodnih priča. Knjiga koja je vječna!

„100 dana sreće“, Fausto Brici

Glavni junak Luče saznaje da boluje od karcinoma i da mu je ostalo 100 dana života. Naravno, on odluči da ih provede najbolje što može, tako da na kraju tih 100 dana postanu najsrećniji u njegovom životu. Knjiga na prvu opčini stilom pisanja. Puna je života, iako govori o smrti. Vedra je. A dok je čitate prolazite kroz cijeli spektar emocija – smijeh, oduševljenje, suze… Baš kao i u životu. Autor je Italijan i morate se zaljubiti u njegove opise porodice i porodičnih odnosa koji su vrlo slični našima.

„U sjenci svetog drveta“, Vati Redner

Pred vama je izuzetna pripovijest. Pobrinuće se za to da svijet nikada ne zaboravi grozote koje je počinio režim Crvenih Kmera u Kambodži između 1975. i 1979. godine, kada je, po procjenama, živote izgubilo oko dva miliona ljudi. Uliće vam nadu i potvrditi da pripovijedanje ima moć da nas ushiti i pomogne nam ne samo da preživimo već i da prevaziđemo patnju, svirepost i gubitak.

„Pod mramornim nebom“ Džon Šorz

Roman posvećen jednoj od najljepših građevina mogulske i svjetske arhitekture – Tadž Mahalu, sagrađenom u Agri, u Indiji, u razdoblju od 1630. do 1654. godine. Prema predanju, šah Jahan sagradio je svojoj preminuloj supruzi mauzolej koji oslikava svu njenu ljepotu i karakter. Roman prati priču o šahu i njegovoj supruzi, izgradnji mauzoleja kao i borbi za nasljedstvo među šahovom djecom.

Sanja Popović, urednica Zabavnog programa RTRS

„Drugo telo“, Milorad Pavić

„Drugo telo“ je zavetni ljubavni i istorijski roman koji govori o onome što svakoga tišti i u šta niko nije siguran. Jedna strana priče je u XVIII vijeku, druga u našem vremenu, jednim se okom gleda u starinu Venecije i Sent Andreje, drugim u savremeni svijet. Sa smjelošću koja zadivljuje, Pavić je progovorio o najvećoj tajni hrišćanstva i onome što ljubav čak i iz smrti poručuje onome koga zaista volite.

„Ničija“, Vesna Dedić

Roman „Ničija“  je pravi Vesnin roman, pun  emocija…  Uz njega se i plače i smije, uz njega možemo da se zamislimo nad svojom sudbinom i sudbinom svojih bliskih, jer uvijek se u knjizi pronađe neki lik u kojem smo mi ili bar dio našeg života. To je priča o ženama koje su u brakovima same i iznevjerene od strane muževa, koje su nekada beskrajno voljele  i bile im privržene.

„Misterija pasijansa“, Justejn Gorder

„Misterija pasijansa“ je fascinantna i uzbudljiva priča u priči koja predstavlja dječaka i njegovog oca koji putuju iz Norveške u Grčku u potraži za mamom i usput sreću patuljka koji dječaku daje lupu, pekara koji mu poklanja zemičku i u njoj minijaturnu knjigu, u kojoj su karte i džoker koji previše i premnogo vidi. Brilijantno povezujući sadašnjost i prošlost, fantaziju i realnost, ova knjiga, objavljena u Norveškoj godinu dana prije „Sofijinog svijeta“, postavlja pitanja o načinu na koji svijet postoji i zašto smo mi ovde.

„Djevojka sa pomorandžama“, Justejn Gorder

Džordžu, 15-ogodišnjem dječaku, život se u potpunosti mijenja kada dobije pismo od oca koji je umro prije 11 godina. To je uzbudljivo i zabavno pismo o misterioznoj djevojci s pomorandžama, a mi ga čitamo zajedno sa Džordžom. Roman je svojevrsna oda životu, priča o potrazi za pravom ljubavlju i o hrabrosti da se biraju teži putevi za postizanje životnih ciljeva.

Pravopis srpskog jezika

Ovo je nešto kao bonus track. Spojeno ili odvojeno, veliko ili malo slovo, kako se piše, interpunkcija… Ovo gradivo iz osnovne škole svake godine trebalo bi da obnovimo.

Ivana Šimundža, direktorica portala mondo.ba

„Hadžiluk Plemenitom Snu“, Boris Maksimović

Knjiga sadrži niz od dvadesetak vanredno zanimljivih autorskih zapisa s putovanja. Oni čine zbirku atipičnih putopisa koji, i pojedinačno i kao cjelina, predstavljaju spoj neposrednog, ličnog iskustva i upoznavanja jednog autentičnog drugdje s čitalačkim iskustvom i naklonošću prema putopisnom žanru. Autor na književnu scenu stupa sveskom putopisnih minijatura, vođen plemenitom namjerom, da u doba inverznog sistema vrijednosti ukaže na književnu i životnu važnost putovanja.

„Pokora“, Mišel Uelbek

Futuristički roman koji govori o životu profesora na Sorboni koji se mora pokoravati novom trendu, kako na univerzitetu, tako i u zemlji i društvu. Predsjednik vlade Francuske je musliman, preovlađujuća religijska praksa je islam, poželjan model ponašanja je po uzoru na Kuran. Kako se jedan profesor nosi sa pritiskom društva, da li je spreman da se pokori vladajućoj većini? Kontroverzna, neobična, možda i proročka knjiga…

Biografija Dejvida Bouvija iz ugla Amerikanca Marka Spica

U ovoj knjizi utonućete u život Dejvida Roberta Džounsa i sve njegove magične transformacije iz lika u lik, od maske do maske. Dejvid Bouvi ostaje simbol fenomena rok kulture kao medija što nadilazi ograničenja muzičke industrije i pruža najšire moguće igralište za neke radoznale i talentovane primjerke ljudske vrste, spremne da se suprotstave pravilima i zađu u neotkrivene kutke sopstvene podsvijesti.

Sabrane pjesme, Konstantin Kavafi

Grčki pjesnik. Osim boravka u Engleskoj za vrijeme školovanja, te nekoliko godina u Carigradu, odakle mu je porodica vodila porijeklo, cijeli život je proveo u Aleksandriji, uglavnom kao službenik. Odlično je poznavao englesku i druge evropske književnosti. Iako je među znalcima i za života bio cijenjen i prevođen, tek nakon smrti i objavljivanja sabranih pjesama (Poiemata, 1935) Kavafi je prepoznat kao pjesnik jedinstvenog glasa u cjelokupnoj poeziji novogrčkog jezika

„Dovoljan razlog“, Marija Jovanović

Štivo o odrastanju djevojčice, nesigurne u sebe i sve sto je okružuje, povučene u svoj svijet koji nije nimalo bajkovit, ali iz koga nikako ne može pobeći, bar ne bez tuđe pomoći. S majkom koja je bila zanesena novcem i položajem u društvu, te je čim joj je otac umro, ostavlja da živi kod bake i dede, i preudaje se, a potom je i potpuno zaboravlja, djevojčica počinje da oboljeva od opsesivno- kompulsivnog poremećaja, a sve u strahu da ce izgubiti i baku i dedu i potom ostati potpuno sama. Taj poremećaj dostiže vrhunac u pubertetu…

Aleksandra Cvjetić, autorka i urednica „Zelene učionice“

„Aven i Jazopas u Zemlji Vauka“,  Uroš Petrović

Ako vam je Uroš Petrović poznat kao izuzetno inteligentan čovek, onda ste upućeni samo u pola istine o njemu. Evo prilike da, pročitavši njegovu čudesnu povijest o Avenu, doznate i drugu polovinu – zašto je on takođe majstor drevne i otmene umjetnosti fantastičnog.

„Žabe“,  Mo Jen

Knjiga dotiče najbolnija mjesta u duši kineskog naroda u 20. vijeku. Protkan živopisnim i dirljivim pojedinostima, ovaj roman progovara o „istoriji rađanja“ u modernoj Kini u periodu od šezdeset godina i posvećen je desetinama hiljada ljudi koji su u ovoj zemlji na svojoj koži osjetili politiku planskog rađanja.

„Farenhajt 451“, Rej Bredberi

Ako ste voljeli Velikog brata (ali ne onog na kog mislite) Farenhajt je knjiga za vas. Zamislite svijet u kojem je zabranjeno imati i čitati knjige. Gdje su svi koji ih posjeduju izdajnici, državni neprijatelji koje čeka najstroža kazna. Takav svijet opisuje Rej Bredberi, prikazujući svu otupjelost današnjeg društva.

„Ljubi me mnogo“, Karlos Gonsales

Neobičan priručnik o roditeljstvu. Napisan je u odbranu djece, ali isto tako i u odbranu roditelja, onih roditelja koji žele da vaspitavaju djecu prirodno, reagujući spontano na njihove potrebe, grleći ih i mazeći, polazeći od sopstvenih osjećanja, a ne od pravila. Autor poziva roditelje da se u odgajanju i vaspitavanju djece oslone prije svega na ljubav i sopstvene instinkte.

„Priče naših predaka: Hodočašće do osvita života“, Ričard Dokins

Priče naših predaka su hodočašće na kojem se putuje kroz četiri milijarde godina. Hodočasnici na tom putovanju smo mi, moderna ljudska bića, a zaputili smo se unatrag kroz vrijeme u potrazi za našim precima. Istovremeno i sva ostala živa stvorenja polaze na sopstveno putovanje s istim ciljem. Putem svaki hodočasnik priča svoju priču, koja pokriva procese razvijanja života na Zemlji.

„Lisičje Ludilo“, Miomir Petrović

Razvijajući dvije paralelne priče – istoriju Marka Terzića, mladog beogradskog psihologa, i njegovog dede Pavla Bomarova, genijalnog predratnog falsifikatora i teškog šizofreničara, Miomir Petrović otvara novo putovanje kroz lavirinte duše. Spuštajući se krugovima pakla na liniji Beograd, Firenca, Budimpešta, Cirih, Oslo, sve do definicije kako sopstvenog tako i kolektivnog zla (četrdesetih i devedesetih godina 20. vijeka), junaci „Lisičjeg ludila“ otvaraju nepremostiv jaz između onoga što su vjerovali da jesu i onoga što zaista jesu.

Beba Dragić, direktorka korporativnih komunikacija na B92

„Četiri sporazuma“, Don Migel Ruiz

Ruiz nam otkriva izvor uvjerenja koja nas ograničavaju, koja nam oduzimaju radost i uzrokuju nepotrebnu patnju. Utemeljena na drevnoj toltečkoj mudrosti, četiri sporazuma sa samim sobom nude moćan obrazac ponašanja koji vrlo brzo može preobraziti naše živote i dovesti do novog iskustva slobode, prave sreće i ljubavi. Neka naša riječ bude besprijekorna, ništa nemojmo shvatati lično, ne pretpostavljajmo, uvijek dajmo sve od sebe.

„Razgovori s Bogom“, Nil Donald Volš

Zamislite da ste mogli Bogu da postavite najzagonetnija pitanja o postojanju, pitanja o ljubavi i vjeri, dobru i zlu, životu i smrti. Pretpostavite da je Bog dao razumljive i jasne odgovore. To se desilo Nilu Donaldu Volšu. Može se desiti i vama. Upravo ćete doživjeti razgovor…

„Nevidljivi zakoni ljubavi“, Bert Helinger

Helinger razmatra pitanja života i smrti, sudbine, pravde, krivice i nedužnosti, dobra i zla. Za razliku od većine savremenih psihoterapeuta, on ne zazire od pitanja duše, duhovnosti ili životnog poziva u službi nečeg većeg od nas. I ono što možda najviše iznenađuje, centralnu ulogu u polju psihoterapije dodjeljuje – ljubavi! Doduše ne sentimentalnoj ili romantičnoj, već ljubavi koja je snažna pokretačka sila naših života.

„Mileva Marić Ajnštajn – Život sa Albertom Ajnštajnom“, Radmila Milentijević

Ovo je prva naučna studija o ličnosti Mileve Marić Ajnštajn i njenog složenog života sa Albertom Ajnštajnom, koji je obilježio cijeli njen život. Ovo je svjedočanstvo o sudbini jedne izuzetne žene čiji je život sa Ajnštajnom doprinio njegovoj slavi, a sopstvenoj nemiloj sudbini.

„Uspeh je u nama“, Dragana Jovanović

Ovo je svojevrsni vodič koji vas usredsređuje na stvaranje uspješnog života, a ne samo uspješne karijere. Uspješni razmišljaju i djeluju na drugačiji način – oni žive autentično. Alati ličnog razvoja nam pomažu da osvijestimo životne prioritete, stvorimo rituale pomoću kojih održavamo visok nivo energije, pomažu nam da stres koristimo za napredak, a viziju za ostvarivanje svojih ciljeva.

„Toksično vaspitanje“, Suzan Forvard i Kreg Bak

Ovo je emocionalna detoksikacija odrasle djece i zbunjenih roditelja. Riječ je o vodiču za čišćenje emocija odrasle djece. Vodič je i roditeljima kroz zamke toksičnog vaspitanja. Jer, dobra namjera roditelja nije dovoljna. Toksično vaspitanje je uglavnom izraz dobrih namjera.

„Putovanje duša“, Majkl Njutn

Ova nevjerovatna knjiga, koja se danas smatra nezaobilaznim djelom u području kojem se bavi, bila je prva u kojoj je u potpunosti istražena misterija života poslije smrti – ili, kako to autor naziva, onoga što predstavlja život između života na zemlji.

Vanja Šušnjar Čanković, administratorka FB grupe Klub knjige BiH

„Anđelin pepeo“, Frenk Mekort

Iako jedna od najprodavanijih knjiga „New York Timesa“, ova potresna priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Autobiografski roman Frenka Mekorta opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom.

„Druga ruka“, Kris Kliv

Još jedan bestseler „New York Timesa“, ovog puta o dvije žene čiji se životi prepliću jednog kobnog dana kada se jedna od njih suočava sa strašnim izborom. Namjera autora je pokušaj da humanizuje stradanja azilanata u Velikoj Britaniji ispitujući tretman izbjeglica od strane sistema, kao i pitanja britanskog kolonijalizma, globalizacije, političkog nasilja i lične odgovornosti.

„Osluškivanje srca“, Jan-Filip Zendker

Roman vas vodi u tajanstvenu i magičnu Burmu koja opčinjava jednom krajnje nesvakidašnjom ljubavnom pričom. Ipak, ovaj roman je daleko više od toga. To je jedna iskrena, topla, ljudska priča zbog koje preispitujemo naš pogled na sopstveni život, njegove materijalne i duhovne vrijednosti i uopšte naše shvatanje svijeta.

„Dozvoli da ti ispričam“, Horhe Bukaj

Ovo jednostavno i pitko štivo poznatog argentinskog psihoterapeuta na jedan vrlo nesugestivan način dotiče opšteljudske i opštevremenske teme. Pričajući nam priče od grčkih mitova preko japanskih parabola i učenja zen-budista do priča evropskih naroda i onih koje sam izmišlja, autor nam pomaže da upoznamo sebe i prevladamo sopstvene strahove. Nije to ništa što već ne znamo i ne nosimo u sebi, ali što, nažalost, vrlo često zaboravimo baš onda kad nam treba.

„Šum vremena“, Džulijan Barns

„Šum vremena“ nije toliko svojevrsna biografija proslavljenog ruskog kompozitora, koliko priča o odnosu umjetnosti i vlasti, umjetnosti i ideologije, umjetnosti i samog umjetnika Dmitrija Šostakoviča i njegovog puta od slave do nemilosti.  Poznati profesor Zoran Paunović, ujedno i prevodilac ove snažne i pomalo mračne kako opšteljudske tako i pojedinačne priče kaže da je ovo remek-djelo biografske fikcije.

„Satovi u majčinoj sobi“, Tanja Stupar Trifunović

Zbog teme i zbog pripovjedačkog postupka ovaj roman suptilno se suprotstavlja epskim vrijednostima unutar kojih se žene posjeduju kao oružje ili dobar konj, a tematizovanje procesa sjećanja i njegove relativnosti suprotstavlja se epskoj „apsolutnoj prošlosti“. Istovremeno, satovima kao spravama kojima se mjeri vanjsko, mehaničko vrijeme suprotstavlja se unutrašnje, biografsko i biološko vrijeme ženskog glasa.

Milica Stojaković, PR m:tela

„Južno od granice, zapadno od sunca“, Haruki Murakami

Ova knjiga boli. Za jedan tako kratak roman, Južno od granice, zapadno od sunca, boli iznenađujuće snažno… Rječiti traktat o iracionalnim moćima ljubavi i čežnje… Slatko-gorka elegija o neizbiježnim posljedicama detinjstva. Murakami je jedan od malobrojnih pisaca koji posjeduju dar da skrivene mudrosti učini opipljivim u trenucima velikih iskušenja u životu svojih likova. Srce jeste otporno, ali gubitak je njegov usud.

Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera

Iako je u Tomašev život došla nizom šest slučajnosti, a zatim tu i ostala, ispostaviće se da je Terezina slabost i krhkost ono što je zapravo stavilo povodac na Tomaševu slobodu i nezavisnost. Osvjetljavanje egzistencije, ispitivanje šta je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet – to je suština ovog Kunderinog romana. Prije roman ljubavi nego roman o ljubavi.

„Foliranti“, Momo Kapor

Foliranti” je prvi roman Mome Kapora, napisan 1975. godine. Beskrajno duhoviti Kapor kroz glavne likove romana, studente beogradskog univerziteta, njihove dogodovštine i pokušaje da dopru do velikog svijeta, prikazuje Beograd 60-ih godina 20. vijeka, predstavljajuci ga kao daleko romantičnije mjesto nego što je ono danas.

„Floberov papagaj“, Džulijan Barns

Najčuveniji roman Džulijana Barnasa je jedna od najznačajnijih postmodernističkih knjiga. Roman o piscu i pisanju, piščevoj ličnosti i o procesu pisanja. Barns nam, indirektno, kroz zapitanost svog junaka, postavlja mnoštvo pitanja. Na primer, kako se može odrediti piščev glas? Šta je uticalo na pisca? Kako je razmišljao?

„Tragedija genija“, Vladimir Stanojević

Ova knjiga je drugo dorađeno izdanje knjige “Ludilo i kultura” koja je prvi put objavljena 1924. godine. Ispitujući duhovnu kulturnu proizvodnju sa svog gledišta, ljekari kao biolozi i patolozi upućuju svoju pažnju i misao najprije na samu ličnost, na tvorca tvorevine, a tek potom i na njegovo djelo, tragajući pri tom za uzajamnim odnosima i uzročnim vezama između ličnosti i djela.

Dejan Andrić, glumac “Nevid teatra”

“Slučajevi”, Danil Harms

Kratke priče o malim običnim ljudima i neobičnim besmilicama. Antologija apsurda.

“U zemlji magije”, Anri Mišo

Volšebni sanjar. Neponovljivi majstor košmara. Automatizam tažizma.

“Pozorište i njegov dvojnik”, Antonen Arto

Surovi obračun sa lažnom realnošću. O prostituisanju pozorišta. Novi doživljaj umjetnosti.

“Intimna istorija čovječanstva”, Teodor Zeldin

Zašto smo više napredovali u kuvanju nego u seksu? Erudita istorije ljudskih iskustava.

“Šećerni Kremlj”, Vladimir Sorokin

Kad tehnologija napreduje, a mentalitet ostaje isti. Plastlčni groteska. Bajkoviti kaspin ljudskih mana i vrlina.

“Dobro jutro, Beograde”, Duško Radović

Dnevna doza stilizovane gorčine. Estetski mag istine.

“Knjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporci”, Dositej Obradović